Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 11 Gž-338/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Bađun, kao predsjednice vijeća, Milka Samboleka, kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Amalije Švegović, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. o. d.d., OIB:..., Z., zastupanog po punomoćniku H. L., odvjetniku u Z., protiv tuženika L. d. Sv. H. D., OIB:..., P., zastupanog po punomoćniku H. K., odvjetniku u Z. i tuženika Ž. c. Z. - pravna osoba za upravljanje županijskim i lokalnim cestama, OIB:..., Z., zastupanog po punomoćniku H. L., odvjetniku u Z., radi naknade štete, povodom žalbe tuženika L. d. Sv. H. D., izjavljene protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Samoboru, poslovni broj: P-774/2017-33 od 20. studenoga 2020., na sjednici vijeća održanoj 22. rujna 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika L. d. Sv. H. D. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Samoboru, poslovni broj: P- 774/2017-33 od 20. studenoga 2020., u toč. I. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika L. d. Sv. H. D. u dijelu u kojem pobija toč. II. i III. izreke presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Samoboru, poslovni broj: P- 774/2017-33 od 20. studenoga 2020., odbacuje se kao nedopuštena.

II. Odbija se zahtjev tuženika L. d. Sv. H. D. za naknadu troškova u žalbenom stadiju postupka.

III. Odbija se zahtjev tuženika Ž. c. Z. za naknadu troškova u žalbenom stadiju postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom, toč. I. izreke, naloženo je tuženiku L. d. Sv. H. D. da tužitelju isplati iznos od 25.076,34 kn i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 9.012,50 kn, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. U toč. II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika Ž. c. Z., dok je u toč. III. izreke naloženo tužitelju da tuženiku Ž. c. isplati trošak postupka u iznosu od 5.812,50 kn. 2. Pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom tuženik L. d. Sv. H. D. (dalje: žalitelj) pobija presudu i poziva se na sve zakonske žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03, 88/05; 2/07-odluka US RH; 84/08; 96/08-odluka US RH; 123/08-ispravak; 57/11; 148/11- pročišćeni tekst; 25/13; 89/14-odluka US RH; 70/19 i 80/22; dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu, podredno da ju ukine i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

3. U odgovoru na žalbu tuženik Ž. c. Z. se protivi navodima žalbe, naglašava da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da on nije pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari te predlaže da drugostupanjski sud odbije žalbu i potvrdi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba dijelom nije osnovana, a dijelom je nedopuštena.

5. Prije svega, ovaj sud je odbacio žalbu u dijelu u kojem žalitelj pobija toč. II. i III. izreke prvostupanjske presude. Naime, u toč. II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika Ž. c. Z., dok je u toč. III. izreke naloženo tužitelju da tuženiku Ž. c. Z. da naknadi trošak postupka, pa žalitelj nije ovlašten za podnošenje žalbe u ovom dijelu obzirom da u tom dijelu nije obuhvaćen izrekom presude. Stoga je primjenom odredbe čl. 367. st. 1. u vezi s čl. 358. st. 3. ZPP-a ovaj sud odbacio žalbu u dijelu u kojem žalitelj pobija toč. II. i III. izreke prvostupanjske presude te je odlučeno kao u toč. I. izreke ovog rješenja.

6. Predmet spora je regresni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 25.076,34 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 11. listopada 2016. do isplate, a odnosi se na imovinsku štetu nastalu na vozilu reg. oznake ..., koju štetu je tužitelj podmirio vlasniku vozila dana 10. listopada 2016. Tužitelj je u tužbi tvrdio da je za štetu odgovoran žalitelj kao vlasnik opasne stvari (srneće divljači) i tuženik Ž. c. Z. budući nije postavio znakove opasnosti "divljač na cesti" odnosno drugu prometnu signalizaciju sukladnu pozitivnim propisima.

6.1. Prvostupanjski sud konstatira da je među strankama sporna uzročno-posljedična veza između štete na vozilu i štetnog događaja, sporna je odgovornost jer je žalitelj tvrdio da je štetu skrivio vozač budući nije prilagodio brzinu vozila kretanja, dok je tuženik Ž. c. Z. otklonio svoju odgovornost i istaknuo prigovor promašene pasivne legitimacije te prigovor da nema uzročno-posljedične veze između propuštanja postavljanja prometnog znaka te nastanka prometne nezgode.

6.2. Nakon ocjene provedenih dokaza prvostupanjski sud utvrđuje ove odlučne činjenice:

- da se prometna nezgoda dogodila 12. svibnja 2016. u mjestu D. R. u P., na kolniku županijske ceste ŽC 3055 na kojoj je brzina ograničena na 50 km/h;

- da je vozilom upravljala vozačica S. I. u smjeru P. te je prednjim lijevom dijelom vozila udarila u srneću divljač koja je skokovito prelazila preko kolnika s lijeve na desnu stranu u smjeru kretanja vozila;

- da tuženik gospodari lovištem broj I/119 P.;

- da mjesto nesreće nije bilo zaštićeno prometnim znakom "divljač na cesti", a da je žalitelj kao lovoovlaštenik zatražio od Ž. c. Z. postavljanje prometne signalizacije (znaka "divljač na cesti") prije štetnog događaja, a što taj tuženik nije učinio tražeći dostavu elaborata ovjerenog od strane upravnog tijela na temelju kojeg će postaviti prometne znakove;

- da nije osnovan prigovor žalitelja da ne postoji uzročno-posljedična veze između štete i štetnog događaja;

- da sud nije našao utvrđenim da vozačica automobila ne bi prilagodila brzinu vozila kretanja uvjetima na cesti ili da bi postupila protivno prometnom znaku, pa da bi bila odgovorna za nastanak prometne nezgode, budući nije mogla izbjeći nalet divljači;

- da je do štete došlo naletom srne, a kako je divljač koja istrči pred vozilo na javnoj cesti opasna stvar to žalitelj kao imatelj opasne stvari odgovara prema općim odredbama odgovornosti za štetu iz Zakona o obveznim odnosima, i to po načelu objektivne odgovornosti;

- da trošak popravka vozila na dan davanja nalaza iznosi 25.076,34 kn bez poreza na dodanu vrijednost;

- da je osnovan prigovor tuženika Ž. c. Z. da u konkretnom slučaju nema uzročno- posljedične veze između štetne radnje tog tuženika (propuštanja postavljanja prometnog znaka) i nastanka prometne nezgode imajući u vidu utvrđeni mehanizam nastanka štetnog događaja, tj. da je šteta na vozilu nastala naletom na srneću divljač koja je pretrčavala kolnik javne ceste i da je vozačica vozila mogla izbjeći nalet na srneću divljač samo u slučaju da se kretala brzinom od 33 km/h, dok je na cesti ograničenje brzine bilo 50 km/h, a vozačica se kretala brzinom od 55 km/h;

- da bi eventualno postavljeni znak opasnosti "divljač na cesti" upozoravao vozače na potrebu upravljanja vozilom sa povećanom pažnjom, što bi značilo i potrebu niže brzine, ali ne i brzine niže od 33 km/h koliko je morala biti brzina kojom bi se izbjegao nalet vozila na divljač.

6.3. U materijalnopravnom dijelu obrazloženja sud se poziva na relevantne odredbe Zakona o lovstvu, Zakona o cestama i Zakona o obveznim odnosima te prihvaća tužbeni zahtjev u odnosu na žalitelja, dok odbija tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika Ž. c. Z.

7. U prvostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se žalitelj poziva tvrdnjom da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama zbog čega ima nedostataka i to osobito u dijelu u kojem žalitelj osporava nastanak štetnog događaja na način kako ga u tužbi opisuje tužitelj i u kojem osporava da bi štetni događaj prouzročila divljač budući da ona nije pronađena niti postoje materijalni dokazi koji bi na to upućivali. Međutim, prema ocjeni ovoga suda pobijana presuda nije opterećena takvim nedostacima zbog kojih ju ovaj sud ne bi mogao ispitati u žalbenom stadiju postupka, već je prvostupanjski sud svoje stajalište o osnovanosti tužbenog zahtjeva u odnosu na žalitelja i neosnovanosti u odnosu na tuženika Ž. c. Z. obrazložio jasnim, relevantnim i valjanim razlozima.

7.1. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti bilo koja druga bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7.2. Žalbenim navodima žalitelj nije doveo u sumnju potpunost i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja te primjenu materijalnog prava. Prije svega, pravilno se je prvostupanjski sud pozvao na odredbu čl. 86. Zakona o lovstvu (NN br. 140/05; 75/09; 153/09 i 140/09) i zaključio da ta zakonska odredba ne isključuje opću primjenu obveznog prava. Žalitelj pokušava otkloniti svoju odgovornost tvrdnjom da je divljač dobro od interesa za Republiku Hrvatsku i ima njezinu osobitu zaštitu pa ne može biti u vlasti niti jedne fizičke ili pravne osobe pojedinačno te se ne može smatrati da je žalitelj samom činjenicom da je sukladno odredbi čl. 76. Zakona o lovstvu kao lovoovlaštenik, odnosno imatelj prava lova dužan poduzimati mjere za sprječavanje štete od divljači, u svakom slučaju dužan nadoknaditi štetu koju počini divljač na zemljištu na kojem se prostire lovište. Tvrdi da Zakon o lovstvu sadržava posebnu odredbu (čl. 86. st. 3.) koja regulira odgovornost za štetu nastalu na vozilu koju prouzroči divljač, a u kojoj nije propisana isključiva odgovornost lovoovlaštenika i da prvostupanjski sud nije trebao primijeniti odredbe čl. 1063. i čl. 1064. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05; 41/08; 125/11; 78/15; 29/18 i 126/21; dalje: ZOO).

7.3. Sukladno odredbi čl. 86. st. 3. Zakona o lovstvu odgovornost za nastalu štetu snosi vozač ukoliko nije prilagodio brzinu kretanja uvjetima na cesti tako da može pravovremeno postupiti po prometnom pravilu ili znaku, a u protivnom pravna osoba koja gospodari prometnicom na kojoj je šteta nastala (tom odredbom je tek iznimno propisana odgovornost ovlaštenika prava lova i to isključivo ako je šteta uvjetovana vršenjem skupnog lova).

7.4. Međutim, pogrešno je shvaćanje žalitelja da prvostupanjski sud nije trebao primijeniti odredbe čl. 1063. i čl. 1064. ZOO-a, već odredbu čl. 86. st. 3. Zakona o lovstvu, navodeći da taj zakon sadržava posebnu odredbu koja regulira odgovornost za štetu nastalu na vozilu koju prouzroči divljač, a u kojoj nije propisana isključiva odgovornost lovoovlaštenika. Kod toga se u žalbi poziva na odredbu čl. 83. st. 1. Zakona o lovstvu i tvrdi da je to odredba koju je prvostupanjski sud citirao u pobijanoj presudi. Međutim, iz prvostupanjske presude razvidno je da se sud u obrazloženju (str. 6., odlomak drugi) pozvao upravo na odredbu čl. 86. Zakona o lovstvu. Kod toga ovaj sud naglašava da je u konkretnim okolnostima kada nije bilo nepravilnog postupanja vozačice motornog vozila i kada nije ispunjena pretpostavka uzročno posljedične veze između štetne radnje tužitelja Županijske uprave za ceste Zagrebačke županije (propuštanja postavljanja prometnog znaka i nastanka prometne nezgode), pravilan zaključak prvostupanjskog suda da odredba čl. 86. Zakona o lovstvu ne isključuje opću primjenu odredaba ZOO-a o objektivnoj odgovornosti za štetu nastalu od opasne stvari, a za tako nastalu štetu odgovara imatelj opasne stvari (čl. 1064. ZOO-a) dakle lovoovlaštenik. Zbog navedenog, prvostupanjski sud je uz pravilnu primjenu odredba ZOO-a kao odgovornu osobu prema kriteriju causae utvrdio žalitelja kao lovoovlaštenika i imatelja divljači (opasne stvari), s time da takva njegova objektivna odštetna odgovornost može biti umanjena ako dokaže da na strani oštećenika postoji doprinos nastanku, odnosno visini štete, ali u prvostupanjskom postupku žalitelj nije dokazao postojanje takvih okolnosti. U tom kontekstu pogrešno je tumačenje žalitelja da bi iz odredbe čl. 86. st. 3. Zakona o lovstvu proizlazilo da je u vrijeme nastanka štetnog događaja njegova odgovornost postojala samo ako je šteta uvjetovana vršenjem skupnog lova.

7.5. Točno je, ali nije odlučno, da se je prvostupanjski sud u obrazloženju presude pozvao na stav koji je Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio u odluci, poslovni broj: Rev-1547/2011 od 9. studenog 2016., a da kod toga nije uzeo u obzir da se u tom predmetu štetni događaj dogodio 14. srpnja 2007., dakle u vrijeme kada nije bila na snazi odredba čl. 86. Zakona o lovstvu koja je primijenjena u konkretnom slučaju, obzirom da je, kao što je već i navedeno prvostupanjski sud pravilno protumačio navedenu odredbu te je zaključio da ona u odnosu na odgovornost žalitelja za naknadu štete ne isključuje primjenu odredaba obveznog prava (ZOO-a).

7.6. Žalitelj navodima žalbe pokušava dovesti u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda o brzini kretanja vozila i kretanja divljači, do kojih je sud došao ocjenom provedenih dokaza, prije svega nalaza i mišljenja prometno tehničkog vještaka S. H., dipl. ing. (koji se je na ročištu od 15. listopada 2020. dopunski očitovao na primjedbe žalitelja). Iako žalitelj na takav način (ponovno) prigovara nalazu i mišljenju prometno tehničkog vještaka, u žalbi ne konkretizira zbog čega brzina kretanja vozila ne bi mogla biti utvrđena na temelju nastalih oštećenja na vozilu i zbog čega se kretanje divljači ne bi moglo utvrditi iz podataka iz policijskog zapisnika, pa ovaj sud ne prihvaća stav žalitelja da zaključci prvostupanjskog suda spadaju u sferu nagađanja. Naprotiv, prvostupanjski sud je relevantne činjenice utvrdio uz pravilnu primjenu odredbe čl. 8. ZPP-a.

7.7. Navodima žalbe žalitelj nije doveo u sumnju zaključak prvostupanjskog suda o osnovanosti prigovora promašene pasivne legitimacije u odnosu na tuženika Ž. c. Z. kod čega valja naglasiti da je žalba u dijelu u kojem žalitelj pobija toč. II. izreke prvostupanjske presude u kojoj je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na tog tuženika odbačena kao nedopuštena, pa je odluka u tom dijelu postala pravomoćna.

7.8. Zaključno, okolnosti da divljač u konkretnom slučaju nije pronađena i da žalitelj kao lovoovlaštenik lovišta na području kojeg se dogodio štetni događaj nije bio prisutan izvidu štetnog događaja, same po sebi, nisu zapreka da sud ocjenom provedenih dokaza zaključi da šteta potječe od divljači za koju po načelu objektivne odgovornosti odgovara žalitelj kao lovoovlaštenik. Nije osnovan niti prigovor da i u situaciji kada bi žalitelj i odgovarao za štetu, njegova odgovornost nije i ne može biti isključiva, već jedino solidarna u smislu odredbe čl. 1107. ZOO-a. Naime, sukladno odredbe čl. 1107. st. 1. ZOO-a za štetu koju je više osoba prouzročilo zajedno svi sudionici odgovaraju solidarno, a u konkretnom slučaju utvrđeno je da tuženik Ž. c. Z. nije prouzročio štetu, pa nema niti njegove (solidarne) odgovornosti.

7.9. Zbog navedenog, nisu osnovani niti žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, već je prvostupanjski sud zakonito naložio žalitelju da tužitelju isplati iznos od 25.076,34 kn na ime naknade imovinske štete.

8. Pravilna je i valjano obrazložena odluka o troškovima postupka koju žalitelj u žalbi posebno ne pobija.

9. Slijedom iznijetog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbijena je žalba žalitelja kao neosnovana i potvrđena pobijana presuda u toč. I. izreke te je odlučeno kao u izreci ove presude.

10. Primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odbijen je zahtjev žalitelja za naknadu troškova iz žalbenog stadija postupka, obzirom da je žalba odbijena. Stoga je odlučeno kao u toč. II. izreke ovog rješenja.

11. Odbijen je i zahtjev tuženika Ž. u. c. za naknadu troškova iz žalbenog stadija postupka jer taj trošak u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a nije bio potreban u ovoj pravnoj stvari. Stoga je odlučeno kao u toč. III. izreke ovog rješenja.

U Varaždinu 22. rujna 2022.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun