REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 3

Poslovni broj: REF 3 : Pr-150/2022-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu Sanjinu Miloševiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice A. J. K., OIB: … iz B., A. H. 40b, zastupane po punomoćniku H. Č., odvjetniku u B., protiv tuženika O. bolnice B. OIB: …, B., M. 8, zastupanog po punomoćnicima-odvjetnicima Z. odvjetničkog ureda Z. G., T. F.-G. i H. M. sa sjedištem u B., radi isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 19. rujna 2022. godine, u prisutnosti punomoćnika stranaka, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dana 23. rujna 2022. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Općoj bolnici Bjelovar OIB:34506547848, Bjelovar, Mihanovićeva 8, da tužiteljici A. J. K., OIB: … iz B., A. H. 40b, isplati iznos od 45.707,99 kn/6.066,49 eura bruto[1] , zajedno sa zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 1.825,73 kn, od 16. siječnja 2019. godine, pa do isplate,

- na iznos od 1.652,55 kn, od 16. veljače 2019. godine, pa do isplate,

- na iznos od 2.330,83 kn, od 16. ožujka 2019. godine, pa do isplate,

- na iznos od 1.813,79 kn, od 16. travnja 2019. godine, pa do isplate,

- na iznos od 2.794,52 kn, od 16. svibnja 2019. godine, pa do isplate,

- na iznos od 2.576,11 kn, od 16. lipnja 2019. godine, pa do isplate,

- na iznos od 3.023,93 kn, od 16. srpnja 2019. godine, pa do isplate,

- na iznos od 2.562,61 kn, od 16. kolovoza 2019. godine, pa do isplate,

- na iznos od 2.979,87 kn, od 16. rujna 2019. godine, pa do isplate,

- na iznos od 3.210,41 kn, od 16. listopada 2019. godine, pa do isplate,

- na iznos od 2.697,75 kn, od 16. studenog 2019. godine, pa do isplate,

- na iznos od 3.712,29 kn, od 16. prosinca 2019. godine, pa do isplate,

- na iznos od 3.432,78 kn, od 16. siječnja 2020. godine, pa do isplate,

- na iznos od 3.951,17 kn, od 16. veljače 2020. godine, pa do isplate,

- na iznos od 3.733,94 kn, od 16. ožujka 2020. godine, pa do isplate,

- na iznos od 3.409,71 kn, od 16. travnja 2020. godine, pa do isplate, po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana, osim za isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u gore navedenim bruto iznosima.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnični trošak u iznosu od 3.750,00 kn/497,71 eura[2] , sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od 23. rujna 2022. godine, pa sve do isplate, a sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika (svog poslodavca) radi isplate.

2. U tužbi tvrdi da je kod tuženika u utuženom razdoblju bila zaposlena u svojstvu liječnice na radnom mjestu voditeljice Odjela radiologije u tuženikovom Odjelu za radiologiju.

3. Nadalje, tužiteljica ističe da ima pravo na isplatu dodataka na plaću i to kumulativno za posebne uvjete rada, za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, za položajni dodataka za sve odražene sate, uključujući i prekovremene sate rada, jer naknada za prekovremeni rad predstavlja dio osnovne plaće, a ta naknada uvećava osnovnu plaću, pa se na naknadu za prekovremeni rad trebaju isplatiti svi oni dodaci koji se plaćaju za rad u redovnom radnom vremenu ili redovnom mjesečnom fondu sati.

4. Međutim, tužiteljica ističe kako joj tuženik kao poslodavac nije u razdoblju od prosinca 2018. godine, do mjeseca ožujka 2020. godine, obračunavao i isplaćivao navedene dodatke na prekovremeni rad, već samo za redovno radno vrijeme.

5. Ističući da je u navedenom vremenskom razdoblju plaća tužiteljice bila regulirana, među ostalim, odredbama Zakona o radu (N.N.br.93/14 – u daljnjem tekstu:ZR), Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (N.N.br. 29/2018,92/19 - u daljnjem tekstu: KU/18), te Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama (N.N.br.24/17 – u daljnjem tekstu: TKU/17), pozivajući se na čl. 94. ZR i čl. 55. KU/18, tužiteljica je navela da je prema Popisu radnih mjesta i poslova koji imaju pravo na dodatak, sadržanom u navedenom KU/18, ostvarila kao liječnik specijalist pravo na dodatak na plaću po navedenoj osnovi posebnih uvjeta rada u iznosu od 25%, te da je čl. 57. KU/18 propisano da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi, doktori medicine i doktori dentalne medicine ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 12% od osnovne plaće.

6. Nadalje, tužiteljica ističe da je čl. 34.st.2. KU/18 propisano da radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije, pri čemu se pozvala i na čl. 81. ZR. S obzirom da tuženik nije tužiteljici obračunao i isplatio plaću imajući u vidu prethodno navedene osnove i za prekovremeni rad, tuženik je tužiteljici pogrešno obračunao i isplatio naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjih odmora i naknadu plaće zbog privremene nesposobnosti za rad.

7. Tužiteljica tvrdi da se posredstvom punomoćnika, obratila tuženiku sa Zahtjevom od 30. ožujka 2022. godine, kojim je zatražila isplatu razlike plaće po prethodno navedenim osnovama, te dostavu radno-pravne dokumentacije, međutim tuženik se na taj zahtjev oglušio.

8. Shodno tome, podnijela je zbog toga stupnjevitu tužbu radi isplate razlike neisplaćene plaće i naknade plaće u navedenom razdoblju.

9. Nakon što je tuženik uz odgovor na tužbu, dostavio matematički izračun visine neisplaćene plaće i naknade plaće tužiteljici samo za dio utuženih osnova (i to u pogledu dodataka za posebne uvjete rada, te zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi, ali i u vezi neisplaćene naknade plaće za iskorištene godišnje odmore), a sve u utuženom razdoblju (list 20), tužiteljica je podneskom od 04. srpnja 2022. godine, prihvatila taj izračun tuženika kao matematički točan, uskladivši visinu svog potraživanja sa tim matematičkim izračunom tuženika, potražujući ukupan iznos od 45.707,99 kn bruto, sa zateznom kamatom. Ujedno je na ročištu održanom dana 19. rujna 2022. godine, tužiteljica posredstvom odvjetnika povukla tužbu u vezi potraživanja naknade plaće u utuženom razdoblju zbog privremene nesposobnosti za rad, a također je tužbu povukla i u vezi potraživanja u vezi isplate neisplaćenog iznosa plaće po osnovi položajnog dodatka za sve odrađene prekovremene sate rada.

10. Tuženik je u odgovoru na tužbu priznao iznesenu činjenicu u vezi zaposlenja tužiteljice kod tuženika.

11. Međutim, tuženik je tvrdio u odgovoru na tužbu da je u utuženom razdoblju platio tužiteljici sve što joj je prema ugovoru o radu i važećim propisima za obračun plaće pripadalo. Osim toga, tuženik je osporio osnovanost potraživanja u vezi uvećanja plaće za položajni dodatak s obzirom da je za njezino radno mjesto voditelja odjela za radiologiju koeficijentom složenosti poslova utvrđen položajni dodatak kao sastavni dio koeficijenta, prema čl. 56.st.2. KU/18. Tuženik je u tom kontekstu iznio i činjenicu da koeficijent za radno mjesto tužiteljice iznosi 2,279, sukladno Uredbi o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama i da se odnosi na voditelja zdravstvenog odjela, a što je iskazano na platnim listama tužiteljice i odgovora upravo radnom mjestu tužiteljice.

12. Nadalje, nevezano za baš utuženu osnovu položajnog dodatka, ali u smislu osporavanja pravne osnove cijelog tužbenog zahtjeva tužiteljice, tuženik je istakao da je kao poslodavac koji je ustanova koja obavlja javnu djelatnost, kod obračuna plaće, dužan koristiti jedinstvenu metodologiju obračuna plaća koju izrađuje Centralni obračun plaća (COP) koji je uveden Odlukom Vlade RH, pri čemu tuženik nije ovlašten određivati drugačiji način obračuna od onoga kako je zadan tim programom već je ovlašten samo unositi podatke za obračun tj. podatke o zaposleniku i podatke o evidenciji radnog vremena, a potom se plaće računaju prema unaprijed zadanim formulama i parametrima preko FINA-e. Zbog toga, tuženik smatra da je tužiteljici isplaćeno sve što joj je prema ugovoru o radu i važećim propisima za obračun plaće pripadalo.

13. Kako se tuženik u cijelosti usprotivio tužbenom zahtjevu, detaljno je obrazložio navedenu činjenicu o donošenju Odluke o uspostavi i održavanju usluge COP, te o tome kome je Vlada RH povjerila posao uspostave i podrške informatičkog sustava centraliziranog obračuna plaća i upravljanja ljudskim resursima u javnom sektoru, odnosno o tome da su svi bitni parametri u vezi obračuna uneseni u sustav i da se ne mogu mijenjati, navodeći čak i tko sve utječe na takav način obračuna plaća (kao da su te činjenice uopće bitne u kontekstu onoga o čemu treba raspravljati u ovoj parnici – opaska suca).

14. Iako razdoblje od mjeseca travnja 2020. godine, pa nadalje nije bilo obuhvaćeno predmetnom tužbom tužiteljice, tuženik je u odgovoru na tužbu našao potrebnim istaći i da je od 01. travnja 2020. godine u sustav obračuna plaća (COP) unijet obračun dodatka za posebne uvjete rada i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi na prekovremene sate, temeljem Dodatka III. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, koji je objavljen u Narodnim novinama br. 56/2020 od 13. svibnja 2020. godine (u daljnjem tekstu: Dodatak III), pozvavši se na čl. 2. i čl. 4. tog Dodatka III, koje odredbe je i citirao. Shodno tome, tvrdi da je od 01. travnja 2020. godine, obračunavaju i oba utužena dodatka na prekovremene sate rada tužiteljice. Međutim, kako za ranije razdoblje, dakle prije 01. travnja 2020. godine, nema pravnog osnova - akta koji bi propisivao isplatu dodataka za posebne uvjete rada, te za iznimnu odgovornost za živote i zdravlje ljudi na prekovremene sate rada, tuženik smatra kako nije bilo pravne osnove da se isti tužiteljici i obračunavaju u utuženom razdoblju.

15. Ujedno je tuženik uz odgovor na tužbu dostavio matematički izračun od 02. lipnja 2020. godine, visine neisplaćene plaće po utuženim osnovama u vezi posebnih uvjeta rada i navedene odgovornosti u pogledu odrađenih prekovremenih sati rada u utuženom razdoblju, ali i u vezi neisplaćene naknade plaće za iskorištene godišnje odmore u utuženom razdoblju obzirom na svote koje nisu isplaćene po osnovi navedenih dodataka na prekovremeni rad.

16. Nakon što je tužiteljica stupnjevitu tužbu učinila određenom podneskom od 07. lipnja 2022. godine, uskladivši visinu tužbenog zahtjeva sa matematičkim izračunom tuženika u vezi neplaćenih mjesečnih iznosa plaće i naknade plaće, tuženik je prvo podneskom od 30. kolovoza 2022. godine, istakao kako nema primjedbi u vezi istaknute visine tužbenog zahtjeva jer je ista usklađena sa matematičkim obračunom tuženika, dok je posredstvom punomoćnice na ročištu održanom dana 19. rujna 2022. godine, tuženik istakao da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva s obzirom da je tužiteljica uskladila svoje potraživanje s matematičkim izračunom tuženika, te je tuženik i dalje osporavao pravnu osnovu zahtjeva tužiteljice.

17. Radi razrješenja spornih odlučnih činjenica izveden je dokaz uvidom u ugovor o radu od 10.12.1999.g. (list 6-9), Aneks ugovora o radu od 27.06.2005. g. (list 10), zahtjev tužiteljice od 30.03.2022.g., sa dokazom o primitku (list 11-12), matematički izračun tuženika u vezi razlike neisplaćene plaće i naknade plaće za prekovremeni rad od 02.06.2022.g. (list 20), obračunske isprave za isplatu plaće u utuženom razdoblju (list 21-52), evidenciju o radnom vremenu tužiteljice (list 53-84), te Dodatak III. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja uz način izračuna jednog sata prekovremenog rada (list 85-86).

18. Izvedeni dokazi ocijenjeni su u smislu čl. 8. ZPP.

19. Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan u cijelosti.

20. Između stranaka, nije bilo sporno da je tužiteljica bila zaposlenica tuženika u utuženom razdoblju u svojstvu liječnice.

21. Između stranaka nije bilo sporno da je tužiteljici isplaćena plaća u utuženom razdoblju od mjeseca prosinca 2018. godine, pa zaključno sa ožujkom 2020. godine, odnosno da je prilikom isplate tih plaća tuženik isplatio tužiteljici za obavljen rad osobne dohotke i sve dodatke, odnosno uvećanja na plaću u vezi redovnog rada, odnosno u sklopu redovne mjesečne satnice, pa tako i uvećanja plaće za otežane uvjete rada i za navedenu odgovornost za život i zdravlje ljudi. Nije bilo sporno između stranaka da je tužiteljici isplaćen osobni dohodak i za sav odrađen prekovremeni rad u utuženom razdoblju.

22. Između stranaka nije bila sporna niti visina tužbenog zahtjeva.

23. Kako je nakon konkretiziranja visine tužbenog zahtjeva tužiteljica povukla tužbu u vezi položajnog dodatka i u vezi potraživanja naknade plaće zbog privremene nesposobnosti za rad, između stranaka je praktički u trenutku zaključenja rasprave jedino bila sporna pravna osnova tužbenog zahtjeva u vezi dva navedena dodatka, odnosno bilo je sporno da li tužiteljici u okolnostima slučaja pripada u utuženom razdoblju, pravo na isplatu utuženih dodataka na plaću za otežane uvjete rada i za odgovornost za život i zdravlje ljudi (pacijenata) u vezi odrađenog prekovremenog rada, a posljedično tome da li joj pripada i razlika na ime manje plaćene naknade plaće za iskorištene godišnje odmore u utuženom razdoblju, zbog toga što je isplata naknade plaće po toj osnovi izvršena na temelju krivih parametara, odnosno pogrešno utvrđenog prosjeka tri prethodno isplaćene plaće. Ujedno je između stranaka bilo sporno je li od značaja za ovaj postupak što se plaća tužiteljice obračunavala posredstvom COP-a.

24. Shodno tome, nakon što je sud u pogledu pravne osnove ocijenio osnovanim zahtjev tužiteljice u pogledu isplate neisplaćene razlike plaće za utužena dva dodatka u vezi odrađenih prekovremenih sati rada, ali i u vezi razlike neisplaćene naknade plaće zbog iskorištenih godišnjih odmora, imajući u vidu da je visina tužbenog zahtjeva između stranaka u granicama potraživanja tužiteljice bila nesporna, tužiteljici je dosuđen iznos od 45.707,99 kn, sa zateznom kamatom na pojedine utvrđene neplaćene mjesečne iznose, tekućom od 16.- tog dana u mjesecu za prethodni mjesec, sukladno čl. 11. Ugovora o radu od 10. prosinca 1999. godine, a koja odredba je bila usklađena sa čl. 92. st.3. Zakona o radu, ali i po stopi zatezne kamate na koju upućuje čl. 29. Zakona o obveznim odnosima.

25. Tuženikovo pozivanje na COP u ovoj parnici, te silno elaboriranje u odgovoru na tužbu u vezi COP-a, na koji COP se tuženik sasvim bezuspješno pozivao i u mnogim drugim, pravno identičnim kao u ovom slučaju, predmetima je bilo sasvim neosnovano i nepotrebno jer se u ovoj parnici raspravlja o sasvim drugim bitnim činjenicama, a ne o tome čijom odlukom je COP zaživio u praksi, tko ga kontrolira i provodi, te što isti sve obuhvaća.

26. Međutim, kako tuženik smatra da je nešto jako bitno za ovu parnicu što tuženik u utuženom razdoblju navodno nije mogao sam obračunati plaću, odnosno što prilikom obračuna i isplate plaće nije bio samostalan, valja istaći da se u ovom postupku ne raspravlja o naknadi štete (u kojem slučaju bi se utvrđivalo koja osoba ili tijelo je nanijelo imovinsku štetu tužiteljici, odnosno tko je zapravo doista odgovoran za naknadu štete tužiteljici), već se raspravlja o isplati razlike neisplaćene plaće i naknade plaće, a za tu svrhu je bilo potrebno utvrditi je li poslodavac tužiteljici isplatio točan ili netočan iznos na ime plaće i naknade plaće, odlučujući u granicama istaknutog zahtjeva u utuženom razdoblju po pozitivnim propisima po kojima je to bio dužan učiniti (neovisno o tome tko je faktički vršio obračun plaće i naknade plaće tužiteljici u utuženom razdoblju jer je obračun plaće tehničko pitanje), a tuženik je praktički sam dostavljajući matematički izračun visine neisplaćene razlike plaće i naknade plaće tužiteljici, kako je to inače u ranijim postupcima utvrđivao sudski vještak u drugim istovrsnim predmetima, indirektno priznao da plaća tužiteljici u vezi utuženih dodataka u pogledu prekovremenih sati rada nije bila niti obračunata, niti isplaćena, kao što analogno tome nisu bili isplaćeni točni iznosi naknade pojedinih plaća tužiteljici.

27. Poslodavac je radniku bez ikakve dvojbe, dužan isplatiti točan i potpun iznos plaće (neovisno o tome je li sustav COP-a svojevremeno bio pogrešno ustrojen u smislu da se radnike zakidalo u pogledu isplate točnog i potpunog iznosa plaće po kolektivnom ugovoru i Zakonu o radu, odnosno temeljem pozitivnih propisa), pa je neodlučno za razrješenje ovoga spora tko je aktivno, a tko pasivno, sudjelovao u tehničkom obračunu visine plaće i naknade plaće tužiteljici u utuženom razdoblju, te da li je tuženik mogao utjecati na način obračuna plaće. Osim toga, valja ponovo naglasiti da se ovdje ne raspravlja o nekoj odštetnoj odgovornosti da bi se sud uopće bavio utvrđivanjem svih pretpostavki u vezi odgovornosti za naknadu štete, nego se ovdje radi o novčanom potraživanju iz radnog odnosa za što je isključivo u okolnostima slučaja pasivno legitimiran poslodavac tužiteljice, zbog čega obračun plaće posredstvom COP-a nije nikakav alibi ili opravdan razlog zbog kojeg tuženik ne bi trebao isplatiti tužiteljici onu plaću i naknadu plaće koja ovoj pripada u utuženom razdoblju.

28. S obzirom na navedenu pravnu osnovu na kojoj je tužiteljica temeljila svoj tužbeni zahtjev, za razrješenje predmeta spora je po uvjerenju suda od bitnog značaja bilo pravno shvaćanje s osme sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koja je održana 09. prosinca 2019.godine, a koje pravno shvaćanje je objavljeno na internetskoj službenoj stranici Vrhovnog suda Republike Hrvatske, te koje pravno shvaćanje bi i tuženik kao ustanova nakon višegodišnjeg sudovanja protiv svojih zaposlenika u ovakvim pravnim stvarima, trebao respektirati i napokon akceptirati, a ne godinama i unedogled sasvim neosnovano u ovakvim predmetima, praktički iz istih razloga, osporavati baš svaki zahtjev svog zaposlenika u pogledu pravne osnove, koja pravna osnova je odavno utvrđena opravdanom navedenim pravnim shvaćanjem i ujedno potvrđena opravdanom kroz tisuće i tisuće pravomoćnih sudskih odluka na nivou Republike Hrvatske.

29. Naime, kako se na području Republike Hrvatske, pojavio zadnjih godina izuzetno velik broj ovakvih parnica, poput predmetne parnice, koje su inicirali razni liječnici ili drugi medicinski djelatnici zaposleni u bolnicama diljem države, ali i u drugim medicinskim ustanovama, te se intenziviralo pravno pitanje koje je bilo sporno i u ovom slučaju, ali i drugim istovrsnim predmetima raznih tužitelja, povodom tužbi koje su podnijeli protiv raznih bolnica ili drugih medicinskih ustanova, svojih poslodavaca, Vrhovni sud Republike Hrvatske je radi ujednačavanja sudske prakse našao potrebnim da iznese svoj pravni stav u vezi toga spornog pitanja, kojeg eto tuženik niti nakon više od dvije i pol godine ne prihvaća, te i dalje osporava pravnu osnovu ovakvih zahtjeva, kakav je i tužiteljica iz ove parnice podnijela.

30. Shodno tome, na navedenoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, zauzeto je slijedeće pravno shvaćanje: "Zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 143/13 i 96/15, dalje: KU) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl.57. KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz čl. 59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu".

31. Odgovor na to pitanje je bio sporan i tijekom ove parnice u vezi navedena dva utužena dodatka (a o čemu je između ostalog ovisilo i pitanje osnovanosti zahtjeva u vezi nedostatno plaćene naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora), što jasno proizlazi iz navoda stranaka tijekom ovog postupka, pa kako je ovim pravnim stavom Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, praktički potvrđen stav koji je taj revizijski sud iznio u svojoj odluci br. Revr-206/2012 od 02. travnja 2012.godine (koja se doduše odnosila na državne službenike u vezi prekovremenih sati rada, ali se praktički ipak radilo o ista dva dodatka za posebne uvjete rada i za navedenu odgovornost), ovaj sud nije imao nikakvog opravdanog razloga da ignorira taj pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske, te je zbog toga u pogledu pravne osnove na temelju istaknutog pravnog stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odnosno na temelju odredaba čl. 55. i čl. 57. KU/18, te čl. 94. Zakona o radu (N.N.93/14 – u daljnjem tekstu: ZR/14), na kojima je očito bio utemeljen taj pravni stav, ocijenjen osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice u vezi navedena dva utužena dodatka na plaću u pogledu prekovremenog rada.

32. Valja istaći dakle da odluka o osnovanosti predmetnog zahtjeva tužiteljice u vezi isplate uvećanja na plaću za otežane uvjete rada i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi-pacijenata u pogledu svih odrađenih sati prekovremenog rada, nije donesena samo i isključivo na temelju navedenog pravnog stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

33. Naime, na tu osnovanost prije svega upućuju čl. 94. ZR/14 (koji propisuje da za otežane uvjete rada i prekovremeni rad, radnik ima pravo na povećanu plaću, što znači da se plaća koja podrazumijeva sve dodatke i davanja koja poslodavac isplaćuje, uvećava za prekovremeni rad, odnosno za otežane uvjete rada i za navedenu posebnu odgovornost), te čl. 55. KU/18 (koji propisuje da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću), odnosno čl. 57. KU/18 (kojim je propisano da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi, doktori medicine ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 12% osnovne plaće), čl. 23. Dodatka II kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (N.N.br. 92/2019), kojim je propisano da se od 01. rujna 2019. godine, u čl. 57. KU/18 brojka 12%, zamjenjuje sa brojkom 16%. Osim toga, točnost matematičkog izračuna tuženika u vezi neisplaćenih novčanih iznosa po pojedinim mjesecima u vezi utuženih osnova je bila nesporna između stranaka.

34. Zbog toga, nije opravdan pravni stav tuženika (a ujedno je i u suprotnosti sa pravnim stavom Vrhovnog suda RH o tom pravnom pitanju), te je isti sasvim neutemeljen, da je tužiteljici isplatio sve što je bio dužan u vezi plaće i naknade plaće jer upravo suprotno proizlazi baš iz tuženikovog matematičkog izračuna neisplaćene razlike plaće i naknade plaće u utuženom razdoblju. Naime, potpuno je jasno iz navedenog kako upravo dosuđena ovom presudom novčana potraživanja na ime navedena dva dodatka za prekovremeni rad i na ime naknada plaća za iskorištene godišnje odmore, nisu bili pravovremeno plaćeni tužiteljici. Obzirom da je tužiteljica priznala točnost matematičkog izračuna tuženika u pogledu visine neisplaćene plaće i naknade plaće, sud je tužiteljici dosudio ukupno zatraženi iznos od 45.707,99 kn sa zateznom kamatom.

35. Da tužiteljici pripada pravo na isplatu u vezi odrađenih prekovremenih sati rada u vezi navedena dva dodatka, osim što na to upućuju navedene odredbe Zakona o radu, te kolektivnih ugovora, te navedeni pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske, upućuje i mnogobrojna sudska praksa u vidu drugostupanjskih odluka i to samo primjerice Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž R-455/16 od 27.02.2017.g., Županijskog suda u Zagrebu br. Gž R-761/16 od 18.04.2017.g., Županijskog suda u Rijeci br. Gr R-465/2016 od 19.07.2017.g., Županijskog suda u Osijeku br. Gž R-308/2016 od 24.08.2017.g., te Županijskog suda u Splitu br. Gž R- 516/2016 od 06.11.2017., ali i u vidu odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revr-206/2012 od 02.04.2014.g., a na to upućuje i mnogobrojna druga sudska praksa prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova, ali i revizijskog suda, primjerice samo u presudi Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž R-112/2018-2 od 11. travnja 2018.g., presudi i rješenju Županijskog suda u Rijeci br. Gž R-750/2020-2 od 13. siječnja 2021. godine, te pravomoćnoj presudi Općinskog suda u Vukovaru br. Pr- 191/18-18 od 16. svibnja 2019.godine, potvrđenoj presudom Županijskog suda u Zagrebu br. Gž R-949/2019-2 od 11. srpnja 2019.godine. Napokon, predmetni sudac je donio par stotina presuda sa ovakvim predmetom spora u predmetima u kojima su na strani tuženika bile razne medicinske ustanove sa sjedištem u Bjelovaru, između ostalih i tuženik iz ove parnice, koju su zastupali isti odvjetnici kao i u ovoj parnici, dakle u pogledu isplate razlike neisplaćene plaće u vezi utuženih dodataka na plaću, kao i u ovoj parnici u vezi prekovremenih sati rada i neisplaćene naknade plaće za iskorištene godišnje odmore, koje presude su davno postale pravomoćne.

36. Osim toga, niti iz jedne odredbe navedenog kolektivnog ugovora koji je bio na snazi u predmetnom razdoblju ne proizlazi da tužiteljici, kojoj nesporno pripadaju dodaci za otežane (posebne) uvjete rada u cijelom utuženom razdoblju, ti dodaci pripadaju samo u odnosu na ostvarenu redovnu satnicu rada, a ne i na prekovremene sate rada, niti da bi se uvećanja plaće po osnovi prekovremenog rada i uvećanja plaće po osnovi otežanih uvjeta rada međusobno isključivali.

37. Tužiteljici pripada dodatak na otežane ili posebne uvjete rada za svaki odrađeni sat rada, jer ukoliko postoje otežani uvjeti rada za vrijeme redovnih sati rada, isti postoje i za vrijeme prekovremenih sati rada.

38. Isplata dodatka za prekovremeni rad ne isključuje pravo na dodatak za otežane uvjete rada na prekovremene sate rada, jer tužiteljica i onda kada radi prekovremeno, radi u posebnim ili otežanim uvjetima rada kao i za vrijeme kada odrađuje redovne sate rada, a na isti način valja tretirati u vezi prekovremenog rada i pitanje priznavanja prava na dodatak za odgovornost za život i zdravlje ljudi- pacijenata.

39. Obzirom da je utvrđeno da je osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u vezi navedena dva dodatka, potpuno je jasno u matematičkom smislu da je zbog manje isplaćene plaće tužiteljici u pogledu neplaćenih dodataka za otežane (posebne) uvjeti rada, te za odgovornost za život i zdravlje ljudi u vezi prekovremenih sati rada, tužiteljici isplaćena manja naknada plaće za korištenje godišnjih odmora u utuženom razdoblju, jer je obračun naknade u tim situacijama vršen na temelju pogrešnih parametara, odnosno nepravilno određene i isplaćene visine plaće, te je i u vezi tog zahtjeva ocijenjen osnovanim predmetni zahtjev tužiteljice, pri čemu je početni zahtjev tužiteljice u pogledu isplate neisplaćenog iznosa naknade plaće za iskorištene godišnje odmore i za privremenu nesposobnost za rad (za koju privremenu nesposobnost za rad je povučena tužba kao i u vezi položajnog dodatka, prilikom isticanja konačnog novčanog zahtjeva), bio utemeljen na odredbama čl. 34.st.2. KU/18 i čl. 58.st.1. TKU/17, kao i na čl. 95.st.1. i 5. ZR/14.

40. Kako između stranaka nije bila sporna visina istaknutog tužbenog zahtjeva u pogledu utužena dva dodatka na plaću ili visina pojedinih konačnih mjesečnih potraživanja tužiteljice, ali i u vezi utužene razlike neisplaćene naknade plaće za iskorištene godišnje odmore, utemeljena na kompletnom izračunu tuženika, valjalo je obvezati tuženika da isplati tužiteljici ukupan iznos od 45.707,99 kn bruto, a sve zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom od 16.- tog dana u mjesecu za prethodni mjesec u smislu čl. 11. Ugovora o radu sklopljenog između stranaka.

41. Naime, sud je na temelju čl. 11. Ugovora o radu sklopljenog između stranaka, donio odluku o zateznoj kamati jer između stranaka nije bilo niti sporno da je tuženik bio dužan tužiteljici isplatiti plaću najkasnije do 15.- tog dana u mjesecu za prethodni mjesec (a time očito i naknadu plaće). Shodno tome, kako tuženik nije pravovremeno isplatio točan iznos plaće tužiteljici, ali i naknade plaće i to u točno navedenim iznosima istaknutim u točci I. izreke ove presude, zbroj kojih daje svotu od 45.707,99 kn, na sve navedene i utužene mjesečne iznose tužiteljici je od 16.- tog dana u mjesecu za prethodni mjesec dosuđena zatezna kamata kako je to tužiteljica opravdano potraživala jer je upravo toga dana u mjesecu tuženik dospio u zakašnjenje u pogledu svih pojedinih mjesečnih iznosa navedenih u izreci ove presude.

42. U skladu sa odredbom čl. 45. st. 1. i 2. Zakona o porezu na dohodak (NN 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/11, 144/12, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14, 143/14, 136/15, u daljnjem tekstu: ZPD) predujam poreza na dohodak, obračunava, obustavlja i uplaćuje poslodavac, isplatitelj primitka iz čl. 14. istoga Zakona ili sam porezni obveznik i to prilikom svake isplate prema propisima koji važe na dan isplate.

43. Sukladno čl. 45. st. 4. i 5. ZPD i čl. 16. st. 1. i 9. Pravilnika o porezu na dohodak (NN 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13, 157/14, u daljnjem tekstu: Pravilnik) predujam poreza na dohodak od nesamostalnog rada obračunava se tijekom istog mjeseca svakog poreznog razdoblja isplaćenog primitka od nesamostalnog rada iz čl. 14. toga Zakona i čl. 11., 12. i 15. toga Pravilnika. Obračunati predujam poreza isplatitelj obustavlja i uplaćuje istodobno sa isplatom primitka od nesamostalnog rada, kao porez po odbitku.

44. Shodno tome, porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, koji čine sastavne dijelove bruto plaće radnika, a u ovom slučaju tužiteljice, dospijevaju tek s isplatom, što znači da do trenutka isplate nisu dospjeli na naplatu iznosi poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, pa se na te iznose kamate ne obračunavaju, zbog čega je tužiteljica opravdano izostavila iz svog sporednog potraživanja u vezi zatezne kamate i potraživanje kamate na bruto iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak.

45. Valja posebno naglasiti da je u smislu čl. 48.st.1. i 2. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (N.N.br. 57/22,), u izreci ove presude, dvojno iskazan ukupan iznos novčane obveze tuženika (45.707,99 kn/6.066,49 eura), dakle i u kunskom iznosu, ali i u euro iznosu uz primjenu fiksnog tečaja konverzije (1 Euro=7,53450 kuna) i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz tog Zakona.

46. Odluka o parničnom trošku je donesena na temelju čl.154.st. 5. ZPP jer tužiteljica nije uspjela u ovoj parnici u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva (koji inače nije bio niti konkretiziran u novčanom smislu), koji se odnosio na potraživanje po osnovi položajnog dodatka i potraživanje naknade plaće zbog privremenog izostanka s posla, te obzirom da zbog tog dijela s kojim tužiteljica nije uspjela nisu niti nastali neki posebni parnični troškovi.

47. Parnični trošak tužiteljice je utvrđen sukladno vrijednosti predmeta spora, na temelju troškovnika odvjetnika tužiteljice istaknutog u podnesku od 19. rujna 2022. godine, primjenom Odvjetničke tarife.

48. Stoga se opravdani parnični troškovi tužiteljice, potrebni za ovu parnicu protiv tuženika sastoje od troška za sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 kn, troška za sastav obrazloženog podnesak od 04. srpnja 2022. godine (kojim se tužiteljica očitovala o tuženikovom odgovoru na tužbu i kojim je ujedno istakla određen tužbeni zahtjev u novčanom smislu, uskladivši visinu svog potraživanja s matematičkim obračunom tuženika) u iznosu od 1.000,00 kn, te zastupanja na jedinom održanom ročištu u ovome predmetu u iznosu od 1.000,00 kn, kao i pripadajućeg poreza na dodanu vrijednost u vezi tih troškova u iznosu od 750,00 kn, što ukupno daje svotu od 3.750,00 kn, koja isplata je naložena tuženiku na ime naknade opravdanih parničnih troškova tužiteljici, sa pripadajućom zateznom kamatom na te troškove, koji zahtjev je također osnovano bio istaknut od strane tužiteljice, računajući od dana donošenja presude u ovoj pravnoj stvari.

49. Ovom odlukom nije odlučeno o zahtjevu tužiteljice u vezi naknade troška za prisustvovanje punomoćnika tužiteljice ročištu za objavu presude, niti u vezi pripadajućeg poreza na taj trošak jer je buduća neizvjesna činjenica s obzirom na vrijeme izrade presude, hoće li odvjetnik tužiteljice uopće pristupiti na to ročište, pa će se tek nakon održavanja navedenog ročišta odlučiti i o tom zahtjevu posebnim rješenjem, ukoliko odvjetnik tužiteljice pristupi na to ročište.

U Bjelovaru, 23. rujna 2022. godine.

Sudac

Sanjin Milošević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka u roku od 15 dana, računajući od dana 24. rujna 2022. godine, a putem ovoga suda.