Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

P. broj: K-267/2019.-34.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje Dunje Petrović, predsjednice vijeća, te sudaca porotnika Ružice Krstonošić i Tomislava Rotha, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Marine Pecikozić, u kaznenom predmetu protiv optuženog R. A. U., zbog kaznenog djela iz članka 236. stavka 1. i 2. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17. - dalje u tekstu: KZ/11.), povodom optužnice Općinskog državnog odvjetništva u Osijeku, od 24. siječnja 2019., poslovni broj K- DO-631/2018-24, nakon javne rasprave održane 25. siječnja 2022., 31. ožujka 2022. i 29. lipnja 2022., a održane i zaključene 20. rujna 2022., u prisutnosti zamjenice općinskog državnog odvjetnika u Osijeku Snježane Ivanko-Nikolić, te optuženog R. A. U. i njegovog branitelja Domagoja Pejića, odvjetnika u

Osijeku, 22. rujna 2022. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Na temelju članka 453. točke 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. - dalje u tekstu ZKP/08.)

optuženi R. A. U., OIB:, sin R. A.

U. i Z. M. rođene C., rođen u V., R.

P., s prebivalištem u O., P. J. L. 15, državljanin R.

H. i R. P., po zanimanju ugostitelj, zaposlen u A. d.o.o.

O., s primanjima od 4.000,00 kuna, razveden, otac troje djece od kojih je jedno maloljetno u starosti od 13 godina, posjeduje SSS, suvlasnik ½ dijela kuće u O., F. M. 2, suvlasnik ½ stana na adresi prebivališta, bez čina, bez odlikovanja, neosuđivan, prekršajno kažnjavan,

OSLOBAĐA SE OPTUŽBE

da bi:

u vremenu od 3. siječnja 2018. do lipnja 2018., u S. i O., u nakani stjecanja protupravne imovinske koristi, iako svjestan da je temeljem Ugovora o zajmu sa zasnivanjem založnog prava na nekretnini u N. na otoku Š. od 20. listopada 2011. i Ugovora o kupoprodaji navedene nekretnine od 12. srpnja 2013. J.

V. stekao vlasništvo na navedenom nekretninom, tj. stambenom zgradom upisanoj u zemljišnim knjigama O. suda u S., izgrađenoj na kč.br.

, zk.ul., k.o. G., pa kada se uvjerio da ošt. J. V. vlasništvo nad navedenom nekretninom nije upisao u zemljišnim knjigama, dana 3. siječnja 2018. sa kćerkom V. M. B. zaključio Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju temeljem kojeg je vlasništvo na navedenoj zgradi prenio na kćerku V. M. B. kao davatelja uzdržavanja, koja je vlasništvo na navedenoj kući upisala u zemljišnim knjigama O. suda u S., dok je djelatnicima nadležnog zemljišnoknjižnog ureda prešutio da je navedenu nekretninu 2013. godine prodao J. V., kao i činjenicu da je J. V. faktični posjednik kuće u

kojoj živi, čime je J. V. oštetio za iznos od 140.000,00 EUR, koji iznos je oštećenik platio za navedenu nekretninu, što u protuvrijednosti čini iznos od 1.050.000,00 kuna,

dakle da bi s ciljem da sebi pribavi protupravnu imovinsku korist doveo nekoga lažnim prikazivanjem i prikrivanjem činjenica u zabludu i održavao ga u zabludi i time ga naveo da na štetu tuđe imovine nešto učini, a kaznenim djelom je pribavljena znatna imovinska korist,

pa da bi time počinio kazneno djelo protiv imovine – prijevaru iz članka 236. stavka 1. i 2. KZ/11.

II. Optuženi R. A. U. (s podacima kao u točki I. izreke)

k r i v  j e

što je:

točno neutvrđenog dana, u vremenu od 3. siječnja 2018. do početka lipnja 2018., u N. na otoku Š., iako svjestan da J. V. tijekom ljetne sezone živi u

kući u N., P. H. 5, koju mu je prodao 12. srpnja 2013.

zaključenjem Ugovora o kupoprodaji navedene nekretnine, nakon što je 3. siječnja 2018. temeljem Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju svoj suvlasnički dio prodao kćerki V. M. B., provalio u navedenu kuću, promijenio bravice na ulaznim vratima kuće, a kada je J. V. od njega zatražio razloge takvog postupanja rekao mu da s njim nema što razgovarati zabranivši mu dolazak i boravak u svom domu,

dakle, neovlašteno prodro u tuđi dom i na zahtjev ovlaštene osobe od tuda se nije udaljio,

čime je počinio kazneno djelo protiv privatnosti – narušavanje nepovredivosti doma i poslovnog prostora iz članka 141. stavka 1. KZ/11.

III. Optuženi R. A. U. na temelju članka 141. stavka 1. KZ/11.

o s u đ u j e s e

NA KAZNU ZATVORA

U TRAJANJU OD 10 (DESET) MJESECI

time da se optuženom R. A. U. uz daljnju primjenu članka 55.

stavka 1. i 3. KZ/11., izrečena kazna zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci zamjenjuje radom za opće dobro na način da se 1 (jedan) dan zatvora zamjenjuje sa 2 (dva) sata rada.

IV. Na temelju članka 55. stavka 5. i 6. KZ/11. rad za opće dobro izvršit će se samo uz pristanak osuđenika, i to u roku koje odredi nadležno tijelo za probaciju, vodeći računa o mogućnostima osuđenika obzirom na njegove osobne prilike i zaposlenje, s time da rok ne može biti kraći od 1 (jednog) mjeseca, niti dulji od 2 (dvije) godine, računajući od početka izvršavanja rada za opće dobro.

V. Ukoliko optuženi R. A. U. svojom krivnjom ne izvrši u cijelosti ili djelomično rad za opće dobro, sud će na temelju č lanka 55. stavka 8. KZ/11., donijeti odluku o izvršenju kazne zatvora u trajanju razmjernom neizvršenom radu za opće dobro.

VI. Na temelju članka 158. stavka 2. ZKP/08. upućuje se oštećeni J. V. s imovinskopravnim zahtjevom u parnicu.

VII. Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08. u vezi članka 145. stavka 2. točki 1., 6. i 8. ZKP/08. stavka 3. istog članka ZKP/08. nalaže se optuženom R. A.

U. platiti troškove kaznenog postupka i to trošak za svjedoke u iznosu od ukupno 500,00 kuna (petstokuna)/66,36 eura[1] (šezdesetišesteuraitridesetišetcenti), te paušalnu svotu u iznosu od 500,00 kuna (petstokuna)/ 66,36 eura (šezdesetišesteuraitridesetišetcenti), u roku od 15 (petnaest) dana, kao i trošak nagrade opunomoćenika oštećenika o čijoj će visini sud donijeti posebno rješenje (članak 148. stavak 4. ZKP/08.).

Obrazloženje

1. Optužnicom O. državnog odvjetništva u O. (dalje u tekstu: O. u

O.), od 24. siječnja 2019., poslovni broj, optužen je R.

A. U. zbog kaznenog djela protiv imovine – prijevare iz članka 236. stavka

1. i 2. KZ/11., te kaznenog djela protiv privatnosti – narušavanja nepovredivosti doma i poslovnog prostora iz članka 141. stavka 1. KZ/11. sve u vezi s člankom 51. KZ/11.

2. Optuženi R. A. U. očitovao se da se ne smatra krivim u odnosu na kaznena djela iz optužnice.

3. U dokaznom postupku na temelju članka 431. stavka 1. točke 8. ZKP/08. pročitan je iskaz svjedoka oštećenog J. V. od 20. studenog 2019. (stranice 88 - 91

spisa), ispitani su svjedoci V. M. B., S. V. i A. M.,

pročitani su ugovor o kupoprodaji nekretnine zaključen između optuženog R. A. U. i oštećenog J. V. od 12. srpnja 2013., ugovor o zajmu

sa osnivanjem založnog prava na nekretnini zaključen između oštećenika kao zajmodavca i optuženika kao zajmoprimca od 20. listopada 2011., izvadak iz zemljišne knjige zemljišno-knjižnog odjela O. suda S. zk.ul.,

kat.čest.zem., potvrde o uplati računa za električnu energiju od strane oštećenog J. V. za kuću u N. na otoku Š., privremeno porezno

rješenje P. uprave, P. ureda S., I. S. od 29. kolovoza 2013. o utvrđivanju osnovice poreza na promet nekretnine izgrađenoj na otoku Š., k.o. G., potvrda o plaćenom porezu na promet nekretninama od strane J.

V. od 12. rujna 2013., izvod iz katastarskog plana D. geodetske uprave, P. ureda za katastar S., rješenje o utvrđivanju građevne čestice

U. odjela za graditeljstvo i prostorno uređenje S.-d. županije,

S. S. od 19. lipnja 2018., identifikacija čestica D. geodetske uprave,

P. ureda za katastar S. od 28. travnja 2016., sporazum o prijenosu prava vlasništva i uređenju međusobnih prava i obveza zaključen 21. rujna 2018. između J. V. i V. M. B., povijesni izvadak za nekretninu upisanu u

zemljišno-knjižnom odjelu O. suda u S. zk.ul. k.o. G., rješenje

O. O. K.-D.-631/2018-8 od 16. listopada 2018. kojim se odbacuje kaznena prijava J. V. u odnosu na I.. osumnjičenu V. M. B. zbog

kaznenog djela iz članka 244. stavka 1. KZ/11. Nadalje, izvršen je uvid u spis O. suda u O. poslovni broj P-991/2018, pročitane su potvrde P.

uprave, P. ureda O., I. O., od 8. travnja 2022. (stranice 138

– 143 spisa, stranice 144 – 146 spisa i stranice 148 – 150 spisa), dopis od 8. travnja 2022. uz potvrdu P. uprave, P. ureda O., I. O., od 8.

travnja 2022. (stranice 144 – 145 spisa), potvrda P. uprave, P. ureda

O., I. O., od 12. srpnja 2022. o stanju poreznog duga optuženika na dan 12. srpnja 2012., izvaci iz prekršajne i kaznene evidencije za optuženika (stranice 152 – 154 spisa), te je na kraju dokaznog postupka ispitan optuženik.

3.1. Na temelju članka 404. stavka 3. ZKP/08. rasprave od 31. ožujka 2022. i 29. lipnja 2022. održane su u odsutnosti uredno pozvanog optuženika, koji je prethodno upozoren da mu se može suditi u odsutnosti, a očitovao se o optužbi u prisutnosti branitelja.

3.2. Na raspravi od 20. rujna 2022. na temelju članka 421. stavka 1. točke 2. ZKP/08. odbijeni su kao nevažni dokazni prijedlozi optužbe za vršenjem uvida u ostavinski spis, kao i pribavljanje povijesnog izvatka iz zemljišnih knjiga za predmetnu nekretninu budući da činjenica da optuženik nije bio upisan kao vlasnik predmetne nekretnine sve do nekoliko dana prije nego što je sklopio ugovor s kćerkom nije bila sporna, dok činjenica je li isplatio ostale suvlasnike u ostavinskom postupku nije bila važna za odluku u ovom postupku.

4. Iznoseći obranu optuženi R. A. U. naveo je da je točno da je njemu

J. V. negdje 2011. ili 2012. posudio određeni iznos novca, a koji ugovor o posudbi se i nalazi u ovom spisu. Prije svega, ističe da u vrijeme kad su J. i on sklopili ovaj ugovor o posudbi, kuća na O. Š. je još uvijek bila u zemljišnim knjigama upisana kao vlasništvo njegove pokojne majke i očuha, upravo se vodio ostavinski postupak prema kojem su kuću trebali naslijediti on i djeca njegovog očuha iz prvog braka. On je J. tražio da mu posudi novce upravo iz razloga da bi mogao isplatiti ostale suvlasnike i kako bi mogao postati vlasnik te kuće na Š. u cijelosti. J. je njemu zapravo pozajmio iznos od 60.000,00 eura, iako je u ugovoru navedeno 100.000,00 eura. Naime, oni su iznos od 100.000,00 eura naveli u ugovoru zbog toga jer je on (optuženik) u to vrijeme imao visok porezni dug otprilike u tom iznosu. U tom ugovoru su oni naveli da on J., ukoliko mu ne vrati novce, dozvoljava da se upiše kao založni vjerovnik u zemljišne knjige kako mu porezna „ne bi sjela“ na tu kuću i kako ne bi ostao bez kuće zbog tog poreznog duga. J. inače poznaje jako dugo i od prije rata i u to vrijeme su bili u jako dobrim odnosima. Ističe da u ugovoru o posudbi, odnosno pozajmici, a isto tako i u kasnijem ugovoru o kupoprodaji koji je s J. sklopio možda dvije godine poslije ove pozajmice, nije bila ispravno navedena zemljišno knjižna čestica pa se zbog toga nije J. mogao upisati u zemljišne knjige sve dok se zemljišnoknjižno stanje ne bi uredilo tako da ono što piše u zemljišnim knjigama odgovara faktičnom stanju. Ostavinski postupak koji je vodio s ostalim nasljednicima vezano za kuću se odužio tako da on i u vrijeme kad je s J. sklopio ugovor o kupoprodaji kuće još uvijek nije bio upisan u zemljišne knjige kao vlasnik, međutim J. i njemu tu ništa nije bilo sporno jer su znali da je to sve čisto i da će on biti vlasnik kad završi ostavinski postupak. Nakon što mu je J. posudio novce, neko vrijeme nakon toga pokušavao je prodati kuću na Š., međutim to mu baš nije išlo. J. se ta kuća sviđala i on je predložio da uplati razliku na ime te kuće, odnosno da se u cijenu uračuna onaj iznos koji je on (J.) njemu posudio, a da on nadoplati razliku i time bi bio riješen taj njihov odnos koji se već otegnuo neko vrijeme. Oni su sklopili ugovor o kupoprodaji kuće i u tom ugovoru je navedeno da mu J. treba na ime razlike platiti još 400.000,00 kuna, što je u to vrijeme uz onih 60.000,00 eura koje mu je J. pozajmio, bila realna cijena za tu kuću. J. i on u to vrijeme nisu imali nikakav poseban dogovor oko posjeda kuće, tamo su boravili i on (optuženik) i J., koji je tamo dolazio na ljetovanje, nešto je čak i renovirao tu kuću, ali ju je koristio isključivo kao vikendicu. Prošlo je negdje tri ili četiri godine otkad su sklopili ugovor o kupoprodaji kad se napokon riješilo pitanje vezano za oznaku zemljišnoknjižne čestice, međutim njemu J. još uvijek nije isplatio ostatak kupoprodajne cijene. Konzultirao se s pravnicima koji su ga savjetovali da je jedini način kako bi on, u trenutku kada kuća u zemljišnim knjigama „prijeđe“ na njega, izbjegao da mu porezna zbog poreznog duga „sjedne“ na tu kuću, da istu „prebaci na svoju kćer“ na temelju ugovora o dosmrtnom uzdržavanju. Zbog toga je on sačinio taj ugovor i prenio nekretninu u vlasništvo svojoj kćerki. Njegova kćerka znala je zbog čega se prebacuje kuća na nju i on je njoj objasnio da mu J. od obećanih 400.000,00 kuna nije ništa isplatio. Njegova kćer je tada upisana kao vlasnica kuće u cijelosti i bila je na moru u toj kući kad je J. u kuću provalio, promijenio brave i nije joj dao uđe unutra. Istaknuo je da je on (optuženik) promijenio brave na kući negdje u vrijeme kad je kuća prebačena na njegovu kćer, nakon par mjeseci. Tom prilikom kad je J. provalo i nije dao kćeri da uđe, bila je i policija, međutim oni su rekli da se gleda stanje posjeda kakvo je zatečeno, „tko je u kući taj i ostaje u kući“. Njegova kćer se cijele te situacije jako uplašila, ona je otišla u S.. Nakon toga, J. je nju „isprepadao“ tako da je ona u konačnici s njim potpisala sporazum da mu vraća kuću u vlasništvo. Njegova kćer od tada ne želi s njim (optuženikom) kontaktirati. Njegova kćer je tada imala 20 i nešto godina, bila je jako mlada, imala je dvoje male djece i toliko se isprepadala od te cijele situacije da je prebacila kuću J., koji joj je rekao da će se protiv nje voditi kazneni postupak. Odmah nakon situacije koja se dogodila s kćerkom (da su nju izbacili iz kuće), pokrenuo je postupak za poništenje ugovora o dosmrtnom uzdržavanju jer je htio da se kuća vrati na njegovo ime, da na taj način zaštiti kćerku, pomirio se s tim da porezna „sjedne na kuću“, vidio je da nema ništa od toga da će mu J. platiti 400.000,00 kuna. U zadnjih pet, deset godina J. V. živi u O.. Do trenutka sklapanja ugovora s njegovom kćerkom V., on nije bio upisan kao vlasnik te kuće u zemljišnim knjigama, možda je bio upisan jedan dan, nije se upisao zbog porezne uprave. Uz njega, nasljednici kuće na Š. bili su Š. i R. N.

(jedan od njih dvojice je živio u A., a jedan u F., misli da je R. u

F.), te djeca treće nasljednice (ona je u vrijeme ostavinske rasprave već preminula) koji se zovu H. i M., H. prezime ne zna, a M. se vjerojatno

preziva D.. On je tim nasljednicima platio svakome po 25.000,00 eura, o tome ima negdje i potvrde, to je sve išlo kroz sudski postupak u kojem je bilo određeno da će on ostale nasljednike isplatiti. Njegova kćer V. podnijela je prijedlog zemljišnoknjižnom sudu u S. za uknjižbu prava vlasništva. J. V. njemu je na ime kupoprodaje kuće na Š. isplatio 60.000,00 eura (to je ona pozajmica o kojoj je govorio na početku obrane), dok mu od iznosa od 400.000,00 kuna nije ništa isplatio.

5. Svjedok oštećeni J. V. na raspravi od 20. studenog 2019. u iskazu je naveo da je bio dobar s optuženikom, te ga je isti zamolio da mu posudi iznos od 100 tisuća eura a kako bi isplatio suvlasnike kuće u Š.. Sjeća se da je to bilo tijekom 2011. godine. On je te novce posudio optuženiku i sjeća se da su se dogovorili da će kuća u Š. biti garancija u slučaju da mu ne vrati novac, te da će u tom slučaju prepisati na njegovo ime. Obzirom da mu optuženik nije vratio novce niti je prodao predmetnu kuću, a nasljednike je u međuvremenu isplatio temeljem posuđenih 100.000,00 eura, optuženik mu je predložio da se kuća prenese u njegovo vlasništvo, te je dodatno od njega zatražio i 40.000,00 eura. Sjeća se da su tom prilikom sklopili i pisani ugovor. Kako se on nije mogao upisati kao vlasnik u zemljišnim knjigama, on je radi upisa prava vlasništva temeljem ugovora o kupoprodaji pokrenuo parnične postupke u S., a potom i u O.. On je od 2013. godine živio u kući na Š..

Kuću je legalizirao, no ista nije bila upisana na njegovo ime. Negdje tijekom svibnja ili lipnja prošle godine (u odnosu na raspravu), dok je privremeno boravio u O., optuženik je provalio u njegovu kuću u Š. i promijenio brave. Kad se vratio na Š. utvrdio je ove okolnosti, te je on sam ponovno promijenio brave i o ovom događaju izvijestio policiju. Optuženik je svoju kćerku V. upisao na drugu česticu koja pripada H. Đ. iz O., S. ulica. Ne može se prisjetiti točno svega. Sjeća se da je nakon opisanog događaja optuženik još jedanput provalio u kuću. S V. M. B. sklopio ugovor nakon njegovog ispitivanja u O. u O., te je tim sporazumom u potpunosti obeštećen jer mu je temeljem istog sporazuma, a nakon identifikacije čestica, od strane V. M. B., kuća vraćena. Imovinskopravni zahtjev u iznosu od 70.000,00 kuna odnosi se na počinjenu štetu na predmetnoj kući koju je optuženik počinio nakon što je provalio u kuću. Prvi put je primijetio da je u kuću provaljeno negdje tijekom svibnja 2018. Prije provale on je bio u kući negdje u 11. mjesecu 2017. godine. Sjeća se da je tom prilikom obnavljao fasadu i da su tamo bili prisutni majstori. Susjedi su mu rekli da je upravo optuženik provalio u njegovu kuću, te je na ulazna vrata i garažna vrata kuće postavio tablu sa sadržajem ''Oprez, privatno vlasništvo''. Tom prilikom nije mogao ući u kuću na način da bi otključao vrata svojim ključevima budući su brave ulaznih vrata bile zamijenjene. Kako je zatekao zaključanu kuću on nije kontaktirao optuženika već sam o okolnosti zamijene brave obavijestio policiju. Njega optuženik tom prilikom nije kontaktirao. On trenutno živi u O.. Na Š. je u predmetnoj kući boravio samo tijekom ljetne sezone, odnosno nekih pet do šest mjeseci. Namjeravao je uknjižiti založno pravo na ime posuđenog novca od 100.000,00 eura, a temeljem sklopljenog kupoprodajnog ugovora, a kako ga je zastupao odvjetnik R. koji je u međuvremenu preminuo, to nije uspio napraviti. Iz istih tih razloga nije uspio upisati niti vlasništvo na predmetnoj nekretnini. Prema njegovom saznanju njegova kuća nalazi se na čestitci H. Đ..

5.1. S obzirom da je oštećeni J. V. izjavio da se ne sjeća svih okolnosti događaja, te da je njegov iskaz na raspravi od 20. studenog 2019. bio djelomično različit u odnosu na njegov raniji iskaz kojeg je dao u državnom odvjetništvu, u smislu članka 426. ZKP/08. pročitan je njegov iskaz od 6. kolovoza 2018. u kojem je naveo da R. A. U. poznaje unazad 15 godina. Trebali su biti

vjenčani kumov pa ga je 26. listopada 2011. R. zamolio da mu posudi 100.000,00 eura da isplati članove obitelji koji su suvlasnici kuće na Š.. Dogovor je bio da će mu prepisati kuću ukoliko mu ne vrati novce. On je novce dao svom odvjetniku, sada pokojnom Z. R. koji je novce dao nasljednicima iz

R. pokojnog očuha i majke. Dogovor je bio da će mu novac vratiti nakon godinu, dvije dana po prodaji navedene kuće. Kako R. nije prodao navedenu kuću, on mu je predložio da mu prenese u vlasništvo navedenu kuću, te su 12. srpnja 2013. zaključili Ugovor o kupoprodaji navedene nekretnine s tim da je R. o d njega tražio isplatu još 40.000,00 eura što je dao iako je u Ugovoru navedena vrijednost nekretnine od 400.000,00 kuna. Obzirom da se R. nije držao dogovora vezano za upis vlasnika kuće, budući su nasljednici isplaćeni, on je radi upisa sebe kao vlasnika navedene kuće na Š. pokrenuo parnični postupak pred O. sudom u S., u kojem postupku me zastupa odvjetnica M. J. iz S., dok

ga u parničnom postupku pred O. sudom u O. zastupa njegov punomoćnik D. A., odvjetnik iz O., inače zet pokojnog Z.

R.. On je od te 2013. godine zajedno sa suprugom D. živio u toj

kući na Š., te mu je te iste godine supruga preminula, te od tada u kući povremeno s njim boravi njegova kćerka S. V. koja živi i radi u N.. On je

kuću na Š. legalizirao 2016. ili 2017. godine. Do pokretanja navedenih parničnih postupaka s njegove strane kao tužitelja došlo je stoga što je R. njegovu kuću na Š. prepisao na kćerku V. M. B. iz čega je zaključio da ga želi prevariti i izbaciti iz njegove kuće. On je od njega pokušao dobiti obrazloženje razloga tog njegovog čina, no on je njemu rekao da s njim nema što razgovarati. S obzirom da ga je R. izbacio iz kuće na način da je provalio i promijenio bravice na ulazim vratima, on trenutno živi u O., F. L. 1. Ne zna V. M. B. i ne zna

da li ona ima saznanja da je njen otac njemu prodao kuću, a ona 5 godina nije dolazila u kuću, no on ne zna iz kojeg razloga. Nikada nije V. M. B. ništa rekao vezano za vlasništvo nad navedenom kućom. Poznato mu je da je njegov zet A. M. V. M. B. rekao ovo ljeto u lipnju ove godine, kada je V. došla u kuću da tamo nema što tražiti, ali to je bilo nakon što se V. upisala kao vlasnica navedene kuće.

5.2. Nakon što mu je pročitan njegov iskaz od 6. kolovoza 2018. svjedok oštećeni J. V. izjavio je da se sad točno prisjeća i može potvrditi da je sve bilo upravo tako kao što je iskazao u državnom odvjetništvu.

6. Tijekom postupka nije bilo sporno da je oštećeni J. V. optuženom

R. A. U. pozajmio veći iznos novca kako bi mogao isplatiti

suvlasnike kuće u N. na otoku Š., time da su prilikom pozajmice ugovorili da će optuženik oštećeniku vratiti novac nakon što proda kuću na Š.. Kako optuženik nije prodao kuću na Š., odnosno nije oštećeniku vratio pozajmljeni novac, sklopili su ugovor o kupoprodaji predmetne kuće kojim su ugovorili da je oštećenik optuženiku dužan platiti razliku cijene, dok se iznos kojeg je oštećenik ranije pozajmio optuženiku uračunao u kupoprodajnu cijenu. Nije bilo sporno da je oštećenik od trenutka sklapanja ugovora o kupoprodaji kuće bio u njezinom posjedu (i prema navodima optuženika oštećenik je tamo ljetovao), međutim nije se u zemljišne knjige upisao kao vlasnik nekretnine. Također, nije bilo sporno da je optuženik 3. siječnja 2018. sa svojom kćerkom V. M. B. sklopio

ugovor dosmrtnom uzdržavanju na temelju kojeg joj je prenio u vlasništvo predmetnu kuću koju je ranije temeljem ugovora o kupoprodaji prodao oštećeniku, te je ona na temelju tog ugovora upisala svoje vlasništvo u zemljišne knjige. Nije bilo sporno niti da je optuženik točno neutvrđenog dana, nakon što je sklopio ugovor s kćerkom, promijenio brave na kući u N., te su se u tom razdoblju optuženik i oštećenik sporili oko posjeda predmetne kuće. Konačno, nije bilo sporno da je kćer optuženika V. M. B. na temelju sporazuma s J. V. istom vratila

predmetnu kuću u vlasništvo, kao i posjed te kuće.

7. Bilo je sporno koji je iznos novca oštećenik pozajmio optuženiku, koji iznos novca se oštećenik obvezao platiti optuženiku kao razliku na ime kupoprodajne cijene za kuću, te je li tu razliku kupoprodajne cijene isplatio optuženiku. Također, bio je sporan motiv zbog kojeg je optuženik, nekoliko dana nakon što je svoje vlasištvo upisao u zemljišne knjige, na temelju ugovora o dosmrtnom uzdržavanja vlasništvo nad kućom prenio na svoju kćer V. M. B.. Bilo je sporno i je li oštećeni J. V. u inkriminiranom vremenu živio u predmenoj kući na Š. ili je pak tamo odlazio samo povremeno, odnosno je li ta kuća za njega imala svojstvo doma.

8. Svjedokinja V. M. B. u iskazu je navela da ona o događaju za koji se njezin otac tereti pod točkom 1. optužnice nema osobnih saznanja. Njezin otac joj je rekao da kad je riješio papire za kuću na Š., konkretno u N., da je tu kuću prodao J. V., međutim da mu J. nije isplatio kupoprodajnu cijenu, zbog

čega je J. ostao bez kuće. O tome joj je njezin otac čak i pokazao neki papir gdje su oni to ugovorili - ako J. do određenog roka ne plati za kuću, da će ostati bez nje. Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju sklopila je s ocem zimi, misli da je to bilo otprilike prije tri godine. Tim ugovorom je bilo ugovoreno da kuća na Š. pripada njoj, a da je ona dužna svog oca uzdržavati, pomagati mu, što je njoj bilo i prirodno s obzirom da je on njoj otac. S druge strane, ovdje oštećeni J. V., njoj je rekao da je isplatio novac za kuću preko odvjetnika R., koji je bio jedini svjedok tome, te da on drugih dokaza o tome da je isplatio kuću nema. J. se požalio da ga je njegov otac prevario, budući da mu je on dao novce, ali nije joj rekao koji iznos, da njezin otac riješi papire vezano za kuću, te su se dogovorili da ukoliko moj otac ne bude mogao vratiti te novce, da će kuća pripasti J.. Nakon što je s ocem sklopila ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, ona se nakon toga bez problema upisala u zemljišne knjige kao vlasnica predmetne nekretnine na Š.. Sjeća se dva događaja koja su se dogodila u ljeto prije otprilike tri ili četiri godine. Kad su došli na more u srpnju, prije tri ili četiri godine, drugi dan od njihovog dolaska zet J.

V. došao je s policajcem u kuću navodeći da što oni tu rade, da su u kući koja nije njihova. To je bila jedna vrlo neugodna situacija. Njoj je najviše zasmetalo što ju je njezin otac doveo u takvu situaciju. Sad može reći da je njezin otac znao što radi jer je komunicirala s jednim odvjetnikom koji joj je rekao da je upozorio njezinog oca da se takve stvari mogu dogoditi. Da je znala kakve su okolnosti, ne bi nikada sklopila sa svojim ocem ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, budući da ona ne želi ništa što nije njezino. Drugi događaj dogodio se nakon nekih mjesec dana, isto to ljeto, kad je ona došla u kuću na Š. kako bi prespavala noć, te je sljedećeg dana otišla od kuće, a kad se vratila, zatekla je J. s još dva ili tri muškarca kako obijaju brave. Njoj su tada u kući ostali i svi dokumenti i stvari koje je imala sa sobom. Po dolasku policije, rekli su joj da ona mora izići iz kuće jer da se gleda zatečeno stanje, odnosno, da pravo ostati ima tko je u tom trenutku u posjedu kuće, što je njoj bilo neobično i smatrala je da ima pravo biti u toj kući budući da je bila upisana kao vlasnica. Nakon svih ovih događaja htjela je sa svojim ocem raskinuti ugovor o dosmrtnom uzdržavanju jer se osjećala prevareno, međutim, on na to nije pristao i rekao joj je da ne može to samo tako, da se sve sada vodi na nju i slično. Kad je govorila o tome da joj je otac rekao da je J. ostao bez kuće jer nije isplatio cijenu, može pojasniti da joj je rekao da J. nije isplatio u cijelosti cijenu, odnosno, djelomično je bio platio, međutim, ostatak nije isplatio u roku u kojem je trebao i zato je ostao bez kuće, a koji su točno iznosi bili u pitanju, ne može reći. Ona smatra da J. V. jest bio u posjedu kuće na Š., ona nekoliko godina prije nego što

je s ocem sklopila ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, nije bila na Š., a kad je nakon tog njihovog ugovora došla u kuću, vidjela je da se tamo nalaze stvari za koje misli da su J. jer to nisu bile stvari njezinog oca i kuća je izgledala drugačije, odnosno bila je renovirana, jedna prostorija je bila proširena što ranije nije bilo tako, nego je ranije bila cisterna u kojoj se skladištila voda. Nema osobnih saznanja o tome tko je renovirao kuću, njoj je J. rekao da je to napravio on, a s ocem o tome nije niti razgovarala jer je nakon toga svega prekinula s njim komunikaciju i nisu više u nikakvim odnosima. Između nje i njezinog oca vodi se spor pred sudom, otac je podnio tužbu protiv nje da je raspolagala imovinom prenesenom po ugovoru o dosmrtnom uzdržavanju u vlastitu korist, odnosno da je nekretninu na Š. prodala J., a da se o njemu ne brine i da je on teško bolestan, te otac od nje traži 300.000,00 kuna naknade štete. Ona je s J. V. sklopila sporazum na temelju kojeg mu je prenijela bez ikakve naknade nekretninu na Š. u vlasništvu, to je učinila jer se i sama osjećala prevarenom od strane svog oca i htjela se maknuti iz cijele te situacije. Njoj J. V. nije prezentirao dokaze o tome da je o isplatio novce za kuću u cijelosti njezinom ocu. J. V. imao je nekakve papire glede tog odnosa s njezinim ocem, međutim, ona se više ne sjeća točno što je sve njoj predočio budući da je od toga prošlo već puno vremena. Ne sjeća se da li je prilikom sporazuma s J. V. bilo nekakvog govora o tome da su nekretnine

krivo naznačene, ona je tada bila pod velikim stresom i samo se htjela riješiti te kuće. Misli da je papire za uknjižbu u sud nosio njezin otac, odnosno, da je ona potpisala ono što je trebalo, a on da je to predao na uknjižbu. Sjeća se da je njezin otac napravio i policu osiguranja imovine u odnosu na kuću u Š., u vrijeme kad je ona već bila vlasnica kuće, a ona je za to znala jer joj je otac rekao da će on plaćati osiguranje te kuće, međutim on je osiguranje prestao plaćati kad su se počele događati sve ove stvari s kućom i tad su njoj počele stizati opomene, obratila se djelatnicima osiguranja. Poznato joj je da je njezin otac porezni dužnik i iz tog razloga je kuća prenesena na nju.

9. Svjedokinja S. V. u iskazu je navela da joj je poznato da je njezin otac J. ovdje optuženom R. U. posudio novac, misli oko 70.000,00 ili 80.000,00 eura kako bi R. mogao isplatiti svoju polubraću, odnosno polusestre, koji su bili zajedno s njim suvlasnici na kući na Š.. U tom ugovoru o zajmu ugovorili su da će njezin tata moći "sjesti na kuću" u slučaju da mu R. ne vrati novac. R. je htio prodati tu kuću na Š. kako bi isplatio njezinog tatu, međutim nije uspio. Nakon toga, R. i njezin tata dogovorili su da tata kupi kuću na Š. od njega, tako da se uračuna onaj dio koji je njezin tata posudio R., a da mu tata isplati još razliku za kuću. Ne može se sjetiti točno koji je to bio iznos i tu razliku njemu je otac isplatio, misli da mu je taj novac predao u gotovini. Oni su nakon toga nekoliko godina ljetovali u toj kući na Š., s tim da je njezin otac za to vrijeme radio na kući, odnosno renovirao je kuću i ulagao je u nju. U međuvremenu, dogodilo se to da je R., očito vidjevši da se njezin otac još nije uspio upisati u zemljišne knjige, iskoristio to i prepisao kuću na svoju kćer V.. Bila je u B. kad je čula da je optuženik provalio u kuću na Š., misli da je to bilo prije četiri ili pet godina. Oni su tada u kući imali puno svojih stvari, u tijeku su bili neki radovi na kući. Nakon toga što je optuženik provalio, i njezin otac je promijenio brave na kući, te je optuženik nakon toga opet došao i provalio u kuću. Oni su poslije toga uspjeli zadržati posjed kuće jer su jednom prilikom kad je V. bila tamo, došli njezin partner i otac i tada je bilo rješenje da onaj tko trenutno posjeduje kuću, da može u njoj i ostati. V. je nakon toga prenijela u vlasništvo kuću njezinom ocu kad je shvatila o kakvoj se situaciji radi. Optuženik je u zemljišnim knjigama bio uknjižen tri dana kao vlasnik kuće na Š., te je već nakon toga prenio kuću u vlasništvo svojoj kćerki da mu ne bi sjela porezna na kuću, to smatra zato što zna da je imao porezne dugove. Ona nije nikada vidjela optuženog R. U.. Ona nije osobno vidjela da je njezin otac predao

gotovinu R. jer se tada nalazila u B., ali pretpostavlja da je to bilo u gotovini jer njezin otac inače ne zna koristiti I. bankarstvo i nema običaj koristiti kartice. Njezin otac sada živi u O., gdje je živio i unazad zadnjih deset godina. Njoj nije poznato da bi nekretnina na Š. bila krivo označena.

10. Svjedok A. M. u iskazu je naveo da su njemu njegov punac J. i njegova žena rekli da je punac pozajmio određenu svotu novaca, misli oko 100.000,00 eura, ovdje optuženom U.. U. on ne poznaje, nego samo zna da se on tako

zove. Jamstvo za ovu pozajmicu bila je kuća na Š.. Zna i da on nije vraćao njegovom puncu novac koji mu je on pozajmio. Jednom prilikom kad su supruga i on došli u O., punac ih je pitao žele li da kupi kuću na Š., odnosno on je htio isplatiti U. još novaca pa da ovaj na njega prenese kuću. Zna da je punac isplatio U. i ostatak novaca, ne može se točno sjetiti koji je to bio iznos, misli oko 50.000,00 eura, a nije mu poznato na koji način je to isplaćeno. Oni su nakon toga dosta vremena provodili u toj kući, supruga, njihova kćer i on su tamo bili možda i po pet do šest mjeseci godišnje. U. se ukazala prilika, bio je dužan porez, i navodno je zbog toga prepisao kuću na kćer, a s tim je i ona bila iznenađena jer do tada nije bila u posebnim odnosima s ocem. O tome što se događalo, odnosno da je kuću prenio u vlasništvo kćerki, njih nitko nije obavijestio, u to vrijeme su bili praznici i vjeruje da je U. iskoristio to vrijeme kad nitko nije obraćao pozornost. Oni su dobili dojavu od prijatelja sa Š. koji je inače imao ključ od kuće, da ne može ući u kuću jer je promijenjena brava, te im je rekao da ima i nekakav natpis "privatno vlasništvo". Odmah su došli tamo, provalili, odnosno ušli u kuću i provalili brave, međutim, nakon toga je u kuću opet provalio optuženik, za to su također čuli od poznanika sa Š. koji su rekli da se on tamo nalazio, a između ostalog da se stalno u kući netko nalazi, odnosno da se kuća očito iznajmljuje. Nakon toga, opet je došao na Š. i igrom slučaja tamo se nalazila optuženikova kćerka V. i uočio je da u kući nedostaje dosta vrijednih stvari, između ostalog je to bio i njegov alat za elektrotehniku, boja za fasadu, novi televizor itd. J. V. sada živi u O.,

a on u O. živi u posljednjih deset godina. Zna da su prilikom pozajmice između J. i U. bile ugovorene i kamate, a ne može se točno izjasniti da li ovaj iznos od 100.000,00 eura predstavlja glavnicu zajedno s kamatama i ev. 120.000,00 eura. Njemu nitko nikada nije prezentirao nekakav dokaz o tome da je punac isplatio U. ostatak novca. Poznato mu je da je njegov punac platio legalizaciju vezano za nekretninu na Š..

11. Sud je iskaze svjedoka oštećenog J. V., V. M. B., S.

V. i A. M. prihvatio vjerodostojnim, budući da su okolnosni i detaljni, te suglasni u pogledu bitnih činjenica. Iskazi svjedoka S. V. i A. M.

potvrđuju iskaz oštećenog J. V. glede činjenice da je oštećenik optuženiku isplatio ugovorenu razliku kupoprodajne cijene. Njihovi su iskazi tim više uvjerljivi imajući u vidu da imenovani svjedoci, koji nisu o kupoprodaji kuće imali neposrednih nego samo posrednih saznanja, nisu egzaktno nego samo približno iskazivali o iznosima koje je oštećenik pozajmio optuženiku, te koje je isplatio optuženiku na ime razlike kupoprodajne cijene, što govori u prilog tome da su oni iskazivali istinito o onome čega se sjećaju i što im ranije govorio oštećenik, ne želeći pri tom neosnovano pogodovati istom.

11.1. Da je iskaz oštećenog J. V., u kojem je dataljno opisao svoj odnos s optuženikom glede sporne kuće, istinit proizlazi i iz činjenice da mu je kćer optuženika – svjedokinja V. M. B., nakon što je saznala da je kuća na temelju ugovora o kupoprodaji prešla u vlasništvo oštećeniku, te da on jest optuženiku za istu isplatio kupoprodajnu cijenu, prenijela oštećeniku kuću nazad u vlasništvo, što zasigurno ne bi učinila da nije i sama povjerovala oštećeniku u istinitost njegovih tvrdnji. Nije životno niti logično da bi ona u cijeloj situaciji stala „na stranu“ oštećenog J. V., a ne uz svog vlastitog oca – ovdje optuženika,

da se nije i sama osjećala izigrano i prevareno, budući da ju je njezin otac doveo u zabludu lažno joj predočivši da mu J. nije isplatio ostatak cijene i da je zbog toga „ostao bez kuće“.

11.2. Iskaz oštećenog J. V. suglasan je i materijalnoj dokumentaciji koja priliježe spisu, osim u dijelu glede visine iznosa „ostatka“ kupoprodajne cijene, ali oštećenik je u svom iskazu obrazložio da je u pisanom ugovoru o kupoprodaji bila naznačena cijena u iznosu od 400.000,00 kuna, međutim da je R. u stvarnosti od njega tražio 40.000,00 eura koje mu je on i isplatio (svjedok A. M. u iskazu je potvrdio iskaz oštećenika navodeći da je njegov punac optuženiku na ime razlike cijene za kuću isplatio oko 50.000,00 eura). Zbog svega navedenog, sud je iskaz svjedoka oštećenog J. V. prihvatio u cijelosti vjerodostojnim.

12. Iz ugovora o kupoprodaji nekretnine zaključenog između optuženog R. A. U. i oštećenog J. V., od 12. srpnja 2013. proizlazi da je

kupac, ovdje oštećeni J. V., od prodavatelja, ovdje optuženog R. A. U., kupio nekretninu - u naravi dovršenu stambenu zgradu s kosim krovom visine Po+Pr, koja se sastoji od jedne stambene jedinice neto korisne površine 41,68 m2 i jedne stambene jedinice neto površine 50,27m2, te garaže vanjskih dimenzija 4,8x5,51m, izgrađeno na kat. čest. zem. 2254/I.k.o. GROHOTE s pripadajućim zemljištem, za iznos od 400.000,00 kuna, te da su stranke suglasne da navedena cijena predstavlja punu naknadu za vrijednost kupljene nekretnine. Prodavatelj je navedenim ugovorom ovlastio kupca da na temelju istog bez svakog daljnejg pitanja ili odobrenja izvrši upis prava vlasništva na nekretnini koja je predmetnog ugovora u svoje ime i za svoju korist.

13. Iz ugovora o zajmu sa osnivanjem založnog prava na nekretnini zaključenog između oštećenika kao zajmodavca i optuženika kao zajmoprimca, od 20. listopada 2011. proizlazi da je zajmodavac J. V. pozajmio zajmoprimcu R.

A. U. iznos od 100.000,00 eura, na način da je na svoje ime, a u korist zajmoprimca ostvario kredit kod B. popolare u O. koji je iznos isplaćen zajmoprimcu. Zajmoprimac R. U. obvezao se vratiti zajmodavcu J.

V. navedeni iznos zajma odmah po prodaji kuće za odmor koju ima u vlasništvu na otoku Š., N., na adresi ul. P. H. broj 5. Radi

osiguranja vraćanja iznosa zajma zajmoprimac R. U. dozvolio je

zajmodavcu J. V. da se na nekretnini u vlasništvu zajmoprimca koja se

nalazi na Š. – N., ul. P. H. broj 5, upisana na kčbr.,

zk. ul., k.o. G. osnuje založno pravo u korist zajmodavca.

14. Iz izvatka iz zemljišne knjige zemljišnoknjižnog odjela O. suda S. zk.ul. , kat.čest.zem., od 1. srpnja 2018. proizlazi da tada kao vlasnica 1/10

predmetne nekretnine bila upisana V. M. B..

15. Iz privremenog poreznog rješenja P. uprave, P. ureda S.,

I. S. od 29. kolovoza 2013. o utvrđivanju osnovice poreza na promet nekretnine izgrađenoj na otoku Š., k.o. G. proizlazi da je poreznom obvezniku J. V. utvrđena osnovica poreza na promet nekretnina u iznosu

od 400.000,00 kuna, te da je porezni obveznik dužan platiti utvrđeni iznos poreza u roku od 15 dana od dana izvršnosti rješenja.

15.1. Iz potvrde o plaćenom porezu na promet nekretninama od strane J.

V. od 12. rujna 2013. proizlazi da je oštećeni J. V. uplatio iznos od 20.000,00 kuna na ime poreza na promet nekretnina.

16. Iz rješenja o utvrđivanju građevne čestice U. odjela za graditeljstvo i prostorno uređenje S.-d. županije, S. S. od 19. lipnja 2018.

proizlazi da je oštećeni J. V. legalizirao građevine izgrađene na katastraskoj čestici k.o. G..

17. Iz sporazuma o prijenosu prava vlasništva i uređenju međusobnih prava i obveza zaključenog 21. rujna 2018. između J. V. i V. M. B. proizlazi

da je V. M. B. oštećenom J. V. priznala da je pravo vlasništva

nad spornom nekretninom stekao na temelju ugovora o kupoprodaji nekretnine sklopljenog s optuženikom 12. srpnja 2013., te da mu je dozvolila da na 1/10 suvlasničkog dijela nekretnine bez daljnjih pitanja i odobrenja u svoje ime izvrši ukljižbu prava vlasništva.

18. Iz spisa O. suda u O. poslovni broj P-991/2018 proizlazi da je optuženik 19. listopada 2018. podnio tužbu protiv svoje kćeri V. M. B.,

radi raskida ugovora o dosmrtnom uzdržavanju zaključenog između stranaka 3. siječnja 2018., radi neispunjenja obveza koje je ista preuzela ugovorom, te teške poremećenosti u međusobnim odnosima. Tužbom je optuženik zahtijevao uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, te naknadu parničnih troškova.

19. Iz potvrde P. uprave, P. ureda O., I. O., od 8.

travnja 2022. i dopisa od 8. travnja 2022. uz potvrdu P. uprave, P.

ureda O., I. O., od 8. travnja 2022. proizlazi da je optuženik tijekom 2021. ostvario dohodak od nesamostalnog rada u iznosu od 54.587,00 kuna, te porez i prirez u iznosu od 2.417,39 kuna, dok je na dan 8. travnja 2022. imao porezni dug u iznosu od 23.613,73 kune.

20. Iz potvrde P. uprave, P. ureda O., I. O., od 12.

srpnja 2022. o stanju poreznog duga optuženika na dan 12. srpnja 2012. proizlazi da je optuženik na dan 12. srpnja 2012. imao porezni dug u visini od 796,984,42 kune.

21. Iz izvatka iz prekršajne evidencije proizlazi da je optuženik prekršajno kažnjavan, dok iz izvatka iz kaznene evidencije za optuženika proizlazi da optuženik nije osuđivan.

22. Iz preostale materijalne dokumentacije ne proizlaze činjenice važne za ovaj kazneni postupak.

U odnosu na oslobađajući dio presude:

23. Nakon provedenog dokaznog postupka i analize činjeničnog opisa optužnice u odnosu na utvrđeno činjenično stanje, sud drži da djelo za koje se optuženik teretio pod točkom 1) optužnice po zakonu nije kazneno djelo, odnosno radnjama opisanim u činjeničnom opisu optuženik nije ostvario obilježja kaznenog djela prijevare iz članka 236. stavka 1. i 2. KZ/11., zbog čega ga je valjalo osloboditi optužbe, na temelju članka 453. stavka 1. ZKP/08.

24. Iako tijekom postupka jest utvrđeno da je optuženi R. A. U.

oštećenog J. V. doveo u zabludu lažnim prikazivanjem činjenice da će mu, ukoliko mu ne uspije vratiti pozajmljeni iznos novca, prenijeti u vlasništvo kuću u N. na otoku Š. uz isplatu razlike kupoprodajne cijene (kroz iskaze svjedoka i materijalnu dokumentaciju – ugovore – provlači se termin „vlasništvo“ predmetne nekretnine, iako je optuženik, kako to proizlazi iz izvatka iz zemljišnih knjiga, bio samo suvlasnik predmetne nekretnine u 1/10 dijela), te da je po tom i svoju kćer V. M. B. doveo u zabludu lažno joj predočivši da je „J. ostao bez kuće“

i time ju naveo da s njim sklopi ugovor o dosmrtnom uzdržavanju na temelju kojeg je kuća (da bi izbjegao ispunjenje kupoprodajnog ugovora s J. V.)

prenesena njoj u vlasništvo, radnje optuženika u činjeničnom opisu optužnice nisu opisane na taj način.

24.1. Naime, činjeničnim opisom optužnice optuženik se tereti da je sa kćerkom V. M. B. zaključio Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju temeljem kojeg je vlasništvo na navedenoj zgradi prenio na kćerku V. M. B. kao davatelja uzdržavanja, koja je vlasništvo na navedenoj kući upisala u zemljišnim knjigama O. suda u S., te da je djelatnicima nadležnog zemljišnoknjižnog ureda prešutio da je navedenu nekretninu 2013. godine prodao J. V., kao i činjenicu da je J. V. faktični posjednik kuće u kojoj živi. U odnosu na

kćerku V. M. B., u činjeničnom opisu nedostaje opis radnji kojima je optuženik istu doveo u zabludu kako bi potpisala ugovor o dosmrtom uzdržavanju (da joj je lažno predočio da je oštećenik „izgubio pravo na kuću“), dok je s druge strane navedeno da je optuženik djelatnicima nadležnog zemljišnoknjižnog odjela „prešutio“ da je spornu nekretninu 2013. prodao J. V. (pa da bi zbog toga djelatnici zemljišnoknjižnog odjela proveli uknjižbu prava vlasništva u korist V. M.

B., a na temelju ugovora o dosmrtnom uzdržavanju), odnosno da bi djelatnike zemljišnoknjižnog odjela doveo u zabludu prikrivanjem činjenica i time ih naveo da na štetu imovine J. V. izvrše upis prijenosa vlasništva kuće.

24.2. Ovdje se ističe da se po mišljenju suda, po prirodi stvari, podnošenjem prijedloga za uknjižbu prava vlasništva na temelju valjanog pravnog temelja (ugovor o dosmrtnom uzdržavanju), ne može dovesti u zabludu sud (djelatnike zemljišnoknjižnog odjela) i time ga navesti da na štetu tuđe imovine nešto učini, pa ni poduzete radnje optuženika ne mogu predstavljati kazneno djelo prijevare (tako i u odluci V. suda R. H., od 20. ožujka 2012., poslovni broj III Kr 256/2011-5). Ovo posebno imajući u vidu da zemljišnoknjižni sud postupa po pravilima izvanparničnog postupka, odnosno dozvoljava upis čim su ispunjene pretpostavke iz članka 108. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj 91/96., 68/98., 137/99., 114/01., 100/04., 107/07., 152/08., 126/10., 55/13., 60/13., 108/17. i 63/19.) pa bi tako sporni upis temeljem ugovora o dosmrtnom uzdržavanju bio proveden taman i da su djelatnici zemljišnoknjižnog suda znali da je predmetna kuća ranije prodana J. V. na temelju ugovora o kupoprodaji. Naime, i ugovor o dosmrtnom uzdržavanju valjani je pravni temelj stjecanja vlasništva, kao što je to i ugovor o kupoprodaji, pa stoga u konkretnom slučaju po pravilima zemljišnoknjižnog prava nije bilo zapreke da se V. M. B. upiše kao

vlasnica kuće, neovisno o tome što je i J. V. u tom trenutku imao valjani pravni temelj upisa, koji je nastao ranije.

24.3. Zbog navedenog, optuženik radnjama opisanim u točki 1) činjeničnog opisa optužnice nije ostvario obilježja kaznenog djela prijevare, dok one radnje za koje je u postupku utvrđeno da ih je optuženik počinio, a kojima je ostvario obilježja navedenog kaznenog djela (dovođenje u zabludu oštećenog J. V. i svoje kćeri V. M. B. radi stjecanja protupravne imovinske koristi) nisu opisane u činjeničnom opisu. Pri tom valja istaknuti da sud nije mogao u toj mjeri izmijeniti činjenični opis jer bi time prekoračio optužbu (članak 449. stavak 1. ZKP/08.).

24.4. Slijedom navedenog, sud u odnosu na kazneno djelo prijevare iz članka 236. stavka 1. i 2. KZ/11. nije imao druge mogućnosti nego optuženika osloboditi optužbe, na temelju članka 453. stavka 1. ZKP/08.

U odnosu na osuđujući dio presude:

25. Nakon provedenog dokaznog postupka, ocjenjujući svaki dokaz posebno i sve zajedno, primjenom materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje, nedvojbeno je utvrđeno da je optuženi R. A. U. počinio kazneno djelo protiv

privatnosti – narušavanje nepovredivosti doma i poslovnog prostora iz članka 141. stavka 1. KZ/11. koje mu je točkom 2) optužnice stavljeno na teret.

26. Da je tomu tako proizlazi iz vjerodostojnog iskaza svjedoka oštećenog J.

V., koji je potvrđen i iskazima preostalih ispitanih svjedoka, koji su potvrdili da je predmetna kuća u N. na Š., od trenutka sklapanja ugovora o kupoprodaji između oštećenika i optuženika, bila u posjedu oštećenika i da je on tamo boravio kroz dulje vremensko razdoblje tijekom godine (oštećenik je u iskazu naveo da je on u toj kući živio „tijekom ljetne sezone“, odnosno nekih pet, šest mjeseci, dok je svjedokinja V. M. B. u iskazu navela da smatra da J.

V. jest bio u posjedu kuće na Š., da ona nekoliko godina prije nego što je s ocem sklopila ugovor o dosmrtnom uzdržavanju nije bila na Š., a kad je nakon tog njihovog ugovora došla u kuću, vidjela je da se tamo nalaze stvari za koje misli da su J. jer to nisu bile stvari njezinog oca i kuća je izgledala drugačije, odnosno bila je renovirana, jedna prostorija je bila proširena što ranije nije bilo tako, nego je ranije bila cisterna u kojoj se skladištila voda). Da je oštećenik boravio u kući na Š. potvrdio je u svojoj obrani i optuženik, navodeći da su nakon sklapanja ugovora o kupoprodaji u kući boravili i on (optuženik) i J., koji je tamo dolazio na ljetovanje, te je „nešto je čak i renovirao tu kuću“, ali ju je koristio isključivo kao vikendicu. Da je, nakon što je 3. siječnja 2018. temeljem ugovora o dosmrtnom uzdržavanju svoj suvlasnički dio prodao kćerki V. M. B., provalio u predmetnu kuću i promijenio bravice na ulaznim vratima kuće, optuženik nije osporio.

27. Kazneno djelo protiv privatnosti – narušavanje nepovredivosti doma i poslovnog prostora iz članka 141. stavka 1. KZ/11. čini onaj tko neovlašteno prodre u tuđi dom i na zahtjev ovlaštene osobe od tuda se ne udalji.

28. Optuženi R. A. U. počinio je navedeno kazneno djelo tako što je točno neutvrđenog dana, u vremenu od 3. siječnja 2018. do početka lipnja 2018. u N. na otoku Š., iako svjestan da J. V. tijekom ljetne sezone živi u

kući u N., P. H. 5, koju mu je prodao 12. srpnja 2013.

zaključenjem Ugovora o kupoprodaji navedene nekretnine, nakon što je 3. siječnja 2018. temeljem Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju svoj suvlasnički dio prodao kćerki V. M. B., provalio u navedenu kuću, promijenio bravice na ulaznim vratima kuće, a kada je J. V. od njega zatražio razloge takvog postupanja rekao mu da s njim nema što razgovarati zabranivši mu dolazak i boravak u svom domu.

29. Nije sporno da je predmetna kuća u N. na Š. faktično vikendica, sve imajući u vidu da je i sam oštećenik u iskazu izjavio da je u toj kući boravio „tijekom ljetne sezone“, a da su svjedoci S. V. i A. M. naveli da oštećenik

već duže godina živi u O.. Međutim, suprotno navodima obrane, sud drži da vikendica u konkretnom slučaju ima značenje "doma" u smislu članka 141. stavka 1. KZ/11. Naime, nedvojbeno je utvrđeno da je oštećeni J. V. koristio predmetnu kuću na način da je svake godine tamo boravio tijekom cijele ljetne sezone, dakle pet-šest mjeseci godišnje, u toj kući imao je svoje stvari i u istu je ulagao, a u njoj su po nekoliko mjeseci godišnje ljetovali i njegova kćer i zet s djecom. Sud drži da nije jednak slučaj u kojem osoba boravi u vikendici samo povremeno, slučaju u kojem osoba u vikendici živi više godina, tijekom cijelog ljetnog perioda. Točno je da postoji sudska praksa u smjeru da se vikendica ne smatra domom, te da je dom samo ono mjesto na kojem osoba prebiva (iako, postoje i odluke suda u kojima je izraženo suprotno stajalište, primjernice odluka Ž.

suda u V., od 23. siječnja 2017., poslovni broj Kž-165/2016-7). Međutim, imajući u vidu da je objekt kaznenopravne zaštite kod kaznenog djela narušavanja nepovredivosti doma privatnost, sud drži da je pojam „doma“ potrebno cijeniti za svaki konkretan slučaj zasebno, pa je tako vikendica u ovom slučaju za oštećenika predstavljala dom, sve imajući u vidu da je oštećenik u njoj živio tijekom razdoblja od pola godine, više godina uzastopno, da je tamo držao svoje stvari, da je u istu kuću ulagao i da je za nju bio emotivno vezan. U takvim okolnostima, optuženik je promjenom brava na ulaznim vratima kuće, onemogućivši oštećeniku dolazak i boravak u istoj, narušio njegovu privatnost, odnosno neovlašteno prodro u njegov dom, odakle se na njegov zahtjev nije udaljio.

30. Ističe se da činjenični opis glede ovog kaznenog djela izmijenjen na način da je specificirano vrijeme počinjenja kaznenog djela (dodane su riječi „točno neutvrđenog dana“), te su ispred riječi „živi“ dodane riječi „tijekom ljetne sezone“, s obzirom da iz iskaza oštećenog J. V. proizlazi da je u predmetnoj kući živio samo tijekom ljetnih mjeseci. Osim toga, nakon riječi „suvlasnički“ umjesto riječi „ugovor“ navedena je riječ „dio“, čime je ispravljena očita omaška u pisanju.

31. Da je optuženi R. A. U. prilikom počinjenja kaznenog djela za koje je proglašen krivim postupao s izravnom namjerom, slijedi iz načina njegova postupanja, odnosno činjenice da je, iako svjestan toga da je oštećeni J.

V. pošteni posjednik predmetne kuće na Š., te da u istoj živi tijekom ljetnih mjeseci, unatoč tomu provalio u navedenu kuću i promijenio brave na ulaznim vratima, želeći na taj način J. V. zabraniti dolazak i boravak u njegovom domu.

32. Ubrojivost optuženika, kao niti njegova svijest o protupravnosti, tijekom postupka nije dovedena u pitanje.

33. Tijekom postupka nije utvrđeno postojanje niti jednog ispričavajućeg razloga.

34. Slijedom navedenog, nedvojbeno je utvrđeno da je optuženi R. A.

U. počinio kazneno djelo protiv privatnosti – narušavanje nepovredivosti doma i poslovnog prostora iz članka 141. stavka 1. KZ/11. koje mu se stavlja na teret, te je za navedeno djelo i proglašen krivim.

35. Sukladno članku 47. KZ/11., pri izboru vrste i mjere kazne, sud je, polazeći od stupnja krivnje (izravna namjera) i svrhe kažnjavanja (čl. 41. KZ/11), ocijenio sve okolnosti koje utječu na to da kazna za svako pojedino kazneno za koje je optuženik proglašen krivim po vrsti i mjeri bude lakša ili teža.

36. Tako je sud od olakotnih okolnosti optuženom R. A. U. uzeo

u obzir njegovu neosuđivanost.

37. Od otegotnih okolnosti sud je optuženiku uzeo u obzir njegovu prekršajnu kažnjavanost, te način počinjenja kaznenog djela u kojem je pokazao besćutnost i visok stupanj kriminalne volje, tako što je prodro u dom svog (tada) prijatelja – ovdje oštećenog J. V., promijenio mu brave, čime mu je potpuno onemogućio

boravak u domu, te mu nakon što ga je ovaj upitao da objasni svoje ponašanje, rekao da nema s njim što razgovarati.

38. Analizirajući olakotne i otegotne okolnosti na strani optuženog R. A.

U. ovaj sud nalazi da će se svrha kažnjavanja, u smislu članka 41. KZ/11 (specijalna i generalna prevencija), u konkretnom slučaju postići osudom optuženika na kaznu zatvora u okviru zakonom propisane za kazneno djelo narušavanja nepovredivosti doma i poslovnog prostora, te je optuženik osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci.

39. S obzirom na optuženikovu dosadašnju neosuđivanost, međutim cijeneći i otegotne okolnosti na strani istog (njegovu bezobzirnost u postupanju prema oštećeniku) uz daljnju primjenu članka 55. stavka 1. i 3. KZ/11., izrečena kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci zamijenjena je radom za opće dobro na način da se jedan dan zatvora zamjenjuje s dva sata rada.

39.1. Na temelju članka 55. stavak 5. i 6. KZ/11. rad za opće dobro izvršit će se samo uz pristanak osuđenika, i to u roku koje odredi nadležno tijelo za probaciju, vodeći računa o mogućnostima osuđenika obzirom na njegove osobne prilike i zaposlenje, s time da rok ne može biti kraći od jednog mjeseca, niti dulji od dvije godine, računajući od početka izvršavanja rada za opće dobro.

39.2. Optuženi R. A. U. upozoren je da, ukoliko svojom krivnjom ne izvrši u cijelosti ili djelomično rad za opće dobro, sud će na temelju članka 55. stavka 8. KZ/11., donijeti odluku o izvršenju kazne zatvora u trajanju razmjernom neizvršenom radu za opće dobro.

40. Na temelju članka 158. stavka 2. ZKP/08. oštećeni J. V. upućen je s imovinskopravnim zahtjevom u parnicu. Naime, oštećenik je na raspravi izjavio da se imovinskopravni zahtjev postavljen u iznosu od 70.000,00 kuna odnosi na počinjenu štetu na predmetnoj kući koju je optuženik počinio nakon što je provalio u kuću, a utvrđivanjem visine štete nastale oštećeniku zbog provale u kuću znatno bi se odugovlačio ovaj kazneni postupak (članak 153. stavak 1. ZKP/08.).

41. Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08. u vezi članka 145. stavka 2. točki 1., 6. i 8. ZKP/08. stavka 3. istog članka ZKP/08. naloženo je optuženom R. A.

U. platiti troškove kaznenog postupka i to trošak za svjedoke u iznosu od ukupno 500,00 kuna/66,36 eura, te paušalnu svotu u iznosu od 500,00 kuna/66,36 eura, koje troškove je optuženik dužan uplatiti u državni proračun nakon pravomoćnosti presude, o čemu će dobiti pisani poziv suda s uplatnicom. Optuženik je dužan platiti i trošak nagrade opunomoćenika oštećenika o čijoj će visini sud donijeti posebno rješenje (članak 148. stavak 4. ZKP/08.). Ističe se da su iznosi koje je optuženik dužan platiti na ime troškova naznačeni i u eurima, sukladno fiksnom tečaju koji iznosi 7,53450.

42. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

Osijek, 22. rujna 2022.

Predsjednica vijeća

Dunja Petrović

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude stranke, branitelj i oštećenica (zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu) mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud, protivnu stranku i branitelja, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. ODO u Osijeku, na poslovni broj K-DO-631/2018

2. optuženi R. A. U.

3. branitelj optuženika Domagoj Pejić, odvjetniku u Osijeku

4. oštećeni J. V.

Broj zapisa: eb312-7ec79

Kontrolni broj: 0eb73-a31c4-6b01a

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Dunja Petrović, O=OPĆINSKI SUD U OSIJEKU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web

adresi: https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-

dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Općinski sud u Osijeku potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.