Poslovni broj: Usž-1958/22-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Eveline Čolović Tomić, predsjednice vijeća, Senke Orlić-Zaninović i mr.sc. Inge Vezmar Barlek, članica vijeća te više sudske savjetnice Ivane Mamić Vuković, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja B. V. iz M., M. B. iz M., K. V. iz P., M. V. iz V., S. P. iz M., i D. R. iz M., koje zastupa opunomoćenica K. J. J., odvjetnica u P., protiv tuženika Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine, Z., radi lokacijske dozvole, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 11 UsI-1426/2021-8 od 10. veljače 2022., na sjednici vijeća održanoj 23. rujna 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 11 UsI- 1426/2021-8 od 10. veljače 2022.

II. Odbija se tužbeni zahtjev za oglašivanjem ništavim rješenja Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine, KLASA: UP/I-350-05/20-01/000029, URBROJ: 531-06-02-02/06-21- 0012 od 11. listopada 2021.

III. Poništava se rješenje Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine, KLASA: UP/I-350-05/20-01/000029, URBROJ: 531- 06-02-02/06-21-0012 od 11. listopada 2021.

IV. Odbacuje se prigovor protiv Obavijesti, KLASA: UP/I-350-05/20- 01/000029, URBROJ: 531-06-2-2-20-0009 od 21. prosinca 2020.

V. Odbija se prijedlog za oglašivanje ništavom dozvole za zahvat u prostoru: eksploatacija arhitektonsko građevnog kamena na eksploatacijskom polju M. KLASA: UP/I-350-05/13-01/8, URBROJ: 531- 05-1-13-13 od 9. srpnja 2013. te I. izmjene i dopune navedene lokacijske dozvole KLASA: UP/I-350-05/13-01/218, URBROJ: 531-05- 1-13-3 od 4. studenog 2013.

VI. Zahtjev tužitelja za naknadu troška ovog spora se odbija.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se žalba tužitelja S. P. i D. R. podnesena protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 11 UsI-1426/2021-8 od 10. veljače 2022.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev radi oglašivanja ništavim i poništenja rješenja tuženika, KLASA: UP/I-350-05/20-01/000029, URBROJ: 531-06-02-02/06-21-0012 od 11. listopada 2021. u dijelu u kojem je odbačen prijedlog za oglašavanje ništavom lokacijske dozvole za zahvat u prostoru: eksploatacija arhitektonsko građevnog kamena na eksploatacijskom polju M. KLASA: UP/I-350-05/13-01/8, URBROJ: 531-05-1-13-13 od 9. srpnja 2013. te I. izmjene i dopune navedene lokacijske dozvole KLASA: UP/I-350-05/13-01/218, URBROJ: 531-05-1-13-3 od 4. studenog 2013. (točka I. izreke) i tužbeni zahtjev radi oglašivanja ništavim istog rješenja tuženika u dijelu u kojem je odbačen prijedlog za poništavanje i ukidanje predmetne lokacijske dozvole i I. izmjene i dopune te lokacijske dozvole (točka II. izreke). Točkom III. izreke presude poništeno je navedeno rješenje tuženika u dijelu u kojem je odbačen prijedlog za poništavanje i ukidanje lokacijske dozvole i njezinih izmjena i dopuna te je predmet u tom dijelu vraćen tuženiku na ponovni postupak. Točkom IV. odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova spora, a točkom V. odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove. Ujedno je rješenjem prvostupanjskog suda istog poslovnog broja odbačena tužba tužitelja S. P. i D. R..

2. Rješenjem tuženika odbačen je prijedlog tužitelja za oglašavanje ništavim i prijedlog za poništavanje i ukidanje navedene lokacijske dozvole od 9. srpnja 2013. i I. izmjene i dopune te lokacijske dozvole od 4. studenog 2013. godine.

3. Tužitelji u žalbi protiv presude, u bitnom, smatraju da su aktivno legitimirani na podnošenje prijedloga za oglašavanje ništavim te prijedloga za poništavanje i ukidanje lokacijske dozvole i njene izmjene i dopune, temeljem članka. 4. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj: 47/09. i 110/21., dalje: ZUP). Navode da je pravni temelj za izdavanje lokacijske dozvole, rješenje Ministarstva zaštite okoliša i prirode od 30. studenog 2012., kojim je utvrđeno da je namjeravani zahvat prihvatljiv za okoliš, poništeno presudom prvostupanjskog upravnog suda, posl.br.: UsI-159/13 od 9. rujna 2016. godine. U tom postupku tužitelji su imali aktivnu legitimaciju, slijedom čega imaju pravni interes da sudjeluju i u ovom postupku. Lokacijska dozvola, dakle, nije valjana i ne može proizvoditi učinak obzirom da je poništeno rješenje o procjeni utjecaja zahvata na okoliš. Iz navedenog razloga izvršenje lokacijske dozvole je pravno nemoguće, a ista sadrži nepravilnosti koje je čine ništavom. Smatraju da je prvostupanjski sud, po službenoj dužnosti, ovlašten oglasiti ništavom lokacijsku dozvolu ako smatra da tužitelji nisu aktivno legitimirani. Slijedom svega navedenog, predlažu ukinuti pobijanu presudu i poništiti, podredno, oglasiti ništavom lokacijsku dozvolu.

4. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.

5. Žalba tužitelja B. V., M. B., K. V. i M. V. je djelomično osnovana. Žalba tužitelja S. P. i D. R. je podnesena od neovlaštenih osoba.

6. Prvostupanjski sud je točkom I. i II. izreke pobijane presude odbio tužbeni zahtjev za oglašivanje ništavim rješenja tuženika, ali je pogrešno obrazložio svoju odluku u odnosu na aktivnu legitimaciju za iniciranje postupka oglašivanja ništavosti lokacijske dozvole, jer je pogrešno obrazložio da stranke koje nisu sudjelovale u postupku donošenja lokacijske dozvole ne mogu predložiti pokretanje postupka oglašivanja ništavim tog upravnog akta, a izreka pobijane presude, po ocjeni ovog Suda, nije dostatno razumljiva zbog čega su, povodom žalbe, poništene sve tri točke izreke pobijane presude i odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

7. Naime, prijedlog za pokretanje postupka radi ocjene ništavosti upravnog akta može dati svatko, takav prijedlog ne zastarijeva i o njemu se mora odlučiti rješenjem, a ne sa obavijesti, kako je to pogrešno prvi puta učinio tuženik u odnosu na prijedlog vezan za lokacijsku dozvolu. Međutim, tužbeni zahtjev tužitelja da se rješenje tuženika kojim je odbačen prijedlog za oglašivanje ništavom lokacijske dozvole, oglasi ništavim, nije osnovan jer za oglašivanje ništavim rješenja tuženika nema zakonske osnove pošto nije ostvaren niti jedan uvjet propisan odredbom članka 128. stavka 1. ZUP-a za ništavost tog rješenja pa je takav tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao u točki II. izreke ove presude.

8. Nadalje, Sud nalazi potrebnim napomenuti da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi dao valjani razlog za poništavanje rješenja tuženika u dijelu koji se odnosi na odluku o prigovoru na Obavijest, KLASA: UP/I-350-05/20-01/000029, URBROJ: 531-06-2-2-20-0009 od 21. prosinca 2020. (dalje: Obavijest od 21. prosinca 2020.), u vezi s izvanrednim pravnim lijekom iz članka 129.-131. ZUP-a, jer tuženik doista nije postupio u skladu sa stavom iz presude poslovni broj: UsI- 349/2021-9 od 24. kolovoza 2021. godine. Naime, ovom presudom Upravnog suda u Rijeci je ocijenjeno nezakonitim rješenje tuženika, KLASA: UP/I-350-05/21-14/1, URBROJ: 531-06-2-2-21-2 od 15. veljače 2021. godine, doneseno povodom prigovora na Obavijest od 21. prosinca 2020., u kojoj Obavijesti se navodi da za pokretanje postupka oglašavanja ništavom, kao i za pokretanje postupka poništavanja ili ukidanja lokacijske dozvole i njezine I. izmjene, nema zakonskih uvjeta. U svojoj presudi, poslovni broj: UsI-349/2021-9, prvostupanjski sud je, dakle, ispravno naveo da je o prijedlogu za oglašavanje ništavom lokacijske dozvole trebalo donijeti rješenje i da zakonom nije predviđeno slanje obavijesti, kao i da protiv obavijesti kojom se odbija prijedlog stranke za poništavanje ili ukidanje rješenja (članak 129. - 131. ZUP-a), nije dopušten prigovor temeljem odredbe članka 122. ZUP-a, slijedom čega je prigovor valjalo odbaciti, a ne odbiti. Međutim, poništavanje predmetnog rješenja samo zato što tuženik nije odbacio prigovor protiv Obavijesti od 21. prosinca 2020. u odnosu na postupke iz članka 129.-131. ZUP-a, protivi se načelu učinkovitosti, ali i obvezi suda da reformacijskom odlukom riješi upravnu stvar koja je, u ovom slučaju, prijedlog tužitelja da se po službenoj dužnosti pokrenu upravni postupci po izvanrednim pravnim lijekovima.

9. Međutim, rješenje tuženika doista treba poništiti ne samo zato što nije postupio sukladno presudi prvostupanjskog suda i odbacio kao nedopušten prigovor protiv Obavijesti od 21. prosinca 2020. u vezi s pravnim lijekom iz članka 129.-131. ZUP-a, već je prijedlog za poništenje ili ukidanje sporne lokacijske dozvole odbacio, što je pogrešno, a slijedom čega je odlučeno kao u točki III. ove presude.

10. Naime, prema odredbi članka 129. ZUP-a, nezakonito rješenje može se poništiti ili ukinuti u cijelosti ili djelomično i nakon isteka roka za žalbu, a ako je takvim rješenjem stranka stekla neko pravo može se poništiti pod uvjetom da je doneseno bez zakonom propisane suglasnosti, odobrenja ili mišljenja drugoga javnopravnog tijela, a ukinuti se može ako je doneseno uz očitu povredu materijalnog propisa i uz pristanak protivne stranke. Prema, pak, članku 130. ZUP-a, zakonito rješenje kojim je stranka stekla kakvo pravo može se ukinuti u cijelosti ili djelomično ako je ukidanje tog rješenja dopušteno zakonom, ako sadržava pridržaj ukidanja, a stranka nije ispunila obvezu iz rješenja ili je nije ispunila u roku, ako je to potrebno zbog otklanjanja teške i neposredne opasnosti za život i zdravlje ljudi i javnu sigurnost i ako se to ne bi moglo otkloniti drugim sredstvima kojima bi se manje diralo u stečena prava. Nezakonito rješenje može se poništiti u roku od dvije godine, a ukinuti u roku od jedne godine od dana dostave rješenja stranci, u kojim slučajevima rješenje mora biti u tom roku otpremljeno iz tijela koje je rješenje donijelo. Rješenje o poništavanju ili ukidanju rješenja donosi se po službenoj dužnosti, na prijedlog stranke ili ovlaštenoga državnog tijela. Ako je prijedlog za poništavanje ili ukidanje rješenja podnijela stranka ili ovlašteno državno tijelo, a javnopravno tijelo ne prihvati prijedlog, obavijestit će o tome podnositelja prijedloga, što je sve tuženik učinio slanjem Obavijesti od 21. prosinca 2020. godine pa jedino što je nastavno (u izvršenju presude) tuženik trebao napraviti jest odbaciti prigovor tužitelja protiv Obavijesti. Ovo zato što protiv obavijesti iz članka 131. stavak 3. ZUP-a prigovor nije dopušten, kako je to pravilno obrazloženo u presudi, poslovni broj: UsI-349/2021-9 od 24. kolovoza 2021. godine. Kako, pak tuženik nije tako postupio, trebalo je presuditi kao u točki IV. ove presude.

11. Osim navedenog, tuženik je pogriješio kad je odbacio prijedlog za oglašivanje ništavom lokacijske dozvole za zahvat u prostoru: eksploatacija arhitektonsko građevnog kamena na eksploatacijskom polju M. KLASA: UP/I-350-05/13-01/8, URBROJ: 531-05-1-13-13 od 9. srpnja 2013. te I. izmjene i dopune navedene lokacijske dozvole KLASA: UP/I-350-05/13-01/218, URBROJ: 531-05-1-13-3 od 4. studenog 2013. godine. Ovo stoga, što prigovor ništavosti upravnog akta može istaknuti svatko pa za prijedlog tužitelja nije od značaja jesu li ili nisu sudjelovali u postupku njezinog izdavanja.

12. Međutim, tuženik je već u Obavijesti od 21. prosinca 2020. ispravno ocijenio da, u konkretnom slučaju, nema uvjeta za oglašivanje ništavom sporne lokacijske dozvole, jer da nisu ostvareni uvjeti propisani člankom 128. ZUP-a. Naime, sporna lokacijska dozvola i njezina I. izmjena su donesene u zakonito provedenom postupku i na temelju svih propisanih uvjeta i suglasnosti, kako to propisuju odredbe Zakona o prostornom uređenju i gradnji ("Narodne novine" broj: 76/07, 38/09, 55/11 i 50/12., dalje ZoPUG) pa naknadno ukidanje rješenja o prihvatljivosti zahvata za okoliš ne čini lokacijsku dozvolu ništavom. Za oglašivanje ništavosti, kao najtežeg oblika nezakonitosti, propisani su strogi uvjeti pa bi tako do ništavosti lokacijske dozvole došlo kad bi ona bila donesena u stvari iz sudske nadležnosti ili u stvari o kojoj se ne može rješavati u upravnom postupku, ako njezino izvršenje nije pravno ili stvarno moguće, ako se izvršenjem čini kazneno djelo, ako je donesena bez prethodnog zahtjeva stranke, a na koje stranka naknadno izričito ili prešutno nije pristala i ako sadržava nepravilnost koja je po izričitoj zakonskoj odredbi razlog za ništavost rješenja. Niti jedan od ovih razloga nije primjenjiv u slučaju sporne lokacijske dozvole, jer je ona u smislu odredbe članka 106. i 106.a ZoPUG-a zakonita.

13. Polazeći od navedenog, prema ocjeni ovoga Suda, prijedlog tužitelja za oglašivanje ništavom lokacijske dozvole i njezine I. izmjene je trebalo odbiti zbog nepostojanja zakonskih uvjeta za oglašivanje ništavosti tog akta pa je tako presuđeno u točki V. izreke ove presude.

14. Člankom 72. ZUS-a propisano je da će Visoki upravni sud rješenjem odbaciti nepravodobnu žalbu, nedopuštenu žalbu, žalbu podnesenu od neovlaštene osobe, odnosno neurednu žalbu ako je to propustio učiniti upravni sud.

15. Rješenjem prvostupanjskog suda odbačena je tužba tužitelja S. P. i D. R.. Protiv tog rješenja žalba nije podnesena. Kako osporenom presudom nije odbijen njihov tužbeni zahtjev, valjalo je, temeljem članka 72. ZUS-a, odbaciti njihovu žalbu protiv presude jer je podnesena od neovlaštenih osoba.

16. Tužitelji nisu uspjeli u ovom sporu pa nemaju pravo na naknadu troškova spora, slijedom čega je, u skladu s člankom 79. ZUS-a odlučeno kao u točki VI. ove presude.

17. Iz navedenih razloga, temeljem članka 74. i članka 72. u vezi članka 67. stavka 3. ZUS-a, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 23. rujna 2022.

Predsjednica vijeća

Evelina Čolović Tomić, v.r.