Republika Hrvatska

Poslovni broj Gž-1980/2020-3

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branke Guljaš, kao predsjednika vijeća, Katice Krajnović, kao suca izvjestitelja i Željke Sebelić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari u pravnoj stvari tužitelja S. I. OIB: ... iz Z., ..., zastupan po punomoćniku H. Č.-B., odvjetnik u Z., protiv tuženika ... G. OIB: ..., Z., ..., zastupani po punomoćnici I. S., odvjetnica u Z., radi isplate, rješavajući žalbu tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 2558/18-15 od 28. veljače 2020., u sjednici vijeća održanoj 22. rujna 2022.

p r e s u d i o  j e

Žalba se odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2558/18-15 od 28. veljače 2020.

Tuženiku se ne dosuđuje trošak odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

" I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„1. Nalaže se tuženiku ... G., Z., ..., OIB: ..., da tužitelju S. I. iz Z., ..., OIB: ..., isplati iznos od 5.400,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Zagrebačke banke d.d. na dan isplate te iznos od 41.600,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 2.700,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Zagrebačke banke d.d. na dan isplate od 01.10.2013. pa do isplate;

- na iznos 2.700,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Zagrebačke banke d.d. na dan isplate od 01.10.2014. pa do isplate;

- na iznos od 20.800,00 kn od 01.10.2015. pa do isplate;

- na iznos od 20.800,00 kn od 01.10.2016. pa do isplate;

po stopi propisanoj čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku ... G., Z., ..., OIB: ..., da tužitelju S. I. iz Z., ..., OIB: ... nadoknadi parnični trošak zajedno sa pripadajućim zakonskim kamatama na taj trošak tekućim od dana presuđenja pa do isplate po stopi propisanoj čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.„

II. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana tuženiku nadoknaditi trošak postupka u iznosu od 3.250,00 kn."

2. Ovu presudu pravovremeno podnesenom žalbom pobija tužitelj iz razloga označenih u članku 353. st. 1. toč. 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19., dalje ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev prihvati uz naknadu parničnog troška ili ga se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu tuženik je osporio žalbene navode i predložio da se žalba kao neosnovana odbije, a njemu dosudi trošak odgovora na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje nisu proturječne i može se sa sigurnošću ispitati tako da nije počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se ukazuje u žalbi, a niti je počinjenja koja druga bitna povreda odredbi parničnog postupka iz navedenog članka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. (čl. 365. st. 2. ZPP-a).

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu utuženog iznosa kao razlike plaćene školarine za tužiteljevog posinka kao člana obitelji hrvatskog državljanina, koju je tuženik stekao bez osnove, neosnovanim obračunom u većem iznosu.

7. Među strankama nije sporno:

- da su stranke tijekom trajanja obvezno pravnog odnosa zaključile 4 ugovora – za 4 školske godine po posebnom internacionalnom programu na engleskom jeziku,

- da je tužitelj ugovor sklopio za tada mldb. člana svoje obitelji sa čijom majkom je tužitelj u braku,

- da je tužitelj kao sudionik ugovornog odnosa prilikom zaključenja prvog ugovora iz 2013. hrvatski državljanin,

- da tužitelj nije ni roditelj ni skrbnik (u smislu odredbi Obiteljskog zakona) tada mldb. učenika A. S., koji je u trenutku sklapanja ugovora 05.09.2013. imao državljanstvo K., a 11.10.2013. reguliran status stranca sa privremenim boravkom u RH kao član obitelji državljanina RH.

- da je dana 16.11.2016. A. S. odobren stalni boravak u RH, kao i za njegovu majku M. U..

8. Prvostupanjski sud je raspravio sporna pitanja među strankama i to koji je status djeteta stranog državljanina koji je u braku sa hrvatskim državljaninom prema Zakonu o strancima, te ima li član obitelji hrvatskog državljanina pravo na školarinu u visini školarine koju plaćaju hrvatski državljani i državljani zemalja EU, bez obzira na državljanstvo i status tog člana obitelji, te da li je slijedom toga tuženik tužitelju pogrešno obračunao školarinu za 4 godine školovanja A. S. kod tuženika.

9. Zakonom o strancima (NN 130/11, 74/13, 69/17) reguliran je boravak stranaca u RH po čemu nadležno ministarstvo donosi rješenja i izdaje odgovarajuće isprave, te do prijema u hrvatsko državljanstvo osobe sa reguliranim boravkom u RH su strani državljani.

10. Direktiva Vijeća 2003/109 EZ od 25.11.2003. o statusu državljana trećih zemalja s dugotrajnim boravištem je integrirana u Zakonu o strancima RH, izmjenama i dopunama toga zakona od 15. svibnja 2018., a istim Zakonom o strancima RH pod dugotrajnim boravkom smatra boravak od 5 godina i duže (čl. 2 Zakona), a što je sukladno s odredbama Direktive, te se tužitelj poziva na Direktivu da osobe sa dugotrajnim boravištem uživaju jednak tretman kao državljani RH i glede visine školarine.

11. Međutim, iz utvrđenja suda a što je nesporno među strankama da su A. S. i njegova majka u RH došli 2011., a sporni ugovorni odnos počeo je 5. rujna 2013., time tužitelj ne dokazuje da je A. S. imao prilikom sklapanje predmetnih ugovora dokaz o dugotrajnom boravištu u RH, glede primjene navedene Direktive na konkretan slučaj.

12. Naime, iz utvrđenja suda slijedi da su i dječak i majka u vrijeme sklapanja ugovornog odnosa između tužitelja i tuženika imali reguliran status boravka sukladno zakonu kojim je uređen status stranaca u RH, najprije privremeni, a potom stalni boravak (2016. god.) kao članovi obitelji državljanina RH.

13. Nadalje, iz utvrđenja suda slijedi da je ugovorni odnos između stranaka nastao je ugovorom o školovanju od 05.09.2013., a sklopljen je temeljem Odluke o elementima i kriterijima za izbor kandidata za upis u I. razred šk.god. 2013/14. (Klasa: 602-03/13- 06/08 od 22.01.2013., dalje: Odluka) i to na temelju toč. III st. 4. te Odluke koja se odnosi na državljane zemalja izvan EU, a da tuženik na temelju rješenja Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta može izvoditi međunarodne nastavne programe na stranom jeziku sukladno Zakonu po odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi ("Narodne novine" broj 87/08., 86/09., 92/10., 105/10., 90/11., 5/12., 16/12., 86/12., 126/12., 93/13. dalje u tekstu: ZOOOSŠ) koji se propis primjenjuje na konkretan spor. 14. Nadalje, prvostupanjski sud utvrđuje da se visina školarine određuje temeljem čl. 11. Statuta tuženika, a donosi je Školski odbor tuženika uz suglasnost osnivača a kriterij je državljanstvo učenika te čini jednu grubu državljani RH i ostalih zemalja EU a drugu grupu državljani zemalja izvan EU.

15. Iz ugovora o školovanju za A. S. (1.-4. razreda) sklopljenog između tuženika i tužitelja proizlazi da je visina školarine utvrđena sukladno Odluci tuženika za učenike državljanine ostalih zemalja koju je školarinu tužitelj nesporno uredno platio za svaku školsku godinu.

16. Dakle, kako iz utvrđenja suda slijedi a što nije ni sporno da je tužitelj svaki od 4 ugovora dobrovoljno potpisao unaprijed znajući uvjete propisane aktima tuženika, da je tuženik cijenu školarine koja je dio predmetnih ugovora pravilno naznačio, sukladno Odlukama školskog odbora za svaku godinu, a ista se u konkretnom slučaju obračunala za stranog državljanina zemlje koja nije država EU (bez obzira na boravišni status) u smislu Zakona o strancima i tada važeće Odluke o elementima i kriterijima za izbor kandidata za upis u prvi razred šk.god. 2013/14, to odredbe Ugovora o plaćanju školarine kao akti tuženika nisu protivne prisilnim propisima da bi u smislu odredbi čl. 322. st. 1. u vezi čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 9/18, 126/21, dalje: ZOO) bile ništetne.

17. Žalbenim navodima se ponavljaju tvrdnje glede primjene navedene Direktivne na konkretan slučaj koji je prvostupanjski sud s pravom na iznesene razloge odbio kao neosnovane, a žalbeni navodi glede diskriminacije posinka tužitelja po pitanju visine školarine koje činjenice i okolnosti nisu bile predmet raspravljanja prvostupanjskog postupka, nisu odlučni jer se u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice (čl. 352. st. 1. ZPP-a).

18. Stoga je prvostupanjski sud uz pravilnu primjenu materijalnog prava odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

19. Zbog izloženog valjalo je žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu temeljem odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a.

20. Tuženiku se ne dosuđuje trošak odgovora na žalbu jer ta parnična radnja nije bila potrebna (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

Osijek, 22. rujna 2022.

Predsjednik vijeća

Branka Guljaš