Poslovni broj: 30 P-7786/2021-26

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Ivani Čačić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja D. J. iz D., OIB: …, zastupanog po punomoćnici M. L., odvjetnici iz D., protiv tuženika R. A. d.d., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima I. G. i J. G., odvjetnicima iz Z., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 2. rujna 2022., u prisutnosti punomoćnika stranaka, na temelju odredbi članka 335. stavka 1. i 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014. i 70/2019., dalje ZPP), 26. rujna 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku R. A. d.d., Z., OIB: …, isplatiti tužitelju D. J. iz D., OIB: …, iznos od 17.064,33 kn /2.264,83 EUR/[1] sa zakonskim zateznim kamatama od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se utvrđuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koje teku na iznos od:

- na iznos od 43,88 kn od 18. studenog 2008.

- na iznos od 63,07 kn od 19. siječnja 2009.

- na iznos od 76,90 kn od 18. veljače 2009.

- na iznos od 83,15 kn od 18. ožujka 2009.

- na iznos od 67,39 kn od 20. travnja 2009.

- na iznos od 70,75 kn od 1. svibnja 2009.

- na iznos od 43,83 kn od 1. lipnja 2009.

- na iznos od 24,01 kn od 1. srpnja 2009.

- na iznos od 29,29 kn od 1. kolovoza 2009.

- na iznos od 39,73 kn od 1. rujna 2009.

- na iznos od 38,82 kn od 1. listopada 2009.

- na iznos od 28,26 kn od 01. studenog 2009.

- na iznos od 48,08 kn od 01. prosinca 2009.

- na iznos od 63,97 kn od 01. siječnja 2010.

- na iznos od 86,57 kn od 01. veljače 2010.

- na iznos od 81,39 kn od 01. ožujka 2010.

- na iznos od 112,06 kn od 01. travnja 2010.

- na iznos od 106,25 kn od 01. svibnja 2010.

- na iznos od 117,58 kn od 01. lipnja 2010.

- na iznos od 215,76 kn od 01. srpnja 2010.

- na iznos od 195,54 kn od 01. kolovoza 2010.

- na iznos od 257,29 kn od 01. rujna 2010.

- na iznos od 235,95 kn od 01. listopada 2010.

- na iznos od 201,64 kn od 01. studenog 2010.

- na iznos od 274,04 kn od 01. prosinca 2010.

- na iznos od 366,13 kn od 01. siječnja 2011.

- na iznos od 300,92 kn od 01. veljače 2011.

- na iznos od 323,79 kn od 01. ožujka 2011.

- na iznos od 294,70 kn od 01. travnja 2011.

- na iznos od 299,93 kn od 01. svibnja 2011.

- na iznos od 423,39 kn od 01. lipnja 2011.

- na iznos od 435,42 kn od 01. srpnja 2011.

- na iznos od 537,07 kn od 01. kolovoza 2011.

- na iznos od 484,23 kn od 01. rujna 2011.

- na iznos od 426,39 kn od 01. listopada 2011.

- na iznos od 417,02 kn od 01. studenog 2011.

- na iznos od 412,60 kn od 01. prosinca 2011.

- na iznos od 439,98 kn od 01. siječnja 2012.

- na iznos od 463,85 kn od 01. veljače 2012.

- na iznos od 467,05 kn od 01. ožujka 2012.

- na iznos od 450,53 kn od 01. travnja 2012.

- na iznos od 461,68 kn od 01. svibnja 2012.

- na iznos od 469,31 kn od 01. lipnja 2012.

- na iznos od 456,48 kn od 01. srpnja 2012.

- na iznos od 459,85 kn od 01. kolovoza 2012.

- na iznos od 450,23 kn od 01. rujna 2012.

- na iznos od 429,44 kn od 01. listopada 2012.

- na iznos od 451,60 kn od 01. studenog 2012.

- na iznos od 462,24 kn od 01. prosinca 2012.

- na iznos od 454,78 kn od 01. siječnja 2013.

- na iznos od 412,97 kn od 01. veljače 2013.

- na iznos od 448,49 kn od 01. ožujka 2013.

- na iznos od 2.959,06 kn od 08. ožujka 2013., svu u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužitelj s iznosom od 2.935,67 kn /389,63 EU/ – preko dosuđenih 17.064,33 kn do zatraženih 20.000,00 kn kao s neosnovanim.

III. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za zakonskom zateznom kamatom koja na teče:

- na iznos od 43,88 kn od 1. studenog 2008. do 17. studenog 2008.

- na iznos od 63,07 kn od 1. siječnja 2009. do 16. siječnja 2009.

- na iznos od 76,90 kn od 1. veljače do 17. veljače 2009. i

- na iznos od 83,15 kn od 1. ožujka do 17. ožujka 2009.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 7.301,25 kn /969,04 EUR/ sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 26. rujna 2022. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

V. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 20.00,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose od dospijeća do isplate. Iako je tužitelj podneskom od 12. travnja 2022. smanjio tužbeni zahtjev na iznos od 17.064,33 kn predmet spora (ostao) je utuženi iznos od 20.000,00 kn jer je smanjenje tužbenog zahtjeva djelomično povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP-a za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, uvijek potreban pristanak tuženika (takvo je pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 26. travnja 2021., Su IV-16/2021-8). Imajući na umu da je obavijest o djelomičnom povlačenju tužbe dostavljena tuženiku 28. travnja 2022., a tuženik se pravovremeno i izričito podneskom od 11. svibnja 2022. protivio djelomičnom povlačenju tužbe, tužba se (makar djelomično) ne može povući.

1.2. Bespredmetno je protivljenje tuženika preinaci tužbe u dijelu zahtjeva za kamatom kako je isti postavljen podneskom od 12. travnja 2022. imajući na umu da su netočne tvrdnje tuženika da taj zahtjev za kamatom nije (dotad) postojao. To zato što je tužitelj već u tužbi zahtijevao zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate. S obzirom na to da tužba nije preinačena podneskom od 12. travnja 2022. sud o preinaci nije odlučio.

2. Zahtjev za isplatom tužitelj temelji na tvrdnji da je 19. rujna 2006. kao korisnik kredita zaključio s tuženikom kao kreditorom potrošački ugovor o kreditu broj … kojim mu je kreditor stavio na raspolaganje (za kupnju novog Škoda vozila)

iznos od 19.513,37 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita.

3. Imajući na umu da ugovor sadrži odredbu o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak (dalje: CHF), a riječ je o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, tvrdi da je riječ o odredbi koja je u postupku u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 između "P." – H. s. u. z. z. p. i R. d.d. kao

četvrtotuženika, pravomoćno utvrđena ništetnom pa ovom tužbom zahtijeva isplatu iznosa plaćenih na temelju navedene ništetne odredbe jer je riječ o neosnovanom bogaćenju na strani tuženika.

4. Visinu predmetnog kondikcijskog zahtjeva tužitelj je predložio utvrditi financijskim vještačenjem. Osim toga, tužitelj je činjenicu postojanja predmetnog ugovora i ispunjenja ništetne obveze predložio utvrditi uvidom u ugovor o kreditu broj … od 19. rujna 2006. s prilozima te svojim saslušanjem.

5. Tuženik je, očitujući se na navode tužbe, u odgovoru na tužbu i kasnije tijekom postupka, osporio osnovanost tužbe u cijelosti tvrdeći kako je potraživanje tužitelja zastarjelo. Osim toga, osporava da bi u tužbi opisana ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila ništetna te da tužitelj radi navodne ništetnosti navedene odredbe nije predložio izvođenje nikakvih dokaza. U sporu kolektivne zaštite na koji se poziva tužitelj tvrdi da su sudovi na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe o valutnoj klauzuli dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača, a da nisu izvodili nikakvih dokaza o tome jesu li sporne odredbe zaista dovele do nastanka bilo kakve štete bilo kome. Tvrdi i to da je odlučno što je ugovor o kreditu sklopljen radi kupnje vozila, a ne stana te da se tužitelj ne može s uspjehom pozivati na utvrđenja iz presude kojom je usvojen zahtjev za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Tvrdi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila transparentna i poštena te da su se o njoj vodili pojedinačni pregovori jer da se o nepostojanju pregovora govori u onim situacijama u kojima potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu koja mu se nudi (ovdje odredbu o valutnoj klauzuli u CHF) ili odustati u potpunosti od sklapanja ugovora. Kako je tužitelj mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF i EUR, to tvrdi da se o valutnoj klauzuli u CHF pojedinačno pregovaralo. Protivi se i visini utuženog zahtjeva.

6. Radi utvrđenja transparentnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF tuženik je predložio saslušati tužitelja i svjedoke M. Š. i javnog bilježnika Mladena

Čopa, a svjedokinju M. Š. predložio je i radi utvrđenja okolnosti da je izborom ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF tužitelj pojedinačno pregovarao o toj klauzuli. Osim toga, predložio je razgledati Promotivne uvjete tuženika za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u razdoblju od 1. srpnja 2006. do 30. rujna 2006. i tužiteljev zahtjev za kredit.

6.1. Od prijedloga da se sasluša svjedokinja D. P., tuženik je odustao na pripremnom ročištu.

7. Imajući na umu navode tužbe i odgovora na tužbu, a kako je gore navedeno, sud je utvrdio kako među strankama nije sporno:

- da je 19. rujna 2006. u B. između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita sklopljen ugovor o kreditu za kupnju novog vozila, s ugovorenim iznosom kredita od 19.513,37 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, uz redovnu kamatu od 5,20% godišnje, promjenjivu, u skladu s odlukom tuženika, s rokom otplate od 84 mjeseca,

- da je tuženik »trgovac« u smislu odredbe članka 3. točke 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03),

- da je tužitelj »potrošač« u smislu odredbe članka 3. točke 1. ZZP/03,

- da je kad je riječ o spornoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno završio na način da je točkom 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. koja je u tom dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-8832/17-10 odbijena žalba ovdje tuženika, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je R. d.d. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača ZZP/03 i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP/07), povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita korištenjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezala uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te joj naložio prekinuti s korištenjem tih odredaba i zabranio joj korištenje takvih i sličnih ugovornih odredaba ubuduće,

- da je ugovor prestao ispunjenjem tužitelja.

8. Sporna je osnovanost zahtjeva za isplatu.

9. Radi utvrđenja osnovanosti tužbenog zahtjeva izveden je dokaz uvidom u sve isprave koje prileže spisu te je provedeno financijsko vještačenje. Na temelju tako provedenog postupka sud je uvjerenja da je zahtjev za isplatu djelomično osnovan. 10. Imajući na umu da je riječ o potrošačkom ugovoru, nije izveden dokaz saslušanjem tužitelja i predloženih svjedoka, sve radi utvrđenja okolnosti da je tužitelj mogao ne sklopiti ugovor koji je sklopio, nego ugovor s valutnom klauzulom u eurima. Riječ je o nespornoj, ali i neodlučnoj okolnosti. Za zakonom predviđenu zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi nije odlučno to da je potrošač izabrao određeni pravni posao, kao niti to je li mogao izabrati što drugo, nego je odlučno da je riječ o ugovorenoj odredbi koja je unesena u izabrani ugovor bez pregovaranja. Svakako da tuženik niti ne tvrdi da je tužitelj mogao pregovarati o ograničenju svoje odgovornosti za rizik promjene tečaja što je bit valutne klauzule.

11. Nije u pravu tuženik kada tvrdi da je izborom kredita s valutnom klauzulom u CHF tužitelj koristio svoje pravo pregovora o valutnoj klauzuli. On je izborom kredita s valutnom klauzulom u CHF konzumirao (samo) svoj izbor između više vrsta ponuđenih financijskih proizvoda. Činjenica da je tužitelj znao da sklapa ugovor s valutnom klauzulom u CHF ne znači da su se o tečajnom riziku koji ona donosi vodili pojedinačni pregovori. Činjenica da je ugovor sklopljen na unaprijed otisnutom obrascu znači zakonsku presumpciju da je riječ o odredbi o kojoj se nije pregovaralo. Tvrdnje tuženika, na kojem je teret dokaza o protivnom, a koje se svode na to da je odabirom ugovora tužitelj zapravo pregovarala o tečajnom riziku, nisu dostatne za obaranje zakonske presumpcije iz članka 81. stavka 2. ZZP/03. Stoga je zaključak ovog suda da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu – da se kredit ispunjava u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju.

12. Predmetni ugovor o kreditu koji sadrži odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te o jednostranom podešavanju promjenjive kamatne stope zaključen je 26. veljače 2007. U tom je smislu riječ o ugovoru na koji se i ratione materiae (odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ugovaraju primjenu valutne klauzule u CHF) i ratione temporis (od 1. lipnja 2004. do 31. kolovoza 2008. u odnosu na valutnu klauzulu u CHF) i ratione personae (tužitelj je potrošač, a tuženik je obuhvaćen tužbom radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača kao četvrtotuženik) obuhvaćen presudom koja je donesena u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između "P." – H. s. u. z. z. p. i R. d.d. te sedam drugih banaka

pod poslovnim brojem P-1401/2012 i koja je postala pravomoćna u odnosu na valutnu klauzulu u CHF 14. lipnja 2018.

13. Imajući na umu odredbu članka 502.c ZPP-a, opravdano se tužitelj u ovoj (posebnoj) parnici za isplatu poziva na pravno utvrđenje iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, P-1401/2012, jer je istom presudom u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene (i ništetne) odredbe o valutnoj klauzuli u CHF čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača. Naime, u skladu s navedenom zakonskom odredbom, u ovoj parnici u kojoj se tužitelj poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, ovaj je sud vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača usvojen. 14. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., imajući na umu utvrđenja iz kolektivnog spora i ranije citirani sadržaj točke 4. presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 koja se izravno odnose na ovdje tuženika, u posebnoj parnici radi isplate u kojoj se potrošač poziva na utvrđenja iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na utvrđenja iz tog postupka i odredbe članka 502.c ZPP-a te članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP), drukčije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi to bilo i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a. Ovo pravno shvaćanje primjenjivo je i u ovoj pravnoj situaciji. Zbog toga nisu izvedeni po strankama predloženi personalni dokazi. To još više vrijedi za prijedloge tuženika kojim predlaže da se saslušaju svjedoci (M. Š., regionalna direktorica tuženika koja nije sudjelovala u sklapanju ovog ugovora) i javni bilježnik (koji nije bio prisutan pregovorima niti informiranju potrošača od strane trgovca) jer nije riječ o osobama s neposrednim saznanjima o okolnostima odlučnim za predmet spora.

15. S obzirom na sadržaj odredbe članka 502.c ZPP-a i gore izloženo pravno shvaćanje, neosnovano tuženik prigovara da utvrđenja iz postupka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača nisu primjenjiva na ovaj predmet jer nije riječ o stambenom kreditu, da ovaj sud nije vezan za ta utvrđenja te da sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF potrošačkog ugovora koji je zaključio tužitelj nisu nepoštene.

16. Odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

17. Imajući na umu navedeno, tužitelju na temelju članka 1111. stavka 1. ZOO-a pripada pravo na vraćanje isplata koje su učinjene na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbi o valutnoj klauzuli u CHF.

18. U tom smislu, u odnosu na ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF tužitelju pripada kunski iznos koji se dobije kada se stvarno obračunati anuitet u CHF pomnoži razlikom primijenjenog tečaja i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita. Financijskim je vještačenjem utvrđeno da ovaj umnožak iznosi 17.064,33 kn. 20. Neosnovano tuženik prigovara da su za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva odlučne tzv. negativne tečajne razlike. Predmet spora je povrat uplata za koje se u smislu članka 1111. ZOO-a neosnovano obogatio tuženik kada je dio imovine tužitelja prešao u njegovu imovinu na temelju ugovorne odredbe koja je, jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, utvrđena ništetnom. S obzirom na to da zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (članci 1112. do 1120. ZOO-a) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužitelja, prilikom ocjene osnovanosti kondikcijskog zahtjeva nisu uzete u obzir negativne tečajne razlike.

20.1. Osim toga, ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF utvrđena je stoga što je riječ o odredbi koja stvara neravnotežu među pravima i obvezama ugovaratelja na štetu tužitelja. Stavljanjem takve odredbe u ugovor bez pregovaranja tuženik je ugrozio visoku razinu zaštite od takvih ugovornih odredbi koja se potrošačima jamči zakonom. Svrsi i smislu te zaštite i prirodi razloga zbog kojih je predmetna ugovorna odredba utvrđena nepoštenom se protive zahtjevi tuženika da se upravo na temelju takve odredbe koju je sam unio u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere vraćaju bilo kakve koristi koje je potrošač pritom imao. Te je ugovorne odredbe diktirao sam tuženik pa je na njemu da snosi posljedice uključivo i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti. To još više vrijedi u predmetu poput ovog kad je ugovoreni tečaj upravo tečaj koji odredi sam tuženik. U takvoj se situaciji potrošaču zaista ne može predbaciti da je bez osnove stekao nešto na štetu banke, ako je platio anuitet po tečaju koji je u njegovu korist promijenila sama banka. Tuženik gubi iz vida preventivnu funkciju prisilnih propisa o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredbi i odvraćajući učinak koje one moraju imati prema trgovcima. Osim toga, tuženik gubi iz vida i to da bi uračunavanje koje on predlaže imalo za posljedicu ugrožavanje restitucije potrošača koja je nužna posljedica ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe jer deklaracija sama za sebe, bez potpunog obeštećenja nema traženu kvalitetu zaštite koju ZZP/03 kao prisilni propis predviđa.

21. Prigovor zastare nije osnovan.

22. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Ovo pravno shvaćanje primjenjivo je i u ovom predmetu.

23. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je najstarije dospjelo potraživanje tužitelja na ime povrata ispunjenja ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 43,88 kn koji je platio 18. studenog 2008.

24. Kondikcijski zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina pa je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja je podnesena 4. travnja 2012., prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka prekinula je zastarijevanje. Presuda u kolektivnom sporu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. Individualnu je tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 10. svibnja 2021. - očito prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne restitucijske zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača (ovdje 14. lipnja 2018.).

25. Slijedom navedenog, tuženiku je na temelju članka 1111. stavka 1. ZOO-a naloženo vratiti tužitelju iznos od 17.064,33 kn plaćenih na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. S razlikom od 2.935,67 kn, do zatraženih 20.000,00 kn, tužitelj je odbijen.

26. Imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužitelju uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO-a pripada zatezna kamata na pojedine iznose koji su plaćeni na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe tekućim od dana kad su plaćeni (dan neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate. U dijelu u kojem su zatražene od kasnijeg datuma tužitelju su dosuđene kako je zahtijevao (članak 2. stavak 1. ZPP-a). S kamatom zatraženom od ranijeg datuma tužitelj je odbijen.

27. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a.

28. Odluka o naknadi troškova parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 2. ZPP-a. Tužitelj je u pogledu osnove spora uspio sa 100%, a tuženik je uspio s 0%. To zato što je, unatoč njegovim prigovorima, utvrđeno da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su nepoštene (ništetne), a i prigovor zastare je neosnovan pa u cijelosti postoji osnova za isplatu. Tužitelj je u pogledu visine zahtjeva uspio s 85%, a tuženik s preostalih 15%. Cijeneći kvalitativan i kvantitativan uspjeh u sporu, tužitelj je uspio s 92,5%% (185/2), a tuženik s 7,5% (85/2).

28.1. Kao potrebni za svrhovito vođenje postupka tužitelju su, uz primjenu članka 151. i 155. ZPP-a, priznati troškovi zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora i to za:

- sastav tužbe od 10.5.2021. (Tbr. 7/1 OT) u iznosu od 1.000,00 kn,

- sastav podneska od 8.7.2021. (Tbr. 8/1 OT) u iznosu od 1.000,00 kn,

- zastupanje na pripremnom ročištu 3.3.2022. (Tbr. 9/1 OT) u iznosu od 1.000,00 kn,

- sastav podneska od 12.4.2022. (Tbr. 8/1 OT) u iznosu od 1.000,00 kn,

- sastav podneska od 19.5.2022. (Tbr. 8/1 OT) u iznosu od 1.000,00 kn,

- zastupanje na glavnoj raspravi 2.9.2022. (Tbr. 9/1 OT) u iznosu od 1.000,00 kn,

što ukupno iznosi 6.000,00 kn. Tome treba dodati trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 275,00 kn i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 550,00 kn što ukupno iznosi 6.825,00 kn. Odmjeravajući naknadu dijela ukupnih troškova koja odgovara 85% (92,5%-7,5%) tužitelju je na ime naknade troškova zastupanja i sudskih pristojbi dosuđen iznos od 5.801,25 kn. Tome treba dodati predujmljene troškove financijskog vještačenja u cijelosti (1.500,00 kn) pa je ukupno dosuđena tužitelju naknada troškova parničnog postupka u iznosu od 7.301,25 kn sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a.

29. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 26. rujna 2022.

Sutkinja:

Ivana Čačić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana dostave ovog pismenog otpravka. Žalba se podnosi ovom sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Dna:

1. M. L., odvjetnica iz D.

2. I. G., odvjetnik iz Z.