Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kžzd-34/2022-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež, sastavljenom od sudaca mr.sc. Ljiljane Stipišić, predsjednice vijeća te Snježane Hrupek-Šabijan i Tomislava Juriše, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Vanje Petrović, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog OI zbog kaznenog djela iz članka 154. stavka 2. u vezi stavka 1. točka 2., članka 153. stavak 1. i članka 152. stavak 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., dalje: KZ/11.) i kaznenog djela iz članka 193. stavak 2. u vezi s člankom 192. stavak 3. i članka 191. stavak 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11., dalje: KZ/97.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola od 28. veljače 2022. broj K-1/2018., u sjednici vijeća održanoj 22. rujna 2022., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog OI i njegovog branitelja Pavle Peršića,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog OI kao neosnovana i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Puli-Pola proglašen je krivim optuženi OI da je počinio dva kaznena djela, i to pod točkom 1. teško kazneno djelo protiv spolne slobode opisano u članku 154. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. točka 2., člankom 153. stavak 1. i članka 152. stavak 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., dalje: KZ/11.-15.), za koje mu je na temelju članka 154. stavak 2. KZ/11.-15. utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine i kaznenog djela protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa, bludnih radnji iz članka 193. stavak 2. u svezi s člankom 192. stavak 3. i 191. stavak 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11., dalje: KZ/97.), za koje mu je na temelju članka 193. stavak 2. KZ/97. utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i uz primjenu članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11.-15. osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci.

2. Na temelju članka 54. stavak 1. KZ/11.-15. optuženom OI je u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine i 6 (šest) mjeseci uračunato i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 27. svibnja 2017. do 14. lipnja 2017.

3. Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.) optuženik je dužan platiti troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. i 6. ZKP/08., te trošak Zavoda za hitnu medicinu Istarske županije u iznosu od 465,00 kuna, trošak kombiniranog psihologijsko-psihijatrijskog vještačenja dr. Vesne Jovin i prof. Apolonije Lasan u ukupnom iznosu od 17.716,00 kuna, trošak vještaka za biološka vještačenja Službe bioloških i kontaktnih vještačenja u iznosu od 1.440,00 kuna, psihijatrijskog vještačenja po vještaku dr. Davorki Smoljanić u ukupnom iznosu od 6.112,00 kuna, trošak biološkog vještačenja po vještaku Marijanu Macanu u iznosu od 320,00 kuna, trošak vještačenja po vještaku sudske medicine dr. Iliji Kučinaru u ukupnom iznosu od 6.320,00 kuna, trošak kombiniranog vještačenja po vještaku sudske medicine dr. Iliji Kučinaru i vještaka neurokirurgije doc.prim.dr.sc. GI u ukupnom iznosu od 5.480,00 kuna, sveukupno 37.853,00 kuna, te na ime paušala iznos od 4.000,00 kuna, u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude. Optuženik je dužan naknaditi i troškove zastupanja punomoćnika oštećene, o čijoj će visini biti doneseno posebno rješenje.

4. Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po branitelju Pavlu Peršiću, odvjetniku iz Pule-Pola zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, predlaže da se pobijana presuda ukine temeljem članka 483. stavak 1. ZKP/08.

5. Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

6. Spis je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

7. O sjednici drugostupanjskog vijeća, na temelju članka 475. stavak 2. ZKP/08., izviješteni su na njihovo traženje optuženi OI i njegov branitelj, odvjetnik Pavle Peršić, a izvješten je i državni odvjetnik. Sjednici vijeća prisustvovao je optuženik i njegov branitelj dok je na temelju članka 475. stavka 3. ZKP/08. sjednica održana u odsutnosti uredno izviještenog državnog odvjetnika.

8. Žalba nije osnovana.

9. Bitnu postupovnu povredu iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP/08. optuženik nalazi u tome da je izreka presude nerazumljiva i proturječna sama sebi i razlozima presude u odnosu na djelo pod točkom 1., te da su razlozi o odlučnim činjenicama potpuno nejasni.

9.1. Nerazumljivost izreke nalazi u tome da je u pobijanoj presudi u odnosu na djelo pod točkom 1. navedeno da je optuženik počinio teško kazneno djelo protiv spolne slobode iz članka 154. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. točka 2., člankom 153. stavak 1. i člankom 152. stavak 1. KZ/11., a da je člankom 13. Zakonom o izmjenama i dopunama kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 126/19.) brisan članak 152. KZ/11., pa je po žalitelju nerazumljivo odredbe kojeg zakona su primijenjene, a proturječje izreke nalazi u proturječnosti pravnog opisa djela pravnoj kvalifikaciji.

9.2. Protivno optuženikovim prigovorima, izreka pobijane presude u odnosu na djelo pod točkom 1. nije nerazumljiva i proturječna, jer je potpuno jasno i razumljivo da je prvostupanjski sud optuženika osudio zbog teškog kaznenog djela protiv spolne slobode iz članka 154. stavka 2. u vezi stavka 1. točka 2., članka 153. stavak 1. i članka 152. stavak 1. KZ/11.-15., kako je to naznačeno u uvodu prvostupanjske presude, a proizlazi i iz optužnice državnog odvjetnika kako je to u obrazloženju pobijane presude u točki 1. iznio prvostupanjski sud. Dakle, proglašavajući optuženika krivim prvostupanjski sud je u izreci pobijane presude naveo činjenični i pravni opis te pravnu ocjenu djela jednaku onome iz optužnice kojom mu je stavljeno na teret spolni odnošaj bez pristanka uporabom sile prema žrtvi posebno ranjivoj zbog njene dobi iz članka 154. stavka 2. u vezi stavka 1. točka 2., članka 153. stavak 1. i članka 152. stavak 1. KZ/11.-15. Stoga, unatoč pogrešnom navođenju prvostupanjskog suda da se radi o djelu "kvalificiranog silovanja" (točka 43.3., 45. i 54. obrazloženja pobijane presude), ne postoji proturječje izreke i obrazloženja presude, jer se ne radi o povredi zbog koje se presuda ne bi mogla ispitati.

9.3. Nadalje, žalitelj smatra da su razlozi o odlučnim činjenicama potpuno nejasni jer se u točki 4.3. pobijane presude pogrešno navodi da su žrtve ispitane sukladno članku 114. Zakona o sudovima za mladež (dalje: ZSM), a koji članak propisuje stvarnu i mjesnu nadležnost. Međutim, po stajalištu ovog suda, očito je da se radi o grešci u pisanju jer prvostupanjski sud u obrazloženju presude pravilno citira sadržaj upravo članka 115. stavak 4. ZSM koji propisuje pretpostavke reproduciranja snimke ispitivanja djeteta.

9.4. Prema tome, protivno žalbenim prigovorima, pobijana presuda sadrži jasne, određene i potpune razloge o odlučnim činjenicama, a to se odnosi i na ocjenu iskaza svjedokinje OIS, a to što sud iskazu te svjedokinje nije dao značaj koji mu žalitelj pridaje, suštinski predstavlja osporavanje pravilnosti utvrđenja činjeničnog stanja. Međutim, prvostupanjski sud je nakon reprodukcije bitnog sadržaja dokazne građe određeno naveo kojima se dokazima rukovodio pri utvrđivanju kaznenopravne odgovornosti optuženika odnosno dokazanosti odlučne činjenice o primjeni sile o kojoj iskazuje oštećenica (točka 7.) uzimajući u obzir personalne dokaze i dokumentaciju sadržanu u spisu predmeta. Stoga razlozi o odlučnim činjenicama suprotno žalitelju nisu nejasni.

9.5. Dakle, suprotno tvrdnjama optuženika prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08.

9.6. Optuženik ističe i bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. ZKP/08.

9.7. Tako drži da se pobijana presuda temelji na nezakonitom dokazu, kakvim smatra prvo ispitivanje optuženika bez branitelja. To obrazlaže navodom da se radi o kaznenom djelu iz nadležnosti županijskog suda i da je optuženik na prvom ispitivanju temeljem članka 66. stavak 1. točka 2. ZKP/08. trebao imati branitelja.

9.8. No, takvi se prigovori ne mogu prihvatiti. Naime, zakonitost dokaza procjenjuje se u trenutku provođenja dokazne radnje, konkretno optuženik je ispitan 28. svibnja 2017. za kazneno djelo spolnog odnošaja bez pristanka članak 152. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. točka 2. KZ/11.-15. iz općinske nadležnosti, i prema tada važećim propisima nije trebao imati branitelja, a sam ga nije angažirao iako je na to pravo upozoren. U trenutku izmjene pravne kvalifikacije djela u teško kazneno protiv spolne slobode, s elementom sile (članak 154. stavak 2. KZ/11.-15) optuženik je imao angažiranog branitelja, pa se ne radi o nezakonitom dokazu. Pritom je optuženik na raspravi održanoj 20. listopada 2021. naveo je da ostaje kod svoje obrane dane u prethodnom postupku. Propusti u radu državnog odvjetnika; da nije doneseno rješenje o proširenju istrage, te da su zatražene snimke video nadzora koje se kasnije više nisu mogle pribaviti, suprotno navodima žalbe, nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost postupka.

9.9. Jednako tako, odbijanjem dokaznog prijedloga za ponovno ispitivanje oštećene ĆI na raspravi nije povrijeđeno optuženikovo pravo obrane jer je oštećenica, kao žrtva kaznenog djela protiv spolne slobode, ispitana na dokaznom ročištu putem audio-video uređaja u smislu članka 292. stavak 2. ZKP/08. (u vrijeme ispitivanja u dobi od 15 godina). Iz snimke ispitivanja oštećenice je vidljivo da je dokazno ročište 7. rujna 2017. provedeno u nazočnosti optuženika i njegovog branitelja, čime je obrani omogućeno neposredno ispitivanje i konfrontacija s tim svjedokom optužbe, a koje pravo je obrana iskoristila postavljanjem pitanja oštećenici, pa i na okolnost primjene sile. S obzirom da se žrtve kaznenih djela protiv spolne slobode trebaju zaštititi od suvišne retraumatizacije, da se radi o maloljetnoj osobi, žrtvi kaznenog djela protiv spolne slobode, takav se svjedok, sukladno članka 292. stavak 4. ZKP/08., može samo iznimno ponovno ispitati, ako to sud ocijeni potrebnim. Takvu potrebu sud prvog stupnja s pravom nije našao, a odluku o odbijanju ovog dokaznog prijedloga osnovano utemeljio na prihvaćenom mišljenju psihologijske vještakinje posebno imajući u vidu karakter okolnosti zbog kojih je obrana to predlagala jer da je oštećena u međuvremenu postala punoljetna.

9.10. Stoga optuženiku nisu uskraćena njegova temeljna prava niti je doveden u neravnopravni položaj prema optužbi u smislu povrede prava na pravično suđenje, već isti prigovor valja razmotriti u okviru žalbenog osnova pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

9.11. Prema tome, pobijanom presudom nisu počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. i stavka 2. ZKP/08.

10. Što se tiče žalbenog osnova povrede kaznenog zakona, žalitelj promašeno u odnosu na djelo pod točkom 1. izreke pobijane presude ističe da se ne radi o djelu počinjenom prema žrtvi posebno ranjivoj zbog njezine dobi, jer životna dob od navršenih 15 godina sama za sebe nije dovoljna da žrtvu kvalificira kao posebnu ranjivu. Nasuprot tome, optuženik osim što je znao za njenu životnu dob, prema vlastitom kazivanju godinama je bio obiteljski prijatelj sa njenim roditeljima, oštećena je često dolazila u njihovu kuću, bilo mu je poznato da su se roditelji razveli, da izvanbračni partner majke ima problema s alkoholom i agresivnošću, uslijed čega se stvorio odnos povjerenja, a majka oštećenice slikovito je predočila da je oštećenica u optuženiku našla očinsku figuru, što je naznačeno u činjeničnom opisu kaznenog djela iz optužnice i obuhvaćeno sviješću optuženika da navedene okolnosti oštećenu ĆI čine posebno ranjivim djetetom kako to obrazlaže prvostupanjski sud u točki 44. obrazloženja.

10.1. Imajući u vidu odredbu članka 3. stavka 2. i 3. KZ/11.-15., Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, je utvrdio da kazneno djelo iz članka 154. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točka 2., člankom 153. stavkom 1. i članka 152. stavkom 1. KZ/11.-15., za koje je optuženik pobijanom presudom proglašen krivim, ima pravni kontinuitet u kaznenom djelu iz članka 154. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točka 2. i članka 153. stavka 2. novog Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17. i 126/19. – dalje: KZ/11.-19.), koji je stupio je na snagu 1. siječnja 2020. Međutim, budući da je za kazneno djelo iz članka 154. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točka 2., člankom 153. stavkom 1. i članka 152. stavkom 1. KZ/11.-15., zapriječena kazna zatvora od tri do petnaest godina dok je za kazneno djelo iz članka 154. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točka 2. i članka 153. stavka 2. KZ/11-19. zapriječena kazna zatvora u trajanju od pet do petnaest godina, očito je da je u odnosu na to djelo KZ/11.–15. blaži za počinitelja, jer je poseban zakonski minimum predviđene kazne niži. Stoga u odnosu na radnje za koje je optuženi OI proglašen krivim opisane u točki 1. izreke pobijane presude prvostupanjski je sud pravilno primijenio kazneni zakon pa nije došlo do povrede kaznenog zakona na štetu optuženika, na što drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

11. U odnosu na točku 2. izreke pobijane presude pravilno je prvostupanjski sud primijenio blaži zakon kada je optuženika osudio za kazneno djelo bludne radnje iz članka 193. stavak 2. u vezi s člankom 192. stavak 3. i članka 191. stavak 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11., dalje: KZ/97.), iako je pogrešno zaključio da to kazneno djelo ima pravni kontinuitet u članku 155. stavak 2. KZ/11.-15., jer tim člankom nije predviđeno sankcioniranje spolne zlouporabe djeteta, već je to predviđeno u članku 158. stavak 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., dalje: KZ/11.-17.), u kojem je propisano kažnjavanje bludnih radnji počinjenih prema djetetu mlađem od petnaest godina. Međutim, prvostupanjski sud je pravilno primijenio zakon KZ/97., koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela, jer oba navedena djela i prema KZ/97. i prema članku 158. stavak 2. KZ/11.-17., propisuju kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina, tako da KZ/11.-17. nije blaži za optuženika. Stoga ni u tom dijelu nije povrijeđen kazneni zakon.

12. Pobijajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na djelo pod točkom 1. izreke presude žalitelj analizira rezultate provedenog dokaznog postupka dovodeći ih u vezu s iskazom oštećenice, pri čemu sugerira preocjenu vjerodostojnosti njezinog terećenja u odnosu na primjenu sile, te se nudi mogućnost da je optuženik bio u otklonjivoj zabludi o postojanju pristanka žrtve. Ukazuje se na nalaz medicinskog vještaka dr. Ilije Kučinara, koji nije našao elemente koji bi upućivali na stezanje vrata i gušenje, ozljede spolovila oštećenice, tragovi sperme na vaginalnom brisu, nalaz vještakinje Marije Macan da nije utvrđen DNA profil druge osobe na noktima oštećenice ĆI, proturječnosti u iskazima oštećene i njene majke NI vezano za ponašanje oštećenice dan nakon silovanja i kontakta s optuženikom.

12.1. Suprotno tvrdnji žalbe, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi da je prvostupanjski sud, u zakonito provedenom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je sa sigurnošću našao dokazanim da je optuženik, bez pristanka ĆI, primjenom sile izvršio spolni odnošaj na način kako ga tereti optužba.

12.2. Žrtva, oštećena ĆI je na dokaznom ročištu, u nazočnosti optuženika i njegovog branitelja, opsežno i uvjerljivo ispričala tijek kritičnog događaja. Pri tome, iznijela je mnogo detalja koji mogu biti poznati samo osobi koja govori iz proživljenog iskustva. Sutradan najprije se povjerila profesoru ŽI u kojeg je imala povjerenje, a zatim i svojoj majci, koji to u svojim iskazima na sudu dosljedno potvrđuju. Pri tome, ovi svjedoci opisuju da je oštećenica bila snažno uznemirena, neobičnog ponašanja, posljedicom tog traumatičnog događaja oštećenica je nesporno pretrpjela psihičke tegobe zbog čega je posjećivala psihoterapeuta GIS.

12.3. Tijekom psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja proveden je forenzički intervju s oštećenicom kada ona, ponovno, na istovjetan način opisuje pretrpljeno spolno zlostavljanje od strane optuženika, a psihijatrijski vještak dr. Vesna Jovin i psihologijski vještak mr. Apolonija Lasan suglasno zaključuju da, s njihovog stručnog stajališta, oštećenica posjeduje dovoljan kognitivni i moralni kapacitet za kompetentno davanje vjerodostojnog iskaza i da kod nje nije utvrđena tendencija za preuveličavanje predmetnih sadržaja, dok ljestvica simptoma traume govori u prilog prisutnosti simptoma psihotraumatiziranosti oštećenice s naglašenim simptomima posttraumatskog stresa, depresivnim simptomima i simptomima disocijacije. Obje vještakinje ponovile su svoj nalaz i mišljenje na raspravi te odgovarale na pitanja stranaka koje nisu imale prijedloga u vezi dopune vještačenja.

12.4. S tim u vezi, opravdano se postavlja pitanje kojeg bi motiva oštećenica imala lažno teretiti optuženika, ako ne zato što je s njim doista proživjela traumatsko seksualno iskustvo. Mogući motiv za lažno terećenje koje optuženik nudi u tome da se oštećena ĆI opravda pred majkom, nije životno uvjerljiva niti potvrđena dokazima u spisu. Osim toga, teško je vjerovati da bi se tako mlada oštećenica, bezrazložno izložila neugodnosti u sredini koju je doživljavala kao "svoju obitelj", a kojoj pripada i optuženik, samo zato da bi mu napakostila, već upravo zato što je, od njoj do tada osobe u koju je imala povjerenje, doživjela traumatično seksualno iskustvo. Na tom tragu je i mišljenje vještaka koji nisu utvrdili motivaciju za lažno terećenje. Osim toga, rukovođena jakim osjećajem krivnje (što je vidljivo i iz sadržaja poruka koje je idući dan razmijenila sa optuženikom) oštećenica nije željela podnijeti kaznenu prijavu protiv optuženika kako jasno slijedi, iz iskaza njezine majke NI.

12.5. Izostanak materijalnih tragova, u vidu ozljeda spolovila oštećenice (vještak je naveo kao mogućnost da uslijed načina i intenziteta penetracije nije došlo do ozljeda), tragova sperme (prema vještaku vremenom izostaju tragovi i samo katkad ostaju i 72 sata nakon događaja, ali da na to utječe održavanje higijene, a upravo je majka potvrdila da je oštećenica čim se vratila kući rekla da se mora istuširati), tragova stezanja vrata, DNA profila optuženika ispod noktiju oštećenice ne umanjuju značaj naprijed navedenih činjenica pod točkama 10.1. - 10.3. Isto se odnosi i na iskaz svjedokinje OIS o izazovnom oblačenju oštećenice i seksualnom provociranju optuženika, koji je dvojben s aspekta vjerodostojnosti, kako pravilno ocjenjuje i prvostupanjski sud.

12.6. Proturječnosti u iskazima svjedoka oštećenice ĆI i njene majke, o vremenu i sadržaju razgovora između njih dvije dan nakon inkriminiranog događaja, na koje žalba ukazuje, iskaz oštećenice da je dolaskom na groblje bio mrak (žalitelj tvrdi da prema podacima izlaska i zalaska sunca nije bio mrak), nakon kaznene prijave kvalifikacija djela bez primjene sile, valja istaknuti da se radi o manje bitnim detaljima koji nemaju presudnu važnost kod ocjene vjerodostojnosti iskaza.

13. Što se tiče djela pod točkom 2. izreke pobijane presude navodima žalbe vjerodostojnost terećenja oštećenice BI nije s uspjehom dovedena u sumnju.

13.1. Najvećim dijelom žalbenih navoda optuženik prigovara ispravnosti utvrđenih činjenica, kritizirajući analizu i ocjenu iskaza oštećenice BI. Optuženik drži bitnim Ugovor o darovanju nekretnine i iskaze svjedoka RI, MI i UI iz kojih proizlazi da optuženik 2008. i 2009. nije živio u kući u [adresa] nije imao pristup kući, da je živio u [adresa], da se tek 2010. doselio u [adresa] kada mu je otac darovao kuću. Stoga da se djelo iz točke 2. nije moglo dogoditi u toj kući u navedenom periodu.

13.2. Suprotno navodima optuženika, ispravno je sud prvog stupnja prihvatio iskaz oštećene BI i svjedoka ĆI kojoj se povjerila, i majke PI koji su u bitnim segmentima podudarni, a potkrjepljuje ih i sadržaj sms poruka razmijenjenih između oštećenica BI i ĆI. Također psihijatrijski vještak dr. Vesna Jovin i psihologijski vještak mr. Apolonija Lasan suglasno zaključuju da, s njihovog stručnog stajališta, kod oštećenice BI nije uočena sklonost ulaganju napora kako bi ponudila konstrukciju koja ne predstavlja njeno autentično iskustvo, niti tendenciju preuveličavanja predmetnih sadržaja jer da seksualna trauma u mlađoj životnoj dobi u postupku odrastanja, ulaskom u adolescentni period može biti aktualizirana, osvješćena. Dakle, ne radi se o osobi koja bi imala motiv za lažno svjedočenje.

13.3. Isto tako prvostupanjski sud je, savjesno i valjano analizirao i kritički ocijenio i iskaze svjedoka RI, MI i UI i s pravom otklonio njihovu vjerodostojnost i tim se zaključcima nema što prigovoriti.

13.4. Slijedom navedenog žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

14. Optuženik navodi da se žali zbog odluke o kazni, koja je pogrešno odmjerena jer je djelo pogrešno kvalificirano.

14.1. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske razmotrio je sve okolnosti koje su od utjecaja na odmjeravanje kazne te našao da je prvostupanjski sud utvrdio sve okolnosti koje su od utjecaja na visinu kazne kako pojedinačne kazne u trajanju od četiri godine za djelo pod točkom 1. i jedne godine za djelo pod točkom 2. kao i izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 4 godine i 6 mjeseci, koje pojedinačne i jedinstvena kazna u svemu odgovaraju težini počinjenih djela, okolnostima konkretnog slučaja i ličnosti samog počinitelja.

14.2. Utvrđene okolnosti na strani optuženika u vidu njegove dosadašnje neosuđivanosti te ozbiljnost i težina zdravstvenih tegoba u dostatnoj su mjeri cijenjene kao olakotne te ne opravdavaju blaže kažnjavanje. Ovo posebno kada se cijeni da je optuženik počinio odiozna kaznena djela prema kćeri i žrtvi ĆI koja je odrastala bez oca i koja je očinsku figuru nalazila upravo u optuženiku, takva kaznena djela zahtijevaju strogu osudu društva.

14.3. Stoga će izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci ostvariti zakonom predviđene svrhe te će u potrebnoj mjeri izraziti društveni prijekor i utjecati na optuženika da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitog postupka, a upozorit će se i drugi građani da se klone sličnih ponašanja.

15. Kako navodi žalbe optuženika nisu osnovani, dok ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj sud, u smislu odredbe članka 476. stavak 1. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem članka 482. ZKP/08. presuditi kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 22. rujna 2022.

Predsjednica vijeća:

mr.sc. Ljiljana Stipišić, v.r.