REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Rijeka, Erazma Barčića 5

Poslovni broj: 10 Us I-596/2022-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji tog suda Danici Vučinić, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Misirača, u upravnom sporu tužitelja M. C. iz R., A. P. , zastupan po opunomoćenicima odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu V. K., E. B., B. P., S. P. S., N. K., L. B., R., R., protiv tuženika: Ministarstvo financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, kojeg zastupa službena osoba S. Č., radi poreza na dohodak, 26. rujna 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništavanja rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II- 471-02/21-01/488, URBROJ: 513-04-22-2 od 31. ožujka 2022. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-471-02/20-01/102, URBROJ: 513-07-08-21-27 od 21. listopada 2021.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-471-02/20-01/102, URBROJ: 513-07-08-21-27 od 21. listopada 2021., pod točkom 1.1. l . utvrđena je obveza manje obračunatog poreza i prireza na drugi dohodak za razdoblje od 1. siječanja 2018. do 31. prosinca 2018. u iznosu poreza na drugi dohodak od 941.395,14 kn te prireza porezu na dohodak u iznosu od 141.209,28 kn i kamatama u iznosu od 173.707,76 kn, pod točkom 1.1.2. utvrđena je obveza manje obračunatog doprinosa za mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2018. u iznosu od 57.744,00 kn i kamatama u iznosu od 10.957,44 kn te pod točkom 1.1.3. utvrđena je obveza manje obračunatog doprinosa za zdravstveno osiguranje za drugi dohodak za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2018. u iznosu od 298.516,78 kn i kamatama u iznosu od 49.167,79 kn. Pod točkama II-V. naloženo je uplaćivanje utvrđenih obveza, uz nalog za izvršenje rješenja u roku 8 dana od dana njegove konačnosti, pod prijetnjom ovrhe, a gdje žalba odgađa izvršenje rješenja.

2. Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II-471-02/21-01/488, URBROJ: 513-04-22-2 od 31. ožujka 2022., odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu.

3. Tužitelj je ovom Sudu pravodobno podnio tužbu kojem osporava zakonitost rješenja tuženika, te u bitnome navodi kako tuženik, baš kao niti porezno tijelo niti jednom riječju ne spominje prigovore i argumente koje je tijekom postupka porezni obveznik isticao, pa tako i u postupku koji je prethodio ovom zapisniku kroz prigovor od 17. travnja 2020. na zapisnik KLASA: 471-02/19-01/948, UBROJ: 531-07-08-20-9 od 10. ožujka 2020., kao i u samom završnom razgovoru održanom 1. rujna 2021. Također, da porezno tijelo ističe, kako u članku 3. predmetne Sudske nagodbe P- 2586/14, stoji „da će se predmetni primitak koji je isplaćen poreznom obvezniku u iznosu od 3.507.370,98 kn a koji predstavlja cjelokupni iznos glavnice, zakonske zatezne kamate i troškova postupka, smatrati cjelokupnim iznosom naknade štete." Da iz ovog citata jasno proizlazi kako porezno tijelo na maliciozan način izvlači sintagmu "smatrati cjelokupnim iznosom naknade štete", da iz konteksta sklopljene sudske nagodbe želeći valjda prikazati kako cjelokupni iznos predstavlja naknadu štete, iako to na niti jedan način ne proizlazi iz same nagodbe, već da se tom sintagmom uobičajeno u sudskim i izvansudskim nagodbama želi ustvrditi kako vjerovnik po nagodbi nema bilo kakvih daljnjih potraživanja po štetnom događaju od dužnika (štetnika), a na što da ukazuje i cjelokupni članak 3. spomenute sudske nagodbe, te da dužnik (štetnik) želi biti siguran kako će isplatom po nagodbi ispuniti svoju obvezu i neće imati bilo kakvih daljnjih obveza i to je jedina funkcija ovakve sintagme. Navodi da je činjenično stanje potpuno pogrešno utvrđeno, da je pogrešno ocijenjena narav primitaka poreznog obveznika i nije poštivan Zakon o porezu na dohodak te da su primici poreznog obveznika određeni u cijelosti kao drugi dohodak iako ti primici nisu drugi dohodak, nisu uzeti u obzir svi rashodi (izdaci) poreznog obveznika, da nije uzet u obzir gubitak poreznog obveznika uslijed kojeg je bio primoran zatvoriti svoj obrt te da je zaključak nadležnog tijela u potpunosti protivan zakonu, kako Općem poreznom zakonu tako i Zakonu o porezu na dohodak. Ističe kako se porezno tijelo poziva na odredbu članka 39. stavka 1. i 2. točka 11. Zakona o porezu na dohodak tvrdeći kako se radi o drugom dohotku iako se ne radi o drugom dohotku, a ako se i radi od drugom dohotku da je tada osnovica za obračun poreza bitno manja od prikazane. Navodi kako je porezni obveznik 10 godina vodio spor protiv Erste & Steiermarkische S-Leasing d. o. o., da je spor konačno riješen pravomoćnom presudom posl.br. P-3390/2007 (u daljnjem tekstu: Presuda) i Sudskom nagodbom posl.br. P-2232/2018 (u daljnjem tekstu: Sudska nagodba) koja ima snagu pravomoćne sudske presude, da je jasno uočljivo kako se radi o naknadi štete te kako se radi o zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, da sukladno presudi posl.br. P-3390/2007 naknada štete iznosi 539.186,12 kn, a na tu glavnicu, prilikom isplate da je obračunata zakonska zatezna kamata koja iznosi 810.509,37 kn. Sukladno Sudskoj nagodbi da je utvrđena naknada štete, zakonske zatezne kamate i troškovi postupka u ukupnom iznosu od 3.507.370,98 kn. Sukladno financijskom nalazu vještaka K. T. koji je služio kao podloga za sklapanje Sudske nagodbe da je vidljivo kako naknada štete za razdoblje od 2008. do 2017. iznosi 1.330.974,00 kn što znači da preostali iznos do 3.507.370,98 kn iz Sudske nagodbe predstavlja zakonske zatezne kamate i troškove postupka u iznosu od 2.176.396,98 kn, da iz navedenih dokumenata jasno proizlazi kako naknada štete iznosi 1.870.160,12 kn, a iznos od 2.986.906,35 kn predstavlja zakonske zatezne kamate i troškove postupka, te da je stoga potrebno isključiti iznos od 2.986.906,35 kn budući se radi o zakonskim zateznim kamata i troškovima postupka pa sukladno članku 65. stavku 2. točki 1. Zakona o porezu na dohodak isti predstavlja zatezne kamate koje su isključene od oporezivanja. Do ovakvog iznosa zakonskih zateznih kamata da je došlo isključivo zbog sporosti pravosuđa i desetogodišnjeg vođenja parničnog postupka, dakle, zbog sporosti države čiji je dio i porezno tijelo, gdje sud predstavlja dio sudske vlasti, a porezno tijelo dio izvršne vlasti. Kada je riječ o preostalom iznosu od 1.870.160,12 kn potrebno je naglasiti kako se radi o naknadi štete koja nije povezana sa gospodarskom djelatnošću poreznog obveznika budući se radi o šteti proizašloj iz leasing odnosa poreznog obveznika sa S-Leasingom pa da se i taj iznos ne oporezuje temeljem odredbe članka 8. stavka 2. točke 5. Zakona o porezu na dohodak. Iznos od 539.186,12 kn da predstavlja vraćanje avansa za stroj oko kojeg je nastao spor u iznosu od 153.000,00 kn, te neosnovano ovršenih sredstava poreznog obveznika koja sredstva da su u to vrijeme zatečena na računu poreznog obveznika u iznosu od 386.500,00 kn (sredstva naplaćena od kupaca poreznog obveznika) i koja ukupna sredstva su već bila oporezivana i uredno prikazana u poslovnim knjigama poreznog obveznika te uredno dostavljena poreznom tijelu kroz redovna izvješća i prijave te da porezno tijelo tima ispravama raspolaže, te da se ovako na taj iznos dvostruko naplaćuje porez, tj. 2007. i danas što da je nedopustivo, da je navedeni iznos prošao porezni tretman 2007. te da se ne može još jednom oporezivati i o tome da je već pravomoćno odlučeno. Iznos od 1.330.974,00 (koji predstavlja naknadu štete po Financijskom nalazu vještaka K. T.) prema stavu poreznog obveznika da nije vezan uz njegovu gospodarsku djelatnost, no ako bi porezno tijelo ustrajalo na tome kako se radi o naknadi štete vezanoj uz gospodarsku djelatnost poreznog obveznika, da je tada potrebno taj iznos umanjiti i za troškove i izdatke koje je porezni obveznik imao prilikom sklapanja Sudske nagodbe, a ti troškovi da ukupno iznose 1.320.042,73 kn, te da je za taj iznos potrebno umanjiti poreznu osnovicu budući se radi o porezno priznatim troškovima (izdacima) radi konačnog rješavanja nastalog spora. Naglašava kako sukladno članku 151. Zakona o parničnom postupku parnične troškove (dakle, troškove postupka) čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka. Parnični troškovi obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba kojima zakon priznaje pravo na nagradu. Stoga da je u sudskoj nagodbi i navedeno kako ugovoreni iznos u sebi sadržava i troškove postupka što je porezno tijelo u potpunosti zanemarilo. Posljedično navedenom, ako je na nešto možda i potrebno obračunavati porez da je tada to osnovica od 10.931,27 kn, kada već porezno tijelo tvrdi da se radi o naknadi štete vezanoj uz gospodarsku djelatnost poreznog obveznika, da je potrebno uzeti u obzir da je porezni obveznik poslovao s gubitkom od preko 1.000.000,00 kn tako da i kada se pribroji ovaj iznos, isti je zapravo još uvijek u gubitku i nema osnove za bilo kakvo određivanje poreza budući da, kada se već tvrdi da se radi o gospodarskom poslovanju poreznog obveznika, treba uzeti i stanje njegova poslovanja u trenutku kada je šteta počela nastajati, a to je 2007. te uzeti u obzir činjenicu gubitka u poslovanju koji gubitak se samo djelomično sanira ovom naknadom štete, no i dalje ostaje gubitak. Stoga, da ne može iz gospodarskog poslovanja porezni obveznik imati samo obveze, moraju mu se priznati i prava kada se već tvrdi da se radi o primitku iz gospodarske djelatnosti. Navodi kako je nedopustiva primjena dvostrukih kriterija u odnosu na poreznog obveznika u istom poreznom odnosu - kada se radi o njegovim obvezama tada se tvrdi da se radi o primitku iz njegova poslovanja kao fizičke osoba, no kada se radi o njegovim pravima (odbitku gubitka), da se tada zanemaruje činjenica kako se netom prije tvrdilo kako se radi o primitka iz poslovanja poreznog obveznika kao obrtnika, te predlaže da se poništi rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje.

4. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo kako ostaje kod svih navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja i predlaže da se odbije tužbeni zahtjev ka neosnovan.

5. U sporu je održana rasprava 19. rujna 2022. u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i službene osobe tuženika, te je strankama, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/20; dalje ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

6. Opunomoćenik tužitelja ustrajao je kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva, te ističe kako nisu ovdje ostvarena legitimna očekivanja stranke, da ostaje kod dokaznog prijedloga da se provede financijsko knjigovodstveno vještačenje kako bi se točno utvrdilo koliki iznos je naknade štete, a koliki iznos se odnosi na zatezne kamate i troškove stranke, koliki su gubici stranke i kolika je uistinu porezna obveza ako ona uopće postoji.

7. Službena osoba tuženika ostala je pri svim navodima iz obrazloženja osporavanog rješenja i odgovora na tužbu i drži da je porezno tijelo uvažilo i postupalo po načelu legitimnog očitovanja stranke, te napominje kako se ovdje radi o primicima fizičke osobe, a ne obrta, da tužitelj pogrešno tumači odredbe članka 65. Zakona o porezu na dohodak koja se odnosi na dohodak od kapitala, a gubici da su vezani na sam obrt, pa se stoga i protivi provođenju financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

8. Opunomoćenik tužitelja je naveo kako tuženik arbitrarno tumači porezne propise sve u svrhu da bi postigao neopravdani prihod državnom proračunu koji graniči s lihvarskim prihodom, gdje kada to nadležnom tijelu odgovara tvrdi da se radi o prihodu iz gospodarske djelatnosti, a kada mu ne odgovara tada tvrdi da se radi o prihodu fizičke osobe. Kao što je već obrazloženo, navodi da dio primljenog novca predstavlja povraćeni novac koji je Erste leasing nezakonito ovršio tužitelju, kamate na taj novac, a tu su i enormni troškovi koji su nastali zbog vođenja sudskog postupka, da se kamate i troškovi ne oporezuju, kao što se ne može oporezivati i novac koji je vraćen nakon što je nezakonito ovršen, budući da je taj novac već prošao kroz porezni tretman. Nadalje navode da se ne radi o drugom dohotku pa kako samo prvostupanjsko tijelo tvrdi da se radilo o gospodarskom poslovanju, tada da se moraju uzeti u obzir svi aspekti poslovanja, pa i gubici, a tužitelj da je u gubitku i nakon što je naplatio sav ovdje sporni novac. S jedne strane da država beskonačno vodi postupke, a s druge strane ta ista država da oporezuje novac koji je nastao upravo zbog tog beskonačnog postupka, pri tome potpuno arbitrarno tumačeći porezne propise i bez ikakvog suvislog obrazloženja na prigovore koje je istaknula stranka tijelom postupka. Tek na današnjem ročištu da se moglo čuti pokušaj obrazloženja koji su pak kontradiktorni s onim što je do sada tvrdilo prvostupanjsko tijelo, a potvrdilo drugostupanjsko tijelo bez ikakvog suvislog obrazloženja.

9. Službena osoba tuženika posebno upućuje na stranicu 3 prvostupanjskog rješenja na kojoj da je objašnjeno kako je utvrđeno i temeljem čega porezna obveza, te ističe da je porezno tijelo iz brutto primitka izlučilo iznos odvjetničkih troškova i poziva se na stranicu 5 istog rješenja gdje da je obrazloženo da ostvarivi primitak nije proknjižen kod fizičke osobe koja je i ostvarila taj primitak.

10. Opunomoćenik tužitelja ističe da je opet i iz zadnjeg očitovanja tuženika vidljivo parcijalno i arbitrarno tumačenje gdje iz konteksta izvlači pojedini odlomak obrazloženja prvostupanjskog tijela i pokušava navesti Sud na potpuno pogrešno razmišljanje, no ako se pročita stranica 3 poreznog rješenja, na koju se poziva tuženik tada da je možda dobro ići par odlomaka prije, pa pročitati peti odlomak na toj istoj stranici na kojem da jasno piše da se prema članku 8. stavak 2. točka 5. Zakona o porezu na dohodak dohotkom ne smatraju niti odštete koje nisu u svezi s gospodarskom djelatnošću. Pod odštetom da se smatraju i isplate po osnovi osiguranja stvari, odgovornosti i imovine. Dakle slijede odlomci na koje se poziva tuženik pa da je jasno da je tužitelju razrezan porez samo zato što tuženik smatra da se radi o prihodu s vezi s gospodarskom djelatnošću, a što da proizlazi iz stavka 6. te iste stranice, što jasno ukazuje na dvostruka mjerila koja su upotrjebljena prema tužitelju. Dakle ako je primio kao fizička osoba, onda primljena odšteta da se ne smatra dohotkom, pa ni drugim dohotku, a ako je primljeno iz gospodarske djelatnosti, onda da se mora sagledati cjelokupna gospodarska djelatnost jer ne mogu i ne smiju postojati dvostruka mjerila, a i očito je kako je prvostupanjsko i drugostupanjsko tijelo konstantno upadaju u kontradiktornost, te da rade upravno ono na što tužitelj ukazuje od prvog dana – kada državi odgovara da naplati novac tada je to gospodarska djelatnost, ali kada bi se u obzir uzela stvarna situacija gospodarske djelatnosti, tada se radi o prihodu fizičke osobe, pa zaključno ako se radi o prihodu fizičke osobe, da se radi se o odšteti koja se ne smatra dohotkom, a kako to navodi i samo prvostupanjsko tijelo na str. 3 odlomku 5.

11. Službena osoba tuženika je istaknula da se ovdje radi o odšteti koja je nastala u svezi s obavljanjem gospodarske djelatnosti i nije isključena od oporezivanja.

12. Opunomoćenik tužitelja navodi da iz očitovanja tuženika jasno proizlazi kako arbitrarno mijenja tumačenja, a na što da tužitelj konstantno ukazuje, dakle ako prihod je iz gospodarske djelatnosti, tada tužitelj ima i prava, a ne samo obveze, a ta prava da mu u ovom postupku nisu priznata i još zaključno, odšteta ili naknada štete definirana je Zakonom o obveznim odnosima, kao umanjene nečije imovine, izmakla korist ili neimovinska šteta i to je jedini propis koji definira što je naknada štete ili odšeta i samo se kao takvo može tumačiti.

13. Službena osoba tuženika je istaknula kako Zakon o obveznim odnosima, nije primjenjiv u ovom slučaju i da Zakon o porezu na dohodak točno propisuje koji su primici i izdaci fizičkih osoba.

14. Opunomoćenik tužitelja je naveo da je potrebno imati na umu kada je šteta nastala, a sve ovo što se kasnije dešavalo da je posljedica te štete, a u to vrijeme da je tužitelj obavljao gospodarsku djelatnost.

15. Službena osoba tuženika je navela da je irelevantan podatak kada je šteta nastala već da je bitno vrijeme kada je sklopljena sudska nagodba.

16. Opunomoćenik tužitelja ističe da ako se gleda trenutak kada je prihod ostvaren da je tada tužitelj bio fizička osoba, nije obavljao gospodarsku djelatnost pa da se radi o odšteti koja nije proizišla iz gospodarske djelatnosti pa da se ista ne oporezuje, a tako to citira i samo prvostupanjsko tijelo.

17. Službena osoba tuženika i dalje ustraje kod navoda da se radi o odšteti koja je nastala u svezi s obavljanjem gospodarske djelatnosti.

18. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje, te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta ovog upravnog spora. Sud je odbio u sporu provesti dokaz financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, ocijenivši taj dokazni prijedlog suvišnim za rješavanje ovoga spora kraj činjenica koje su u ovom sporu nesporne, te činjenica koje su utvrđene uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnoga postupka i ovoga upravnog spora, a što će se u nastavku obrazložiti.

19. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

20. Odredbom članka 2. stavak 1. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj: 115/16, dalje: ZPD), propisano je da je porezni obveznik fizička osoba koja ostvaruje dohodak.

21. Odredbom članka 5. stavak 2. ZPD-a, propisano je da dohodak koji se oporezuje prema odredbama ovoga Zakona, prema izvoru dohotka iz stavka 1. ovoga članka, jest: 1. dohodak od nesamostalnog rada, 2. dohodak od samostalne djelatnosti, 3. dohodak od imovine i imovinskih prava, 4. dohodak od kapitala i/ili, 5. drugi dohodak. 22. Odredbom članka 8. stavak 2. točka 5. ZPD-a, propisano je da se dohotkom ne smatraju odštete koje nisu u svezi s gospodarskom djelatnošću. Pod odštetom se smatraju i isplate po osnovi osiguranja stvari, odgovornosti i imovine.

23. Odredbom članka 39. stavak 1. ZPD-a, propisano je da je drugi dohodak razlika između svakoga pojedinačnog primitka prema stavku 2., odnosno stavku 3. ovoga članka umanjen za propisane izdatke iz stavaka 4. i 5. ovoga članka. Stavkom 3. točkom 11. istog članka propisano je da se primicima prema stavcima 1. i 2. ovoga članka osobito smatraju ostali posebno nenavedeni primici koje fizičkim osobama isplaćuju ili daju pravne i fizičke osobe (obveznici poreza na dobit i obveznici poreza na dohodak koji obavljaju samostalne djelatnosti) i drugi isplatitelji i davatelji. Stavak 4. istog članka propisuje da se izdacima koji se priznaju pri utvrđivanju drugog dohotka iz stavka 1. ovoga članka smatraju uplaćeni doprinosi za obvezna osiguranja iz primitaka, prema posebnim propisima.

24. Odredbom članka 40. stavak 1. ZPD-a, propisano je da se predujam poreza na dohodak od drugog dohotka prema članku 39. stavku 1. ovoga Zakona plaća po odbitku, po stopi od 24% bez priznavanja osobnog odbitka iz članka 14. ovoga Zakona.

25. Iz spisa predmeta upravnog postupka proizlazi da je kod tužitelja proveden porezni nadzor u pogledu obveza s osnova poreza na dohodak i doprinosa za 2018., o čemu je sastavljen Zapisnik 10. ožujka 2020. Tužitelj je tijekom nadziranog razdoblja po presudi Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-3390/2007 i sudskoj nagodbi istog Suda, poslovni broj: P-223/2018 od 6. rujna 2018., primio gotovinske isplate u iznosu od 539.186,12 kn dana 21. veljače 2018., iznos od 810.509,37 kn dana 29. lipnja 2018. i iznos od 3.507.370,98 kn dana 12. rujna 2018.

26. U konkretnom slučaju različitost poreznog tretmana ovisi o tome imaju li naknade štete veze s gospodarstvenom djelatnošću fizičke osobe ili ne. Tuženik navodi kako se ovdje radi o šteti koja je nastala s obavljanjem gospodarske djelatnosti i koja nije isključena od oporezivanja.

27. U skladu s navedenim, ovdje se radi o novčanim isplatama tužitelju kao vlasniku uslužnog obrta S. iz R., koja odšteta je definitivno u svezi s gospodarstvenom djelatnošću tužitelja i takvu naknadu treba smatrati dohotkom sukladno članku 8. stavak 2. točka 5. ZPD-a, odnosno smatrati primitkom od kojeg se utvrđuje porez i prirez na drugi dohodak, kao i pripadajući doprinosi.

28. Što se tiče prigovora tužitelja koji se odnosi na zatezne kamate, smatrajući da iste nisu oporezive, napominje se kako se ovdje ne radi o primicima po sudskoj odluci i sudskoj nagodbi gdje se propisane zatezne kamate isplaćene po toj osnovi ne smatraju primitkom od nesamostalnog rada i ne podliježu oporezivanju. Tužitelj se poziva na odredbu članka 65. stavak 2. točku 1. ZPD-a smatrajući da su sukladno navedenom članku zatezne kamate isključene od oporezivanja, a koji članak propisuje da se kamatama iz stavka 1. ovoga članka ne smatraju se zatezne kamate. Napominje se da se cijeli članak 65. ZPD-a odnosi na dohodak od kapitala po osnovi kamata, što ovdje nije slučaj.

29. U odnosu na troškove sudskih postupaka i sudskih pristojbi, kojim bi se umanjila porezna obveza tužitelja, porezno tijelo je zatražilo od tužitelja da dostavi vjerodostojne dokaze o iznosima troškova sudskih postupaka i sudskih pristojbi, što nije učinjeno, već je dostavljena samo dokumentacija sa imenima odvjetnika i pojedinačnih iznosa troškova, bez druge dokazne dokumentacije. Stoga je porezno tijelo uputilo Zahtjev za davanje obavijesti odvjetničkom društvu P. & P. j. t. d. i to 1. lipnja 2021., kojom prilikom je utvrđeno da je navedeno društvu 9. rujna 2019. tužitelju ispostavilo račun u iznosu od 876.842,73 kn, vezano za sudski postupak, slijedom čega je ukupan iznos bruto primitka umanjen za odvjetničke troškove.

30. Ostali navodi tužitelja nisu od utjecaja na drugačije odlučivanje u ovom upravnom sporu, budući da su osporena rješenja donesena na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, uz pravilnu primjenu mjerodavnih odredbi OPZ-a i ZPD-a, pri čemu nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na drugačije odlučivanje u predmetnoj upravnoj stvari.

31. Stoga, sve razloge koje navodi tuženik prihvaća i ovaj Sud slijedom čega su osporavana rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela ocjenjena zakonitima, a tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a.

32. Odluka o troškovima ovog upravnog spora (točka II. izreke) temelji se na odredbi članka 79. stavak 4. ZUS-a kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove.

U Rijeci 26. rujna 2022.

Sutkinja

Danica Vučinić, dipl. iur.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).