Poslovni broj: 13 Ps-2/2023-10

1

             

       Poslovni broj: 13 Ps-2/2023-10

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Dubravki Kraljić, u pravnoj stvari 1. tužiteljice I. H., OIB: …, V., i 2. tužitelja L. K., OIB: …, V., oboje zastupani po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva … iz V., protiv tuženika A. K., OIB: …, V., zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda … iz V., radi iseljenja, nakon zaključene glavne javne rasprave 5. veljače 2024. u prisutnosti stranaka i njihovih punomoćnika, te objave presude 19. ožujka 2024.

 

p r e s u d i o   j e

 

              I/ Nalaže se tuženiku A. K. iz V., OIB:… da iseli iz kuće upisane u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Varaždinu u z.k.ul. 8634 k.o. Varaždin, čkbr. 2998/40, broj D.L. 151 – Ulica … sa 416 m2, dvorište sa 313 m2 i kuća sa 103 m2, te predmetnu kuću i dvorište, slobodnu od osoba i stvari preda u posjed 1. tužiteljici I. H. iz V., OIB:… i 2. tužitelju L. K. iz V., OIB: …

 

              II/ Nalaže se tuženiku A. K. iz V., OIB:… da 1. tužiteljici I. H. iz V., OIB:… i 2. tužitelju L. K. iz V., OIB: …, nadoknadi parnične troškove u iznosu od 597,18 EUR (petsto devedeset sedam eura i osamnaest centi) sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućim od 19. ožujka 2024. do isplate, sve u roku od 15 dana.

             

Obrazloženje

 

              1. Tužitelji su protiv tuženika 6. travnja 2023. kod ovoga suda podnijeli tužbu u kojoj navode da su suvlasnici, svaki u polovici (1/2) dijela, nekretnine upisane u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Varaždinu u z.k.ul. 8634 k.o. Varaždin, i to čkbr. 2998/40, broj D.L. 151 – Ulica … sa 416 m2, dvorište sa 313 m2 i kuća sa 103 m2. Navode da se tuženik protivno volji suvlasnika nalazi u djelomičnom suposjedu predmetne nekretnine koju, unatoč pozivanju tužitelja na mirnu predaju i ispražnjenje, ne želi dobrovoljno predati u posjed tužiteljima. Stoga, kako tuženik ne namjerava dobrovoljno iseliti i isprazniti od osoba i stvari predmetnu nekretninu i predati je u posjed tužiteljima, isti podnose ovu tužbu radi iseljenja i ispražnjenja predmetne nekretnine na način kako je to navedeno u izreci presude.

 

              2. U odgovoru na tužbu tuženik ne osporava da su tužitelji uknjiženi kao suvlasnici predmetne nekretnine, no tvrdi da nije točno da bi se tuženik protivno volji suvlasnika nalazio u djelomičnom suposjedu iste. Naime, tužitelji su stekli pravo suvlasništva na predmetnoj nekretnini temeljem rješenja o nasljeđivanju broj O.1042/18, UPP-OS-56/18 od 11. lipnja 2018. iza pok. M. K. iz V., OIB: … U rješenju o nasljeđivanju navodi se kako je rješenje doneseno temeljem oporuke i sporazuma te tuženik tvrdi kako je ova tužba upravo rezultat nepridržavanja tog sporazuma. Naime, između ostaviteljice i njezine djece - sina A. K. (tuženika), kćeri J. D. i Š. S. te njezinih unuka L. K. i I. H. (ovdje tužitelja) postignut je sporazum da predmetna nekretnina pripadne djeci njezina sina A. K. (sinu L. i kćeri I.), a da tuženik i njegova supruga imaju pravo doživotnog uživanja iste. Ovo je bilo i razlogom što djeca ostaviteljice nisu tražila nužni dio. Štoviše, dogovoreno je i koji će dio nekretnine koristiti djeca (ovdje tužitelji), a koji tuženik sa suprugom. S obzirom na bliskost i srodstvo tuženik nije inzistirao da se njegovo pravo doživotnog uživanja i formalno navede u oporuci te da se kao takvo upiše u zemljišnim knjigama. Opisani sporazum potvrđuje činjenica da je tuženik od donošenja rješenja o nasljeđivanju pa sve do nedavno nesmetano uživao predmetnu nekretninu. Problem je nastao kada je tuženik odlučio prijaviti zeta D. H. (koji stanuje sa strankama na istoj adresi) zbog ozbiljnog fizičkog napada te nanošenja teških tjelesnih odjela, a zbog čega se i vodi postupak pred Županijskim sudom u Varaždinu. Tuženik napominje kako je uložio znatna sredstva u predmetnu nekretninu i to ne samo u smislu održavanja, već i u vidu investicija kojima je povećana vrijednost cijele nekretnine. Budući da tuženik ima valjani osnov posjedovanja i uživanja nekretnine, tužbeni zahtjev na iseljenje te predaju posjeda smatra u cijelosti neosnovanim te predlaže isti u cijelosti odbiti, uz obvezu tužiteljima da mu naknade prouzročeni parnični trošak.

 

              3. U podnesku dostavljenom 30. kolovoza 2023., u kojem su se očitovali na odgovor na tužbu, tužitelji navode da su odnosi tužitelja i tuženika u potpunosti narušeni zbog čega tužitelji i inzistiraju na iseljenju tuženika, koji maltretira i terorizira tužitelje, a i ostale suposjednike, posebno svoju bivšu suprugu s kojom je do sada živio u jednom dijelu predmetne kuće. Tužitelji su vlasništvo na nekretnini stekli temeljem oporučnog raspolaganju vlasnice nekretnine, pokojne M. K., koja je svoju imovinu u cijelosti ostavila tužiteljima, te neovisno o točci II. rješenja o nasljeđivanju i navoda da se tužitelji proglašavaju nasljednicima temeljem oporuke i sporazuma, nasljednici su stekli predmetnu nekretninu isključivo temeljem pisane oporuke oporučiteljice. Predmetni dio, naveden kao sporazum, odnosi se na izjave zakonskih nasljednika u pogledu namirenja za vrijeme života oporučiteljice iz kojeg razloga iste nisu tražile nužni dio. Tvrdnje tuženika tužitelji smatraju iskonstruiranim pokušajem osporavanja vlasničkih prava tužitelja bez ikakve osnove, pa tako i navod o postignutom 'sporazumu' između ostaviteljice i njezine djece, odnosno tuženika i njegovih sestara s tužiteljima, prema kojem bi se ustanovilo pravo doživotnog uživanja za S. K. i A. K., koje nije predmet pisane oporuke niti ostavinskog sporazuma. Boravljenje tuženika u predmetnoj kući isključivo je bila volja vlasnika, koja je prestala isključivo postupanjem i ponašanjem tuženika. Tužitelji navode i kako tuženik u predmetnu kuću nije uložio nikakva sredstva, ni u održavanje, a niti u povećanje vrijednosti, tako da je navod o uloženim znatnim sredstvima potpuno neistinit i neutemeljen. U predmetnu kuću uložena su isključivo sredstva 1. tužiteljice, koja je radi toga podigla namjenski kredit kod banke u visini od 180.393,77 kn / 23.942,36 EUR, a koja su sredstva u cijelosti uložena u adaptaciju predmetne kuće.

 

              4.1. Na pripremnom ročištu 9. studenoga 2023. tužitelji dopunjuju svoje navode dostavom izvoda iz banke za S. K. iz kojeg proizlaze isplate sestrama tuženika u nužnom dijelu iz predmetne kuće, kao i činjenica kontinuiranog minusa na računu za tuženika čime se dokazuje netočnost navoda tuženika o ulaganju i adaptaciji u predmetnoj kući. Navode i da tuženik tijekom postupka ni na koji način nije precizirao niti dokumentirao "sporazum" na koji se poziva tijekom postupka, a iz rješenja o nasljeđivanju ne proizlazi o kojem se sporazumu radi i po kojem osnovu je isti sklopljen odnosno na koga se odnosi.

4.2. Na istom ročištu tuženik dodatno navodi kako smatra da ima pravni osnov posjedovanja nekretnine koji se temelji na sporazumu koji je postignut između nasljednika pokojne M. K. i djece tuženika, pri čemu ističe i da se sam tuženik nalazio u posjedu ove nekretnine i prije nego što su tužitelji postali njezini vlasnici. Osporava tvrdnje tužitelja da iz priloženog izvoda s računa proizlazi isplata nužnog dijela iz razloga što se takvo što ne spominje u rješenju o nasljeđivanju, a niti je bilo predmetom prethodnog sporazuma, a o kakvom se sporazumu radi tuženik je obrazložio u odgovoru na tužbu. Smatra i da sama činjenica da je rješenjem o nasljeđivanju imovina raspoređena unucima kraj troje zakonskih nasljednika ukazuje da je takvo rješenje o nasljeđivanju, bez obzira što sporazum nije izričito naveden u rješenju o nasljeđivanju, doneseno na temelju prethodnog sporazuma ostavitelja i nasljednika.

 

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju u spisu i to u: z.k. izvadak za nekretninu upisanu u z.k. ul. 8634 k.o. Varaždin, rješenje o nasljeđivanju iza pokojne M. K. doneseno po javnom bilježniku B. Č.-K. iz V. broj O-1042/18 od 11. lipnja 2018., Ugovor o namjenskom kreditu broj 3243173947 od 8. lipnja 2015. sklopljen između banke kao kreditora te I. K. kao korisnika kredita, S. K. kao sudužnika i D. H. kao jamca, presudu ovoga suda broj Pp-302/2023-5 od 15. ožujka 2023., izvode s računa od banke, osobnu izjavu J. D. i Š. S. od 25. travnja 2018., presudu ovoga suda broj Pp-349/2023-4 od 24. prosinca 2024. te uvid u spis ovoga suda broj O-1042/18 (ostavinski postupak iza pokojne M. K.), proveo je saslušanje svjedokinje Š. S., dok je od saslušanja svjedokinje J. D. zbog njezinog zdravstvenog stanja tuženik odustao, a provedeno je i saslušanje stranaka.

 

6. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka te nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), sud je odlučio kao u izreci presude.

 

              7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za iseljenje tuženika i predaju u posjed tužiteljima nekretnine čkbr. 2998/40 kuća i dvorište u V., … sa ukupno 416 m2 upisane u z.k. ul. 8634 k.o. Varaždin.

 

8.1. Pravni osnov za tužbeni zahtjev sud nalazi u odredbi čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14; dalje: ZV) kojom je propisano da vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari. Prema čl. 162. st. 1. ZV, da bi u postupku pred sudom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijeva da mu ona preda svoj posjed te stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu.

8.2. Nesporno je među strankama, a kako to proizlazi i iz priloženog izvatka iz BZP za predmetnu nekretninu, da ista predstavlja suvlasništvo tužitelja, svakoga u 1/2 dijela te da su ovu nekretninu, a što proizlazi i iz priloženog rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika B. Č.-K. iz V. broj O-1042/18 od 11. lipnja 2018. te spisa broj O-1042/2018, tužitelji oporučno naslijedili iza svoje bake, pokojne M. K. Nesporno je i da je u vrijeme podnošenja tužbe tuženik, zajedno s tužiteljima, bio u suposjedu predmetne nekretnine u kojoj je stanovao, a u vrijeme zaključenja glavne rasprave 5. veljače 2024. tuženik je preselio na novu adresu, no u predmetnoj nekretnini još uvijek ima svoje stvari po koje povremeno dolazi, te i dalje smatra da ima pravo stanovati u predmetnoj nekretnini (sve kako to proizlazi iz iskaza stranaka).

 

9.1. Sukladno odredbi čl. 163. st. 1. ZV posjednik ima pravo odbiti predaju stvari njezinom vlasniku ako ima pravo koje ovlašćuje na posjedovanje te stvari (pravo na posjed).

9.2. Sporno je ima li tuženik pravo na suposjed predmetne nekretnine budući da on to svoje pravo temelji na sporazumu između ostaviteljice i njezine djece (tuženika i njegovih sestara) te unuka (tužitelja), pri čemu tužitelji osporavaju postojanje takvog sporazuma, te tvrde da je tuženik bio u suposjedu predmetne nekretnine po volji tužitelja kao vlasnika nekretnine, no da je ta osnova prestala zbog ponašanja tuženika.

 

10. Uvidom u spis broj O-1042/18 utvrđeno je da su kao zakonski nasljednici pokojne M. K., kao vlasnice ovdje predmetne nekretnine, utvrđeni njezina djeca A. K. (ovdje tuženik), J. D. i Š. S.; nadalje da je ostaviteljica ostavila pisanu oporuku pred svjedocima od 24. travnja 2018. kojom je ovdje predmetnu nekretninu rasporedila svojim unucima I. H. i L. K., a kojom osim toga nije učinila nikakvu drugu oporučnu raspoložbu u bilo čiju korist, pa tako niti zasnivanje bilo kakvog prava služnosti (prava stanovanja) u bilo čiju korist, pa tako niti u korist tuženika; da su na ostavinskoj raspravi 7. lipnja 2018. zakonski nasljednici A. K., J. D. i Š. S. te oporučni nasljednici I. H. i L. K. (zastupan na tom ročištu po punomoćniku) izjavili da su postigli nasljednički sporazum u pogledu imovine koja nije obuhvaćena oporukom na način da ista pripada unucima ostaviteljice I. H. i L. K., dok ostali nasljednici ne traže svoj zakonski dio, nakon čega su svojim nasljedničkim izjavama svi navedeni zakonski i oporučni nasljednici priznali oporuku za istinitu i pravovaljanu te su se oporučni nasljednici prihvatili nasljedstva na temelju oporuke i sporazuma, a zakonski nasljednici nisu tražili nužni dio te su dali suglasnost na sporazum. Nakon toga rješenjem o nasljeđivanju od 11. lipnja 2018. ostavinska imovina (uključujući i ovdje predmetnu nekretninu) uručena je, kako se navodi u rješenju – "temeljem oporuke i sporazuma", oporučnim nasljednicima L. K. i I. H. na jednake dijelove. Iz ovdje navedenog tijeka ostavinskog postupka vidljivo je da u tijeku tog postupka zakonski i oporučni nasljednici nisu postigli bilo kakav sporazum osim, kako se to navodi na zapisniku s ostavinske rasprave od 7. lipnja 2018., da imovina koja nije obuhvaćena oporukom pripada unucima ostaviteljice, ujedno oporučnim nasljednicima I. H. i L. K., a niti je bilo tko od nasljednika iznosio navode o ikakvim sporazumima bilo između ostaviteljice i bilo koga od nasljednika ili pak između samih nasljednika vezano uz nužni dio bilo kojeg od zakonskih nasljednika, isplatama vezanim uz taj nužni dio ili o pravu tuženika na doživotno uživanje predmetne nekretnine.

 

11. Iz osobne izjave J. D. i Š. S. od 25. travnja 2018. proizlazi da su iste upoznate s činjenicom da je njihova majka 24. travnja 2018. potpisala pisanu oporuku pred svjedocima kojom je svu svoju imovinu ostavila svojim unucima I. H. i L. K. te izjavljuju da ovu oporuku neće pobijati zbog prikrate nužnog dijela s obzirom da su namirene za majčina života kao i zbog činjenice da je A. K., njihov brat i otac oporučnih nasljednika, prihvatio obvezu da im isplati novčane iznose, a što je dijelom već učinio te su utvrdile iznose koji su preostali za isplatiti. Navedena izjava potpisana je od strane imenovanih kao i A. K., a ista nije priložena u spisu broj O-1042/2018.

 

12.1. Svjedokinja Š. S. iskazuje o dogovoru između njih troje braće (svjedokinje, njezine sestre J. D. i brata A. K. – tuženika) koji su imali sklopljen ugovor o doživotnom uzdržavanju s ujakom te su po toj osnovi stekli njegov stan, no dogovorili su se da brat (tuženik) ostane u kući i vodi brigu o majci te da zbog toga nakon majčine smrti njemu pripadne kuća, u kojoj je sa svojom suprugom trebao živjeti sa svojom tadašnjom suprugom, a da sestra i svjedokinja vode brigu o ujaku, zbog čega je dogovor bio da njima ostaje njegov stan. Međutim, budući da je na tuženikovom suvlasničkom dijelu stana koji su stekli nakon ujakove smrti bila upisana hipoteka Porezne uprave zbog tuženikovog poreznog duga u iznosu od otprilike 100.000,00 kn koji je podmiren prilikom prodaje stana, njih troje braće postigli su dogovor da brat svakoj od sestara isplati po 50.000,00 kn i da one više ništa ne potražuju, a upravo iz tog razloga svjedokinja, sestra i brat potpisali su izjavu da više ništa ne potražuju iz majčine ostavine odnosno iz predmetne kuće. Svjedokinja iskazuje i da nikakav dogovor u tom smislu nisu imali s tužiteljima. Tuženik u svom iskazu potvrđuje da je točno sve što je iskazivala njegova sestra kao svjedokinja u pogledu njihovih međusobnih dogovora. S druge strane 1. tužiteljica I. H. u svom iskazu također iskazuje da njezin brat (2. tužitelj) i ona nisu bili upoznati s nikakvim dogovorima o kojima je iskazivala svjedokinja, njezina teta, osim što je bila upoznata da se ovršio dio stana njihovog ujaka radi duga od 100.000,00 kn te su svi u obitelji vraćali po 50.000,00 kn svakoj od teta preko majčinog računa jer je otac bio blokiran. Također, i 2. tužitelj potvrđuje da nije sudjelovao u nikakvim dogovorima s bilo kime od nasljednika, a što se tiče dogovora o kojima je iskazivala njegova teta, zna samo da su tetama isplaćeni novci s majčinog računa te da su u tome svi sudjelovali kako su mogli.

12.2. Slijedom navedenog iz iskaza saslušane svjedokinje i stranaka sud kao nedvojbeno utvrđuje da između zakonskih nasljednika iza pokojne M. K. (Š. S., J. D. i tuženika) te oporučnih nasljednika, ovdje tužitelja, nije bilo nikakvih međusobnih sporazuma izvan ostavinskog postupka koji bi se odnosili na pravo tuženika da stanuje u predmetnoj nekretnini nakon smrti M. K., već jedino sporazuma između samih zakonskih nasljednika vezano uz raspodjelu imovine iza pokojnog ujaka i pokojne majke, u kojim dogovorima, kako je rečeno, oporučni nasljednici (tužitelji) nisu sudjelovali, pa ih isti stoga niti ne obvezuju. Također, iz iskaza svih saslušanih osoba ne proizlazi niti da bi postojali bilo kakvi dogovori između ostaviteljice te njezinih bilo zakonskih bilo oporučnih ili svih navedenih nasljednika, o kakvom sporazumu tuženik iznosi navode u odgovoru na tužbu, budući da niti jedna od saslušanih osoba o tome uopće ne iskazuje.

 

13.1. Što se tiče tvrdnji tuženika kojima on upire u navod rješenja o nasljeđivanju kako je rješenje doneseno temeljem ne samo oporuke, već i sporazuma, svjedokinja Š. S. iskazuje da ne zna na što se odnosi taj navod odnosno sporazum, 1. tužiteljica I. H. iskazuje da se na ostavinskoj raspravi između zakonskih i oporučnih nasljednika nije dogovaralo ništa vezano uz pravo njezinog oca (tuženika) da on i dalje živi u predmetnoj kući, a sporazum koji se navodi u rješenju o nasljeđivanju odnosi se na to da su ona i brat prihvatili da tetama do kraja isplate spomenuti porezni dug budući da je baka umrla 2018., a oni su te novce uplaćivali do 2019., te i 2. tužitelj L. K., koji nije bio osobno prisutan na ostavinskoj raspravi, iskazuje da mu odvjetnik nije prenio ništa o bilo kakvim sporazumima između nasljednika zbog čega ne zna na što se odnosi navod o nasljedničkom sporazumu u ostavinskom rješenju. Tuženik u svom iskazu na iskazuje ništa o bilo kakvom sporazumu između nasljednika prilikom ostavinskog postupka koji bi se ticao njegovog prava na stanovanje u predmetnoj nekretnini.

13.2. Slijedom navedenog, sud utvrđuje da niti iz iskaza saslušanih osoba ne proizlazi da bi se navod iz izreke rješenja o nasljeđivanju o tome kako je isto doneseno, osim  na temelju oporuke, i na temelju sporazuma nasljednika odnosio na bilo kakav sporazum o pravu tuženika na stanovanje odnosno na posjed predmetne nekretnine.

 

14.1. Slijedom naprijed navedenog, sud utvrđuje da su tužitelji stekli predmetnu nekretninu na temelju oporuke ostaviteljice kojom je ista, kako je ranije rečeno, raspolagala samo u pogledu te nekretnine kao svoje ostavinske imovine rasporedivši je tužiteljima kao oporučnim nasljednicima, dok nikakvom daljnjom imovinom tom oporukom nije raspolagala. Međutim, osim navedene nekretnine (čkbr. 2998/40 kuća i dvorište u … k.o. Varaždin), kao ostavinska imovina utvrđena je i čkbr. 903/29 šuma u Lugu upisana u z.k. ul. 999 k.o. Vidovec, novčane tražbine prema HZMO i po računu kod banke te pravo na grobno mjesto na groblju u V., pa uzevši u obzir da je na ostavinskoj raspravi 7. lipnja 2018. konstatirano da nasljednici navode da su postigli nasljednički sporazum glede imovine koja nije obuhvaćena oporukom na način da ista pripada unucima ostaviteljice I. H. i L. K., dok ostali nasljednici ne traže svoj zakonski dio, sud zaključuje da se navod u točki II. izreke rješenja o nasljeđivanju iza pokojne M. K. o proglašavanju nasljednika temeljem sporazuma odnosi upravo na uručenje nasljednicima L. K. i I. H. ove ostavinske imovine koja nije bila obuhvaćena oporukom ostaviteljice. Slijedom navedenog, sud utvrđuje neosnovanima navode tuženika da se navedeni sporazum odnosi na bilo kakav sporazum između zakonskih i oporučnih nasljednika ili pak sporazum između ostaviteljice te zakonskih i oporučnih nasljednika iz kojeg bi proizlazilo pravo tuženika na posjed predmetne nekretnine.

14.2. Prema tome, tužitelji su valjano stekli suvlasništvo predmetne nekretnine na temelju oporuke ostaviteljice i pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju i to neopterećeno bilo kakvim teretom (pravo služnosti) u korist tuženika, a navode tuženika, pa i svjedokinje Š. S. o tome kako su naknadno saznali da je oporuka krivotvorena sud ne smatra relevantnima za ovaj postupak budući da su takve zahtjeve kojima se eventualno osporava valjanost oporuke mogli isticati tijekom ostavinskog postupka odnosno u drugom odgovarajućem postupku ukoliko su do saznanja o nevaljanosti oporuke došli naknadno. Pri tome se samo uzgred napominje da su u osobnoj izjavi od 25. travnja 2018., koju su potpisali svo troje zakonskih nasljednika (J. D., Š. S. i A. K.) J. D. i Š. S. potvrdile da im je poznato kako je njihova majka 24. travnja 2018. potpisala pisanu oporuku pred svjedocima kojom je svu svoju imovinu ostavila svojim unucima I. H. i L. K., dakle potvrdili su da su upoznati upravo sa oporukom onog sadržaja koja je i priložena u ostavinski spis i na temelju koje je i doneseno rješenje o nasljeđivanju.

 

15.1. Što se tiče dogovora između samih parničnih stranaka u pogledu stanovanja tuženika u predmetnoj nekretnini odnosno njegovog prava na posjed nekretnine, 1. tužiteljica navodi da su ona i brat prihvatili da tuženik i dalje (nakon ostavinske rasprave) tamo živi, no da s tuženikom nikada nisu razgovarali ni dogovarali ništa vezano uz njegovo pravo da živi u predmetnoj kući niti su o tome sklapali ikakve posebne ugovore ili bilo što pisano sastavljali, a do problema je došlo nakon što je tuženik počinio nasilje u obitelji pa je suživot s njim postao nemoguć. Drugotužitelj L. K. također iskazuje da nakon bakine smrti i ostavinske rasprave s ocem nisu imali nikakvih razgovora o tome da on živi u kući, a do problema je došlo kada je počelo obiteljsko nasilje od strane oca. Tuženik pak iskazuje da su se dogovorili da 1. tužiteljica živi na gornjem katu kuće, a da 2. tužitelju pripadne prizemlje u kojem su do završetka njegovog školovanja živjeli supruga i on, a da se nakon toga njima uredi podrumski dio te su imali takav usmeni dogovor nakon ostaviteljičine smrti, no nisu ništa pisano sastavili jer je on vjerovao svojoj djeci, a tog su se dogovora i držali do trenutka kada su njemu nanesene tjelesne ozljede.

15.2. Iz iznesenog sadržaja iskaza stranaka proizlazi da je tuženik u predmetnoj nekretnini, nakon što su tužitelji nasljeđivanjem postali suvlasnici iste, stanovao s voljom tužitelja kao suvlasnika, kako to navode tužitelji u tužbi, pri čemu tu situaciju stranke nisu regulirale nikakvim posebnim ugovorom, pa prema tome nisu odredili ni razdoblje u kojem tuženiku dozvoljavaju ovu uporabu nekretnine. U takvoj situaciji, po stavu ovoga suda, kada su suvlasnici dozvolili posjedovanje nekretnine drugoj osobi (tuženiku) da se njome koristi ne određujući točan rok uporabe, isti su ovlašteni u svako doba opozvati svoje odobrenje za uporabu, a takav opoziv predstavlja i samo podnošenje tužbe radi predaje u posjed, nakon čega se posjednik nekretnine koristi nekretninom bez pravnog temelja (kakav je stav zauzet i u sudskoj praksi, npr. odluka Vrhovnog suda RH broj Rev-1/92). Kod toga sud smatra da nisu od ikakve važnosti razlozi koji su doveli do takve odluke suvlasnika nekretnine (ponašanje tuženika, kako to tvrde tužitelji) pa u tom smislu nije bilo potrebno posebno analizirati dokaze (presude prekršajnog suda).

 

16. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da se tuženik nalazi u suposjedu predmetne nekretnine bez pravnog temelja jer ne postoji nikakvo pravo koje ga ovlašćuje na posjedovanje nekretnine, zbog čega je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

 

17. Iako je u odgovoru na tužbu tuženik istaknuo svoja, kako navodi, znatna ulaganja, on niti sam na navedenim tvrdnjama ne zasniva svoje pravo na posjed nekretnine u smislu članka 156. st. 1. ZV (prema kojem se dogradnjom, nadogradnjom ili preuređenjem odnosno adaptacijom zgrada odnosno prostorija u suvlasničkim, zajedničkim ili tuđim zgradama, kao ni njihovom prigradnjom, ugradnjom ili ulaganjem u njih ne može steći vlasništvo, osim ako nije što drugo odredio vlasnik dograđene, nadograđene odnosno prigrađene nekretnine), već samo navodi kako je istima povećao vrijednost cijele nekretnine pridržavajući pravo da vezano uz to ustane s protutužbenim zahtjevima, no takve zahtjeve u kasnijem tijeku postupka nije istaknuo. Osim toga, eventualna ulaganja tuženika kojima bi se povećala vrijednost nekretnine istome ne daju pravo na posjed nekretnine, već samo na eventualni obveznopravni zahtjev (kako to proizlazi i iz odredbe čl. 156. st. 2. ZV) kakav tijekom postupka, kako je rečeno, nije istaknuo, zbog čega ove tvrdnje tuženika sud ne smatra relevantnima za ovaj postupak te u tom smislu nije bilo potrebe posebno analizirati navode i dokaze   i to ugovor o kreditu, izvode s računa te iskaze saslušanih osoba u dijelu koji se odnose na spomenuta ulaganja u nekretninu.

 

18. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP pa je tako tuženik, koji je spor u cijelosti izgubio, dužan tužiteljima naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka i to troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice sukladno čl. 155. st. 1. ZPP. Tužiteljima je, umjesto troškova zatraženih troškovnikom za svaku pojedinu radnju (sastav tužbe, podneska i zastupanja na ročištima), priznata jednokratna nagrada u visini od 200 bodova sukladno tbr. 7. toč. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22; dalje: ranija Tarifa) u svezi s tbr. 52. st. 4. nove Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23) kojim je propisano da se za postupke iz tbr. 7. toč. 2. Tarife primjenjuje Tarifa koja je bila na snazi u vrijeme pokretanja postupka, bez obzira kada je postupak okončan, a u ovom slučaju radi se o postupku iz stambenih odnosa (iseljenje) iz tbr. 7. toč. 2. Tarife, te uzimajući u obzir vrijednost boda od 15,00 kn / 1,99 EUR sukladno tbr. 50. ranije Tarife, tužiteljima je priznata jednokratna nagrada u iznosu od 398,00 EUR uz zatraženi PDV sukladno tbr. 42. ranije Tarife u iznosu od 99,50 kn odnosno ukupno 497,50 EUR. Priznati su i troškovi sudskih pristojbi, ali ne u zatraženom iznosu od 100,00 EUR, već u iznosu od 99,68 EUR koji se odnose na trošak sudske pristojbe u plaćenom iznosu od 33,23 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,45 EUR sukladno Tarifi sudskih pristojbi. Tužiteljima su tako priznati ukupni parnični troškovi u iznosu od 99,68 EUR koje im je dužan nadoknaditi tuženik i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP po stopi određenoj u čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22, 156/22 i 155/23).

 

U Varaždinu, 19. ožujka 2024.

Sutkinja

Dubravka Kraljić

 

 

 

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave odluke izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

 

 

Dostaviti

1/ Tužitelji po punomoćnicima iz OD … iz V.

2/ Tuženik po punomoćnicima iz ZOU … iz V.