Poslovni broj: 16 UsI-3911/2021-10

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga suda Mirandi Gulišija Jurišić, uz sudjelovanje zapisničarke Radojke Ćupurdija, u upravnom sporu tužitelja D. o. .., zastupanog po Ž.

u D., G.., D., protiv tuženika Ministarstva

pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Vukovarska 49, Zagreb, uz sudjelovanje zainteresirane osobe P. S.

iz V., M., i zainteresirane osobe L. S. iz Z., J.16, nakon javne rasprave održane i zaključene 22. rujna 2022., objavom odluke na

temelju članka 61. stavka 5. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17, 110/21; dalje ZUS), 26. rujna 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev kojim se traži poništenje rješenja Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo Klasa: UP/II-942-01/17-01/334 Urbroj: 514-04-02-01-01/07-21-02 od 30. rujna 2021.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika Klasa: UP/II-942-01/17-01/334 Urbroj: 514- 04-02-01-01/07-21-02 od 30. rujna 2021. (u daljnjem tekstu: osporeno rješenje) odbija se tužiteljeva žalba izjavljena protiv djelomičnog rješenja Ureda državne uprave u Dubrovačko – neretvanskoj županiji, Službe za imovinsko – pravne poslove Klasa:

UP/I-943-01/97-01/1345 Urbroj: 2117-04-01-17-38 od 7. lipnja 2017. (u daljnjem tekstu: prvostupanjsko djelomično rješenje).

2. Prvostupanjskim djelomičnim rješenjem P. Sp.i L. S. daju se u vlasništvo svakome za 20/192 suvlasnička dijela nekretnine upisane u z.k.ul. 463 k.o. Vitaljina i to k.č. 2965/3 površine 1453 m[2] , k.č. 2959/1 površine 10927 m , k.č. 2959/2 površine 967 m[2] , k.č. 2818 površine 155 m , k.č. 2820 površine 1288 m , k.č. 2815/2 površine 709 m[2] , k.č. 2816 površine 1043 m i k.č. 2817 površine 1327 m kojima je kao obveznik povrata Republika Hrvatska dužna u roku od 30 dana od pravomoćnosti rješenja predati nekretnine u suposjed. Istim rješenjem odbijen je zahtjev P. S. i L. S. za naknadu oduzete imovine u odnosu na k.č. 2411, 2463/3 i 2463 k.o. V., dok će se o preostalom dijelu zahtjeva koji se odnosi na k.č. 2814, 2819, 2822, 2824, 2833, 2961/1, 2963/2, 2965/2, 2961/2, 2815/1, 2823, 2827, 2960, 2962, 2964/2 k.o. V. odlučiti posebnim rješenjem.

3. Pravodobno podnesenom tužbom tužitelj pobija zakonitost osporenog rješenja tvrdnjama kako se isto temelji na pogrešno utvrđeno činjeničnom stanju i nepravilnoj primjeni materijalnog i postupovnog prava. Protivno stajalištu tuženika, nekretnine koje su se nalazile na poluotoku P. prijašnjim vlasnicima oduzete su temeljem pravomoćne Razvlastbene odluke od 5. srpnja 1917. koju je donijela Austro

– Ugarska i od tada su u državnom vlasništvu. Iz tog razloga upis organa upravljanja Državnog sekreterijata za narodnu obranu izvršen je pozivom na provedbeni plan odnosno Uredbu o knjiženju prava vlasništva na državnoj nepokretnoj imovini. Da je tome tako potvrđuju i građevine (otok O., podzemni tuneli i dio putova) koje je u vojne svrhe na poluotoku P. izgradila još Austro – ugarska. Činjenica da su pojedini prijašnji vlasnici nakon 1. svjetskog rata neko vrijeme eventualno ponovno obrađivali dio oduzetog zemljišta može se objasniti raspadom Austro – Ugarske, a ne kao dokaz da zemljište nije bilo oduzeto i privedeno namjeni. Rješenje Kotarskog suda u Dubrovniku br. Z-24/59 je samo provedbeni propis kojim je na temelju pravomoćne Razvlastbene odluke iz 1917. broj 32236/17 bivšeg Dalmatinskog namjesništva u Zadru te članka 4. i 7. Uredbe o knjiženju prava vlasništva na državnoj nepokretnoj imovini (Službeni list FNRJ, br. 54/87) i rješenja Državnog sekreterijata za narodnu obranu br. 1368/54 od 15. prosinca 1958. na tim nekretninama upisana općenarodna imovina s organom upravljanja Državnog sekreterijata za poslove narodne obrane. Na temelju članka 4. i 7. Uredbe o knjiženju prava vlasništva na državnoj nepokretnoj imovini i rješenja od 15. prosinca 1958. kao organ upravljanja upisan je Državni sekreterijat za narodnu obranu. Dakle, oduzimanje ovih nekretnina nije izvršeno provedbenim propisom kojim je naznačen organ upravljanja, nego rješenjem o izvlaštenju iz 1917., pa u smislu odredbi člana 1., 2., i 3. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine nisu ostvarene pretpostavke da se tužiteljima odredi naknada za te nekretnine, a pogotovo naturalni povrat. Pored toga, Republika Hrvatska kao vlasnik nekretnina upisana je po službenoj dužnosti temeljem Uredbe o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 40/92). Protivno stajalištu tuženika, Republika Hrvatska, kao treća osoba, stekla je pravo vlasništva na predmetnim nekretninama na temelju zakona odnosno valjane pravne osnove, zbog čega nije moguće vraćanje nekretnina podnositeljima zahtjeva. Takvo stajalište da je izraženo i u presudi Upravnog suda Republike Hrvatske Us-9158/00. Pogrešno je stajalište tuženika da je područje Prevlake demilitarizirana zona, kao i da se vraćanjem nekretnina u vlasništvo podnositeljima zahtjeva ne bi dovela u pitanje sigurnost zemlje odnosno da kompleks kao takav nema karakter vojnog kompleksa, jer se za vojne svrhe ne koriste sve nekretnine, zbog čega se njihovim vraćanjem ne bi okrnjila funkcionalnost kompleksa. Unatoč dopisu Ministarstva obrane od 28. listopada 1999., na koji se poziva tuženik, u spis je pribavljena imovinskopravna dokumentacija pribavljena od Ministarstva obrane s popisom izgrađenih objekata koji se prostiru po cijelom kompleksu poluotoka P. (izvidna stanica, skladište streljiva, stambeni objekt, vojnički klub i dr.), iz čega proizlazi da se radi o kompleksu koji se bez svih njegovih sastavnih dijelova kao takav više ne bi mogao koristiti. Tužitelj smatra da iz vještačenja, kao i neposrednog opažanja službene osobe tijekom provedenog očevida proizlazi da se radi o vojnom kompleksu koji se kao takav vraćanjem pojedinih dijelova u vlasništvo više ne bi mogao koristiti. Tvrdi da iz svih u postupku izvedenih dokaza (vještvo, očevid) proizlazi da se radi o vojnom kompleksu koji je u cijelosti priveden namjeni zbog koje je oduzet odnosno da se radi o nekretninama do kojih se ne može pristupiti osim preko puteva izrađenih isključivo u vojne svrhe. Na takav zaključak da upućuje i nalaz i mišljenje vještaka M. B. u kojem se zaključuje da se na poluotoku P. nalaze vojni kompleksi, da su izgrađene građevine privedene vojnoj namjeni, da asfaltirani putevi služe kao komunikacija između vojnih objekta odnosno da se zemljište smatra privedenim svrsi. Čak kada bi se i smatralo da su nekretnine bivšim vlasnicima oduzete tek nakon 1945., iz činjenica utvrđenih u postupku nedvojbeno proizlazi da su nekretnine koje su predmet postupka do 1. siječnja 1997. odnosno do stupanja na snagu Zakona o naknadi privedene namjeni zbog koje su oduzete. Vraćanjem tih nekretnina nesporno bi se narušila cjelovitost uporabe prostora koji se, unatoč činjenici da je do 2002. bio pod nadzorom UN-a kao demilitarizirano područje, i dalje nalazi na upravljanju Ministarstva obrane (4. ZP OS RH (S.) lokacija P.) i predstavlja granično područje nužno za sigurnost i obranu Republike Hrvatske. Uz vojni kompleks (demilitarizirano područje po Protokolu o privremenom režimu sklopljenom između RH i SRJ koji se nastavio primjenjivati s Crnom Gorom) Ministarstvo obrane Republike Hrvatske u neposrednoj blizini koristi određene objekte u vojne svrhe (radarsko izviđanje i sl.), što ukazuje na značaj tog područja nužnog za sigurnost i obranu Republike Hrvatske. Prostornoplanski status predmetnih nekretnina nije od utjecaja na činjenicu da su nekretnine koje su predmet postupka privedene namjeni zbog koje su oduzete, bez obzira na način njegova trenutnog korištenja (tako i u presudama Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Us-3789/13 i UsI-1591/13). Sve navedeno da upućuje na postojanje zapreka za povrat iz članka 55. stavak 1. točka 3. i 4. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, zbog čega predlaže da sud osporeno rješenje poništi i sam riješi upravnu stvar, podredno vrati na ponovno odlučivanje.

4. U odgovoru na tužbu, tuženik, pozivajući se na obrazloženje osporenog rješenja, predlaže tužbu kao neosnovanu odbiti.

5. Temeljem članka 19. stavak 3. ZUS-a u spor su kao zainteresirane osobe uključeni P. S. i L. S., koji nisu dostavili odgovor na tužbu.

6. Tijekom spora održana je rasprava (ročište 22. rujna 2022.), bez nazočnosti uredno pozvanih stranaka, na kojoj je strankama dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora.

7. Sud je izveo dokaze uvidom u osporeno rješenje i ostalu dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog postupka.

8. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Iz stanja spisa proizlazi među strankama nesporno činjenično stanje:

- u postupku pokrenutom 30. lipnja 1997. zahtjevom za naknadu odnosno povrat oduzete imovine;

- 29. prosinca 2000. doneseno je djelomično rješenje Klasa: UP-I-943-01/97- 01/1345 Urbroj: 2117-09/1-00-3 kojom se priznaje pravo na naknadu u obveznicama Republike Hrvatske za dijelove oduzete imovine navedene u izreci tog rješenja;

- koje rješenje je poništeno rješenjem tuženika Klasa: UP/II-942-01/01-01/1140 Urbroj: 514-03-07/1-08-9 od 15. srpnja 2008., a zahtjev za naknadu ili povrat odbijen;

- koje rješenje je potvrđeno presudom Visokog upravnog suda u Zagrebu Us- 4110/2008-12 od 30. rujna 2020.;

- ta je presuda kao i rješenje tuženika od 15. srpnja 2008. ukinuto odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-5456/2010 i U-III-5773/2010 od 30. listopada 2013., a predmet vraćen tuženiku na ponovni postupak;

- u izvršenju ustavne odluke tuženik je rješenjem Klasa: UP/II-942-01/14-01/355 Urbroj: 514-04-14-07 od 20. studenog 2014. poništio prvo rješenje prvostupanjskog tijela od 29. prosinca 2000., donijeto u upravnom postupku, i predmet vratio na ponovni postupak;

- u nastavku postupka doneseno je prvostupanjsko djelomično rješenje i osporeno rješenje, koji su predmet ovog upravnog spora, kojima se tužitelju daju u vlasništvo za 20/192 suvlasničkog dijela, kat. čestice navedene u izreci prvostupanjskog rješenja.

10. Među strankama se ukazuje spornim točnost utvrđenog činjeničnog stanja, a posljedično tome i pravilna primjena zakona od koje ovisi odluka o tome je li bilo mjesta o vraćanju u vlasništvo predmetnih nekretnina ovlaštenicima naknade.

11. Tužitelj smatra da u konkretnom slučaju uopće nisu bile ostvarene pretpostavke da se tužitelju odredi naknada za nekretnine, s osobito da se odredi naturalni povrat, jer su prijašnjim vlasnicima nekretnine oduzete za vrijeme Austro – Ugarske temeljem Razvlastbene odluke od 5. srpnja 1917., od kada su iste, prema tumačenju tužitelja, u državnom vlasništvu.

12. Takav zaključak temelji na tumačenju odredbe člana 52. stavak 1. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne novine, br. 92/96, 69/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01, 80/12, 81/02; u daljnjem tekstu: Zakon o naknadi za oduzetu imovinu) prema kojoj se prijašnjem vlasniku ne vraća imovina u vlasništvo i posjed na kojoj su na temelju valjanoga pravnoga osnova treće osobe stekle pravo vlasništva odnosno ako im je imovina na temelju valjanoga pravnoga osnova za stjecanje prava vlasništva predana u posjed, ukoliko ovim Zakonom nije drukčije propisano.

13. Ovdje osporena rješenja donesena su u izvršenju odluke Ustavnog suda Republike U-III-5456/2010 i U-III-5773/2010 od 30. listopada 2013. koja se poziva na stajalište iz istovrsnog predmeta odnosno odluke broj: U-II-4614/2010 od 18. rujna 2013. U suštini obrazloženje iz te odluke svodi se na zaključak kako su zemljišta na poluotoku P. bivšim vlasnicima oduzeta tek 1955., zbog toga što se Razvlastbena odluka iz 1917. ne može smatrati "valjanom pravnom osnovom" na koju su se jugoslavenske komunističke vlasti mogle pozvati, zbog čega se s aspekta članka 3. Zakona o naknadi za oduzetu imovinu ima smatrati da je oduzimanje provedeno bez pravne osnove.

14. Kod ovakvog obrazloženja obvezujuće ustavne odluke, javnopravna tijela nemaju prostora za drukčije tumačenje o valjanosti pravnog osnova stjecanja prava vlasništva, a time se ujedno otklanjanju i svi tužbeni navodi koje u tom pravcu ističe tužitelj. Dakle, Ustavni sud Republike Hrvatske Razvlastbenu odluku od 5. srpnja 1917. ne uzima kao valjani konstitutivni čin valjanog stjecanja vlasništva, već kao oduzimanje bez pravne osnove koju su jugoslavenske komunističke vlasti prikazale kao odlukom o izvlaštenju, zbog čega se na konkretan slučaj ne može primijeniti iznimka iz čl. 52. stavak 1. Zakona o naknadi za oduzetu imovinu prema kojoj se prijašnjem vlasniku ne vraća imovina u vlasništvo i posjed na kojoj su na temelju valjanoga pravnoga osnova treće osobe stekle pravo vlasništva odnosno

15. Dalje, tužitelj pogrešnim smatra zaključak suda u pogledu pitanja jesu li konkretne nekretnine privedene svrsi odnosno jesu li ispunjeni uvjeti za vraćanje imovine. To je pitanje uređeno odredbom članka 55. Zakona o nakadi za oduzetu imovinu prema kojoj se na vraća u posjed vlasništvo i imovina koja je nedjeljiv sastavni dio sustava mreža, objekata, naprava ili drugih sredstava javnih poduzeća iz oblasti energetike, komunalne djelatnosti, prometa i veza te šumarstva (točka 1.), koja je izuzeta iz pravnoga prometa, odnosno na kojoj nije moguće stjecanje prava vlasništva (stavak 2.), čijim bi se vraćanjem bitno okrnjila prostorna cjelovitost, odnosno namjena uporabe prostora i imovine (stavak 3.), čijim bi vraćanjem bila bitno okrnjena gospodarska odnosno tehnološka funkcionalnost kompleksa (industrijski kompleks, komasirane gromade unutar poljoprivrednoga odnosno šumskoga kompleksa i sl.) (stavak 4.).

16. Ispunjenje uvjeta za vraćanje imovine u vlasništvo ovisi o faktički utvrđenom činjeničnom stanju. Prema stavu prvostupanjskog tijela, kojeg prihvaća i tuženik, predmetne nekretnine nisu privedene namjeni. Takav zaključak temelje na utvrđenjima koja proizlaze iz:

- neposrednog opažanja službene osobe koja je očevidom 16. ožujka 2015. utvrdila da područje poluotoka P. nije ograđeno, da je omogućen pristup svim građanima, da su na nekim nekretninama napušteni i nekorišteni vojni objekti odnosno da je čitavo područje napušteno i ne koristi se za nikakve svrhe;

- od Državne geodetske uprave Područnog ureda za katastar zatraženi su zračni snimci uklopljeni u kopiju katastarskog plana te je pregledom istih i usporedbom katastarskog plana u odnosu na nekretnine koje su predmet rješavanja neizgrađeno zemljište, obraslo raslinjem;

- prema lokacijskoj informaciji Dubrovačko – neretvanske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje i gradnju Klasa: 350-05/15-10/22 Urbroj: 2117/1-23/1-4- 15-2 od 4. veljače 2015. k.č. 2965/3, 2959/1, 2959/2, k.o. V. nalaze se izvan granica građevinskog područja, a k.č. 2818, 2820, 2815/2, 2816 k.o. V. unutar granica građevinskog područja, ugostiteljsko turističke namjene.

17. Prema ocjeni suda, ovakva utvrđenja pouzdana su osnov za zaključak kako je riječ o česticama koje se nalaze na demilitariziranom području koje je izgubilo raniju funkciju i značaj, na potpuno napuštenom području koje se sada ne koristi i nije u funkciji Ministarstva obrane, niti bilo koje druge svrhe te isti, prema važećoj prostorno – planskoj dokumentaciji, ne predstavlja vojni kompleks. Pored toga, i samo je Ministarstvo obrane, koje nije u posjedu predmetnih nekretnina, u dopisu Klasa: 940- 01/99-01/96 Ur.br: 512M3-0201-99-04 od 28. listopada 1999. izrazilo mišljenje da se oduzeta imovina na poluotoku P. na kojoj nisu sagrađene vojne građevine trebaju vratiti vlasnicima. To Ministarstvo, dakle, suprotno tužiteljevim tvrdnjama ničim ne ukazuje na poseban režim korištenja koji važi za vojne objekte niti iznosi bilo kakve okolnosti koje bi upućivale na zaključak da se radi o području koje ima vojni i obrambeni značaj.

18. Kod ovakvog stanja stvari, sud se pridružuje zaključku javnopravnih tijela i obrazloženju osporenog rješenja da u konkretnom slučaju ne postoje zapreke propisane člankom 52. i 55. stavak 3. i 4. Zakona o naknadi da se nekretnine vrate u vlasništvo prijašnjim vlasnicima, ako za to postoje i drugi propisani uvjeti, kao što je to u predmetnoj upravnoj stvari.

19. Kod izloženog, sud utvrđuje kako u upravnom postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, a niti je ostvaren jedan od razloga ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. ZUP-a na koje sud pazi po službenoj dužnosti pa se temeljem odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan, kao što je to učinjeno u izreci ove presude.

U Splitu, 26. rujna 2022.

SUTKINJA

Miranda Gulišija Jurišić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv presude dopuštena je žalba, u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužitelju po .

- tuženiku Ministarstvo pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Vukovarska 49, Zagreb, uz zapisnik od

22. rujna 2022. i zapisnik o objavi

- zainteresiranoj osobi P. S., V., M., uz zapisnik od 22.

rujna 2022. i zapisnik o objavi

- zainteresiranoj osobi L.S., Z., J., uz zapisnik od

22. rujna 2022. i zapisnik o objavi -

u spis

Rj.

Temeljem članka 11. stavak 1. točka 1. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, br. 118/18) ne plaćaju se sudske pristojbe.