2 UsI-3902/2021-16

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Silviu Čoviću, sucu pojedincu, te Milki Škaro Grozdanić, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja D. J. (OIB: …) iz S., …, protiv tuženika Povjerenstva za rad po pritužbama u Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske (OIB: 36162371878), Zagreb, Avenija Vukovar 33, radi pritužbe na postupanje policijskih službenika, 22. rujna 2022.,

r i j e š i o  j e

Odbacuje se tužba u ovom upravnom sporu kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Tužitelj je pravovremeno 23. prosinca 2021. podnio tužbu, kojom je osporio zakonitost odluke i zaključka tuženika poslovni broj PRP-181/2021 od 30. studenoga 2021. zbog svih zakonskih razloga, bitne povrede postupka, pogrešne primijene materijalnog propisa te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tvrdi ponajprije da nije sporna stvarna i mjesna nadležnost ovoga suda za rješavanje upravne stvari, da su upravni sudovi već odlučivali pravna pitanja i rješavali tužbe vezano za odlučivanje po pritužbama radi primjene policijskih ovlasti, istaknuvši presude Upravnog suda u Osijeku broj UsI-886/2016-13 od 20. studenoga 2017. i Upravnog suda u Splitu broj 7 Su-2/2018-2 od 29. ožujka 2019. Naime, s tim u vezi, tvrdi da su upravni sudovi nadležni rješavati o zakonitosti upravnih akata i zakonitosti postupanja javnopravnih tijela iz područja upravnog prava u smislu odredbe članka 3. ZUS-a. Glede merituma stvari istaknuo je da je nejasna i proturječna druga rečenica na stranici 2. osporene odluke, kojom se navodi da u prigovoru nije naveo nove činjenice koje su već prije bile iznesene u pritužbi, da je obrazloženje te odluke nejasno, nepotpuno i nepravilno jer se u njoj navodi da je tuženik odluku donio nakon analize pismena, pri čemu on nije naveo o kojim je konkretno pismenima riječ i ocijenio sadržaj tih pismena. Smatra i pogrešnim pravno stajalište da policija nije pogriješila, kada po službenoj dužnosti nije podnijela prijavu zbog prekršaja iz članka 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, da je tuženik takav zaključak utemeljio na obrazloženju Policijske uprave Primorsko-goranske, da je on pritom propustio navesti razloge zbog čega odbija sve njegove detaljne prigovore u kojima je istaknuo stajališta pravne teorije, prakse i zakonske odredbe, na temelju kojih je i dokaza u spisu, policija trebala podnijeti spornu prijavu. Smatra da mu je time suštinski povrijeđeno pravo na pravni lijek, jer se on mora ispitati i ocijeniti (ne)osnovanim konkretnim razlozima. Istaknuo je da tuženik nije odgovorio na sljedeće njegove navode iz prigovora od 27. svibnja 2021.: 1. da mu je Služba za unutarnju kontrolu pogrešno odgovorila da mu uvrede nisu izravno upućene i da se objava sudske odluke ne može smatrati omalovažavanjem i da je, s tim u vezi, detaljno obrazložio da uvreda ne mora biti izravno upućena i da su obilježja prekršaja ostvarena i objavom sudske odluke u predmetu u kojem je nastupila zastara (stranica 2. i 3.), 2. da je pogrešno stajalište Službe za unutarnju kontrolu da u ponašanju S. Š. i drugih nema obilježja prekršaja, budući da je osoba koja je postavila objavu navela da se čudio kao pura dreku i da smo kao vijeće donijeli presudu bez suđenja te da je, s tim u vezi, obrazložio zbog čega su time ostvarena obilježja prekršaja (stranica 3. i 4.), 3. da je S. Š.

u komentaru navela da sam kreten koji je kupio diplomu, bezobrazan i nezainteresiran za službene zadaće, što čini obilježja prekršaja iz članka 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira (stranica 4.), 4. da policija uopće nije provela kriminalističko istraživanje, kojima je mogla i trebala utvrditi identitet osobe koja je postavila spornu objavu, a što on nije niti mogao obaviti pa niti podnijeti supsidijarnu ili privatnu tužbe protiv te osobe (stranica 5.), 5. da je S. Š. počinila i prekršaj netočnom objavom da je on protiv nje izgubio sudski spor i ponavljanjem uvreda objavom presude u predmetu u kojem je nastupila zastara; da je pritom u prigovoru detaljno obrazložio da je S. Š. zlouporabila spornu presudu i da njezina objava nema ikakve veze sa javnošću sudskih odluka, budući da se one anonimiziraju i objavljuju bez zlonamjernih, netočnih, uvredljivih i tendencioznih komentara, 6. da je Služba za unutarnju kontrolu ovlaštena nadzirati i ispravljati pogreške nižih ustrojstvenih jedinica, pa tako i greške procesuiranja ili neprocesuiranja prekršaja i 7. da je ista služba pogriješila, kada je svoju odluku utemeljila na stajalištu I. Policijske postaje Rijeka (protiv koje je podnio pritužbu), s time da je ona propustila odgovoriti i obrazložiti zbog čega je odbila prigovore na rad i odgovore te postaje. Istaknuo je i da je pogrešna tvrdnja tuženika da se odluka o ne pokretanju prekršajnog postupka ne temelji na mišljenju suca Općinskog suda u Rijeci, jer je to mišljenje zatraženo u kontekstu općih konzultacija i razmjene mišljenja, da je, upravo suprotno, tvrdi, Policijska uprava Primorsko- goranska izrijekom navela da je odluka o nepokretanju postupka donijeta na temelju konzultacije sa sudom, da je u tom kontekstu tuženik propustio odgovoriti na njegov navod da zakonom nije propisano da se policija, kao stranka u postupku, konzultira sa sudom, kao neovisnim tijelo koje rješava u sudskom postupku, odnosno nije navelo pravni temelj za opisano nezakonito postupanje policije. Tvrdi i da, prema obrazloženju osporene odluke, tuženik nije ulazio u opravdanost donesene odluke Prve Policijske postaje Rijeka o nepodnošenju optužnog prijedloga, pri čemu je on naveo da mi stoji na raspolaganju pravo na podnošenje privatne tužbe, da izneseno stajalište ukazuje na to da tuženik pogrešno tumači policijske ovlasti, koje nisu propisane samo Zakonom o policijskim poslovima i ovlastima, nego i drugim zakonima koji policiju ovlašćuju na poduzimanje radnji iz svoje nadležnosti. S tim u vezi postavlja pitanja je li izneseno stajalište znači da Služba za unutarnju kontrolu i tuženik ne mogu i ne trebaju ispitati pritužbu da je policijski službenik, zlorabeći ili prekoračujući svoju ovlast, kazneno procesuirao ili zadržao određenu osobu; je li to znači i da ta služba i tuženik mogu provjeriti pritužbu na provedeno kriminalističko istraživanje prekršaja, ali da oni nisu ovlašteni ispitati je li bilo pravnog temelja za podnošenje optužnog prijedloga. S tim u vezi je skrenuo pozornost i na odredbu članka 2. stavka 1. točke 7. Zakona o policijskim ovlastima, iz koje, tvrdi, proizlazi nadležnost tuženika da ispituje postupanje ili propuštanje postupanja pri utvrđivanju i procesuiranju prekršaja. Istaknuo je i da pravo na podnošenja privatne tužbe i primjenu instituta supsidijarne zaštite ne ekskulpira nadležno tijelo da pokrene prekršajni postupak za djelo koje se progoni po službenoj dužnosti. U završnom dijelu je istaknuo i da je tuženik pogrešno protumačio članak 2. stavak 2. Pravilnika o načinu rada i postupanja po pritužbama, na temelju koje je pogrešno odbacio dio njegove pritužbe. Smatra da je takvo tumačenje pogrešno, budući da se u konkretnom predmetu pritužio na nepravovremeno odnosno propuštanje poduzimanja ovlasti koje policija ima kao stranka u prekršajnom postupku. Zaključno je istaknuo da je tuženik formalistički, ali ne i suštinski razmotrio njegov prigovor te da je on dao nepotpuno, nejasno, nepravilno i proturječno obrazloženje, a u odnosu na najveći broj prigovora uopće nije odgovorio. Stoga je, uz obvezno prethodno provođenje rasprave, zatražio poništiti osporenu odluku i meritorno riješiti upravnu stvar, tako da se prihvate njegovi navodi iz pritužbe te naloži provođenje kriminalističkog istraživanja i procesuiranje osoba koje su na njegovu štetu počinile prekršaj iz članka 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Podredno je zatražio poništiti osporenu odluku i predmet vratiti na ponovni postupak.

2. Tužitelj je, podnescima od 8. travnja i 11. travnja 2022., uredio tužbu, koja je podobna za postupanje. Tim podneskom je i uredio (i ujedno proširio) tužbeni zahtjev, tako što je zahtijevao poništiti osporenu odluku i zaključak tuženika, odgovor (odluku) Službe za unutarnju kontrolu KLASA: 050-01/21-01/531, URBROJ: 511-01-12-21-12 od 18. svibnja 2021., odgovor (odluku) Policijske uprave Primorsko-goranske broj 511- 09-01/N-6/25-2021 od 12. travnja 2021. i predmet vratiti na ponovni postupak navedenoj policijskoj upravi s nalogom da provede kriminalističko istraživanje i procesuiranje osobe za koje utvrdi osnovanu sumnju da su na štetu tužitelja počinile prekršaj opisan i kažnjiv po članku 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

3. Tuženik je 4. srpnja 2022., odgovarajući na tužbu, istaknuo prigovor (stvarne) nadležnosti za postupanje u konkretnom predmetu.

4. Tužba nije dopuštena.

5. U skladu s međunarodnom pravnom stečevinom i regulacijom članka 6. stavka 1. Konvencije (Europske) za zaštitu ljudskih prava s protokolima 1, 4, 6, 7, 11, 12, 13 i 14, koja je u primjeni od 6. studenog 1997. („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj: 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10., u daljnjem tekstu: Konvencija), pravo na pravično suđenje, koje u sebi obuhvaća i pravo na pristup sudu, najvažnije je procesno ljudsko pravo, koje je u hrvatskom pravnom sustavu sadržano na ustavnoj i zakonskoj razini.

6. Tako, Ustav Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 – pročišćeni tekst i 5/14, u daljnjem tekstu: Ustav), u članku 29. stavku 1., a Zakon o sudovima („Narodne novine“, broj: 28/13, 33/15, 82/15, 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22. i 60/22., u daljnjem tekstu: ZS), u članku 4. stavku 1., određuje da svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela. Dakle, navedene odredbe osiguravaju svakome da od suda zatraži i dobije djelotvornu sudsku zaštitu u vezi sa svojim pravima i/ili obvezama.

7. Ustavotvorac, u članku 19. stavku 2. Ustava, jamči sudsku kontrolu zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti.

8. Navedena jamstava prava na pravično suđenje primjenjuje se i na sudski postupak koji se vodi pred upravnim sudom, a koji je, na ustavnoj razini, reguliran navedenom odredbom članka 19. stavka 2. Ustava, a na zakonskoj razini, odredbama Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10, 143/12, 152/14 i 94/16). Izloženo pravno shvaćanje izraženo u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-1001/07 od 7. srpnja 2010. („Narodne novine“, broj: 90/10).

9. U nekolicini odluka Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda Republike Hrvatske, izraženo je pravno shvaćanje prema kojem pravo na pristup sudu, kao važan aspekt prava na sud koje je jedno od imanentnih pravu na pravično suđenje, nije i ne može biti apsolutno. Ono je podvrgnuto ograničenjima (osobito kad je riječ o pretpostavkama koje se tiču dopuštenosti ulaganja pravnih sredstava), budući da po samoj svojoj naravi zahtijeva regulaciju države, koja u tom pitanju ima izvjesnu slobodu procjene. Ta ograničenja, međutim, ne smiju umanjiti pristup sudu na takav način ili do takve mjere da s time bude narušena sama bit "prava na sud". Takva se ograničenja također neće smatrati suglasnima članku 29. stavku 1. Ustava ako nisu propisana radi ostvarenja legitimnog cilja ili ne postoji razuman odnos razmjernosti između sredstava koja su upotrijebljena i cilja koji se namjeravao postići (vidi odluku Ustavnog suda broj: U-III-1/2009 od 3. studenoga 2010., objavljenu u "Narodnim novinama" broj 126/10.). Drugačije izneseno, takva ograničenja ne smiju ugroziti ili ograničiti pravo na pristup sudu na način koji ne bi bio u skladu s člankom 6. stavkom 1. Konvencije, osim kada takva ograničenja služe da bi se ostvario legitiman cilj te kada postoji proporcionalan odnos između cilja koji se želi ostvariti i nametnutih ograničenja. Ustavni sud je istaknuo i da je obveza sudova, i u situaciji vlastite nenadležnosti, pa i u situaciji zakonske podnormiranosti, pitanje sudske nadležnosti ili dopuštenosti pojedinog pravnog sredstva, metodom teleološkog tumačenja osigurati ostvarivanje prava na sud za svaku stranku, barem usmjeravanjem na drugi raspoloživi put učinkovite pravne zaštite utvrđenjem koji bi to pravni put bio, a ako ga nema onda utvrđenjem zašto sudska zaštita nije potrebna. Tako i u odluci poslovni broj U-III-2042/2013 od 19. svibnja 2020. (dostupno na: www.usud.hr).

10. Može se zaključiti da je obveza suda u upravnom sporu u situaciji kada posebnim zakonom, kojima se specijalno uređuje određena pravna materija, nije uređena ikakva daljnja upravno sudska zaštita, prilikom odlučivanja o tužbi podnesenoj protiv odluka državnih tijela i pravnih osoba s javnim ovlastima (javnopravnih tijela), kao prvi korak kod ispitivanja tužbe, procijeniti je li riječ o pojedinačnoj odluci u smislu članka 3. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., u daljnjem tekstu: ZUS) koju je donijelo javnopravno tijelo kako je ono definirano člankom 2. stavkom 2. ZUS-a.

11. Prema odredi članka 2. stavka 1. ZUS-a cilj toga zakona je osigurati zakonitost i sudsku zaštitu prava i pravnih interesa fizičkih i pravnih osoba i drugih stranaka povrijeđenih pojedinačnom odlukom ili postupanjem javnopravnog tijela, dok prema stavku 2. toga članka javnopravnim tijelom u smislu toga zakona smatra se tijelo državne uprave i drugo državno tijelo, tijelo jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravna osoba koja ima javnu ovlast i pravna osoba koja obavlja javnu službu (pružatelj javnih usluga).

12. Člankom 3. stavkom 1. točkom 1. do 4. ZUS-a je propisano da je predmet upravnog spora ocjena zakonitosti pojedinačne odluke javnopravnog tijela (upravnog akta), ocjena zakonitosti postupanja i propuštanja javnopravnog tijela iz područja upravnog prava da u zakonom propisanom roku odluči o pravu, obvezi ili pravnom interesu ili redovitom pravnom lijeku stranke odnosno da postupi prema propisi te ocjena zakonitosti sklapanja, raskidanja i izvršavanja upravnog ugovora, s time da je točkom 1. toga stavka upravni akt određen kao pojedinačna odluka kojom je javnopravno tijelo odlučilo o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke u upravnoj stvari. U tom smislu, elementi pojma pojedinačne odluke pretpostavljaju određenog nosioca, autoritativnost, pravno djelovanje, konkretnost i da se takva odluka donosi u nekoj upravnoj stvari.

13. Shodno članku 2. stavku 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09. i 110/21., u daljnjem tekstu: ZUP), upravnom stvari smatra se svaka stvar u kojoj javnopravno tijelo u upravnom postupku rješava o pravima, obvezama ili pravnim interesima fizičke ili pravne osobe ili drugih stranaka (u daljnjem tekstu: stranke) neposredno primjenjujući zakone, druge propise i opće akte kojima se uređuje odgovarajuće upravno područje.

14. Iščitavajući citirane norme ZUS-a i ZUP-a valja zaključiti da kumulativne pretpostavke da bi se pojedini predmet smatrao upravnom stvari koja bi bila podvrgnuta upravno-sudskoj kontroli podrazumijevaju: a) odlučivanje od javnopravnog tijela, b) odlučivanje u upravnom postupku, c) odlučivanje o pravima, obvezama ili pravnim interesima fizičkih ili pravnih osoba ili drugih stranaka i, krajnje, d) neposredna primjena zakona, drugih propisa ili općih akata, kojima je uređeno pojedino upravno područje.

15. Može se i zaključiti da su razlozi za donošenjem ZUS-a očituju u većoj pravnoj sigurnosti i kvalitetnijoj zaštiti prava stranaka od odluka i postupanja javnopravnih tijela, pri čemu su, kao polazna osnova za njegovu izradu, uzeti u obzir europski standardi funkcioniranja pravne države, osobito članak 6. Konvencije. To je razvidno i iz obrazloženja Konačnog prijedloga Zakona o upravnim sporovima. Naime, primarni cilj ZUS-a je osigurati zakonitost i sudsku zaštitu prava i pravnih interesa fizičkih i pravnih osoba i drugih stranaka povrijeđenih pojedinačnim odlukama ili postupanjem javnopravnih tijela (članak 2. stavak 1. ZUS-a). Tom cilju je podređena cjelokupna regulacija, od legitimacije za pokretanje upravnog spora, položaja tužitelja i zainteresiranih osoba, tijek postupka, poglavito osiguranje usmene rasprave, ovlasti suda da sam utvrđuje činjenično stanje, da odlučuje o meritumu, odnosno pravu, obvezi ili pravnom interesu tužitelja (tzv. spor pune jurisdikcije) i konačno osiguranje izvršenja sudske odluke. U drugom je planu osiguranje objektivnog prava. Ono se, u pravilu, štiti kroz odlučivanje o subjektivnim pravima tužitelja, budući da se štiteći ta prava koja su povrijeđena odlukama ili postupanjem javnopravnih tijela, štiti i objektivni pravni poredak. Samo malobrojnim normama ZUS-a (primjerice ocjena zakonitosti općih akata) primarni je cilj zaštita objektivnog prava, a ne subjektivnog prava, iako se i u tim situacijama kroz zaštitu objektivnog prava štite subjektivna prava fizičkih i pravnih osoba. Stoga se može zaključiti i da je zakonodavac, uređujući novo pravno uređenje upravnog spora, naglasak stavio na zaštiti prava fizičkih i pravnih osoba, uglavnom tužitelja od odluka i/ili postupanja javnopravnih tijela, najčešće tuženika u upravnom sporu.

16. Polazeći od iznesenih pravnih stajališta i ocjena Ustavnog suda Republike Hrvatske te izloženih općenitih pravnih shvaćanja vezano za definiranje upravne stvari i cilja uspostavljanja novoga pravnog uređenja upravno-sudske zaštite te primijenivši ta načelna pravna shvaćanja na konkretan predmet, ocjenjujući pretpostavke za vođenje upravnog spora, valja istaknuti sljedeće.

17. Nije sporno da je tužitelj, podnositelj 12. veljače 2021. podnio I. Policijskoj postaji Rijeka obavijest o počinjenom prekršaju opisanom i kažnjivom po članku 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira ("Narodne novine", broj: 41/77., 47/89., 55/89., "Službeni list SFRJ" br. 83/89., 47/90., 55/91. i 29/94., u daljnjem tekstu: ZoPJRM) i zbog čijeg počinjenja se progon vrši po službenoj dužnosti te da ga je navedena policijska postaja 19. veljače 2021. obavijestila pisanim odgovorom broj 511-09-23/1-1-106/21.TBP da nisu utvrdili ostvarenje zakonskih obilježja prekršaja iz članka 17. ZoPJRM-a i da stoga neće podnijeti optužni prijedloga po službenoj dužnosti, s time da je on upućen da ima mogućnost podnošenja optužnog prijedloga u svoje ime u skladu s odredbama članka 109. stavka 1. i 4. Prekršajnog zakona ("Narodne novine", broj: 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18., u daljnjem tekstu: PZ):

18. Nije sporno ni da je 26. veljače 2021. tužitelj podnio pritužbu Policijskoj upravi Primorsko-goranskoj vezano za postupanje policijskih službenika I. Policijske postaje Rijeka glede ne provođenja kriminalističkog istraživanja protiv osoba za koje, kako tvrdi, se osnovano sumnja da su počinile prekršaj opisan i kažnjiv u članku 17. ZoPJRM-a, a na temelju njegove obavijesti od 12. veljače 2021., da je ta uprava pisano 12. travnja 2021. odgovorila tužitelju da je pritužba neutemeljena, da je nakon toga tužitelj 26. travnja 2021. podnio prigovor na taj odgovor te da je potom Služba za unutarnju kontrolu Ministarstva unutarnjih poslova 18. svibnja 2021. odgovorila da je neutemeljena njegova pritužba u dijelu vezano za nepodnošenje prekršajne prijave.

19. Također nije sporno da je Služba za unutarnju kontrolu 1. lipnja 2021., povodom njegova izraženog nezadovoljstva dobivenim odgovorom, obavijestila podnositelja pritužbe, tužitelja da će spis biti dostavljen Povjerenstvu za rad po pritužbama, a nakon čega je ono donijelo odluku poslovni broj PRP-181/2021 od 30. studenoga 2021., kojom je odlučeno da pritužba nije utemeljena, ali i zaključak kojim se ono oglasilo nenadležnim za dio pritužbe vezano za ispitivanje je li ministarstvo bilo u dovoljnoj mjeri aktivno da bi spriječilo nastupanje zastare u sudskom postupku.

20. Pokazalo se ponajprije spornim je li osporena odluka tuženika može biti predmet ocjene u upravnom sporu. Je li, u biti, riječ o pojedinačnoj odluci javnopravnog tijela čiju se zakonitost razmatra unutar upravno-sudske kontrole. Tuženik je prigovorio stvarnoj nadležnosti upravnog suda za rješavanje konkretnog predmeta.

21. Odredbom članka 5. stavak 1. Zakona o policiji („Narodne novine“, broj: 34/11., 130/12., 89/14., 151/14., 33/15., 121/16 i 66/19., u daljnjem tekstu: ZoP) propisano je da fizička ili pravna osoba koja smatra da su djelovanjem ili propuštanjem djelovanja policijskog službenika u primjeni policijskih ovlasti povrijeđena njezina prava ili slobode, ima pravo Ministarstvu podnijeti pritužbu u roku od 30 dana od dana saznanja za povredu.

22. Prema odredbi članka 5.a stavka 1. ZoP-a pritužbu iz članka 5. toga zakona razmatra rukovoditelj ustrojstvene jedinice Ministarstva u kojoj je raspoređen policijski službenik na kojeg se pritužba odnosi ili policijski službenik kojeg on ovlasti, radi utvrđivanja činjeničnog stanja, dok prema stavku 2. toga članka obveza je rukovoditelja iz stavka 1. toga članka obavijestiti podnositelja pritužbe o utvrđenom činjeničnom stanju i poduzetim mjerama u roku od 30 dana od dana primitka pritužbe.

23. Podnositelj pritužbe nezadovoljan sadržajem obavijesti iz stavka 2. ovoga članka može u roku od 15 dana od dana primitka obavijesti, podnijeti prigovor ustrojstvenoj jedinici nadležnoj za unutarnju kontrolu Ministarstva koja je obvezna podnositelju prigovora odgovoriti u roku od 30 dana od dana primitka prigovora (članak 5.a stavak 3. ZoP-a).

24. Člankom 5.b. stavkom 1. ZoP-a je propisano da ako podnositelj pritužbe, u roku od 15 dana od primitka odgovora ustrojstvene jedinice za unutarnju kontrolu, izrazi nezadovoljstvo postupkom provedenih provjera i sadržajem odgovora, spis predmeta bez odgode dostavlja se na rješavanje Povjerenstvu za rad po pritužbama (u daljnjem tekstu: Povjerenstvo) o čemu se obavještava podnositelja pritužbe.

25. U skladu s regulacijom članka 5.c ZoP-a za rješavanje pritužbi na rad policijskih službenika osniva se Povjerenstvo (stavak 1.); povjerenstvo donosi Poslovnik o svom radu kojim detaljnije uređuje pitanja iz svoga djelokruga i na koji prethodno mišljenje daje Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora (stavak 4.); odluka Povjerenstva dostavlja se podnositelju pritužbe, glavnom ravnatelju, Ministarstvu i osobi ovlaštenoj za pokretanje disciplinskog postupka protiv policijskog službenika čiji rad je bio predmet pritužbe (stavak 6.) te ako je Povjerenstvo utvrdilo da je pritužba djelomično ili u cijelosti bila utemeljena, Ministarstvo je dužno, u roku od 30 dana od dana zaprimanja odluke Povjerenstva, preispitati svoju prethodnu odluku i o tome izvijestiti podnositelja pritužbe (stavak 7.).

26. Postupak po pritužbi sukladno odredbama toga zakona ne isključuje korištenje drugih pravnih sredstava za zaštitu prava i sloboda (članak 5.e ZoP-a).

27. Odredbom članka 2. stavka 1. Pravilnika o načinu rada i postupanja po pritužbama („Narodne novine“, broj: 16/21. i 51/21., u daljnjem tekstu: Pravilnik), koji je donijet na temelju članka 5.f ZoP-a, propisano je da se u smislu toga pravilnika pritužbom ne smatra podnesak u kojem se iznose činjenice koje su već prethodno bile razmatrane i ocijenjene u postupku provjere navoda pritužbe istog podnositelja, dok je stavkom 2. toga članka propisano da se pritužbom ne smatraju ni podnesci koji se odnose na radnje u postupku ostvarivanja prava za čije rješavanje je nadležno Ministarstvo (zahtjevi, žalbe, prigovori i drugi podnesci u upravnom, prekršajnom ili drugom postupku).

28. Prema odredbi članka 8. Pravilnika s obzirom na rezultate provjere navoda, pritužba može biti ocijenjena kao: - utemeljena - prikupljenim dokazima potvrđeni su svi bitni navodi pritužbe - djelomično utemeljena - argumentirano je potvrđen samo dio navoda, dok je dio navoda ili neutemeljen ili ga nije bilo moguće potvrditi - neutemeljena - u cijelosti je pouzdano potvrđena i dokazana neutemeljenost svih navoda u pritužbi - nepotvrđena - nije bilo moguće prikupiti saznanja koja bi potkrijepila tvrdnje podnositelja pritužbe posebno kad verbalni iskaz podnositelja opovrgavaju iskazi policijskih službenika navedenih u pritužbi.

29. Donošenjem ZoP-a u domaći pravni sustav se 2011. inkorporira po prvi put institut Povjerenstva za rad po pritužbama kao oblika civilnog nadzora u postupku rješavanja pritužbi fizički i pravnih osoba na rad policijskih službenika u primjeni policijskih ovlasti. Time se očito napravio iskorak u cilju poboljšanja vanjskih faktora kontrole rada osobito policije kao najeksponiranijeg dijela Ministarstva unutarnjih poslova. Njezina temeljna ustavna funkcija je da građanima pruža zaštitu njihovih temeljnih prava i sloboda i štiti i druge pravnim poretkom zaštićene vrijednosti.

30. S obzirom na to da su policijske ovlasti iznimno velike sa širokom mogućnošću diskrecijskog odlučivanja bitan aspekt kontrole (ne)postupanja policijskih službenika je i građanski nadzor koji je osiguran i kroz pravni institut pritužbe uz dodatan stupanj preispitivanja osiguran kroz uspostavu i djelovanje Povjerenstva za rad po pritužbama, a čiji temelj za osnivanje proizlazi iz članka 5.c ZoP-a.

31. Sud smatra da, u smislu odredbi članka 5. stavka 1. ZoP-a, a vezi i s člankom 2. Pravilnika, pravo na podnošenje pritužbi zbog djelovanja ili propuštanja djelovanja policijskog službenika, ima samo ona osoba kojoj su povrijeđena njezina prava ili slobode i samo ako su ta prava ili slobode povrijeđene od navedenih službenika u primjeni policijskih ovlasti.

32. Teleološki tumačeći i iščitavajući citirane norme ZUS-a, ZUP-a, ZoP-a i Pravilnika pojedinačno i u njihovim združenim učincima te povezujući ih s normama članka 109. PZ-a kojim je, u biti, tužitelj kao eventualnom oštećeniku osigurana druga učinkovita pravna zaštita, a polazeći od položaja, cilja osnivanja i zadaća Povjerenstva za rad po pritužbama te uzimajući u obzir sadržaj i opseg instituta pritužbe kako je određen ZoP-om, sud smatra da u konkretnom predmetu nije riječ o pojedinačnoj odluci javnopravnog tijela kojom se odlučuje o ikakvim pravima i pravnim interesima tužitelja na području upravnog prava. Nije riječ o odluci koja bi bila predmet ocjene u upravnom sporu i o situaciji u kojoj bi tužitelju bila osigurana upravno-sudska zaštita. Naime, pritužba tužitelja se ponajprije odnosi na policijsku ovlast (ne)pokretanja prekršajnog postupka, što je primano u javnom interesu.

33. Sud smatra i da u konkretnom predmetu tužitelju, s obzirom da je riječ o prekršajnom postupku, upravno-sudska zaštita nije osigurana ni primjenom odredbi članka 121. u vezi s člankom 42. ZUP-a. Naime, tim normama ZUP-a uređena je upravno-pravna i upravno-sudska zaštita zbog ne pokretanja postupka po službenoj dužnosti od nadležnog javnopravnog tijela radi zaštite javnog interesa. No, ta je pravna zaštita u cilju očuvanja javnog interesa (i bez povrede osobnih prava) osigurana samo ako je riječ o upravnom postupku i području upravnog prava.

34. U izloženom osporena odluka, ali i ostali akti čija je zakonitost osporena, ne predstavljaju pojedinačne odluke i/ili postupanja javnopravnog tijela koja bi bila predmet ocjene u upravnom sporu. Pogotovo nije riječ o pojedinačnim odlukama kojima se dira, odnosno odlučuje o ikakvom pravu, obvezi ili pravnom interesu tužitelja neposredno primjenjujući propise kojima je uređeno neko upravno područje u smislu odredbi članka 3. ZUS-a i članka 2. stavka 1. ZUP-a.

35. Vezano za pozivanje tužitelja na praksu i pravna shvaćanja glede ocjenjivanja pretpostavki za vođenje upravnog spora, valja istaknuti da kada eventualno postoje razlike u pravnim shvaćanjima, upravni sud prvoga stupnja je u primjeni prava i tumačenju propisa vezan samo pravnim shvaćanjem koje je prihvaćeno na sjednici svih sudaca odnosno sudskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske i/ili Visokog upravnog suda Republike Hrvatske u smislu odredbi članka 40. stavka 1. i 2. ZS-a.

36.Najzad, valja navesti da je tužitelju, ako smatra da su mu kao oštećeniku povrijeđena neka prava i/ili uzrokovana šteta i/ili ako smatra da je netko od policijskih službenika zlouporabio položaj i ovlast, osigurana (učinkovita) pravna zaštita prema pravilima kojima je uređen prekršajni i/ili kazneni i/ili građanski postupak pred redovnim sudovima.

37. Stoga, a budući da ne postoje pretpostavke za vođenje upravnog spora, valjalo je, na temelju odredbi članka 30. stavka 1. točke 2. i 7. ZUS-a, odbaciti tužbu kao nedopuštenu, odnosno riješiti kao u izreci.

UPRAVNI SUD U SPLITU,

u Splitu 22. rujna 2022.

S U D A C

Silvio Čović, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovoga rješenja dopuštena je žalba, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka istog, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda, pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske (članak 67. stavak 1. u vezi s člankom 30. stavkom 2. ZUS-a).

DNA:

- tužitelju D. J. iz S., …,

- tuženiku Povjerenstvu za rad po pritužbama u Ministarstvu unutarnjih poslova, Zagreb, Avenija Vukovar 33,

- u spis.