REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Jž-2350/2019

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković, predsjednice vijeća, te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. D. K., zbog prekršaja iz čl. 5. st. 1. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 5/90., 30/90., 47/90. i 29/94.), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu od 4. listopada 2019., broj: 6. Pp J-909/2019, u sjednici vijeća održanoj 22. rujna 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba okr. D. K. kao neosnovana i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.), okr. D. K. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 100,00 HRK (stokuna)/13,27 EUR (treinaesteuraidvadesetsedamcenti)[1] u roku 15 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu od 4. listopada 2019., broj: 6. Pp J-909/2019, proglašen je krivim okr. D. K. da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 5. st. 1. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji mu je izrečena novčana kazna u iznosu 1.131,00 kunu (protuvrijednost 300 DEM, revalorizirano po srednjem tečaju HNB na dan 31. prosinca 2001.), koju je dužan platiti u roku 30 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne, a obvezan je i na naknadu troškova prekršajnog postupka u iznosu 100,00 kuna.

2. Protiv te presude, žalbu je podnio okrivljenik osobno, ne naznačujući žalbenu osnovu, no iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se žalba prihvati.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

5. Okrivljenik u žalbi ističe da je kapa šilterica HOS-a jednaka kao i svaka druga kapa bilo koje druge brigade Hrvatske vojske ili neke druge ratne postrojbe iz Domovinskog rata, da je znakovlje HOS-a formalno i verificirano u Ministarstvu obrane i predstavlja obilježje sastavnog dijela Hrvatske vojske, da je predmetni znak na kapi službeno registriran i predstavlja izraz volje i legaliteta vlasti Republike Hrvatske, poziva se na odredbe Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji te Pravilnika Ministarstva obrane o nošenju vojnih odora, da kapa HOS-a nije sporna jer nitko nije veličao NDH, fašizam ni nedemokratske režime, da kapa s legalnim grbom HOS-a nije podobna da se njome remeti javni red i mir, da nije bilo prijave javnosti da se bilo tko osjećao ugroženim, poziva se na čl. 38. Ustava RH, daje povijesni pregled pozdrava „Za dom spremni“, kao i priznanja pripadnicima HOS-a statusa hrvatskih branitelja, ističe da ovaj pozdrav ni u jednom zakonskom aktu nije zabranjen te ističe žrtvu koju su pripadnici HOS-a dali za stvaranje samostalne, neovisne i slobodne države Hrvatske.

6. Suprotno tvrdnjama žalbe, valjanom analizom provedenih dokaza, ispravno je stajalište prvostupanjskog suda glede svih odlučnih činjenica. Pritom je bitno ukazati da okrivljenik žalbom ne poriče objektivni učin prekršaja, nego osporava da bi se u njegovom, nespornom, ponašanju ostvarili elementi bića prekršaja iz čl. 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

7. Prije svega, u odnosu na žalbene navode kojima se okrivljenik poziva na čl. 38. Ustava RH ističe se da se, pod načelom slobode izražavanja, ne mogu tolerirati

10.

poruke kojima se manifestiraju rasističke ideologije i uznemiruju građani. Čl. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda propisano je da svatko ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo je zajamčeno i odredbom čl. 38. Ustava Republike Hrvatske, a obuhvaća slobodu mišljenja i izražavanja misli odnosno slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. No, ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti pa stoga navedeno pravo može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni radi interesa državne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnog reda i mira, radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih, radi sprječavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti.

8. Dakle, svatko ima pravo na slobodu izražavanja, ali ne bezuvjetno i bez ikakvih ograničenja, nego to mora činiti na način da se, između ostalog, ne remeti javni red i mir, pri čemu su izraženi zahtjevi postizanja pravične ravnoteže između zaštite slobode izražavanja, kako je jamči čl. 10. st. 1. Konvencije, s jedne strane, i zaštite javnog reda i mira, s druge strane, kako to propisuje čl. 10. st. 2. Konvencije.

9. Nadalje, nesporno je da se, unatoč tome što se radi o starom hrvatskom uzviku odnosno izrazu, koji je, gledajući s povijesne dimenzije, bio vrlo rasprostranjen u svim slojevima društva te se koristio i u vidovima društva kao što su pjesništvo ili umjetnost, radi o uzviku odnosno izrazu koji se, zbog svog tradicijski utjecajnog značenja, koristio i kao službeni pozdrav Ustaškog pokreta i totalitarnog režima Nezavisne države Hrvatske te se kao takav nalazio i na svim službenim dokumentima te koristio i na javnim manifestacijama za vrijeme ustaškog režima, bilo u izvornom obliku „Za dom i poglavnika spremni“ ili u njegovim skraćenim oblicima „Za dom spremni“ ili „Za dom“. S obzirom da se radi o pokretu koji je iznikao iz fašizma, utemeljenog, između ostalog, i na rasizmu, isti simbolizira mržnju prema ljudima drugačije vjerske i etničke pripadnosti, manifestaciju rasističke ideologije, kao i podcjenjivanje žrtava zločina protiv čovječnosti.

10. Po ocjeni ovog suda, upravo je u gore navedenom kontekstu potrebno sagledati isticanje navedenog izraza na javnom mjestu kao remećenje javnog reda i mira, a ne vezati ga uz obranu Republike Hrvatske u Domovinskom ratu, posebice kroz insignije HOS-a, jer ta činjenica ne može dovesti do ekskulpacije. Pritom treba istaknuti da je čl. 18. st. 2. Zakona o javnom okupljanju propisano da je sudionicima mirnog okupljanja i javnog prosvjeda, a o tome se u konkretnom slučaju radi, zabranjeno nositi odoru, dijelove odore, odjeću, oznake ili druga obilježja kojima se poziva ili potiče na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti. Stoga su neosnovani žalbeni navodi kojima se ističe da se radi o kapi koja je dio službene odore pripadnika HOS-a, a što, zapravo, čini suštinu žalbe okrivljenika.

11. U odnosu na žalbene navode kojima se ističe da pozdrav „Za dom spremni“ ni u jednom zakonskom aktu nije zabranjen, navodi se da je Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira važeći zakon u Republici Hrvatskoj te da se njegove odredbe moraju poštivati i sudovi su ga dužni primjenjivati. Prekršaj iz čl. 5. st. 1. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira čini onaj tko na javnom mjestu, remeti javni red i mir, izvođenjem, reproduciranjem pjesama, skladbi i tekstova ili nošenjem ili isticanjem simbola, tekstova, slika, crteža. Radnja izvršenja ovog prekršaja podrazumijeva kako političke poruke, tako i sve one kojima se uznemiruju građani, kojima se napadaju vrijednosti imanentne određenoj sredini. Po stanovištu ovog suda, a koje je bez iznimke izraženo u svim dosadašnjim odlukama, inkriminirano ponašanje okr. D. K., koji je na javnom mjestu, tijekom organiziranog kretanja prosvjednika u organizaciji Hrvatskog novinarskog društva, na glavi nosio crnu kapu tzv. šiletricu koja je na prednjoj strani mala natpis „HOS – ZA DOM SPREMNI“, predstavlja ponašanje kojim se remeti javni red i mir u smislu u navedene zakonske odredbe.

12. Neosnovano se u žalbi ističe da nije bilo prijave javnosti da se bilo tko osjećao ugroženim, jer za opstojnost prekršaja za koji je žalitelj proglašen krivim nije relevantno je li itko bio prisutan na javnom mjestu odnosno ne traži se konkretna uznemirenost javnosti, nego je bitna mogućnost nastupanja posljedica inkriminiranog ponašanja na javnom mjestu, a što je u konkretnom slučaju nedvojbeno utvrđeno.

13. Treba napomenuti i da je Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, osnovano Odlukom vlade u veljači 2017., donijelo Dokument dijaloga još u veljači 2018. U odnosu na pozdrav „Za dom spremni“ navodi se da „demokratsko društvo mora poći od nužnosti uravnoteživanja javnog interesa društvene zajednice da se taj pozdrav ne pojavljuje u javnom prostoru, s jedne strane, i prava dijela hrvatskih branitelja na poštivanje vojnih insignija sa spornim pozdravom, pod kojim su se (htjeli to ili ne, slučajno ili namjerno, nesvjesno ili svjesno) oni borili u Domovinskom ratu za demokratsku Republiku Hrvatsku“. No, istaknuto je da bi se javna uporaba ovog pozdrava mogla iznimno dopustiti, ali samo pri komemoriranju branitelja koji su u Domovinskom ratu poginuli pod insignijama s ovim pozdravom. U kontekstu navedenog, ovaj drugostupanjski sud smatra da događaj od 2. ožujka 2019., u vezi kojeg se vodi ovaj prekršajni postupak, nije takav događaj koji bi opravdao iznimku o javnoj upotrebi pozdrava „Za dom spremni“, u vidu nošenja kape tzv. šilterice koja je na prednjoj strani imala natpis „HOS - ZA DOM SPREMNI“.

14. Stoga, nije osnovana žalba okrivljenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

15. Nadalje, iz sadržaja žalbe proizlazi da se okrivljenik nije žalio zbog odluke o prekršajnopravnim sankcijama, no Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno odredbi čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

16. Razmotrivši odluku o izrečenoj novčanoj kazni, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja. Cijeneći sve okolnosti relevantne za odmjeravanje prekršajnopravne sankcije, a naročito značaj počinjenog prekršaja te izražene zahtjeve generalno preventivnog djelovanja, stanovište je ovog suda da je visina izrečene novčane kazne primjerena i dostatna, kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja.

17. U odnosu na žalbeni prijedlog okrivljenika da mu se vrati „legalna HOS- ova crna kapa šilterica s natpisom HOS – ZA „DOM SPREMNI““, treba navesti da iz podataka u spisu proizlazi da je predmetna kapa privremeno oduzeta Potvrdom o privremenom oduzimanju predmeta od 2. ožujka 2019. broj 01187539, a da prvostupanjski sud pobijanom presudom, koja je u cijelosti potvrđena ovom odlukom, istu nije trajno oduzeo, zbog čega će, o narednom privremenom oduzetom predmetu, prvostupanjski sud donijeti posebno rješenje.

18. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika. Naime, iz podataka u spisu ne proizlazi da bi okrivljenik bio lošeg imovnog stanja, pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 100,00 kuna, dakle minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje, kao ni uzdržavanje osoba koje je on dužan uzdržavati.

19. Slijedom navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 22. rujna 2022.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Goranka Ratković, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Zagrebu u 3 ovjerena prijepisa za spis, okrivljenika i tužitelja.