REPUBLIKA HRVATSKA

P-952/21

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex vojarna Sveti Križ-Dračevac

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Ž. T., kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja S. T. iz M., …, OIB: …, zastupan po pun. S. V. odvj. u Z., protiv tuženika

P.. d.d. Z., …, OIB: …,

zastupan po pun. V. V. odvj. u S., radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 05. srpnja 2022. god., u prisustvu pun. tužitelja S.

V. odvj. u Z., i zamj. pun. tuženika B. B. odvj. u Splitu, dana 23.

rujna 2022. godine,

p r e s u d i o  j e :

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br. 9010980069, koji su dana 27. 01. 2006. godine sklopili tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti na ime naknade štete tužitelju iznos od ukupno 158.848,40 Kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na:

-iznos od 556,36 HRK, teče od dana 6.3.2007. godine,

-iznos od 1,36 HRK, teče od dana 5.5.2007. godine,

-iznos od 192,92 HRK, teče od dana 29.12.2007. godine,

-iznos od 1.480,02 HRK, teče od dana 8.3.2008. godine,

-iznos od 223,05 HRK, teče od dana 1.5.2008. godine,

-iznos od 2.636,28 HRK, teče od dana 15.10.2008. godine,

-iznos od 126,28 HRK, teče od dana 31.10.2008. godine,

-iznos od 26,28 HRK, teče od dana 24.12.2008. godine,

-iznos od 728,28 HRK, teče od dana 10.2.2009. godine,

-iznos od 221,28 HRK, teče od dana 11.3.2009. godine,

-iznos od 111,28 HRK, teče od dana 8.4.2009. godine,

-iznos od 131,28 HRK, teče od dana 15.5.2009. godine,

-iznos od 96,28 HRK, teče od dana 7.7.2009. godine,

-iznos od 143,28 HRK, teče od dana 22.7.2009. godine,

-iznos od 99,14 HRK, teče od dana 8.8.2009. godine,

-iznos od 93,38 HRK, teče od dana 1.9.2009. godine,

-iznos od 88,38 HRK, teče od dana 1.10.2009. godine,

-iznos od 73,59 HRK, teče od dana 1.11.2009. godine,

-iznos od 108,38 HRK, teče od dana 1.12.2009.

godine,

-iznos od 126,72 HRK, teče od dana 6.1.2010. godine,

-iznos od 133,38 HRK, teče od dana 12.1.2010.

godine,

-iznos od 196,14 HRK, teče od dana 25.2.2010. godine

-iznos od 856,14 HRK, teče od dana 3.4.2010. godine,

-iznos od 226,70 HRK, teče od dana 6.5.2010. godine,

-iznos od 241,14 HRK, teče od dana 3.6.2010. godine,

-iznos 436,14 Kn, teče od dana 2.7.2010. godine, -

iznos 356,14 Kn, teče od dana 5.8.2010. godine, -iznos

524,56 Kn, teče od dana 2.9.2010. godine,

-iznos 460,56 Kn, teče od dana 2.10.2010. godine,

-iznos 361,71 Kn, teče od dana 4.11.2010. godine,

-iznos 438,56 Kn, teče od dana 3.12.2010. godine,

-iznos 600,13 Kn, teče od dana 21.12.2010. godine,

-iznos 1.170,13 Kn, teče od dana 2.2.2011. godine,

-iznos 606,42 Kn, teče od dana 1.3.2011. godine, -

iznos 506,64 Kn, teče od dana 6.4.2011. godine, -

iznos 595,37 Kn, teče od dana 6.5.2011. godine,

-iznos 682,33 Kn, teče od dana 21.6.2011. godine,

-iznos 806,10 Kn, teče od dana 9.7.2011. godine,

-iznos 1.165,86 Kn, teče od dana 10.8.2011. godine,

-iznos 713,81 Kn, teče od dana 10.9.2011. godine, -

iznos 789,37 Kn, teče od dana 3.11.2011. godine,

-iznos 779,37 Kn, teče od dana 20.11.2011. godine,

-iznos 711,37 Kn, teče od dana 9.12.2011. godine,

-iznos 1.399,74 Kn, teče od dana 12.1.2012. godine,

-iznos 834,37 Kn, teče od dana 17.2.2012. godine, -

iznos 794,60 Kn, teče od dana 16.3.2012. godine, -

iznos 900,91 Kn, teče od dana 28.4.2012. godine, -

iznos 900,91 Kn, teče od dana 30.5.2012. godine, -

iznos 842,93 Kn, teče od dana 22.6.2012. godine, -

iznos 827,07 Kn, teče od dana 26.7.2012. godine, -

iznos 822,91 Kn, teče od dana 24.8.2012. godine, -

iznos 774,56 Kn, teče od dana 29.9.2012. godine,

-iznos 799,56 Kn, teče od dana 19.10.2012. godine,

-iznos 819,56 Kn, teče od dana 17.11.2012. godine,

-iznos 809,56 Kn, teče od dana 22.12.2012. godine,

-iznos 789,56 Kn, teče od dana 19.1.2013. godine, -

iznos 756,61 Kn, teče od dana 20.2.2013. godine, -

iznos 769,56 Kn, teče od dana 19.3.2013. godine, -

iznos 819,56 Kn, teče od dana 23.4.2013. godine,

-iznos 729,56 Kn, teče od dana 7.6.2013. godine,

-iznos 123.835,07 Kn, teče od dana 14.6.2013. godine, sve do isplate, s tim da za razdoblje do 31.prosinca 2007. god., kamata teče po stopi propisanoj Uredbom Vlade RH o visini stope zakonske zatezne kamate, potom za razdoblje od 01.siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. god., kamata teče po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, dok za razdoblje od 01. kolovoza 2015. god., pa do isplate, kamata teče po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

III Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 24.106,98 kn.

Obrazloženje :

Tužitelj je dana 14. ožujka 2020. god., podnio Općinskom građanskom sudu u Z. tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. 9010980069 dana 27.1.2006. godine za namjenu kupnja stambenog objekta (stana) i to za iznos kredita od 93100,00 CHF. Ugovorne strane ugovorile su sukladno čl. 7 navedenog ugovora kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji je sastavni dio ugovora. Predmetni kreditu u cijelosti je isplaćen prijevremenom otplatom dana 13.6.2013. godine.

U odnosu na predmetni tužbeni zahtjev koji se odnosi na utvrđenu ništetnost valutne klauzule, tužitelj se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda br. Pž- 6632/2017 od dana 14.6.2018. god., kojom je odbijena žalba i ovdje tuženika (povodom kolektivne tužbe), te je utvrđeno kako je ovdje tuženik u razdoblju od 1.1. 2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljenoj na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženi postupili protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

Protiv navedene odluke poslovne banke, pa i tuženi su uložili reviziju, te je Vrhovni sud RH u predmetu Rev-221/2018, donio presudu i rješenje kojom je utvrđeno da su te banke u određeno navedenom razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81. čl. 82 i čl., 90 Zakona o zaštiti potrošača se odbijaju kao neosnovane.

Na str. 19 obrazloženja presude i rješenja Vrhovnog suda RH br. Rev- 2221/2018 navodi se :

“Povodom tog ukidnog rješenja Vrhovnog suda RH, drugostupanjski sud je ponovno odlučujući o žalbama tuženih banaka protiv prvostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu CHF potvrdio prvostupanjsku presudu utvrdivši na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, suprotno utvrđenju prvostupanjskog suda, da su takve ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile lako uočljive i jasne, a prihvaćajući ocjenu prvostupanjskog suda da nisu bile razumljive, te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega ih je ocijenio nepoštenim, te ništetnim.

Pritom, a polazeći od pravnog shvaćanja Ustavnog suda RH izraženoj u odluci od 13.12.2016.godine i ukidnom rješenju Vrhovnog suda RH br. Revt-575/16 od 3.10.2017.godine o potrebi cjelovite ocjene postupanja tuženih banaka glede pružanja odgovarajućih informacija potrošačima prije i prilikom sklapanja ugovora o kreditima, drugostupanjski sud na temelju podataka iz spisa je utvrdio kako tužene banke u fazi pregovaranja i općenitog komuniciranja s potrošačima (a koje razdoblje ocjenjuje relevantnim za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača) su propustile dati im sve potrebne informacije, a na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u ugovorima o kreditu i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose, a da je “priroda i specifičnost valute švicarski franak poznata bankama“ odnosno da je osmotužena banka propustila korisnike kredita informirati o svim parametrima relevantnim za sagledavanje značaja ugovorene promjenjive kamatne stope po jednostranoj odluci banke“.

“Kako je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju ovog suda, a polazeći od činjeničnih utvrđenja iz prvostupanjske presude te sadržajno postupajući na temelju odredbe čl. 373 ZPP-a, njihovom procjenom utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice, a glede postupanja prvo – osmotuženih banaka vezano uz pregovaranje odnosno sklapanje sa klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak, odnosno postupanje osmotužene banke, a vezano za sklapanje tih ugovora o kreditu sa ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom te banke i baš: da ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjani način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače, zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, odnosno osmotužene bake i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke; da su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita; te u tom pravcu dao razloge koji su prihvatljivi i zbog čega se pravilnost pobijane presude može ispitati, onda nema bitne povrede parničnog postupka“.

“No kako drugostupanjski sud polazeći od ukupnih rezultata provedenog postupka i u njemu izvedenih dokaza ocijenio izvođenje tih dokaza nepotrebnim, jer je na temelju stanja spisa predmeta ocijenio da su tužene banke imale saznanja o izglednoj budućoj promijeni u tečaju švicarskog franka prema kuni, na štetu potrošača, a unatoč tome ih poticali na sklapanje ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, to je i bez izvođenja predloženih dokaza po tuženiku, drugostupanjski sud, a primjenom odredbe čl. 8 ZPP utvrdio odlučne činjenice zbog čega nema ni bitne povrede odredaba parničnog postupka".

U presudi Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/2017 , a koja je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018 na str. 52 navodi se: “Tužitelj tvrdi da ugovorne odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nisu razumljive. Budući da je jedina strana valuta uz koju se ranije vezala glavnica, a koja je poznata potrošačima, bila je njemačka marka, a banke nisu na primjeren način informirale potrošače o značaju i posljedicama ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima. Za sklapanje ugovora koji sadrži ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak potrošači su se, jer nisu bili upozoreni na bilo kakav rizik osim što su znali za opći rizik koji nosi svaka valutna klauzula, odlučili zbog informacije koje su (jedino) dobili u primamljivim oglasima banaka (na akciji, bez naknade, samo do određenog roka, nova ponuda, mogućnost podizanja kredita uz valutnu klauzulu u CHF, kamatna stopa već od 4,99 % za CHF, na upit potrošača Ja bih se vezano za CHF narator odgovara naravno) i s jedinim ciljem da prođu što jeftinije, nesvjesni rizika kojim se izlažu vezanjem glavnice uz valutu švicarski franak".

"Prvostupanjski sud je, u bitnom, temeljem uvida u isprave u spisu, saslušanja svjedoka i pregleda reklamnih materijala svih tuženika, utvrdio da su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o općem riziku vezanu za svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro jer HNB ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema euru, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo izvjestan, što je utvrdio MMF u studiji iz ožujka 1997.godine, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, što sve ugovorne odredbe o promjenjivoj valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo čini nepoštenim, pa samim time i ništetnim".

"Kako prema tumačenju odredbi čl. 4 st. 2 Direktive 93/13 EEZ od strane suda Europske unije (u presudi br. C-26/13) te sukladno tome prema odluci Ustavnog suda RH od 13.12.2016.godine i prema odluci Vrhovnog suda RH od 3.10.2017.godine, propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini pisane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivim, pa one podliježu testu poštenosti, te je u ovom postupku potrebno utvrditi da li su tužene banke u predugovornoj fazi potrošačima predočile informacije koji sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije u duhu prava EU, na temelju kojih bi prosječni potrošač koji ne raspolaže stručnim znanjima i kojima je institut valutne klauzule poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima.“

“Prosječni potrošač u RH u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik “valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom potrošaču odredbe kojim se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive".

"Ni tvrdnje tuženika da ugovorna odredba prema kojoj je odredba kojoj se glavnica veže uz valutu švicarski franak potrošačima razumljiva, jer im je prilikom solemnizacije ugovora o kreditu od strane javnog bilježnika objašnjen smisao i posljedica pravnog posla i javni bilježnici su se uvjerili o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, jer inače ugovore ne bi solemnizirali, nisu osnovane.“

“Stoga bez obzira što u vrijeme kada su bili sklopljeni ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora zakonom nije bilo propisano da se u reklamama moraju navesti svi parametri pojedinog kredita, banke su sukladno načelu savjesnosti i poštenja potrošače trebale informirati o svim rizicima koji potrošači sklapanjem predloženog ugovora prihvaćaju ili te iste informacije uklopiti u sadržaj ugovora, kako bi potrošači mogli razumjeti što im donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Temeljna načela, kao što su načelo savjesnosti i poštenja postoje upravo zato da bi se njima nadopunile pravne praznine, a što je ovdje slučaj“.

“Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je time veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke."

"Priroda i specifičnost valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije, a niti može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocijeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje, te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovorenu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošača da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka".

"Tako i prosječnog potrošača i pojedinačnog potrošača izravno navodi na sklapanje ugovora o kreditu s tom , za potrošača, posebno rizičnom valutnom klauzulom".

"Neravnoteža u pravima i obvezama koji postoje ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o stambenim kreditima su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tom ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenje najniže ugovorene kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franaka banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima, pri čemu propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača, protivno načelu savjesnosti i poštenja.“

“Prosječni potrošač u RH je načelno bio upoznat s pojmom valutne klauzule, ali kako je uglavnom bila u opticaju valutna klauzula u DEM, nije bio upoznat da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak Budući da potrošač to nije znao, bilo mu je praktično svejedno za koju stranu valutu će vezati glavnicu, te stoga nije znao da odredbu kojom je iznos glavnice vezao za valutu švicarski franak koja mu je bila jasna, zapravo ne razumije, i nije znao da ne razumije ni kakve će ekonomske posljedice za njega proizaći iz eventualnog sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Prema oglasima, jedini razlikovni kriterij između ugovora s valutnom klauzulom u švicarskim francima i ugovora s valutnom klauzulom u drugim valutama bila je početna stopa ugovorene kamate, koja nije bila ista za svaku valutnu klauzulu".

"Logično je da potrošači, polazeći od načela povjerenja prema bankama, na temelju niže stope ugovorene kamate u slučaju ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima procijenili da će njihova obveza vraćanja (čija visina osim o kamatama i o tečaju) dobivenog iznosa u kunama (koji je određen u trenutku sklapanja ugovora) biti najlakše ostvariva i njima najisplativija sklapanjem ugovora s valutnom klauzulom uz koju je vezana najniža ugovorna kamata. Objavljivanjem niske kamatne stope za kredit u švicarskim francima i istovremenim propuštanjem davanja informacija o rizičnosti kredita u švicarskim francima, banke su , suprotno načelu savjesnosti i poštenja navodile potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom".

"Iz navedenog proizlazi da odredbe kojima se glavnica veže za švicarski franak, već samim njihovim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača. Banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni veliki rizik koji je specifičan za švicarski franak kao valutu utočišta, sve to dugoročno , dok traje ugovor, uz činjenicu da banke navedene odredbe i njihove posljedice razumije, a potrošač ih ne razumije i nije ni svjestan da ih ne razumije, jer su mu na prvi pogled jasne, pa misli da je preuzeo samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule.“

Tužitelj navodi da su navedena utvrđenja Vrhovnog suda RH u cijelosti u skladu s Direktivom Vijeća Europe 93/2013/EEZ od 05. travnja 1993. godine.

Naime, sama preambula Direktive navodi kako su Države članice dužne osigurati da ugovori sklopljeni s potrošačima ne sadrže nepoštene odredbe, da onoga koji stječe robu ili usluge treba zaštiti od zloupotrebe moći koju imaju prodavatelji robe ili pružatelji usluga, posebno kod jednostranih standardiziranih ugovora i nepoštenog ispuštanja osnovnih prava iz ugovora, da bi ugovori trebali biti sastavljeni jasnim, razumljivim jezikom, potrošač bi zapravo trebao dobiti mogućnost da pregleda sve odredbe i u slučaju kakvih dvojbi trebalo bi prevagnuti tumačenje koje je za potrošača najpovoljnije, te da države članice bi trebale osigurati da se u ugovorima koje prodavatelj robe ili pružatelj usluga sklapa s potrošačima nema nepoštenih odredaba, te da ako se takve odredbe ipak upotrijebe , one potrošača ne obvezuju i da u takvim uvjetima ugovor nastavi obvezivati stranke ako je u stanju i dalje važiti bez tih nepoštenih odredaba.

Članak 3 Direktive definira nepoštene ugovorne odredbe: Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Uvijek se smatra da o nekoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora.

Kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo teret dokaza je na prodavatelju robe ili pružatelju usluga.

Tužitelj nadalje navodi da u odnosu na njegovo potraživanje u ovom predmetu nije nastupila zastara. Takvo mišljenje zauzeo je i Vrhovni sud RH, koji se očitovao i na okolnost od kada počinje teći zastara u konkretnim predmetima povrata pretplaćenih kamata i koliki je zastarni rok. Navedeno stajalište i mišljenje Vrhovni sud RH dao je u presudi i rješenje br. Rev-2245/2017 od dana 20. ožujka 2018. godine.

Presudom u tom predmetu odbijena je revizija tuženika Zagrebačke banke d.d., kao neosnovana u dijelu u kojem se odnosi na pravno pitanje pod slovom B koje glasi:

“Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena u skladu s čl. 131 Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, kako je izmijenjen) (u daljnjem tekstu tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) tužbu definiranu čl. 241 ZOO odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka ?“.

Vrhovni sud RH od str. 6 presude daje obrazloženje kako slijedi: “U ovom parničnom postupku utvrđeno je :

- da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom bankom 11. lipnja 2007. godine sklopio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj… , kreditna partija broj … u iznosu od 26.714,95 CHF.

- da se odredbom čl. 2 Ugovora tužitelj obvezao tuženiku plaćati kamate po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno tržišnim uvjetima , a na temelju odluke banke o kamatnim stopama koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,20 % godišnje, a ista se obračunava u CHF mjesečno u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja.

- da je odredbom čl. 6 Ugovora dan pristanak tužitelja da banka povisi ili snizi anuitet, te se tužitelj obvezao plaćati tako izmijenjene anuitete.

- da je stopa kamate od 13. lipnja 2007. godine do 01. listopada 2007. godine iznosila 5,20 %, zatim u daljnjem razdoblju do 01. veljače 2008. godine 6,10 %, potom do 01. srpnja 2009. godine 6,55 %, a nadalje do 23. srpnja 2014. godine 7,55 %, kada je ugovor ispunjen prijevremenom otplatom.

- da je zbog opisane jednostrane i netransparentne promjene ugovorne kamatne stope posljedično mijenjan svaki iznos anuiteta, te da konačna ukupna razlika novčane tražbine na ime stjecanja bez osnove odnosno restitucije u ovom predmetu iznosi 12.854,40 Kn.

- da je presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od dana 04. srpnja 2013. godine, Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i Vrhovnog suda RH br. Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. godine pravomoćno utvrđeno da je kamatne stope tuženik mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorene odredbe.

- da je individualnu tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio dana 12. veljače 2015. godine.

- da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena dana 04. travnja 2012. godine, a da je drugostupanjska presuda u tom dijelu postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine.

Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241 ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014. godine zbog čega zastara nije nastupila).

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od 5 godina neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi ( čl. 328 ZOO).

Revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241 ZOO, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

Prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu čl. 502 c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 501 c st. 1 ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osobe koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati ( čl. 502 c ZPP-a. )

Zbog svega izloženog po shvaćanju revizijskog suda, sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su pravilno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da u smislu odredbe čl. 241 ZOO/05 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

Zbog toga je glede pravnog pitanja postavljenog pod slovom B trebalo na temelju odredbe čl. 393 ZPP-a reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu.“

S obzirom da je u odnosu na ništetnost valutne klauzule presuda P 1401/2012 Trgovačkog suda u Z. postala pravomoćna presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/2017 od 14.6.2018. godine, u odnosu na predmetni postupak vezan za ništetnost valutne klauzule nije nastupila zastara.

Tužitelj u ovoj tužbi se poziva i na presudu Vrhovnog suda RH br. Rev- 3142/2018:

“Prema navedenom citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502 a st. 1 ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj toč. 4 pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, jer bi u suprotnom , s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i suviše tegobno za potrošače, kao što bi bilo i suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.“

Sukladno stajalištu Vrhovnog suda RH u predmetnom postupku nema potrebe za izvođenjem bilo kakvih personalnih dokaza (saslušanje tužitelja i saslušanje svjedoka). Ukoliko Naslovnik smatra potrebnim predlaže se izvesti dokaz saslušanje tužitelja na okolnosti iz tužbe.

Na okolnost visine tužbenog zahtjeva predlaže se provesti dokaz financijskim vještačenjem na okolnost koliki je iznos pretplaćenih anuiteta zbog tečajne razlike izraženi u kunama po mjesecima koje je tužitelj pretplatio stvarnom otplatom kredita, i koliko bi tužitelj plaćao da nije došlo do promjene valute tijekom trajanja ugovornog odnosa sa zakonskom zateznom kamatom od dana svakog preplaćenog iznosa do isplate.

Slijedom navedenog, tužitelj je predložio sudu da donese odluku kojom se utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br. 9010980069 koji su dana 27.1.2006. godine sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

Tužitelj je predložio sudu da donese i odluko kojom će naložiti tuženiku da mu isplati na ime naknade štete iznos od ukupno 148679,72 Kn sa zakonskom zateznom kamatom koja sukladno ZOO i Zakonu o zateznim kamatama, na svaki mjesečni iznos teče od dospijeća pa do isplate.

U odgovoru na tužbu od 20. svibnja 2020. god., tuženik navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom u cijelosti, osporava osnov i visinu predmetnog potraživanja te predlaže sudu stoga odbiti tužbeni zahtjev tužitelja. Suviše tuženik ističe prigovor zastare.

Navodi da Istaknutim tužbenim zahtjevom tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu br. 9010980069 u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te isplatu iznosa od 148.679,72 kn na ime naknade štete s tim da kamata teče na pojedine iznose onako kako je to u tužbi i specificirano, počev od 02.07.2010.g. naovamo, uz nalog tuženiku na podmirenje troškova ovog parničnog postupka.

U bitnome, predmet ovog postupka jest zahtjev tužitelja radi isplate-povrata preplaćenih iznosa u visini razlike anuiteta obračunatih obzirom na ugovaranje valutne klauzule iz Ugovora o kreditu broj 9010980069 od 27.01.2006. godine.

Svoje traženje tužitelj temelji na tvrdnjama da je predmetna valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništava, budući da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banka nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje postupanje da je u presudama Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, Pž-6632/17, VSRH Rev- 2221/18 i dr. utvrđeno nepoštenim i ništetnim.

Tako tužitelj osnovu svog traženja vidi u navedenim presudama, odgovarajućim odredbama ZOO-a, Zakona o zaštiti potrošača i u odredbama Zakona o parničnom postupku.

Svakako, tužbeni zahtjev tužitelja, a kako je to uvodno istaknuto, nije osnovan i to iz sljedećih, niže navedenih razloga:

Tužitelj i tuženik su zaista zaključili Ugovor o kreditu broj 9010980069 dana 27. siječnja 2006.g., kojim je banka stavila na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 93.100,00 CHF po srednjem tečaju tečajne liste banke. Odredbom članka 4. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom banke a koja je na dan sklapanja predmetnog ugovora iznosila 4,35 % godišnje.

Međutim, tužitelj u svojoj tužbi polazi od sasvim pogrešnih premisa, i to od pogrešne pretpostavke da je predmetni ugovor o kreditu broj 9010980069 i dalje na snazi, kao i od pogrešne pretpostavke da bi presude Trgovačkih sudova donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imale učinak na konkretni pravni odnos ovih parničnih stranaka, kako po pitanju osnova, tako i po pitanju zastare.

Navodi da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti prestao isplatom kredita 19.08.2013. godine, dakle, više od šest godina od podnošenja tužbe dana 14.03.2020. godine.

Nadalje, da bi presuda na koju se poziva tužitelj bila obvezujuća za naslovni sud u smislu odredbe članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača, te članka 502. Zakona o parničnom postupku, ova bi parnica trebala biti radi naknade štete, a nije.

Naime, odredbom članka 502.c ZPP-a propisano je sljedeće:

Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

Budući da se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi štete već o parnici radi isplate temeljem stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude Trgovačkog suda ukazuju se pravno irelevantnim u smislu prethodno citiranih zakonskih odredbi.

Osim toga, u konkretnom slučaju ne postoji ni identitet ugovornih odredbi, onih o kojima se odlučivalo i sudilo u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i konkretnih odredbi iz Ugovora o kreditu. Stoga opetovano pozivanje na presudu Trgovačkog suda je nebitno i zbog razloga nedostatka objektivnog identiteta ugovornih odredbi.

Nadalje, Zakonom o obveznim odnosima i to baš člankom 22., izričito je dopušteno ugovaranje valutne klauzule.

Tako odredba članak 22. ZOO-a propisuje: (1) Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla. Ratio zakonske odredbe članka 22. ZOO-a, jest da kroz cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa što je posebice značajno za dugoročne kredite, novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu. A sukladno načelu monetarnog nominalizma sadržanog u članku 21. ZOO-a, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi.

Budući je temeljem odredbe članka 22. ZOO-a valutna klauzula izrijekom dopuštena i budući sudovi sude na temelju zakona, onda je jasno da sud u okviru svoje zakonodavne uloge tu odredbu smije i mora primjenjivati onako kako ona glasi. Prednje izneseni pravni stav u pogledu primjene i dopuštenosti valutne klauzule iskazao je Vrhovni sud u svojoj odluci Vs Rev-1990/91 kada navodi: „ Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima valjan je ugovor valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale sa protuvrijednost strane valute.“

I Ustavni sud u svojoj odluci U-I-1746/2006 od 17.06.2009. navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju članka 2. Stavak 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sudstava koja je bila utemeljena na sudskoj praksi prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978.godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (članak 22. ZOO-a), indeksnu klauzulu (članaka 23. ZOO-a) ili kliznu skalu (članaka 24. ZOO-a).“

Niti Vlada Republike Hrvatske, niti HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti, nisu podržali izmjenu odnosno ukidanje valutne klauzule. Štoviše, HNB u okviru svojih zakonskih ovlaštenja nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza mora držati u obliku likvidne rezerve.

Imajući u vidu izneseno, sasvim je jasno da dopuštenost i valjanost ugovaranja valutne klauzule svoj temelj ima u zakonskoj odredbi.

Važno je istaknuti i to kako je predmetni Ugovor o kreditu potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku, te ima snagu javnobilježničkog akta. Drugim riječima javni bilježnik je predmetnu ispravu ispitao, utvrdio da oblikom odgovara propisima o javnobilježničkim isprava, a sadržajem propisima o sadržaju javnobilježničkog akta. Nadalje je istu ispravu pročitao sudionicima pravnog posla, upozorio ih na značaj ovršne snage, nakon čega su sudionici posla izjavili da prihvaćaju pravne posljedice koja za njih iz toga proizlaze i da to odgovara njihovoj volji.

U navedenom je pravcu ustanovljena i praksa Vrhovnog suda RH iskazana u presudi Rev 895/2003 prema kojoj: „Naime, iz ukupno provedenog postupka jasno proizlazi da je u sklapanju Sporazuma, te prilikom njegovog solemniziranja tužiteljica aktivno sudjelovala ne samo kao direktor trgovačkog društva H d.o.o. već i kao založni dužnik i kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovoga, a time ni pretpostavki za brisanje hipoteke.„

Tužitelj je poslovno sposobna osoba koja tijekom ishođenja predmetnog kredita nije izdvojio niti jednu ugovornu odredbu kao spornu niti je tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza.

Ugovor je višestruko provjeravan kako od strane službenika banke tako i po javnom bilježniku, pa se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno i samostalno, u konkurenciji različitih vrsta kredita, odlučio baš za predmetni sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući je očito i sam ocijenio kako isti po svemu odgovara upravo njegovim potrebama i mogućnostima.

Tužitelj je od tuženika prije sklapanja ugovora nedvojbeno dobio sva tražena pojašnjenja i informacije, kao uostalom i od javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovora.

Iz opisanog ponašanja tužitelja moguće je jedino zaključiti kako su mu prilikom sklapanja predmetnog ugovora bile jasne i poznate ugovorne odredbe, kao i prava i obveze koje iz njega proizlaze, što je u konačnici i potvrdio podnošenjem isprave na solemnizaciju.

Štoviše, solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena je neoboriva pretpostavka da je tužitelj kao korisnik kredita upoznat sa svim ugovornim odredbama koje svoj temelj imaju u zakonu, koje stoga nisu ništetne, neodređene i/ili neodredive, niti su ugovaranjem tih odredbi narušena načela obveznih odnosa.

Tako se u presudi Županijskog suda u P., Gž-265/12 navodi: „Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom. Ugovor o kreditu je solemniziran, pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka Ugovora."

Konačno, tuženik u cijelosti spori i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva obzirom da nije jasno na koji način je tužitelj došao do navedenog iznosa, odnosno, te da je dostavljeno vještvo izrađeno po nalogu tužitelja, pa imajući u vidu odredbu čl. 251. ZPP-a, kojom je propisano kako se odluka o osobi vještaka prepušta prvenstveno strankama, dakle i tuženiku, to isto ne može biti dokaz na okolnost visine postavljenog tužbenog zahtjeva.

Štoviše, u dostavljenom vještvu polazi se od pogrešne premise da bi bila ugovorena fiksna kamatna stopa, a koja nije ugovorena, pa se isto ukazuje pogrešnim i tuženik već ovim odgovorom na tužbu prigovara dostavljenom vještvu iz podneska tužitelja od dana 21. svibnja 2019. godine.

Tuženik nadalje ističe prigovor zastare kojeg, unatoč stajalištu Vrhovnog suda RH, drži u cijelosti osnovanim.

Naime, odredbom članka 215. ZOO-a propisano je da: Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

Tražbinu po osnovi stjecanja bez osnove – a to bi bila svota koju je tuženik isplatio banci na temelju ugovornih odredbi ugovora sklopljenog 2006. godine – korisnik kredita može tražiti prvog dana kada je obavio tu isplatu i tada počinje teći petogodišnji zastarni rok. Ovo stoga što za stjecanje bez osnove nije propisan neki drugi zastarni rok pa u primjenu dolazi isključivo opći zastarni rok predviđen odredbom članka 225. ZOO-a.

Naime, Vrhovni suda RH zauzima stajalište da bi vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe članka 241. ZOO-a unatoč:

a) nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava,

b) bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora te c) bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07. – dalje: ZZP/07) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava.

Posebnim se zakonima (lex specialis) vrlo rijetko propisuje prekid zastare. Za to nema potrebe jer je prekid zastare uređen općim normama obveznog prava (čl. 240. – 246. ZOO-a).

Zbog čega sud nije primijenio odredbu čl. 241. ZOO-a, koja nije derogirana posebnim zakonom (po načelu lex specialis derogat legi generali), a prema kojoj se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarivanja tražbine, a koju je morao primijeniti, i zbog čega se nije upitao je li to što nema posebnih zakonskih odredaba o prekidu zastare podnošenjem kolektivne tužbe nedostatak ili je volja zakonodavca bila da se primjene opća pravila obveznog prava, ostaje nejasno.

Štoviše, Zakonom o zaštiti potrošača propisano je da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava.

Ta odredba sasvim jasno pokazuje da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača, pa ne može izazvati ni prekid zastare tog prava, a posebno imajući na umu da ni tužba potrošača na utvrđenje da je ugovor ništetan (ili pojedine njegove odredbe) ne prekida zastaru jer se takvom tužbom ne traži utvrđenje postojanja tražbine, njezino osiguranje ili ostvarivanje u smislu čl. 241. ZOO-a i čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača uz obrazloženje: … jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Očito je namjera zakonodavca bila upozoriti potrošača da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje njegovo povrijeđeno subjektivno pravo niti traži utvrđivanje postojanja njegove tražbine ili njezino osiguranje.

Takvo je stajalište isti sud zauzeo u više odluka, primjerice u odluci Rev 1666/11.2 od 6. svibnja 2015., Rev-141/2006-2 od 22. veljače 2006, Rev-x 808/11-2 od 12. rujna 2012.

Prema čl. 117. st. 3. Ustava RH “sudovi sude na temelju ustava i zakona”.

Određenu zakonsku odredbu sud može tumačiti prema njezinom smislu (ako smisao nije jasan iz same norme), ali nije ovlašten odbiti njezinu primjenu uz obrazloženje da ona “nema smisla”.

Smisao odredbe čl. 241. ZOO-a (odnosno čl. 388. ZOO/91) nije nejasan i Vrhovni sud RH tu je odredbu primijenio u velikom broju svojih odluka. Čini se da je Sud imao na umu smisao odredaba čl. 502. a – 502.h ZPP-a, kojima se uređuje tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava premda to nije obrazloženo, a trebalo je biti obrazloženo, posebno ako se ima na umu činjenica da je sud odbio primijeniti čl. 241. ZOO-a.

Kolektivnom se tužbom, u načelu, štite interesi i prava građana i cilj joj je prije svega spriječiti fizičke i pravne osobe koje obavljanjem svoje djelatnosti teže vrijeđaju ili ozbiljno ugrožavaju interese neodređenog broja osoba.

Tvrdnjom da kada se zastara ne bi prekidala podnošenjem kolektivne tužbe, vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla, čini se da VSRH smatra da je jedini smisao i cilj kolektivne zaštite prekid zastare u pogledu individualnih restitucijskih zahtjeva.

Već sama činjenica da ni odredbe ZZP-a, ni ZPP-a ne uređuju pitanje prekida zastare (nota bene, uopće i ne spominju zastaru), a što onda znači da se primjenjuju opće odredbe o prekidu zastare iz ZOO-a, nameće zaključak da smisao pravnog instituta kolektivne zaštite nije prekid zastare individualnih zahtjeva potrošača. Da je svrha tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava prekid zastare individualnih zahtjeva, doista je jedino razumno očekivati da bi zakonodavac tada to pitanje barem spomenuo, a nije.

Cilj je kolektivne zaštite prije svega preventivan, ukloniti s tržišta nepoštene ugovorne odredbe i prije nego li se počnu primjenjivati, ako se primjenjuju, zabraniti njihovu daljnju upotrebu, te spriječiti da i svi drugi trgovci primjenjuju takve ili slične odredbe za koje se u postupku kolektivne zaštite utvrdi da su nepoštene.

Konačno, obzirom da je predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti isplaćen i zatvoren s danom 19. kolovoza 2013.g., a da je tužba u ovom predmetu podnesena dana 14. ožujka 2020.g., dakle šest godina nakon zatvaranja kredita, to je jasno da je u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja nastupila zastara te je isti prekludiran u podnošenju kondemnatornog tužbenog zahtjeva.

Svakako, ukoliko bi se i uzelo da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, što ovaj tuženik negira, a da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa u predmetu P-1401/2012 podnesena dana 4. travnja 2012. godine, to je prije podnošenja tužbe nastupila zastara u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009.godine.

Naime, sukladno odredbi čl. 226. ZOO-a propisano je: 1) Tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. 2) Isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja.

Prema tome na iznose anuiteta (a ukoliko sud ne bi usvojio istaknuti prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja) vrijedi trogodišnji zastarni rok, a ne opće propisani petogodišnji rok, pa tuženik ovim podneskom podredno ističe i prigovor zastare u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009. godine, dakle, prije isteka roka od tri godine do dana 04. travnja 2012.godine, a sve pozivom na naprijed citiranu odredbu čl. 226. i u vezi s čl. 245. ZOO-a.

Tužitelj u podnesku do 12. lipnja 2020. god., navodi da tuženik osporava osnov potraživanja, visinu potraživanja, te ističe prigovor zastare.

Navodi da tuženik ne spori činjenicu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu br. 9010980069 od 27.1.2006. godine.

Točno je kako je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti otplaćen, ali navedeno nema nikakvog utjecaja na predmetni postupak i potraživanje tužitelja u istom. Naime, tužitelj je potrošač koji je u spornom periodu sa tuženikom sklopio ugovor o kreditu, koji je potrošački ugovor, a kojim ugovorom tuženik je koristio nepoštenu ugovornu odredbu valutnu klauzulu, a o kojoj se nije pregovaralo, niti je tuženik upozorio tužitelja na istu, a što je detaljno navedeno u samoj tužbi, te je takva ugovorna odredba ništetna.

S obzirom da je tužitelj potrošač, a navedena odredba je utvrđena ništetnom, jasno je da nije od nikakvog značenja činjenica da li je ugovor otplaćen ili ne. Za predmetni postupak bitno je kada je isti zaključen, a kako je isti zaključen u periodu za koji je odlukom Vrhovnog suda RH utvrđena povreda od strane tuženika, te je takva odredba ništetna, jasno je kako je prigovor tuženika u tom dijelu u cijelosti neosnovan.

Presuda povodom kolektivne tužbe itekako se odnosi na predmetni postupak, a sukladno čl. 502 ZPP-a, predmetna parnica treba biti radi naknade štete ili isplate, a što ista i jest, tako da su navodi tuženika i u tom dijelu neosnovani. Naime navedenim člankom je propisano kako fizičke osobe mogu u posebnim parnicama radi naknade štete ili isplate pozivati se na pravna utvrđenja iz presude povodom kolektivne tužbe, a što je upravo ovdje slučaj. Tuženik kada se već poziva na odredbe Zakona i to čl. 502 c, trebao bi iste citirati u cijelosti kako glase, a ne djelomično i to izostavljanjem riječi ili isplate.

S obzirom da tuženik citira dio zakonske odredbe, a koju prezentira kao da je citira u cijelosti, neosnovan je i navod tuženika kako se pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude Trgovačkog suda u Z. ukazuju pravno irelevantnim u smislu zakonskih odredbi.

Nije točno da nema objektivnog identiteta ugovornih odredbi koje su presudom VTS-a utvrđene ništetnima, i ugovornih odredbi u konkretnom slučaju. Upravo je u svrhu vođenja pojedinačnih postupaka radi isplate pokrenuta kolektivna tužba i izreka presude odnosi se i na P. d.d.

Ako se ovo utvrđenje ne odnosi na ugovor u konkretnom slučaju, postavlja se pitanje na što se onda odnosi i zašto je donesena. Navedena presuda primjenjuje se na konkretan slučaj sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a.

Vrhovni sud se o učinku presude VTS-a izjasnio: „Prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu čl. 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP).“

Tužitelj ne tvrdi da je valutna klauzula sama po sebi nezakonita, nego je nezakonita iz razloga šta je ugovorena na nepošten način, pa je upravo zbog toga prema odredbama ZZP-a i ZOO-a, ništetna. Tužitelj naravno nije informiran onako kako se u odgovoru na tužbu pokušava prikazati, naprotiv, prodan mu je takav kredit uz uvjeravanje da je takav kredit najbolja i najsigurnija opcija, što je zapravo bila dobra opcija isključivo za tuženika.

Naime, rast tečaja švicarskog franka je do 2004./2005. godine bio predvidiv, jer se do tada već pokazalo da je tečaj EUR-a nestabilan i inicijalno previsoko određen. Dakle tuženiku je bilo savršeno jasno kakav kredit daje, a tužitelja ne da nije upozorio, nego mu je takav kredit objasnio upravo kao najpovoljniji.

S obzirom na navedeno, praksa Vrhovnog suda iz 1991. godine i Ustavnog suda iz 2009. godine (koje se odluke niti se odnose na ugovore o kreditima u švicarskim francima) irelevantna je za konkretan slučaj, jer se ovdje ne postavlja pitanje same valutne klauzule, nego pitanje načina njezinog ugovaranja, te informiranja potrošača, a o čemu je već pravomoćno odlučeno da potrošač nije bio valjano informiran, da je takvo ugovaranje valutne klauzule nepošteno i ta je odredba kao takva ništetna.

Zaključno u vezi gore navedenoga, da je tužitelj bio valjano informiran, kako to tvrdi tuženik, ne bi nikada uzeo kredit u švicarskim francima, jer nitko valjano informiran ne bi pristao na mogućnost da mu se anuitet uveća za gotovo 100%.

Tuženik navodi kako je predmetni Ugovor o kreditu solemnizirao javni bilježnik ,te da su mu samim time morale biti poznate sve odredbe i uvjeti pod kojima mu je tuženik odobrio kredit. Ovakav navod paušalan je i neosnovan iz razloga što prema odredbi čl. 59. st. 2. Zakona o javnom bilježništvu, javni bilježnik privatnu ispravu ispituje u skladu s odredbama čl. 24., 57. i 58. tog zakona, i ako za to ne nađe zapreke potvrdit će je odnosno solemnizirati. Odredbom čl. 57. ZJB propisano je da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati da li su stranke ovlaštene i sposobne za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Ako korisnik kredita izjavi da ugovor kojeg je podnio na solemnizaciju ne razumije, javni bilježnik ugovor neće solemnizirati, no razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice pravnog posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba. Ovdje ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije ništetna zato što je nejasna, nego zato što je nepošteno ugovorena.

Sudska praksa iz 2003.godine koju tuženik citira uopće se ne odnosi na istu vrstu predmeta i potpuno je irelevantna za ovaj spor. Čak se ne radi o potrošačkom ugovoru, niti o kreditu sa CHF valutnom klauzulom pa nije jasno na što tuženik tim presudama želi ukazati.

Predloženo saslušanje javnog bilježnika i svjedoka djelatnika tuženika u ovom postupku je bespredmetno.

Takvo stajalište zauzeo je i Vrhovni sud RH u presudi Rev-3142/2018, a na koju se tužitelj pozivao i u svojoj tužbi: "Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Z., koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a."

Tužitelj osporava u cijelosti navode tuženika kako je isti dobio sva pojašnjenja i informacije kako od tuženika, tako i od javnog bilježnika, a da je tome tako utvrđeno i u postupku povodom Kolektivne zaštite, a na koju presudu se tužitelj poziva i u svojoj tužbi.

Navod da u privitku ovog podneska dostavlja i preslik zapisnika s ročišta u predmetu P-4937/2018 Općinskog suda u M. od 9.1.2020.godine, a na kojem je izveden dokaz saslušanjem tužitelja, a iz kojeg dokaza je razvidno postupanje tuženika prilikom zaključenja ugovora o kreditu.

Praksa Županijskog suda u Puli iz 2012.godine irelevantna je za predmetni postupak.

U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tužitelj navodi da je dostavio nalaz i mišljenje vještaka L., kojeg je tuženik osporio u svom odgovoru, te ustraje kod predloženog dokaza financijskim vještačenjem na okolnost koliki je iznos preplaćenih anuiteta zbog tečajne razlike izraženi u kunama po mjesecima koje je tužitelj pretplatio stvarnom otplatom kredita i koliko bi tužitelj plaćao da nije došlo do promjene valute tijekom trajanja ugovornog odnosa sa zakonskom zateznom kamatom od dana svakog pretplaćenog iznosa do isplate.

Predmet ovog postupka nije kamatna stopa, već valutna klauzula, pa navodi tuženika iz prigovora na nalaz i mišljenje vještaka L. u cijelosti su neosnovani.

U odnosu na prigovor zastare, tužitelj ponavlja kako je isti prigovor neosnovan u cijelosti. Tuženik navodi kako ne priznaje odluku Vrhovnog suda RH, te i dalje smatra kako prigovor zastare je osnovan.

Tužitelj se poziva na čl. 118. ZZP-a, kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Naravno da se to ne odnosi na naknadu isključivo po definiciji štete iz čl. 1046. ZOO-a, jer bi time kolektivna zaštita potrošača izgubila svaki smisao. Naime, u konkretnom slučaju banka je neosnovano stekla ogromne novčane iznose, utvrđena je potom povreda kolektivnih interesa potrošača i pravna posljedica koja slijedi je vraćanje tih iznosa. Svrha je obeštećenje i restitucija za sve one kojima je povrijeđen interes koji se štiti putem kolektivne zaštite. Osim toga, čl. 502.c ZPP-a, propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu pozivati na pravomoćna utvrđenja iz presude donesene povodom kolektivne tužbe, u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu.

Tijek zastare prekinut je podnošenjem kolektivne tužbe i počeo je ponovo teći pravomoćnošću presude. Nesporno je da je presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 koja je donijeta dana 13.06. 2014. g., pravomoćno utvrđeno kako je odredba o načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom Banke nepoštena i kao takva ništetna, te da su upravo tog dana, 13.06.2014. g., korisnici kredita došli u situaciju zahtijevati povrat onoga što su preplatili temeljem te ništetne odredbe ugovora. Isto vrijedi i za odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a to od 14.06.2018. g., jer je tada pravomoćno utvrđena ništetnom.

Čl. 215. ZOO-a, propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, što znači da od dana utvrđenja ništetnosti počinje teći tužiteljevo pravo zahtijevati isplatu. Tako da niti jedan dio potraživanja koje je predmet ovog postupka nije zastario.

Tuženik ne priznaje prethodno citiranu presudu Vrhovnog suda RH u kojem je zauzeto stajališta kako u predmetnom postupku nije nastupila zastara, te isti osporava navedenu presudu uz obrazloženje kako je time vladavina prava ozbiljno ugrožena. Dakako da su navodi tuženika u tom dijelu neosnovani i paušalni. S jedne strane tuženik ne priznaje relevantnu sudsku praksu, koja se odnosi upravo na predmetni slučaj, a s druge strane poziva se na sudsku praksu Vrhovnog suda RH koja je starijeg datuma i koja nije u nikakvoj poveznici sa predmetnim postupkom i tužbom radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača.

Sve ostalo predstavlja teoretsko stajalište tuženika, što je za predmetni postupak, pored relevantne sudske prakse u cijelosti irelevantno.

Općinski građanski sud u Z. se je pravomoćnim rješenjem posl.br. 65P- 3535/20-6 od 06. listopada 2020. god., oglasio mjesno nenadležnim, te ustupio predmet ovom sudu kao stvarno mjesno nadležnom sudu.

Stalni sudski vještak za knjigovodstvo i financije M. T. oec. u knjigovodstveno financijskom vještvu od 03. veljače 2022. god., navodi da je rješenjem ovog suda naloženo je knjigovodstveno financijsko vještačenje sukladno dokaznom prijedlogu tužitelja na okolnosti utvrđivanja visine predmetnog potraživanja.

Navodi da joj je za potrebe izrade ovog nalaza uručen spis predmeta broj P- 952/2021 u kojem se nalazi slijedeća dokumentacija:

- Ugovor o kreditu broj: 9010980069 od 27. siječnja 2006. godine, zaključen između P. banke d.d. (banka), S. T. (korisnik kredita), T. T.

(solidarni dužnik) i I. G. d.o.o. Z. (založni dužnik), list 19-23 spisa,

- pregled uplata iskazano po datumu i iznosu u kunama i CHF (list 25 spisa),

- plan otplate sačinjen po promjenjivim kamatnim stopama (list 27 spisa).

Ugovorom o kreditu broj: 9010980069 od 27. siječnja 2006. godine, koji je zaključen između P. banke d.d. (banka), S. T. (korisnik kredita),

T. T. (solidarni dužnik) i I. G. d.o.o. Z. (založni dužnik),

korisniku kredita odobreno je 93.100,00 CHF s rokom otplate u 360 mjeseci uz kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi od 4,35 % koja je promjenjiva (u daljnjem tekstu Ugovor).

Otplata kredita regulirana je u čl. 7., na način da se "Kredit u iznosu od 93.100,00 CHF ... i kamata …, otplaćuju u 360... jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici ...".

Spisu prileži "Plan otplate" (list 27 spisa) sačinjen po tuženiku uz primjenu promjenjivih kamatnih stopa po kojima je tužitelj vršio otplatu kredita.

Iz Plana otplate vidljivo je da je tuženik po Ugovoru zaduživao tužitelja s osnova anuiteta utvrđenih uz primjenu kamatnih stopa različitih od početno ugovorene kamatne stope od 4,35%.

U Planu otplate iskazan je broj anuiteta, datum dospijeća, kamatna stopa, te iznos kamate, glavnice, ukupnog anuiteta i ostatak duga nakon dospijeća svakog anuiteta, sve iskazano u CHF.

Također je vidljivo da je dospijeće prvog anuiteta 31. ožujka 2006. godine, a da je tužitelj 13. lipnja 2013. godine prijevremeno otplatio kredit u cijelosti.

Iz spisa proizlazi da je tužitelj po Ugovoru razliku više plaćenog zbog promjene kamatne stope utužio u drugom postupku.

U ovom predmetu tužitelj od tuženika potražuje 148.679,72 kn, koliko da je u razdoblju od 1. srpnja 2010. do 13. lipnja 2013. godine, zbog primjene valutne klauzule po Ugovoru, više platio.

Nadalje navodi da je u ovom nalazu izvršila izračun razlike između iznosa koje bi tužitelj platio da je otplatu kredita vršio prema anuitetima utvrđenim po promjenjivim kamatnim stopama, kako je to iskazano u Planu otplate, uz preračun u kune po srednjem tečaju tuženika za CHF utvrđenom na dan isplate kredita i plaćenih iznosa.

Kredit je isplaćen 28. veljače 2006. godine.

Srednji tečaj tuženika na dan isplate kredita 28. veljače 2006. godine utvrđen je u visini od 4,674212 kn za 1,00 CHF.

Spisu prileži Pregled uplata tužitelja s prikazom datuma i uplaćenih iznosa u kunama i CHF (list 25 spisa).

U nastavku svojega nalaza vještak je dao izračun uplata tužitelja sačinjen na temelju spomenutog Pregleda uplata.

Vještak nadalje navodi da je tužitelj u razdoblju od 9. ožujka 2006. g., do 13. lipnja 2013. godine, uplatio tuženiku ukupno 748.410,21 kn, odnosno 129.679,70 CHF, sve po datumima i iznosima kako je to navedeno u Pregledu uplata.

Također je vidljivo da otplata kredita tj. plaćanje po anuitetima nije u cijelom razdoblju otplate vršena na dane dospijeća, niti u visini anuiteta utvrđenih Planom otplate.

Kao uplate izvršene s osnova otplate kredita po Ugovoru u izračun nije uzela iznos od 350,00 kn, odnosno 77,83 CHF, uplaćen 9. ožujka 2006. godine tj. prije dospijeća 1. anuiteta.

Iz Plana otplate vidljivo je da je tuženik zadužio tužitelja s osnova otplate kredita (glavnica + redovne kamate) za ukupno 127.740,57 CHF.

Iznos od 127.740,57 CHF preračunat u kune po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan isplate kredita, iznosi 597.086,51 kn (127.740,57 x 4,674212).

Sukladno nalogu suda u ovom nalazu izvršila je izračun koliko je, u razdoblju od 31. ožujka 2006. g., do prijevremene otplate kredita u cijelosti 13. lipnja 2013. godine, zbog primjene valutne klauzule po Ugovoru, više plaćeno.

Izračun je izvršila na način da je mjesečni anuitet u CHF, u kojem su sadržane i kamate obračunate po promjenjivim kamatnim stopama (Plan otplate), preračunala u kune po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan isplate kredita i isto stavila u odnos sa plaćenim iznosima.

Vještak je u nastavku svojega nalaza dao, za razdoblje od dospijeća 1. anuiteta 31. ožujka 2006. g., do prijevremene otplate kredita u cijelosti 13. lipnja 2013. godine, izračun razlike između visine anuiteta utvrđenih u Planu otplate po promjenjivim kamatnim stopama iskazanih u CHF preračunatih u kune po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita i plaćenih iznosa.

Navodi da razlika iskazana s predznakom minus (-) predstavlja iznos više plaćenog zbog primjene valutne klauzule.

Potom vještak ističe da je iz gornjeg pregleda vidljivo da je, u razdoblju od 31. ožujka 2006. g., do 13. lipnja 2013. godine, s osnova Ugovora po anuitetima utvrđenim po promjenjivim kamatnim stopama (Plan otplate) tužitelj:

- 597.086,51 kn (127.740,57 CHF) trebao platiti uz primjenu srednjeg tečaja tuženika za CHF na dan isplate kredita 28. veljače 2006. godine od 4,674212 kn za 1,00 CHF,

- 748.410,21 kn (129.679,70 CHF) platio uz primjenu valutne klauzule,

- 151.323,70 kn razlika koliko je zbog primjene valutne klauzule više platio. U utuženom razdoblju od 1. srpnja 2010. g., do 13. lipnja 2013. godine, razlika više plaćenog zbog primjene valutne klauzule iznosi 145.110,26 kn, sve po anuitetima kako je prikazano u stupcu 9 gornjeg pregleda.

Vještak je stoga mišljenja da je tužitelj S. T. po Ugovoru o kreditu broj: 9010980069 od 27. siječnja 2006. godine, zbog primjene valutne klauzule u utuženom razdoblju od 1. srpnja 2010. g., do 13. lipnja 2013. godine, više platio ukupno 145.110,26 kn.

Tužitelj u podnesku od 12. veljače 2022. god., navodi da je zaprimio nalaz i mišljenje vještaka, i u odnosu na sam matematički izračun vještaka nema primjedbi, ali ističe primjedbe u sam zaključak vještaka, i to iz razloga kako slijedi.

Navodi da je predložio dokaz financijskim vještačenjem na okolnost koliki je iznos preplaćenih anuiteta zbog tečajne razlike izraženi u kunama po mjesecima koje je tužitelj pretplatio stvarnom otplatom kredita, i koliko bi tužitelj plaćao da nije došlo do promjene valute tijekom trajanja ugovornog odnosa, te sukladno takvom prijedlogu tužitelja Naslovnik je i dao zadatak vještaku. To navodi i sam vještak na str. 1 svog nalaza, i to kada navodi kako je rješenjem Naslovnika naloženo je knjigovodstveno financijsko vještačenje sukladno dokaznom prijedlogu tužitelja na okolnosti utvrđivanja visine predmetnog potraživanja.

Vještak potom sačinjava izračun, navodi kako razlika iskazana predznakom minus predstavlja iznos više plaćenog zbog primjene valutne klauzule, ali prilikom izračuna ne zbraja sve navedene minuse, već preplatu počinje računati od 1.7.2010. godine, te navodi kako je tužitelj na ime pretplate od 1.7.2010. godine do 13.6.2013. godine, više platio iznos od 145.110,26 Kn, iako je zadatak vještaku bio izračunati preplatu koju je tužitelj platio tijekom trajanja ugovornog odnosa, te utuženo razdoblje nije od 1.7.2010. godine do 13. lipnja 2013. goidne, a kako pogrešno navodi vještak, niti je vještaku dan nalog vještačenja i utvrđivanje pretplate za period od 1.7.2010. godine do 13.6.2013. godine, već mu je dan zadatak cjelokupni period trajanja ugovornog odnosa.

U samoj tužbi i tijekom postupka tužitelj je predlagao utvrditi visinu preplate koju je platio s osnova nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli tijekom trajanja ugovornog odnosa, te je preliminarni izračun temeljem kojeg je tužitelj postavio tužbeni zahtjev, tuženik osporio u cijelosti na način da je osporio visinu tužbenog zahtjeva. Pri tome je irelevantno od kojeg datuma tužitelj potražuje kamate na pojedine iznose u svom tužbenom zahtjevu, već je u ovom postupku potrebno utvrditi preplatu tijekom trajanja ugovornog odnosa i to od 31.3.2006. godine do 13.6.2013. godine.

Tu pretplatu je vještak iskazao u svom izračunu, ali je nije prikazao i iskazao u svom mišljenju, ali i bez dopune vještačenja, tužitelj je u mogućnosti precizirati svoj zahtjev zbrajajući iznose s predznakom minus.

Vještak u svom nalazu navodi na str. 5, kako je iznos od 151.323,70 Kn razlika koju je tužitelj zbog primjene valutne klauzule više platio.

Dakle, sam vještak navodi u svom nalazu kako je pretplata s osnove valutne klauzule postojala i prije 1.7.2010. godine, te isti navodi kako je tužitelj preplatio iznos od 151.323,70 Kn zbog primjene valutne klauzule.

Ta razliku iznosa od 151.323,70 Kn i 145.110,26 Kn, razvidna je iz tablice na str. 5 nalaza, pri čemu vještak navodi kako je tužitelj na dan 1.7.2010. godine već imao pretplatu u iznosu od 6.213,44 Kn, a koja je upravo razlika između iznosa od 151.323,70 Kn i 145.110,26 Kn.

Međutim, niti iznos od 6.213,44 Kn ne predstavlja točan iznos pretplate, a što je razvidno iz same tablice.

Naime, zadatak vještaku je bio utvrditi preplatu iznosa koje je tužitelj platio tijekom trajanja ugovornog odnosa, a temeljem valutne klauzule. Vještak prilikom izračuna vrši prijeboj između iznosa koje je tužitelj preplatio tijekom trajanja ugovornog odnosa zbog činjenica kako je tečaj bio viši od tečaja koji je bio u trenutku isplate kredita i iznosa koje je tužitelj platio u trenutku kada je tečaj bio niži od tečaja u trenutku isplate kredita, a to nije bio zadatak vještaku.

Zadatak vještaka je bio utvrditi preplatu iznosa, a tuženik tijekom postupka opće nije stavio takav prigovor prijeboja, niti je sud dao zadatak vještaku u tom dijelu, pa se i u tom dijelu prigovara nalazu i mišljenju vještaka.

Opreza radi, tužitelj ističe kako tuženik niti nema pravo isticati navedeni prigovor prijeboja, a s obzirom da tuženik nema tražbinu koja bi bila istovrsna, dospjela i uzajamna, i takav zahtjev tuženika bi bio u zastari, jer utvrđenja iz parnice potrošač nisu stipulirana u korist banaka, već u korist potrošača.

Tužitelj je stoga predložio pozvati vještaka na dopunu svog nalaza i mišljenja na način da isti utvrdi cjelokupnu pretplatu koju je tužitelj platio tijekom trajanja ugovornog odnosa, a ne iskazujući nikakav prijeboj, niti uzimajući u obzir iznose koje je tužitelj platio kada je početni tečaj bio niži od tečaja u trenutku plaćanja, a sve uzimajući u obzir prednje navode tužitelja, kao i činjenicu da je tuženik nepošten stjecatelj, da je utvrđena nepoštenost navedene odredbe o valutnoj klauzuli, da tuženik nije istaknuo tijekom postupka prigovor bilo kakvog prijeboja, a sve da i jest za navedene navodne tražbine tuženika nastupila je zastara.

Slijedom navedenog tužitelj je ustrajao u prijedlogu da se donese odluka kojom će se utvrditi da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br. 9010980069 koji su dana 27.1.2006. godine sklopili tužitelj kao korisnik kredita, i tuženik kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

Istim podneskom je preinačio tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva u dijelu koji se odnosi na isplatu, te predložio sudu da donese odluku kojom će naložiti tuženiku da mu isplati na ime naknade štete iznos od ukupno 159.548,49 Kn sa zakonskom zateznom kamatom koja sukladno ZOO i Zakonu o zateznim kamatama, na svaki mjesečni iznos teče od dospijeća pa do isplate.

Na raspravnom ročištu dana 25. ožujka 2022. god., tuženik navodi da se protivi preinaci tužbenog zahtjeva obzirom da je tužitelj povećao prvotno postavljeni tužbeni zahtjev. Ističe kako nema primjedbi na sam računski dio dostavljenog vještva. Međutim, u cijelosti ustraje u istaknutim prigovorima zastare i prekluzije isticanje ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu, obzirom da je isti u cijelosti zatvoren od strane obje ugovorne strane. Tuženik drži da je tužbeni zahtjev protivan načelu obveznog prava "pacta sunt servanda" prema kojemu je ugovore potrebno držati na snazi kad je god to moguće. Ističe kako je tužitelj zatražio utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu koji se odnose na ugovaranje valute u CHF u odnosu na cjelokupni ugovor o kreditu, drugim riječima da je potrebno utvrditi eventualne promjene u tečaju u odnosu na prvotno ugovoreni tečaj, i to neovisno o tome jesu li te promjene ište u korist tužitelja ili na njegovu štetu. Stoga se protivi dopuni vještva kao suvišnom dokazu protivnom ekonomičnosti vođenja postupka.

Tužitelj na istom ročištu navodi da se sukladno stajalištu VSRH iz 2001. god., u slučaju usuglašavanja tužbenog zahtjeva u predmetima povodom kolektivne tužbe potrošača, a koje usuglašavanje je napravljeno nakon financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, isto ne smatra preinakom tužbenog zahtjeva. Što se tiče navoda tuženika vezanih za negativnu razliku, odnosno otplate kredita kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF u trenutku isplate kredita, još jednom ističe kako tuženik tijekom postupka nije istaknuo prigovor prijeboja, a sve i da jeste, tražbina tuženika u tom dijelu je u zastari iz razloga što je isti nepošten stjecatelj, i iz razloga što se kolektivna presuda ne odnosi na poslovne banke već na potrošače. U odnosu na prigovor zastare i ostale iznijete prigovore tuženika, tužitelj ih osporava u cijelosti, navodeći da se je na iste očitovao podneskom od 12.06.2020. g., te se ustraje u navodima iz tog podneska.

Stalni sudski vještak za knjigovodstvo i financije M. T. oec., u dopuni knjigovodstveno-financijskog vještva od 07. lipnja 2022. god., navodi da je rješenjem ovog suda naloženo sačiniti „…pisanu dopunu knjigovodstveno financijskog vještva od 03. veljače 2022. god., i to na okolnosti istaknutih primjedbi i prigovora na vještvo iz podneska tužitelja od 11. veljače 2022. godine.“

Navodi da joj je za potrebe izrade ovog nalaza uručen spis predmeta broj P- 952/2021.

U ovom predmetu sačinila sam dana 3. veljače 2022. godine knjigovodstveno financijski nalaz (u daljnjem tekstu Nalaz). Napominje da joj je raspravnim rješenjem od 10. lipnja 2021. godine, temeljem kojeg je sačinila Nalaz, bilo naloženo sačiniti knjigovodstveno financijsko vještačenje „…sukladno dokaznom prijedlogu tužitelja na okolnosti utvrđivanja visine predmetnog potraživanja…“.

Tužitelj je utužio preplaćene iznose po Ugovoru zbog primjene valutne klauzule za razdoblje od 1. srpnja 2010. god., do konačne otplate kredita 13. lipnja 2013. godine.

Podneskom od 11. veljače 2022. godine, tužitelj je istakao primjedbe na Nalaz odnosno na zaključak vještaka (list 129-141 spisa). U spomenutom podnesku tužitelj navodi da je „.. predložio dokaz financijskim vještačenjem na okolnost koliki je iznos preplaćenih anuiteta zbog tečajne razlike izraženi u kunama po mjesecima koje je tužitelj pretplatio sa stvarnom otplatom kredita, i koliko bi tužitelj plaćao da nije došlo do promjene valute tijekom trajanja ugovornog odnosa, te je sukladno takvom prijedlogu tužitelja sud i dao zadatak vještaku.“.

U Nalazu je (pregled na str. 5) izvršila izračun razlike zbog primjene valutne klauzule za razdoblje od dospijeća 1. anuiteta 31. ožujka 2006. g., do prijevremene otplate kredita u cijelosti 13. lipnja 2013. godine (stupac 7), premda je tužitelj utužio razliku više plaćenog od 1. srpnja 2010. godine (stupac 9).

Podneskom od 11. veljače 2022. godine, tužitelj je uredio tužbeni zahtjev na način da je pored ranije utuženog razdoblja, utužio i razdoblja prije 1. srpnja 2010. godine, odnosno razliku po anuitetima u kojima je u Nalazu iskazana preplata tj. više plaćeno zbog primjene valutne klauzule.

Tužitelj nije utužio razliku po anuitetima po kojima se iskazuje manje plaćeno od obračunatog iznosa.

Vještak napominje da je iz izračuna u Nalazu razvidno po kojim anuitetima je tužitelj platio više, a po kojima manje.

U Nalazu je u pregledu izračuna za anuitet broj 12 iskazano da tužitelj nije cijeli iznos anuiteta od 2.153,64 kn platio 29. ožujka, već samo 1.415,46 kn, a na dan 30. ožujka 2007. godine još 700,00 kn.

Radi navedenog, po anuitetu 12. tužitelj je platio ukupno 2.115,46 kn (1.415,46+700,00). Obveza po ovom anuitetu iznosi 2.153,64 kn, pa je tužitelj po ovom anuitetu platio manje 38,18 kn (2.153,64 – 2.115,46), a ne 700,00 kn kako to tužitelj navodi u podnesku kojim je uredio tužbeni zahtjev.

U nastavku nalaza je vještak, sukladno traženju tužitelja, dao pregled iznosa više plaćenog po Ugovoru od dospijeća 1. anuiteta 31. ožujka 2006. g., do prijevremene otplate kredita u cijelosti 13. lipnja 2013. godine tj. iznosa koji su u Nalazu u stupcu 7 iskazani s predznakom minus (-), osim po anuitetu broj 12, bez uračunavanja manje plaćenih iznosa, sve iskazano u stupcu 8 donjeg pregleda.

Vještak potom navodi da u razdoblju od 31. ožujka 2006. g., do 13. lipnja 2013. godine, razlika više plaćenog po Ugovoru iznosi:

- 151.323,70 kn (748.410,21 - 597.086,51) ako se u izračun uzmu iznosi više odnosno manje plaćenog, stupac 7,

- 158.848,40 kn, ne uzimajući u izračun anuitete po kojima je tužitelj manje platio (stupac 8).

Vještak je stoga mišljenja da je tužitelj S. T. po Ugovoru o kreditu broj: 9010980069 od 27. siječnja 2006. godine, zbog primjene valutne klauzule od 31. ožujka 2006. godine do konačne otplate kredita 13. lipnja 2013. godine, više platio:

- 151.323,70 kn (748.410,21 - 597.086,51) ako se u izračun uzmu iznosi više odnosno manje plaćenog, stupac 7 pregleda,

- 158.848,40 kn, ne uzimajući u izračun anuitete po kojima je tužitelj manje platio, stupac 8 pregleda.

Tužitelj u podnesku od 09. lipnja 2022. god., navodi da nama primjedbi na dopunski nalaz i mišljenje vještaka.

Slijedom navedenog, tužitelj je ustrajao u prijedlogu da se donese odluka kojom će se utvrditi da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br. 9010980069 koji su dana 27.1.2006. godine sklopili tužitelj kao korisnik kredita, i tuženik kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

Sukladno nalazu i mišljenju vještaka, tužitelj je istim podneskom smanjio tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu, te predložio sudu da donese odluku kojom će naložiti tuženiku da mu isplati na ime naknade štete iznos od ukupno 158.848,40 Kn sa zakonskom zateznom kamatom koja sukladno ZOO i Zakonu o zateznim kamatama, na svaki mjesečni iznos teče od dospijeća tj. uplate pojedinih preplaćenih anuiteta u svrhu oplate predmetnog kredita, pa do isplate.

U podnesku od 21. lipnja 2022. god., tuženik navodi da je zaprimio dopunu nalaza i mišljenja ovlaštene sudske vještakinje M. T., dipl. oec., u odnosu na koji računski dio nema primjedbi, međutim, ustraje u osporavanju tužbe i tužbenog zahtjeva pozivom na iznesene prigovore zastare i prekluzije isticanja ništetnosti iz čl. 326.st.2. ZOO-a a imajući u vidu i odluku suda EU u predmetu C-567/2020 od dana 05.05.2022.g. u odnosu na koju će se tuženik očitovati u nastavku.

Navodi da je zaprimio podnesak tužitelja od dana 14. lipnja 2022.g. te se istome protivi u cijelosti i predlaže, prije daljnjeg raspravljanja, odbiti preinaku tužbenog zahtjeva, obzirom da tužitelj povećava tužbeni zahtjev iz toč. II. petita tužbe u odnosu na prvotno postavljeni tužbeni zahtjev, te da uređuje isti na način da zahtijeva isplatu iznosa razlike na ime ugovaranja valutne klauzule u CHF, i to samo za ona razdoblja otplate u kojima je došlo do povećanja iznosa anuiteta.

Tužitelj, drugim riječima, „bira“ izračun iz vještva samo za ona razdoblja otplate koja idu njemu u prilog, ne uzimajući u obzirom nespornu činjenicu da se, uslijed ugovaranja valutne klauzule, ista i na periode otplate kredita smanjivala što upućuje i na činjenicu da do znatne neravnoteže u odnosu potrošača i Banke nije bilo odnosno da sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ni po kojoj osnovi nisu ništetne (sukladno čl. 22.ZOO-a dopušteno je ugovaranje valutne klauzule).

Naime, budući da je u konkretnom slučaju riječ o Ugovoru o kreditu broj 9010980069 zaključenom između stranaka dana 27.01.2006.g., i zatvorenom dana 19.08.2013. g., a nastavno na odluku suda Europske unije u predmetu C-567/2020 objavljenu dana 05. svibnja 2022. godine, tuženik ističe:

Odluka suda Europske unije u predmetu broj C-567/2020 donesena je povodom zahtjeva Općinskog građanskog suda u Z., a vezano uz tumačenje Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993. godine

Navedenom odlukom utvrđeno je:

1) kako se Direktiva 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ne primjenjuje na (osnovne) Ugovore o kreditima primjenom ratione temporis jer je riječ o ugovorima o kreditu koji su sklopljeni prije datuma pristupanja Republike Hrvatske Europskoj Uniji 01. srpnja 2013.g. 2) polazeći od prethodnog utvrđenja, područje primjene Direktive 93/13 jesu (samo) Dodaci originalnim ugovorima o kreditu koji su zaključeni između stranaka postupaka nakon pristupanja RH Europskoj uniji 01. srpnja 2013.g. 3) članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjenu njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive.

Prema tome, iz Odluke suda Europske unije u predmetu C-567/2020, a koja se primjenjuje na sporove potrošača proizašle iz kolektivne tužbe P-1401/12, nedvojbeno proizlazi kako ugovorne odredbe onih Ugovora o kreditu koji su zaključeni prije 01. srpnja 2013. godine ne mogu biti predmetom kontrole niti je sud ovlašten provoditi test nepoštenosti tih ugovornih odredaba.

Ovo tim više što je predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti isplaćen i zatvoren 2013. godine, gotovo sedam godina prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari. Stoga tuženik u cijelosti ustraje u osporavanju tužbe i svih postavljenih tužbenih zahtjeva tužitelja prvenstveno pozivom na iznesene prigovore zastare i prekluzije isticanja ništetnosti prema čl. 326.st.2. ZOO-a, te predlaže sudu prije donošenja odluke o meritumu spora raspraviti iznesene prigovore zastare i prekluzije isticanja ništetnosti, a sve imajući u vidu i novodonesenu odluku suda EU u predmetu

Kako je već prethodno istaknuto, predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti je ispunjen po ugovornim strankama još 2013. godine. Ova se nesporna činjenica ukazuje relevantnom s dva aspekta i to: obzirom na prekluziju isticanja ništetnosti u smislu odredbe članka 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima i obzirom na vrijeme ispunjenja ugovora, a potonji aspekt potvrđen je upravo novodonesenom odlukom suda EU u predmetu C-567/2020.

Tuženik nadaljanavodi da je predmetni je Ugovor o kreditu ispunjen u cijelosti prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK/15) dana 30. rujna 2015.g., a što je bitno zato što je sam zakonodavac i to baš odredbom članka 19.a st. 3. ZID ZPK/15, izrijekom isključio sve korisnike CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili.

Imajući na umu ciljeve i svrhu ZID ZPK/15 - otklanjanje neravnoteže između potrošača, korisnika CHF kredita i banaka kao vjerovnika, te na zakonom uređeni način rasterećenja hrvatskog pravosuđa od sudskih sporova, razlozi za isključenje potrošača koji su svoje kredite otplatili i više su nego očiti. Zakonodavac je naime smatrao da korisnici CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili nisu pretrpjeli štetu, te da između ugovornih stranaka - bivših potrošača i banaka, nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača.

Ukoliko pak između prava i obveza vjerovnika i potrošača nije postojala znatnija neravnoteža na štetu potrošača, tada nisu ispunjeni uvjeti nepoštenosti ugovorne odredbe potrošačkog ugovora, u konkretnom slučaju odredbi koje se tiču valutne klauzule i zbog toga iste nisu nepoštene.

U predmetnom ugovoru o kreditu iznosi anuiteta su se mijenjali uslijed kako povećavanja tako i smanjivanja valutne klauzule. Drugim riječima, do znatne neravnoteže u odnosu potrošača i Banke nije došlo pa nije jasno kako bi se ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u tim ugovorima trebale smatrati ništetnima, ako nije postojala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Ne samo da je Zakonom izrijekom određeno isključenje iz konverzije potrošača koji su svoje obveze iz ugovora o CHF kreditu ispunili, već isto rezultira i daljnjom posljedicom koja se svodi na isključenje primjene Direktive 93/13/EEZ.

S obzirom na to da Direktiva 93/13/EEZ u čl. 2. st. 1., propisuje da ugovorne odredbe koje su odraz obveznih zakonskih ili regulatornih odredaba ne podliježu odredbama Direktive, treba se zapitati bi li zaštitu prema odredbama Direktive 93/13/EEZ trebalo pružiti onima koje je ZID ZPK/15 izrijekom isključio, jer je očigledno smatrao da im posebna zaštita, a ni konverzijom ugovora o kreditu, nije potrebna.

Tako je u pojedinim slučajevima dovoljno utvrditi da je zakonodavac izrijekom isključio primjenu određenih zakonskih odredbi na određenu vrstu potrošačkog ugovora dok je u drugima potrebno provesti iscrpnu analizu, jer o tome ovisiti hoće li sud uopće provoditi test nepoštenosti ugovorne odredbe ili će odbiti tužbeni zahtjev jer osporena ugovorna odredba ne može biti predmet kontrole.

Polazeći od toga da je ZID ZPK/15 izrijekom isključio mogućnost provedbe konverzije za potrošače koje su ugovor o kreditu u CHF-u isplatili, očigledno je smatrao da toj grupi potrošača nije potrebno pružiti posebnu zaštitu radi otklanjanja neravnoteže u njihovim odnosima, jer ona nije ni nastala.

Slijedom navedenog, nacionalni bi sud primjenom čl. 2. st. 1. Direktive 93/13/EEZ trebao utvrditi da je zakonodavac izrijekom isključio primjenu određenih zakonskih odredbi na određenu vrstu potrošačkog ugovora, te odbiti tužbeni zahtjev jer osporena ugovorna odredba ne može biti predmet kontrole.

Tuženik nadalje ističe da je pravni odnos koji je između tužitelja i tuženika zasnovan zaključenjem predmetnog Ugovora o kreditu 2006. godine, u cijelosti ispunjen od strane obje ugovorne strane (kako Banke kao Kreditora tako i tužitelja kao korisnika kredita), što je u konačnici rezultiralo zatvaranjem istoga 2013. godine.

Odredbom čl. 326. ZOO-a propisano je:

(1) Ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. (2) Ali ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati.

Jedno od temeljnih načela obveznog prava u našem pravnom sustavu jest „Pacta sunt servanda“ sukladno kojemu je ugovore potrebno održati na snazi kada je god to moguće.

Navedeno načelo odražava duh obveznopravnih odnosa u našem pravnom sustavu i na direktan ili indirektan način je implementiran u nizu instituta ZOO-a, kao kod primjerice prava vjerovnika na raskid ugovora kojim se zahtijeva da se dužniku prvotno ponudi mogućnost na naknadno ispunjenje ugovora u razumnom roku prije prava na raskid (čl. 362.st.2), predviđena je mogućnost konverzije ugovora (čl. 325.), djelomične ništetnosti koja za sobom ne povlači ništetnost ugovora u cijelosti (čl. 324.), naknadne konvalidacije ako su stranke ispunile obveze koje iz njega proizlaze u cijelosti ili pretežitom dijelu (čl. 294.) i dr.

Drugim riječima, prekluzija iz čl. 326.st.2. ZOO-a, usmjerena je na pitanje opravdanosti naknadnog isticanja ništetnosti pojedinih odredaba ugovora ili pak ugovora u cijelosti nakon što je isti u cijelosti ispunjen od strane svih ugovornih strana, a da je pri tome uzrok ništetnosti zabrana manjeg značenja.

Naime, u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev 3010/1994 od 08.10.1998. godine izneseno je pravno shvaćanje da zabranu manjeg značaja u smislu odredbe članka 107. ZOO-a (sada članak 326. ZOO-a) predstavlja zabrana čija svrha ide za zaštitom nekih pojedinačnih interesa ugovornih stranaka, a ne i zabrana čiji se cilj tiče zaštite javnih interesa.

Nesporno je kako je presudom Trgovačkog suda u Z. pod posl. br. P- 1401/12 od 04.07.2013.g., pružena samo apstraktna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača.

Postoji znatna razlika između potrošača koji su zaključivali ugovore o kreditu u razdoblju obuhvaćenom presudom P-1401/12, modalitetima otplate, namjeni zaključenja ugovora, sredstvima osiguranja, vremenu otplate i dr.

Drugim riječima, na svakom je potrošaču da u okvirima zasebne parnice ostvari svoj interes, a koji interes je nesumnjivo pojedinačan i odnosi se samo na konkretan ugovorni odnos s tuženikom s osnova Ugovora o kreditu od 27.01.2006. godine.

Tužitelj u ovom sporu jest potrošač koji je predmetni kredit u cijelosti vratio, a odredba čl. 326.st.2. ZOO-a i prekluzija sadržana u istome usmjerena je na pitanje svrsishodnosti naknadnog isticanja ništetnosti pojedinih odredaba ugovora ili ugovora u cijelosti nakon što je ugovor u cijelosti ispunjen, a zabrana je bila manjeg značenja (usmjerena na ostvarenje pojedinačnog interesa ugovornih strana).

Tuženik stoga postavlja pitanje opravdanosti „rušenja“ načela prema kojemu se ugovori trebaju održati na snazi kada je god to moguće („Pacta sunt servanda“) i prekluzije iz čl. 326.st.2. ZOO-a, uvažavajući da tužitelj ovim postupkom nastoji ostvariti pojedinačni interes koji predstavlja zabranu manjeg značenja u smislu odredbe čl. 326.st.2. ZOO-a (prema VSRH), a koja ga prekludira u isticanju ništetnosti ugovora koji je u cijelosti ispunjen i zatvoren čak sedam godina prije podnošenja tužbe tužitelja.

Slijedom naprijed iznesenoga, tuženik je predlažio odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao u cijelosti neosnovanog, imajući u vidu i dostavljenu odluku suda EU u predmetu C-567/2020 od 05. svibnja 2022.g., te posebno raspraviti prigovore zastare i prekluzije isticanja prava na ništetnost ugovora koji je u cijelosti ispunjen među strankama još 2013.g., sve uz nalog tužitelju na podmirenje troškova vođenja ovog postupka.

Tužitelj u podnesku od 25. lipnja 2022. god., u odnosu na prigovor preinake tužbenog zahtjeva, ističe kako je navod tuženika u cijelosti neosnovan i pogrešan. Prije svega tužitelj je podneskom od 11.2.2022.godine postavio tužbeni zahtjev i to za iznos od 159.548,49 Kn.

Podneskom od 9.6.2022. godine, tužitelj je usuglasio svoj tužbeni zahtjev sa dopunom nalaza i mišljenja vještaka, tužbeni zahtjev glasi na iznos od 158.848,40 Kn. Tuženik se predmetnim podneskom protivi preinaci, iako preinake nema kod smanjenja tužbenog zahtjeva. Ovdje je riječ o neznatnom smanjenju tužbenog zahtjeva, a koje predstavlja usuglašenja tužbenog zahtjeva sa nalazom i mišljenjem vještaka.

Opreza radi, sve da je i došlo do preinake tužbenog zahtjeva, tužitelj se poziva na zaključak Vrhovnog suda od dana 26.11.2021.godine, gdje u odnosu na upit dopuštenost preinake tužbenog zahtjeva u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, Vrhovni sud RH zaključuje kako je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog financijskog vještačenja.

Sukladno navedenom, prigovor preinake tuženika u cijelosti je neosnovan, a ponavlja se ovdje je u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev od dana 11.2.2022. godine, došlo do smanjenja tužbenog zahtjeva, a navedenom smanjenju za cca. 400 Kn tuženik se nije protivio u roku od 15 dana, a sve da jest riječ je o minornom iznosu, koji je neznatan za odluku o troškovima postupka.

Zadatak vještaku je bio utvrditi preplatu iznosa. Tuženik je nepošten stjecatelj, tužitelj i u trenutku kada je CHF valutna klauzula bila niže vrijednosti od vrijednosti CHF u vrijeme isplate kredita, nije ništa stekao, pa nema što niti vratiti tuženiku.

Tuženik je nepošten stjecatelj, odredba o CHF valutnoj klauzuli utvrđena je nepoštenom u postupku po kolektivnoj tužbi iz razloga jer je tuženik propustio informirati tužitelja o bitnim činjenicama vezanim za CHF valutnu klauzulu, te posljedica toga pada na teret tuženika. Sve kad bi tuženik i imao pravo na naplatu navedenih iznosa, a što se osporava, jasno je u odnosu na te iznose za tuženika nastupila zastara, jer se posljedice presude u postupku povodom kolektivne tužbe odnosi isključivo na potrošače, a nikako na poslovne banke.

Ponavlja se još jednom kako tužitelj u tom periodu ništa nije stekao, pa su prigovori tuženika u tom dijelu u cijelosti neosnovani.

Tužitelj, protivno navodima tuženika, ništa ne bira, već precizira tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka. Protivno navodima tuženika, itekako je nepoštena odnosno ništetna odredba o valutnoj klauzuli, a što je potvrdio Trgovački sud u Z., Visoki trgovački sud RH i Vrhovni sud RH, pa je doista nerazumljiva navod tuženika, koji nakon svih navedenih presuda navodi kako ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ni po kojoj osnovi nije nepoštena.

Stoga se u odnosu na ove navode tuženika, tužitelj još jednom poziva na sve navode iznijete tijekom postupka, a pogotovo u dijelu u kojem je tužitelj citirao navedene presude u postupku povodom kolektivne tužbe gdje je jasno navedeno kako i zašto je navedena odredba ništetna.

Tužitelj se poziva i na odredbe Zakona o parničnom postupku, a kojima je propisano kako je dovoljno da se tužitelj pozove na odluke u postupku povodom kolektivne tužbe, te se u ovom pojedinačnom postupku samo utvrđuje visina novčanog iznosa kojeg je poslovna banka dužna platiti tužitelju.

U odnosu na neosnovano pozivanje tuženika na odluku suda Europske unije u predmetu C-567/2020, tuženik iz konteksta nastojeći dovesti sud u zabludu, izvodi pogrešne zaključke i tumačenja, koje nemaju nikakve poveznice sa utvrđenjem suda EU.

Prije svega predmet postupka pred sudom EU nisu bili Ugovori o kreditu u kojima nije provedena konverzija, već se navedeno odluka odnosi na Ugovore o kreditu koji su konvertirani, a što predmetni ugovor nije.

Navedenom Odlukom u odnosu na predmetni Ugovor nije odlučeno ništa, niti je isto bilo predmetom odlučivanja pred sudom EU. Navedenom Odlukom suda EU u odnosu na kredite koji su sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o kreditiranju konvertirali iz CHF u EUR, odlučeno je kako će o pravu istih odlučiti sudovi u RH, pa je dosita maliciozno tumačenje i navodi tuženika o neprimjeni Direktive na predmetni postupak.

U vrijeme sklapanja predmetnih ugovora u CHF, bio je na snazi Zakon koji je u sebi implementirao Direktivu 93/13, a isto tako RH je vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu CHF zaključila niz pred pristupnih dokumenata kojim je u RH stupila na snagu i navedena odredba Direktive 93/13. Međutim, navedeno se odnosi na kreditu koji su konvertirani, a što predmetni kredit nesporno nije.

Tužitelj ponavlja da se navedena odluka odnosi isključivo i jedino na kredite koji su konvertirani i sudovi u RH će donijeti odluku u odnosu na iste, a ne tuženik. Predmetni postupak odnosi se na Ugovor koji nije konvertiran, te u odnosu na navedene ugovore nije podnesen nikakav zahtjev pred sudom EU, a u RH su svi sudovi potvrdili odluku kojom je utvrđena nepoštenost odnosno ništetnost odredbe o CHF valutnoj klauzuli i navedeno nije niti bio predmet postupka C-567/2020.

Predmet postupka u C-567/2020 je da li potrošači koji su napravili konverziju imaju pravo na isplatu iznosa koji im pripada zbog nepoštene odredbe o CHF valutnoj klauzuli ili su konvertiranjem ugovora odrekli se navedenog, a to nije predmet ovog postupka, te se tumačenja tuženika u tom dijelu u cijelosti paušalna i neosnovana.

Prigovor zastare u cijelosti je neosnovan, a što je tužitelj detaljno obrazložio tijekom postupka. Prigovor prekluzije je neosnovan, jer je nepoštenost odredbe o CHF valutnoj klauzuli već utvrđena u postupku povodom kolektivne tužbe, tako da su svi navodi tuženika i neosnovani i promašeni.

Nesporno je, a niti je bilo ikada sporno kako je predmetni ugovor o kreditu isplaćen 2013. godine. Navedeno je irelevantno za predmetni postupak, a obzirom da je za isti jedino relevantno da je predmetni ugovor sklopljen u periodu koji je obuhvaćen kolektivnom presudom, da je ugovor sklopljen s poslovnom bankom koja je obuhvaćena kolektivnom presudom, da ugovor sadrži nepoštene odredbe, te da je isti zaključen u CHF valutnoj klauzuli, a sam tužitelj je potrošač, fizička osoba, a kako je to propisano zakonskim propisima. Sve ostalo su neosnovani i promašeni navodi i pokušaji tuženika.

U odnosu na navode tuženika kako je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju isključio sve korisnike koji su kredite već isplatili, nema nikakve poveznice sa predmetnim postupkom, a niti je to navedeno u odredbama navedenog Zakona. Ovo je još jedan pokušaj tuženika da svojim tumačenjem daje značaj zakonskim odredbama, a što se osporava.

Naravno da je tužitelj pretrpio štetu i to u upravo iznosu kojeg je naveo vještak u svom nalazu i mišljenju, te se iz tog razloga i vodio predmetni postupak, te je itekako postojala neravnoteža na strani potrošača. Stoga tužitelj osporava ove neosnovane navode i neosnovana tumačenja tuženika.

Tužitelj u cijelosti osporava i tumačenja tuženika o isključenju primjene Direktive, te i navedeno predstavlja isključivo tumačenje tuženika, koje je u protivnosti sa zakonskim odredbama na koje se tuženik poziva i koji je u protivnosti sa sudskom praksom u odnosu na kolektivnu presudu i u protivnosti sa čitavim nizom pravomoćnih sudskih odluka koji se odnose na nepoštenu odredbu o CHF valutnoj klauzuli u ugovorima o kreditu koji nisu sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju konvertirali, pa i u protivnosti sa odlukom suda EU C-567/20, a na koju se tuženik neosnovano poziva.

Ponavlja se još jednom, a obzirom na opetovane netočne navode i tumačenja tuženika kako ZID ZPK nije isključio pravo potrošača na naknadu odnosno isplatu iznosa koje su poslovne banke naplatile temeljem odredbe koja je u postupku povodom kolektivne presude utvrđena nepoštenom odnosno ništetnom. Stoga je u cijelosti neosnovan prijedlog tuženika o odbijanju tužbenog zahtjeva tužitelja zbog navedenih razloga.

Tuženik nastavlja svoje neosnovana tumačenja, pa se u duhu svojih neosnovanih navoda iznosi svoja tumačenja čl. 326 st. ZOO, te se pri tome poziva na odluku Vrhovnog suda iz daleke 1994.godine.

S jedne strane tuženik ne priznaje odluke Vrhovnog suda RH, koje se upravo odnose na predmetne postupke CHF i gdje je nesporno utvrđeno kako ovdje nije riječ o zabrani manjeg značenja, a s druge strane poziva se na sudsku praksu Vrhovnog suda RH staru 28 godina, a koja opće nije primjenjiva na predmetne postupke.

Tuženik ne spori tužitelju status potrošača, točno je kako je predmetni ugovor o kreditu zatvoren, te kako je isti otplaćen u cijelosti, ali su svi ostali navodi tuženika iz ovog dijela podneska neosnovani i netočni, a što je tužitelj dokazao i ukazao tijekom postupka, te se u cijelosti ustraje kod svih navoda u tom dijelu, a osporavaju se svi navodi tuženika, koji su u protivnosti sa navodima tužitelja.

Ustrajući u cijelosti kod svih navoda, tužitelj je predložio nakon zaključenja raspravljanja u ovom predmetu donijeti presudu kojom se u cijelosti usvaja tužba i tužbeni zahtjev tužitelja.

Na raspravnom ročištu dana 05. srpnja 2022. god., tuženik je ustrajao u iznesenim prigovorima zastare i prekluzije isticanja ništetnosti iz članka 326 st. 2 ZOO-a, a sve obzirom da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti zatvoren s danom 19. kolovoza 2013. god., dakle, više od 6 godina od podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari. Ističe kako se protivi i tijeku zakonskih zateznih kamata kako je tužitelj precizirao u svom posljednjem podnesku, i to iz razloga što banka u trenutku stjecanja uplaćenih iznosa anuiteta nije mogla imati saznanja da bi pojedine odredbe ugovora o kreditu bile ništetne, drugim riječima banka je za isto saznala tek od trenutka pravomoćnosti presude u kolektivnoj parnici P-1401/12, odnosno trenutka podnošenja ove tužbe, a sve sukladno odredbi čl. 1115 ZOO-a, sukladno kojem je banka dakle bila pošteni stjecatelj. Ponovno ističe kako tužitelj ne može potraživati samo one iznose na ime promjene valute CHF koje su ište njemu u prilog, već se moraju uzeti u obzir sve promjene valute u vremenu otplate ugovora o kreditu.

Stranke su zatražile parnični trošak.

U dokazne svrhe sud je pregledao Ugovor o kreditu br. 9010980069 od 27. siječnja 2006. god., Pregled uplata po partiji kredita 9010980069, Plan otplate po partiji kredita 9010980069, Prijevremenu otplatu kredita na dan 24.04.2013. god., Raspravni zapisnik Općinskog suda u M., Stalna služba u Imotskom posl.br. P-1895/2019 od 09. siječnja 2020. god., Rješenje Županijskog suda u S. br. Gž- 1624/2016-1 od 25.04.2016. god., i br. Gž Ovr-393/2018-2 od 04.05.2018. god., Rješenje Županijskog suda u R. br. Gž-2066/2017-2 od 15.11.2018. god., Rješenje Županijskog suda u O. br. Gž-1969/2020-2 od 08.06.2020. god., Rješenje Županijskog suda u S. br. Gž-1354/2019-2 od 16.07.2019. god., Rješenje Općinskog suda u K. br. 5 P-553/19-6 od 10.02.2020. god., Rješenje ŽS u V. br. 35 Gž-859/2019-2 od 15.07.2019. god., Rješenje ŽS u O. br. Gž-1509/2019-2 od 13.06.2019. god., rješenje ŽS u D. br. 8 Gž-985/2019-3

od 12.02.2020. god., Rješenje ŽS u Z. br. 38 Gž-3792/2019-2 od 16.10.2019. god., Rješenje ŽS u B. br. Gž-1041/2019-3 od 07.01.2020. god., Rješenje ŽS u B. br. Gž-759/2019-4 od 30.09.2019. god., Rješenje ŽS u Z. br. 21

Gž-3772/19-2 od 20.11.2019. god., Rješenje ŽS u Z. br. 65 Gž-3216/19-2 od 17.09.2019. god., Knjigovodstveno financijsko vještačenje stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo i financije M. T. oec. od 22. veljače 2022. god., Dopunu knjigovodstveno financijskog vještačenja stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo i financije M. T. oec. od 07. lipnja 2022. god., Presudu Vrhovnog suda RH br. Rev-3010/1994-2 od 08.10.1998. god., Presudu suda EU u predmetu C-567/20 od 05. svibnja 2022. god., te Izvod iz zapisnika VSRH br. Su-IV-162/2021 od 26. studenog 2021. godine.

Tužbeni zahtjev je osnovan.

Zakon o obveznim odnosima (N.N. br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu ZOO), propisuje u odredbama čl. 296, da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela (st.1). Prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana (st.2). Odredba stavka 1. ovoga članka ne primjenjuje se na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pri tom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive (st. 3).

U odredbi čl. 322 st.1 ZOO-a, propisano je da je Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

U odredbama čl. 323 ZOO-a, propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (st. 1). Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti (st. 2).

Nadalje je u odredbama čl. 324 ZOO-a, propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (st. 1). Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

Među strankama je nesporno da je Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, a kojima se utvrđuje da je između ostalih banaka, i tuženik u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem.

Stoga odista nije jasno pravno stajalište tuženika da tužitelj polazi od pogrešne pretpostavke da bi presuda Trgovačkog suda donesena u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imala učinak na konkretni pravni odnos ovih parničnih stranaka, i to kako po pitanju osnova, tako i po pitanju zastare, odnosno da naprijed navedena presuda Trgovačkog suda donesena u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, nema učinak na konkretni pravni odnos parničnih stranaka.

Naime, predmet ovog parničnog postupka svakako ne može biti preispitivanje zakonitosti i pravilnosti donijete pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a kojom je pravomoćno presuđeno da je tuženik u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. g., do 31. prosinca 2008. g., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem.

Zakon o parničnom postupku (N.N. br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 70/19, u daljnjem tekstu ZPP), propisuje u odredbama čl. 502 a st. 1 i st. 2 ZPP-a, da Udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđenog i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (st. 1). Interesi iz stavka 1 ovoga članka mogu biti interesi koji se tiču čovjekova okoliša i životne sredine, zatim moralnih, etnički, potrošački, antidiskriminacijski i drugi interesi, koji su zakonski zajamčeni i koji moraju biti teže povrijeđeni ili ozbiljno ugroženi djelatnošću, odnosno općenito postupanjem osobe protiv koje se tužba podnosi (st. 2).

U odredbi čl. 502 c ZPP-a, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a st. 1 ovoga zakona da su određeni postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

Ovaj sud je stoga sukladno odredbi čl. 502 c ZPP-a, u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja u parnici u kolektivnom sporu vođenom pred Trgovačkim sudom u Z. pod posl. br. P-1401/12, između S. u. z. z. p.."P.", kao ovlaštenog tužitelja i osam banaka kao tuženika, a između ostalih i

ovdje tuženika.

Međutim, nema nikakve dvojbe da je unatoč ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu br. 9010980069 od 27. 01. 2006. god., u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezana za CHF, predmetni Ugovor o kreditu, sukladno odredbama čl. 324 ZOO-a, pravno valjan u preostalom dijelu njegovih ugovornih odredbi (izuzev odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi).

U odredbi čl. 225 ZOO-a, propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

Kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. (čl. 223 ZOO-a).

Neosnovan je istaknuti prigovor zastare potraživanja, a kako to proizlazi iz ranije odluke Vrhovnog suda RH, broj Rev – 2245/2017 od 20. ožujka 2018. god., kao i iz novog Pravnog shvaćanja sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. god., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323., stavak 1. ZOO/05 (članak 104., stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojim je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a koje pravno shvaćanje je potvrđeno i pravomoćnom Presudom Županijskog suda u Z., broj Gž – 1200/21, od 02. lipnja 2021.godine.

Tužitelj je po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju doznao za preplatu iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, doznao donošenjem Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a predmetnu tužbu je podnio dana 14. ožujka 2020. god., dok je preinačio tužbu povećanjem tužbenog zahtjev podneskom od 12. veljače 2022. god., dakle sve tijekom općeg zastarnog roka od pet godina od pravomoćnosti naprijed navedenih odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pa je istaknuti prigovor zastare potraživanja odbijen kao neosnovan.

Osim toga, tužitelj se tijekom postupka osnovano poziva na zaključak Vrhovnog suda od dana 26.11.2021.godine, gdje u odnosu na upit dopuštenost preinake tužbenog zahtjeva u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, Vrhovni sud RH zaključuje kako je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog financijskog vještačenja.

U odredbi čl. 10. st. 2 ZOO-a, propisno je da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveza iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).

Stoga se tuženik neosnovano tijekom postupka protivi i tijeku zatraženih zakonskih zateznih od dana stjecanja pojedinih uplaćenih iznosa anuiteta, navodeći da u trenutku stjecanja uplaćenih iznosa anuiteta nije mogao imati saznanja da bi pojedine odredbe ugovora o kreditu bile ništetne, a sve iz razloga što tuženiku kao dobrom stručnjaku u smislu citirane odredbe čl. 10 st. 2 ZOO-a, po ocjeni ovog suda u trenutku stjecanja uplaćenih iznosa anuiteta, nije mogla ostati nepoznata činjenica da su pojedine odredbe predmetnog ugovora o kreditu bile ništetne.

Tuženik nije u mogućnosti s uspjehom isticati niti prigovor kako tužitelj ne može potraživati samo one iznose na ime promjene valute CHF koje su išle njemu u prilog, već da se moraju uzeti u obzir sve promjene tečaja CHF u vremenu otplate predmetnog ugovora o kreditu, dakle i plaćeni iznosi anuiteta u razdobljima kada je tečaj domaće valute u odnosu na CHF bio manji od početnog u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a iz razloga što novčani iznosi tzv. negativne razlike u tečaju CHF, nisu, niti mogu biti predmet tužbenog zahtjeva, dok tuženik tijekom postupka nije isticao protutužbeni zahtjev, a niti prigovor radi prebijanja, i to zacijelo zbog svojega pogrešnog pravnog stajališta da je predmetni ugovor o krediti pravovaljan u cijelosti.

Radi navedenoga je u cijelosti prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu br. 9010980069 od 27. 01. 2006. god., u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezana za CHF, te na isplatu iz osnova povrata preplaćenih iznosa anuiteta tijekom otplate predmetnog kredita uslijed promjene tečaja CHF, sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog anuiteta sukladno otplatnoj dinamici predmetnog kredita, a sve prema sačinjenom izračunu od strane stalnog sudskog vještaka M. T. oec. od 07.

lipnja 2022. god., te je donijeta odluka kao u izreci presude.

Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154 st. 1 i čl. 155 ZPP-a. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku, i to za sastav tužbe 250 bod., pristup na tri ročišta po 250 bod., sastav dva podneska po 250 bod., a priznati su i troškovi PDV-a u iznosu od 3.750,00 kn, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju su osim toga priznati i troškovi knjigovodstveno - financijskog vještačenja u iznosu od 2.500,00 kn, kao i troškovi za sudske pristojbe, i to pristojbe tužbe u iznosu od 918,50 kn, i pristojbe presude u iznosu od 1.938,48 kn, sve sukladno važećoj Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (N.N. br. 53/19).

U Splitu, 23. rujna 2022. godine

S U D A C

Živomir Topić,v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude se može izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu, putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.

DNA: -pun. tužitelja

-pun. tuženika