Poslovni broj Gž Ovr-162/2021-3
Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Branki Ježek Mjedenjak, u pravnoj stvari ovrhovoditelja 1. Ž. K. OIB: ... iz V. G., 2. I. K. OIB: ... iz V. G., 3. I. Š. OIB: ... iz i 4. N. K. OIB: ... iz V. G., svi ovrhovoditelji zastupani po punomoćniku F. Š., odvjetniku u Z., protiv ovršenika O. K.. OIB: ..., K., radi ostvarenja nenovčane tražbine, odlučujući o žalbi ovrhovoditelja, izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda u Gospiću, poslovni broj Ovr-95/2019 od 19. kolovoza 2020., dana 23. rujna 2022.
r i j e š i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba ovrhovoditelja te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Gospiću, poslovni broj Ovr-95/2019 od 19. kolovoza 2020., uz istovremeni ispravak u izreci rješenja, tako da umjesto datuma „09. rujna 2020.“ treba ispravno stajati „09. rujna 2019.“
Obrazloženje
1. Rješenjem suda prvog stupnja odbačen je kao nepravodoban ovršni prijedlog od 09. rujna 2019. (omaškom napisano 2020.)
2. Protiv tog rješenja zajedničku žalbu podnose ovrhovoditelji pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19. i 80/22. - dalje: ZPP) u vezi s člankom 21. stavak 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17. i 131/20. - dalje: OZ), s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači u smislu žalbenih navoda odnosno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.
3. Žalba nije osnovana.
4. Donoseći pobijano rješenje sud prvog stupnja utvrđuje da su ovršnim prijedlogom od 9. rujna 2019. ovrhovoditelji zatražili od suda odrediti ovrhu protiv ovršenika radi uspostave ranijeg posjedovnog stanja na točno određenim nekretninama upisanim u z.k.ul. ... i z.k.ul. .... sve k.o. C. i to na temelju ovršne isprave odnosno pravomoćnog i ovršnog rješenja istog prvostupanjskog suda poslovni broj P-236/2013 od 24. siječnja 2014. donesenog u postupku smetanja posjeda. Dalje sud utvrđuje da je predmetno rješenje kojim je ovrhovoditeljima (tamo tužiteljima) pružena posjedovna zaštita postalo pravomoćno 18. veljače 2015. a ovršno 27. ožujka 2015., zatim da ovršenik (tamo tuženik) u paricijskom roku od 8 dana nije izvršio nenovčanu činidbu koja mu je naložena te da ovrhovoditelji (tamo tužitelji) u daljnjem roku od 30 dana nisu zahtijevali ovrhu.
5. Stoga prvostupanjski sud smatra da prijedlog za ovrhu podnesen 9. rujna 2019. nije pravodoban te ga odbacuje uz zaključak da taj prijedlog nije podnesen u roku propisanom odredbom članka 444. ZPP-a u vezi s člankom 21. stavak 1. OZ-a.
6. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a u vezi s člankom 381. ZPP-a, sve u vezi s člankom 21. stavak 1. OZ-a, utvrđeno je da donošenjem pobijanog rješenja nije počinjena neka od tih povreda.
7. Pravilno je postupio sud prvog stupnja kada je u konkretnom slučaju odbacio prijedlog za ovrhu kao nepravodoban, pri čemu je očitom omaškom u pisanju umjesto ispravnog datuma podnošenja prijedloga za ovrhu „09. rujna 2019.“ pogrešno napisano „09. rujna 2020.“, pa je ovu pogrešku u pisanju valjao ispraviti primjenom članka 342. ZPP-a u vezi s člankom 347. ZPP-a sve u vezi s člankom 21. stavak 1. OZ-a.
8. Prema odredbi članka 25. stavak 1. OZ-a sudska odluka kojom je naloženo ispunjenje tražbine na neko davanje ili činjenje ovršna je ako je postala pravomoćna i ako je protekao rok za dobrovoljno ispunjenje. Rok za dobrovoljno ispunjenje teče od dana dostave odluke ovršeniku, ako zakonom nije drugačije određeno.
9. Prema odredbi članka 444. ZPP-a tužitelj gubi pravo da u ovršnom postupku zahtijeva ovrhu rješenja kojim se tuženiku po tužbi zbog smetanja posjeda nalaže izvršenje određene radnje, ako nije zahtijevao ovrhu u roku od 30 dana nakon protoka roka koji je rješenjem određen za izvršenje te radnje.
10. S obzirom da je u konkretnom slučaju posebnom odredbom članka 444. ZPP-a propisano da se ovrha na temelju rješenja donesenog po tužbi za smetanje posjeda mora zahtijevati u roku od trideset dana nakon proteka roka koji je rješenjem određen za izvršenje određene radnje, imajući u vidu da je predmetno rješenje doneseno u posjedovnoj parnici postalo ovršno dana 27. ožujka 2015. kada je protekao osmodnevni rok za dobrovoljno izvršenje, proizlazi da ovršni prijedlog koji je podnesen 09. rujna 2019., dakle nakon više od četiri godine od ovršnosti, nije podnesen u roku od 30 dana nakon protoka roka koji je rješenjem određen za izvršenje radnje.
11. Bez osnova ovrhovoditelji u žalbi tvrde da je predmetni prijedlog za ovrhu podnesen radi novog ponovljenog čina smetanja od strane ovršenika, koji da se suštinski ne razlikuje od onog u pogledu kojeg je ovrhovoditeljima pružena posjedovna zaštita u parnici poslovni broj P-236/2013 te da stoga u pogledu rokova treba primijeniti odredbu članka 265. OZ-a koja propisuje situaciju ponovnog smetanja posjeda.
12. Iz sadržaja prijedloga za ovrhu od 09. rujna 2019. proizlazi da su ovrhovoditelji i činjenično i normativno taj prijedlog podnijeli zbog određivanja ovrhe radi ostvarenja obveze ovršenika na radnju upravo onakvu kakva je naložena ovršeniku pravomoćnim i ovršnim rješenja istog prvostupanjskog suda poslovni broj P-236/2013 od 24. siječnja 2014. donesenog u posjedovnoj parnici odnosno da „uspostavi ranije posjedovno stanje na način da ukloni bagere te svu ostalu mehanizaciju i alate, sve stvari i djelatnike sa nekretnina upisanih u z.k.ul. ... k.o. C., k.č.br: ... i z.k.ul. ... k.o. C., k.č.br: ..., a koje nekretnine odgovaraju kat. čest. broj: ..., ..., ..., i dijelu kat. čestica ... i ..., k.o. C., ..., ... i dijelu čestice ..., k.o. C. te da poravna površinu navedenih nekretnina, kakvo je bilo prije 22. ožujka 2014.“
13. Ovrhovoditelji u prijedlogu za ovrhu od 09. rujna 2019. nisu tvrdili da bi se radilo o ponovnom smetanju posjeda niti navode kada bi ono bilo počinjeno (primarno smetanje posjeda učinjeno je tijekom 2013.), to po prvi puta čine tek u žalbi. Činjenični navod iz prijedloga za ovrhu da je ovršenik počinio novi čin smetanja
– „rušenje ograde na prijeporu“ nije relevantno jer navedeni čin nije bio predmetom ranije posjedovne parnice i suštinski se u bitnome razlikuje do pružene posjedovne zaštite. Osim toga, iz spisa ne proizlazi da je ovrha već bila provedena jer je raniji prijedlog za ovrhu od 27. ožujka 2015. pravomoćno odbijen a osim toga nije utvrđeno da bi ovršenik dobrovoljno ispunio svoju obvezu. Stoga, nisu bile ispunjene pretpostavke za primjenu rokova za podnošenje prijedloga za ovrhu kod ponovnog smetanja iz članka 265. stavak 3. OZ-a, kako to bez uporišta tvrde ovrhovoditelji u žalbi.
14. Stoga je žalbu ovrhovoditelja valjao odbiti kao neosnovanu pa je odlučeno kao u izreci ovoga rješenja na temelju članka 380. stavak 2. ZPP-a u vezi s člankom 21. stavak 1. OZ-a.
U Rijeci 23. rujna 2022.
Sutkinja
Branka Ježek Mjedenjak, v.r.
