REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-952/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Zorana Šarića, predsjednika vijeća, Mirne-Nade Terlević Sebastijan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Virne Sarvan, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. M. B. iz B., OIB: …i 2. M. B. iz B., OIB: …, koje zastupa punomoćnik E. K., odvjetnik u P., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo Pula-Pola, Građansko-upravni odjel, radi utvrđenja prava vlasništva dosjelošću, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj: P-56/2022- 75 od 12. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 22. rujna 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj: P-56/2022-75 od 12. srpnja 2022.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, toč. I., prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim su tražili da se utvrde suvlasnicima, svaki u ½ dijela nekretnine označene kao 2362, upisane u zk.ul. 2269 k.o. P., i to onog dijela te nekretnine koji je u nalazu i mišljenju te preglednoj skici mjerničnog vještaka A. H. od 19. travnja 2012. označen žutom i crvenom bojom i brojem 1 te narančastom i ciklama bojom te brojem 2, a koji nalaz i mišljenje te pregledna skica čine sastavni dio te presude, slijedom čega da je tuženica dužna trpjeti da se sukladno tome izvrši cijepanje te nekretnine i da se po pravomoćnosti presude te na temelju nje, izvrši uknjižba prava vlasništva tužitelja, svakog u ½ dijela na proizašlom dijelu te nekretnine, kao zemljišnoknjižnoj cjelini u zemljišnoj knjizi za k.o. P., u kojoj se nalaze izgrađeni stambeni i gospodarski objekti (toč. I.). Ujedno je određeno da je tuženica dužna tužiteljima naknaditi parnični trošak od 21.589,82 kune u roku od 15 dana (toč. II.).

2. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnijela je tuženica zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra kako je i nadalje sporno vrijeme dosijedanja te poštenje posjeda tužitelja. Pogrešna su i nepravilna utvrđenja prvostupanjskog suda da su djed, otac i tužitelji bili savjesni odnosno pošteni posjednici predmetne nekretnine te da do smrti J. B. 2010. nisu znali da nekretnina nije njihovo vlasništvo, kao i da su je stekli dosjelošću, izvršavajući faktičnu vlast na njoj, približno od 1911. nadalje kroz zakonom propisano vrijeme, a od 2010. da njihov posjed nije pošten. Paušalni iskazi svjedoka K. B., M. B., M. D. te D. Z. (od kojih su K. B. i M. B. srodnici tužitelja, a M. D. i D. Z. osobe rođene 1947., odnosno 1950. pa nemaju neposrednih saznanja o posjedovanju sporne nekretnine) ne mogu biti dovoljni za donošenje meritorne odluke. Nelogično je i neživotno da je djed tužitelja vrlo rano počeo raditi na predmetnom zemljištu (1911., s tek navršenih 15 godina), već je logično i životno da je on, kao punoljetna osoba, u svojim kasnim 20-tim godina, negdje u razdoblju poslije 1925. došao na područje naselja H. (što je u skladu sa sjećanjem najstarijeg svjedoka M. B.). Nisu dokazane propisane pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Iako se poštenje presumira, u konkretnom slučaju ga je doveo u pitanje svjedok M. B., stric tužitelja, izričito navodeći u svom iskazu da je nekretnina bila vlasništvo Općine B. i da su tužitelji, odnosno njihov otac znali da je nekretnina tuđe vlasništvo, kako je to naveo i u zapisniku s očevida od 10. travnja 2012. Tužitelji nisu uspješno doveli u pitanje istinitost njegovog iskaza tvrdnjama o Alzhaimerovoj bolesti i demenciji jer o tome nisu dostavili medicinsku dokumentaciju. Smatra kako tužitelji ni u ponovljenom postupku nisu dokazali poštenje, kada su točno pravni prednici tužitelja započeli posjedovati predmetnu nekretninu, a niti su predložili dokaze iz kojih bi se navedeno moglo sa sigurnošću utvrditi. Pritom je teret dokaza na tužiteljima. Nisu bile ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva ni građenjem prema odredbi čl. 418. austrijskog Općeg Građanskog zakonika (dalje: OGZ). Predlaže preinačenje presude odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja. Traži naknadu troška sastava žalbe.

3. Tužitelji su dostavili odgovor na žalbu tuženice. Ističu kako tuženica paušalno osporava utvrđenja suda, iako je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 1684/2017-2 od 8. lipnja 2021. jasno iskazan stav kako se za stjecanje prava vlasništva s osnova dosjelosti na nekretninama koja su bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme proteklo prije 8. listopada 1991. Sud je pravilno utvrdio odlučno činjenično stanje, tako i o poštenju posjeda tužitelja na koje je pravilno je primijenio materijalno pravo. Predlaže odbijanje žalbe i potvrđivanje presude.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja kojim traže da se utvrde suvlasnicima, svaki u ½ dijela, nekretnine označene kao k.č.br. 2362 k.o. P., kako je podrobnije opisano u izreci presude prema nalazu i mišljenju te skici mjerničnog vještaka A. H. od 19. travnja 2012., s time da je tuženica dužna trpjeti da se u skladu s time izvrši cijepanje te nekretnine i da se po pravomoćnosti presude, a na temelju nje, izvrši uknjižba prava vlasništva tužitelja, svakog u ½ dijela na proizašlom dijelu te nekretnine, kao zemljišnoknjižnoj cjelini u zemljišnoj knjizi za k.o. P..

6. Sud prvog stupnja je prihvatio takav tužbeni zahtjev tužitelja, zaključivši kako iz provedenih dokaza proizlazi kako je putem svojih pravnih prednika u neprekinutom, samostalnom i poštenom posjedu predmetne nekretnine od početka 20. stoljeća (od 1911.), a zbog čega da su prema pravnim pravilima iz paragrafa 1472. OGZ-a (cijeneći i pravno shvaćanje proširene opće sjednice bivšeg saveznog Vrhovnog suda SFRJ od 3. travnja 1960.), posjedovanjem po svojim pravnim prednicima (djedu i ocu), njihovim stjecanjem dosjelošću spomenutih prednika stekli pravo vlasništva predmetne nekretnine, kako je opisana izrekom presude.

7. Takva odluka prvostupanjskog suda pravilna je i zakonita.

8. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st.2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019. i 80/2022. dalje: ZPP).

9. Sporno je i nadalje između parničnih stranaka od kada su pravni prednici tužitelja i tužitelji u samostalnom, neprekinutom i poštenom posjedu predmetnog dijela nekretnine k.č.br. 2362, upisanom u zk.ul. 2269 k.o. P..

10. Prvostupanjski sud je u odnosu na navedena sporna pitanja na temelju izvedenih dokaza, a nakon dovoljne raspravljenosti ove pravne stvari u skladu s odredbom čl.8. ZPP-a, utvrdio sljedeće odlučne činjenice:

- da je predmetnu nekretninu započeo koristiti djed tužitelja pok. I. (G.) B., a nakon njega ju je koristio otac tužitelja, pok. J. (G.) B., a koji je tužiteljima i rekao kako će naslijediti tu zemlju i podijelio koji će dio kome pripasti;

- da je djed tužitelja rođen 21. ožujka 1896. te je prvo na njoj čuvao životinje, potom ju je ravnao razbijanjem kamena kako bi je mogao koristiti i u druge svrhe, da je na njoj držao drva, granje, sijeno, imao rupe za vapnenice, sadio voćke od kojih su neke stare i do 80 godina (čime je na taj način posjedovao predmetnu nekretninu od konca 20-tih godina 20. stoljeća);

- da je i otac tužitelja ravnao predmetnu nekretninu razbijanjem kamena, sadio voćke na njoj, da su se na njoj držale krave, magarci i koze, najprije u improviziranim štalicama, a krajem 60-tih je otac tužitelja napravio fiksni objekt od bloketa u kojem je bio svinjac, kokošinjac i dvije garaže;

- da je tužitelj M. B. 1989. do 1990. adaptirao postojeći objekt i nadogradio ga, dok je tužitelj M. B. na svom dijelu početkom 1990. sagradio kokošinjac, svinjac, garažu, lišijeru i kućice za pse;

-da tužiteljima i njihovim pravnim prednicima nitko nije branio koristiti predmetnu nekretninu.

11. Tako utvrđeno odlučno činjenično stanje prihvaća i ovaj sud, budući da proizlazi iz izvedenih i pravilno ocijenjenih dokaza, a tuženica ga svojim navodima o suprotnome nije uspjela dovesti u pitanje. Naime, iskazi saslušanih svjedoka i stranaka međusobno su suglasni u pogledu odlučnih činjenica, ali potvrđeni i utvrđenjima koja proizlaze iz samog uviđaja na licu mjesta, nalaza i mišljenja vještaka mjernične struke. Zbog toga okolnost srodstva dvaju svjedoka s tužiteljima, ali i činjenica da su druga dva svjedoka iskazivala o poznatim im okolnostima iz rane mladosti, ali i po čuvenju, ne dovode u pitanje vjerodostojnost takvih njihovih iskaza.

12. Cijeneći navedeno, valja zaključiti kako je prvostupanjski sud pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo, pravilno zaključivši kako je djed tužitelja najkasnije započeo posjedovati predmetnu nekretninu samostalno, nesmetano, pošteno, iako po ocjeni ovog suda najkasnije od 1930. (ne od 1911.), kada su po iskazu svjedoka M. B., od 1926. do 1928., sađene voćke po djedu tužitelja, a kada su se na njoj počela držati drva, granje, sijeno i koristiti rupe za vapnenice te graditi improvizirane štalice. Opisano čuvanje životinja po mlt. djetetu od 15 godina od 1911. po ocjeni ovog suda ne može imati značaj faktičnog samostalnog, poštenog i neprekinutog posjeda. Slijedom navedenog, a kako je djed tužitelja I. umro 1962., do kada četrdesetogodišnji rok dosijedanja nije protekao, nekretninu je u konačnici, uračunavajući i ranije posjedovanje pok. I., dosjelošću stekao otac tužitelja J., istekom 1970., koji je naslijedio svog oca I. u njegovom posjedu, a kojeg su kasnije naslijedili tužitelji i nastavili posjedovati nekretninu kao pošteni posjednici do 2010., kada su saznali da nisu upisani kao njeni zemljišnoknjižni vlasnici.

13. Poštenje posjeda se pretpostavlja, a tuženica isključivo tvrdnjom da iz iskaza svjedoka M. B. proizlazi nepoštenje prednika tužitelja I. B. (djeda tužitelja) i J. B. (oca tužitelja) nije uspjela dovesti u pitanje takav pošteni posjed prednika tužitelja, potom tužitelja, koji proizlazi iz ostalih izvedenih dokaza. Naime, ukoliko je sam M. B. doista znao da predmetna nekretnina predstavlja vlasništvo Općine B., kako to on tvrdi, samo iz te okolnosti se ne može zaključiti da su saznanja o tome imali pravni prednici tužitelja. Sam svjedok M. B., osim toga, ne tvrdi da su I. i J. B. to znali, nego hipotetički zaključuje da su oni to mogli znati jer je on to znao. U tom smislu tvrdnja žaliteljice o nepoštenju posjeda pravnog prednika tužitelja ali zbog navedenog, nije prihvatljiva ovome sudu pa je takva ocjena prvostupanjskog suda prihvaćena. Ovaj sud, naime, ne prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda da taj dio iskaza M. B. može biti posljedica njegove bolesti i staračke demencije, jer takvo što po ocjeni ovog suda nije dokazano niti se o tome iz njegovog iskaza može zaključiti.

13. Odredbom čl. 388. st.1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/1996., 68/1998., 137/1999., 22/2000., 73/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008., 38/2009., 153/2009., 143/2012., 152/2014., 81/2015. i 96/2017. dalje: ZV) propisano je da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava i stupanja na snagu tog zakona dosuđuju prema njegovim odredbama, ako prijelaznim i završnim odredbama posebnim zakonom nije drugačije određeno, dok je stavkom 2. istog članka isto propisano da se stjecanjem, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu tog zakona prosuđuju prema pravnim pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka. Cijeneći činjenice da je utvrđeno kako su djed, otac i tužitelji bili savjesni, odnosno pošteni posjednici predmetne opisane nekretnine, u njenom samostalnom i neprekinutom posjedu, kakav je posjed trajao najmanje od 1930. pa do 2010. (kada su tužitelji postali nesavjesni posjednici saznanjem da nekretnina nije upisana kao njihovo vlasništvo), valja zaključiti kako je takvim posjedovanjem, istekom 1970., stečeno pravo vlasništva dosjelošću prema odredbi paragrafa 1472. OGZ-a i nasljeđivanjem, a zbog čega je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja. Stjecanje prava vlasništva u ovom slučaju ima se prosuđivati prema pravnim pravilima koja su se primjenjivala u tom vremenu stjecanja, ovdje prema pravnim pravilima iz paragrafa 1452. - 1477. OGZ-a.

13.1. Prema spomenutim pravnim pravilima rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su u državnom i crkvenom vlasništvu iznosi 40 godina. Dosjedatelj mora biti u samostalnom posjedu koji mora biti istinit i pošten. Samostalnost posjeda označava okolnost da dosjedatelj ne priznaje višu vlast neke druge osobe, odnosno da stvar drži kao svoju, kao da je njezin vlasnik. Posjed je istinit ako nije stečen silom, potajno, prijevarom ili zlouporabom povjerenja (345. OGZ), a pošten ako posjednik ne zna niti ima razloga za posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed (326. OGZ-a), s time što se smatra da je posjednik istinit i pošten sve dok se ne dokaže drukčije (328., 345. OGZ).

13.2. Kako je predmetna nekretnina upisana kao vlasništvo tuženice, ranije vlasništvo Comune censuaria di P. (općine B.), pravilno je uzeto u obzir ispunjenje roka dosijedanja od 40 godina.

14. Valja reći kako se prema odredbi čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine broj: 53/1991. i 92/1994., dalje ZOVO) na nekretninama u društvenom vlasništvu nije moglo steći vlasništvo dosjelošću. Međutim, ovaj propis je ukinut 8. listopada 1991., a 1. siječnja 1997. stupio je na snagu (novi) propis prema kojem je čl. 388. st. 4. ZV-a propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Ta je odredba čl. 388. st 4. ZV ukinuta odlukom Ustavnog suda RH poslovni broj U-I-58/97 od 17. studenog 1999. te je nakon toga izmijenjena novom odredbom suprotnog sadržaja. U odlukama Europskog suda za ljudska prava T. protiv Hrvatske po zahtjevu broj 35298/04, R. i dr. protiv Hrvatske po zahtjevu broj 37658/10 zauzeto je shvaćanje koje je i izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 7. svibnja 2019. pod poslovnim brojem Rev-x 974/2017 prema kojem proizlazi da se „kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a, nego na temelju drugih odredaba toga Zakona. Rizik bilo kakve greške koja su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba“.

14.1. Dakle, primijenjeno na ovaj slučaj, uzeto je u obzir i dosijedanje prije 17. studenog 1999. (nakon 1941.) i utvrđeno kako je proteklo 40 godina savjesnog posjedovanja, potrebnog za stjecanje prava vlasništva dosjelošću prema paragrafu 1472. OGZ-a, čime su ostvareni uvjeti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću još od strane prednika tužitelja, a slijedom čega su i tužitelji mogli naslijediti predmetnu nekretninu.

15. Slijedom svega navedenog, odbijena je žalbe tuženice i potvrđena presuda suda prvog stupnja, sve prema odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a, kao u izreci ove presude.

U Puli, 22. rujna 2022.

Predsjednik vijeća

Zoran Šarić,v.r.