REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 67 Pž-3598/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Srđana Šimca, predsjednika vijeća, Davora Pustijanca, suca izvjestitelja i Nikoline Mišković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. Š., OIB ..., K., kojeg zastupa punomoćnik F. B., odvjetnik iz Z., protiv tuženika J. P. S. d.d., OIB ..., R., kojeg zastupa punomoćnik R. K., odvjetnik iz R., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza po tužbenom zahtjevu i raskida ugovora o radu po protutužbenom zahtjevu, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-564/2020-40 od 1. lipnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 23. rujna 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-564/2020-40 od 1. lipnja 2022. u točkama II., III. i IV. njene izreke.

II. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-564/2020-40 od 1. lipnja 2022. u točkama I. i IV. njene izreke.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-564/2020-40 od 1. lipnja 2022. utvrđeno je da nije dopuštena Odluka tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja od 26. listopada 2020. kojom je tužitelju otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen 9. kolovoza 2019. za radno mjesto član posade koji čini dio plovidbene straže (kormilar) (točka I. izreke), odbijen je dio tužbenog zahtjeva da se naloži tuženiku vratiti tužitelja na isto radno mjesto na kojemu je do tada radio ili na drugo radno mjesto odgovarajuće njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu (točka II. izreke), određen je sudski raskid Ugovora o radu sklopljenog između tužitelja i tuženika 9. kolovoza 2019., i to na način da se sudski raskid ima odrediti s danom 25. veljače 2021. (točka III. izreke) te je određeno da svaka stranka snosi svoj trošak postupka (točka IV. izreke).

2. U obrazloženju navedene presude prvostupanjski sud je utvrdio da je tužba podnesena pravovremeno u roku iz članka 133. stavka 2. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 93/14, 127/17 i 98/19).

2.1. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu prvostupanjski sud je ocijenio da je tuženik opomenuo tužitelja za kršenje jedne obveze iz radnog odnosa, a dao mu redoviti otkaz radi kršenja neke druge obveze, što nije mogao učiniti. Prvostupanjski sud obrazlaže da je tužitelj dobio opomenu zbog pokušaja dovođenja neovlaštene osobe (tužiteljeve trudne djevojke) na Terminal J. i s tim u vezi zbog verbalnog sukoba sa zaštitarom na ulazu u Terminal J. kojoj prilikom je tužitelju izrečena novčana kazna u iznosu od 1.000,00 kn, ali otkaz nije dobio zbog ponovnog počinjenja iste povrede iz radnog odnosa, nego je otkaz dobio zbog objave na Facebook stranici „Brodovi u Rijeci“ na kojoj je tužitelj 23. rujna 2020. komentirao objavu osobe imena E. S. koji je započeo prepisku vezanu uz tek nabavljeni tegljač tuženika „Liburnia“ u odnosu na koju je objavu izrazio zanimanje u pogledu starosti tegljača (navodeći u objavi: „20 godina star tegljač“) na što se tužitelj oglasio riječima „užas i sramota...“, a potom i daljnjim komentarom kojim navodi da se taj tegljač nije gasio dvadeset godina i da je struka tako odlučila (nabaviti upravo taj tegljač).

2.2. Utvrdivši da je postojanje pisanog upozorenja o kršenju određene obveze iz radnog odnosa je nužna zakonska pretpostavka za otkaz radniku koji je uvjetovan njegovim ponašanjem, a kako se u odnosu na povredu utvrđenu Opomenom od 20. srpnja 2018. ovdje radi o (eventualnoj) različitoj povredi, prvostupanjski sud je ocijenio da tuženik nije prethodno pisanim putem upozorio tužitelja na obvezu iz radnog odnosa te da nisu ispunjeni uvjeti za redoviti otkaz uzrokovan ponašanjem radnika te je prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti takvog otkaza.

2.3. U odnosu na protutužbeni zahtjev kojim tuženik zahtijeva sudski raskid ugovora o radu prvostupanjski sud utvrdio da objava na Facebook stranici na kojoj je tužitelj tegljač nabavljen od strane tuženika komentirao izrazima „Užas i sramota…“ tek prva indicija o narušenosti odnosa između poslodavca i radnika. Osim toga utvrđeno je kako je tužitelj u ovom postupku isticao da je tuženik prekršio odredbe Zakona o suzbijanju diskriminacije, da je tužitelj stavljen u nepovoljan položaj zbog članstva u Sindikatu te da je temeljem konstantnog pritiska, mobbinga i uznemiravanja od stane tuženika obolio i da mu je dijagnosticirana reakcija na teški stres i poremećaj prilagodbe, a iskazao i da je od 1. travnja 2021. zaposlen u LNG-u te nije odgovorio na pitanje zašto se želi vratiti na rad kod tuženika. S druge strane, utvrđeno je da je i tuženik izrazio nezadovoljstvo tužiteljevim radom te da su se zapovjednici broda s kojima je tužitelj radio žalili na tužiteljevu (ne)disciplinu, nepoštovanje zapovjednika broda i nisu bili zadovoljni obavljanjem poslova od strane tužitelja koji je također bio član posade broda (zaposlen u svojstvu kormilara).

2.4. Prvostupanjski sud je također utvrdio kako su se zapovjednici broda s kojima je tužitelj radio morali i posebno (dodatno) opravdavati tužiteljevom ocu za ocjene dane tužitelju, a s obzirom na to da je tužiteljev otac bio njihova nadređena osoba, kao i da je tužitelj (bio) zaposlen na radnom mjestu člana posade broda – kormilara, a rad na brodu predstavlja rad sa specifičnim uvjetima gdje je brod, osim radne, i životna sredina u kojoj su članovi posade ovisni jedni o drugima, u konstantnoj su međusobnoj interakciji i suradnji, pri čemu izostanak poštovanja, uvažavanja, razumijevanja i radne discipline, neovisno o tome s koje strane dolazi (od zapovjednika, člana posade, brodara) u velikoj mjeri otežava rad na brodu, a može ga učiniti i opasnim.

2.5. Stoga je prvostupanjski sud ocijenio da postoje okolnosti koje opravdano upućuju na zaključak prema kojem nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć i prihvatio je protutužbeni zahtjev i utvrdio sudski raskid Ugovora o radu s danom 25. veljače 2021.

2.6. Kako je prvostupanjski sud prihvatio zahtjev poslodavca za sudski raskid Ugovora o radu, odbio je tužiteljev zahtjev za vraćanje na posao unatoč nedopuštenosti odluke o otkazu Ugovora o radu.

3. Protiv ove presude u točkama II., III. i IV. njene izreke žalbu je podnio tužitelj zbog svih zakonom dopuštenih razloga s prijedlogom ovom sudu da žalbu prihvati i odbije protutužbeni zahtjev, a podredno da ukine prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i predmet vrati na ponovan postupak. Potražuje i naknadu troška sastava žalbe od 750,00 kn.

4. Tužitelj u žalbi u bitnome navodi da se tužitelj tijekom cijelog postupka branio od nezakonitih radnji tuženika te je njemu bio i ostao cilj vratiti se na svoje radno mjesto. Ističe da iskazi svjedoka na koje se poziva prvostupanjski sud nisu uvjerljivi, životno logični te su neistiniti.

4.1. Tužitelj ukazuje na to da mu se na teret stavljalo da je navodno pokušao dovesti neovlaštenu osobu na Terminal J. te da je navodno svojim komentarom na komentar na Facebooku teško uvrijedio tuženika i njegovu upravu, a koje navode prvostupanjski sud uopće nije ocjenjivao, kao ni na to da je tuženik iz jednog komentara na drugi komentar tužitelja na marginalnoj stranici sa 6000 pratitelja izveo takve zaključke koji idu iz krajnosti u krajnost - od utjecaja na cijelo poslovanje tuženika, reakcije cijele pomorske zajednice do talijanske mafije. Tužitelj ističe da je bio dugogodišnji zaposlenik tuženika i uredno je obavljao svoje obaveze.

4.2. Osim toga, tužitelj navodi da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir ni činjenicu što je radničko vijeće u svojem očitovanju ispravno smatralo da se radi o prestrogoj kazni za jedan komentar na komentar na Facebooku, kao i da tužitelj nije iznosio podatke o poslovanju tuženika već je iznosio svoje mišljenje pritom ne iznoseći naziv tuženika ili bilo koji drugi tajni podatak te da svatko ima pravo na slobodu izražavanja i tužitelj ima pravo iznositi svoje mišljenje o postupanju tuženika prema članovima sindikata.

4.3. Tužitelj smatra da je nejasan navod prvostupanjskog suda u kojem pogledu tužitelj ima negativno mišljenje o tuženiku i temeljem kojih je to izjava prvostupanjski sud zaključio te da je tužitelj je tijekom radnog odnosa samo htio što je najbolje za svoje kolege i imao je brojne prijedloge kako bi se radni uvjeti mogli poboljšati i na koji način se to može postići, ali samim time to ne znači da ima negativno mišljenje o poslodavcu.

4.4. Tužitelj osporava i iskaze saslušanih svjedoka jer nisu odgovorne osobe tuženika niti te osobe zastupaju tuženika niti mogu davati iskaze u ime tuženika u pogledu njihovog nezadovoljstva sa radom tužitelja, a i te se izjave ne mogu uzeti u obzir pri donošenju presude, jer se radi o postupku utvrđivanja da li je Odluka o otkazu tuženika dopuštena ili ne, pa je jasno da će navedeni zaposlenici tuženika tvrditi kako je tužitelj loš radnik sve s ciljem opravdanja navedene Odluke. Osporava i iskaze svjedoka M. i M., jer je M. dobio otkaz, ali je po njegovim riječima aneksom zadržan u radnom odnosu kod tuženika, dok je M. izjavio da je dobio jednu opomenu zbog safety opreme posade, a drugi jer je njegova žena napravila scenu na brodu te ga je policija tražila te su ti svjedoci u milosti tuženika i za njega će iskazati o bilo čemu i o bilo kome, jer su usprkos svojim radnjama (pogotovo u slučaju M.) zadržani u radnom odnosu. Ističe i da nije istina da se itko morao opravdavati ocu tužitelja zbog ocjena koje su dane tužitelju niti je to tuženik potkrijepio ikakvim konkretnim dokazima.

4.5. Tužitelj posebno navodi da, ako je prvostupanjski sud smatrao da je trebalo dosuditi sudski raskid ugovora o radu trebao je dosuditi tužitelju naknadu štete od najmanje tri ugovorenih mjesečnih plaća tužitelju, što je propustio učiniti, a i sudski raskid je utvrdio s danom 25. veljače 2021. iako je tuženik tražio da se raskid utvrdi s danom zaključenja glavne rasprave, a retroaktivan sudski raskid ugovora o radu nije ni moguć.

5. Protiv navedene presude u točkama I. i IV. njene izreke žalbu je podnio i tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud prihvati žalbu i preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, a podredno da je ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje i naknadu troška sastava žalbe u iznosu od ukupno 1.962,50 kn.

6. Tuženik u žalbi u bitnome navodi kako je tuženik upozorio tužitelja na kršenje radnih obveza 20. srpnja 2018. što je utvrdio i prvostupanjski sud te objašnjava da se radilo o povredi radne obveze narušavanjem ugleda Poslodavca, dakle, o istoj povredi koju je tužitelj ostvario na drugačiji način i zbog koje je tuženik donio predmetnu Odluku o otkazu ugovora o radu. Stoga ističe da je proturječno obrazloženje prvostupanjskog suda o tome da se radilo o različitim povredama radne obveze i da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz članka 119. stavka 1. Zakona o radu jer bi takvo tumačenje značilo prisiljavanje poslodavca da trpi neograničeno skrivljeno ponašanje radnika.

6.1. Tuženik također navodi i da u konkretnom slučaju postoje okolnosti zbog kojih nije realno očekivati da bi tuženik kao poslodavac uopće trebao tužitelju davati novo pisano upozorenje i omogućavati da i dalje pronalazi nove načine i oblike kršenja radnih obveza, kao i da prvostupanjski sud tu okolnost nije ni ispitao niti je ocijenio težinu i narav učinjene povrede.

7. Tužitelj je podnio odgovor na tuženikovu žalbu predlažući da ovaj sud odbije tuženikovu žalbu. Potražuje naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 750,00 kn.

8. Tužitelj u odgovoru na žalbu ističe da su tuženikovi navodi neosnovani i baziraju se na pogrešnoj pretpostavci da se tužitelj skrivljeno ponašao, dok je „objektivno“ činjenično stanje drukčije. Smatra da tuženik koji je odlučio dati tužitelju redoviti otkaz, nije mogao dati tužitelju takav otkaz bez prethodnog upozorenja na kršenje upravo te konkretne obveze te da se radilo o različitim povredama radne obveze u odnosu na ranije dano upozorenje. Ističe i da tužitelj nije počinio nikakve povrede „narušavanja ugleda poslodavca“.

9. I tuženik je podnio odgovor na tužiteljevu žalbu s prijedlogom da ovaj sud odbije žalbu kao neosnovanu i dosudi tuženiku trošak sastava odgovora na žalbu od 1.562,00 kn.

10. Tuženik u odgovoru na žalbu u bitnome navodi kako je tužitelj zloupotrijebio pravo na slobodu izražavanja i potpuno obezvrijedio uzajamno povjerenje i ponašanje u dobroj vjeri te smatra da je nastavak radnog odnosa između stranaka nemoguć. Tuženik pojašnjava zbog čega smatra da je tužitelj kršio radne obveze. Ističe da tužitelj nije ni postavio zahtjev za naknadu štete, koji niti ne može postaviti, a navodi i da je tuženik zahtijevao da se sudski raskid odredi s datumom 25. veljače 2021., i to podneskom od 22. travnja 2021.

11. Žalbe nisu osnovane.

12. Ispitavši pobijanu presudu na temelju članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 70/19 i 80/22) u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavaka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je pobijana presuda pravilna i na zakonu osnovana.

13. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužiteljev zahtjev za utvrđenje da je nedopušten otkaz ugovora o radu i tuženikov protutužbeni zahtjev za sudski raskid ugovora o radu.

14. Odredbom članka 115. stavka 1. točke 3. Zakona o radu propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika). Člankom 119. stavkom 1. Zakona o radu predviđeno je da je prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac dužan radnika pisano upozoriti na obvezu iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini. Prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini (stavak 2. članka 119. Zakona o radu).

15. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima, povreda zbog koje je tužitelju uručen otkaz ugovora o radu u konkretnom slučaju (isticanje komentara na Facebook stranici na kojoj je tužitelj tegljač nabavljen od strane tuženika komentirao izrazima „Užas i sramota…“) ni prema shvaćanju ovog suda ne predstavlja osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa koja bi opravdavala izuzetak od pravila da je prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika poslodavac dužan radnika pisano upozoriti na obvezu iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze. Smisao odredbe članka 119. stavka 1. Zakona o radu jest da se radnika za kojeg je utvrđeno od strane poslodavca da je kršio obveze iz radnog odnosa upozori na obveze iz radnog odnosa, kao i na mogućnost negativnih posljedica koje po njega mogu nastupiti ukoliko nastavi s takvim nedopuštenim postupanjem, a iznimka je propisana u slučaju postojanja okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavaca takvo upozorenje.

16. Zbog toga je prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbe članka 119. stavka 1. Zakona o radu utvrdio da je nezakonit otkaz koji je tuženik dao tužitelju jer nije poštivana zakonom propisana procedura iz navedenog članka, budući da ga nije prethodno upozorio na mogućnost otkaza ugovora o radu ako nastavi s takvim postupanjem.

17. U odnosu na raniju opomenu kojom je tuženik upozorio tužitelja, ovaj sud primjećuje kako se radi o povredi sa značajnim vremenskim odmakom (2,5 godine), kao i o povredi potpuno drugačijeg karaktera te ih u predmetnim okolnostima nije moguće interpretirati kao kontinuirano kršenje obveza iz radnog odnosa „narušavanja ugleda poslodavca“, kao niti da je povreda zbog koje je tužitelju uručen otkaz ponavljanje one iste povrede na koju je tužitelj bio upozoren.

18. Člankom 125. Zakona o radu propisano je da ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu od najmanje tri, a najviše osam propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća toga radnika, ovisno o trajanju radnoga odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika (stavak 1), a odluku iz stavka 1. toga članka sud može donijeti i na zahtjev poslodavca, ako postoje okolnosti koje opravdano upućuju na to da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć (stavak 2.).

19. Prema pravnom shvaćanju ovoga suda tuženik je, kao poslodavac, tijekom postupka dokazao da postoje okolnosti koje opravdano upućuju na to da nastavak radnog odnosa tužitelja kod tuženika, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć. Suprotno tužiteljevim žalbenim navodima utvrđenje prvostupanjskog suda o tome da je nastavak radnog odnosa nemoguć nije proturječno izvedenim dokazima, osobito iskazima saslušanih svjedoka. Ovaj sud primjećuje da je prvostupanjski sud neposredno saslušao svjedoke i na temelju svojih neposrednih čulnih zapažanja ocijenio prirodu i sadržaj njihovih iskaza, o čemu je u obrazloženju iznio valjane razloge. Zbog prirode neposredno izvedenih dokaza, sud koji ih izvodi može ih najbolje i ocijeniti. Neosnovano tužitelj u žalbi osporava iskaze saslušanih svjedoka.

20. Na temelju utvrđene činjenice da je i tužitelj bio nezadovoljan tuženikom kao poslodavcem i tuženik tužiteljem te pravilno ocijenivši specifične uvjete tužiteljevog radnog mjesta koje podrazumijeva uvažavanje nadređenih i disciplinu o kojima ovisi čak i sigurnost broda pravilna je ocjena prvostupanjskog suda kako u okolnostima konkretnog slučaja nastavak radnog odnosa između stranaka nije moguć te odredio sudski raskid ugovora o radu.

21. Osim toga, kako se tužitelj prema vlastitom iskazu 1. travnja 2021. zaposlio kod novog poslodavca (LNG terminal), više nije u radnom odnosu kod tuženika, jer istovremeno ne mogu egzistirati dva ugovora o radu sa punim radnim vremenom te je veći i zbog toga pravilnom primjenom materijalnoga prava prvostupanjski sud utvrdio sudski raskid ugovora o radu (ovakvo pravno shvaćanje prihvaćeno je i u sudskoj praksi u predmetu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-3714/2018).

22. Protutužbeni zahtjev tuženik je konačno postavio podneskom od 22. travnja 2021. i zatražio da prvostupanjski sud odredi sudski raskid s danom 25. veljače 2021., pa neosnovano tužitelj u žalbi navodi kako je prvostupanjski sud prekoračio tužbeni zahtjev. Također, Zakon o radu ne propisuje s kojim danom prestaje radni odnos u slučaju sudskog raskida ugovora o radu, pa su stoga moguća različita rješenja u odnosu na dan prestanka ugovora o radu koji određuje sud. Dakle, u slučaju sudskog raskida ugovora o radu radni odnos prestaje s danom koji odredi sud, s time da pri donošenju odluke o danu prestanka radnog odnosa sud treba uzeti u obzir okolnosti svakog konkretnog slučaja (tako i Ustavni sud u odluci poslovni broj U-III/4817/2015 od 17. siječnja 2019.). Uvažavajući sve okolnosti predmetnog slučaja, osobito potrebu obostranog poštovanja stranaka i discipline koji su inherentni prirodi tužiteljevog radnog mjesta i ovaj sud također smatra opravdanim sudski raskinuti ugovor o radu tužitelja i tuženika s danom 25. veljače 2021. kao danom zaprimanja tuženikovog podneska od strane tužitelja.

23. Neosnovano tužitelj ističe i da mu je prvostupanjski sud trebao dosuditi naknadu štete, budući da takav zahtjev nije ni postavio.

24. Kako je na temelju sudskog raskida prestao radni odnos između stranaka, nije osnovan tužbeni zahtjev za vraćanje tužitelja na radno mjesto, pa je i taj tužbeni zahtjev pravilno odbijen.

25. Isto tako, odluka prvostupanjskog suda o parničnom trošku je pravilna, obrazložena i u skladu s odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku.

26. Slijedom iznesenog, navodima žalbe tužitelj i tuženik nisu doveli u sumnju zakonitost i pravilnost pobijane odluke, pa je valjalo na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku, presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Zagreb, 23. rujna 2022.

Predsjednik vijeća

dr. sc. Srđan Šimac