REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 982/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Slavka Pavkovića člana vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice NČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Mate Knezović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Puli-Pola, Građansko-upravni odjel, radi diskriminacije i mobinga, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž R-895/2018-2 od 18. ožujka 2020., kojom je djelomično preinačena i djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola broj Pr- 166/17 od 29. svibnja 2018., u sjednici održanoj 21. rujna 2022.,

p r e s u d i o  j e :

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

„I. Djelomično se prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

Nalaže se tuženici na ime naknade neimovinske štete tužiteljici naknaditi iznos od 15.000,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznom kamatama tekućim od podnošenja tužbe 20. srpnja 2015.do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, do 31. srpnja 2015. a od 1. kolovoza 2016. pa do isplate u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za 3%-nih poena, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva tužiteljice u iznosu od 15.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe do isplate.

III. Nalaže se tuženici da isplati tužiteljici parnični trošak u iznosu od 26.406,20 kuna u roku od 8 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u iznosu od 10.250,00 kuna, kao i preostali trošak tužiteljice u iznosu od 10.500,00 kuna.“

2. Drugostupanjskom presudom je suđeno:

„I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Pr-166/17 od 29. svibnja 2018. u pobijanom dosuđujućem dijelu i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

I. Nalaže se tuženici na ime naknade neimovinske štete tužiteljici isplatiti iznos od 15.000,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja tužbe 10. srpnja 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanjem na 5 pet postotnih poena, do 31. srpnja 2015. a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana."

II. U preostalom ne pobijanom odbijajućem dijelu pod točkom II. izreke navedena presuda ostaje neizmijenjena.

III. Nalaže se tužiteljici u roku od 8 dana naknaditi tuženoj trošak parničnog postupka u iznosu od 2.000,00 kuna, a u preostalom dijelu u iznosu od 8.250,00 kuna zahtjev tužene za naknadu troška odbija se kao neosnovan.

IV. Nalaže se tužiteljici u roku od 8 dana isplatiti tuženoj trošak žalbenog postupka u iznosu od 1.250,00 kuna.“

3. Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je preinačena prvostupanjska presuda i odbijen zahtjev tužiteljice, tužiteljica je podnijela reviziju iz odredbe članka 382.a stavak 1. alineja 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže revizijskog sudu prihvatiti reviziju i preinačiti drugostupanjsku presudu, uz naknadu troškova revizije.

4. Tuženica nije odgovorila na reviziju.

5. Revizija nije osnovana.

6. Sukladno odredbi članka 391. stavak 2. ZPP ovaj sud je ispitao drugostupanjsku presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koju tužiteljica ukazuje revizijom, jer su u presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Ti razlozi su jasni i nisu proturječni. Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

7.1. U reviziji je tužiteljica navela da protiv drugostupanjske presude reviziju podnosi i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP. Međutim, tužiteljica u reviziji nije određeno navela u čemu bi se ta bitna povreda odredaba parničnog postupka ogledala, što je bila dužna učiniti prema odredbi članka 391. stavak 3. ZPP. S obzirom da tužiteljica u reviziji nije određeno navela niti obrazložila razloge podnošenja revizije protiv drugostupanjske presude zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP, to revizijski sud postupajući po ovlaštenju iz odredbe članka 391. stavak 3. ZPP neobrazložen revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, nije uzeo u obzir.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske štete u iznosu od 30.000,00 kuna sa zateznim kamatama, zbog povrede prava osobnosti, za koje tužiteljica tvrdi da su joj nastali kao posljedica rada kod tuženice, uslijed diskriminacije i šikanoznog postupanja (mobinga) tuženice.

9. U postupku koji je prethodio reviziji je utvrđeno:

- da je tužiteljica temeljem Rješenja Ministarstva obrane, Personalna uprava, Klasa: 080-04/95-02/05, Urbroj: 512-20-22-95-716 od 18. travnja 1995. primljena na rad na određeno vrijeme, za radno mjesto namještenika - SSS-Knjigovođe InMS, s početkom rada od 1. svibnja 1995.,

- da je Rješenjem Ministarstva obrane, Oružane snage RH, Zapovjedništvo za potporu, Središnjica za upravljanjem osobljem, Klasa: 080-05/09-02/2, Urbroj: 3522- 0504-09-674 od 22. listopada 2009. tužiteljica raspoređena na namješteničko radno mjesto III. vrste: SSS-Rukovatelj materijalnih sredstava, Zapovjedništvo za potporu, Opslužna bojna, Opslužništvo vojarne „Vargarola“ Pula Opslužni odsjek zrakoplovne baze „Pula“, Opskrbno transportni podosjek, mjesto službe [adresa], vrsta staža 12/12, od 1. studenoga 2009.,

- da je Zapovjedništvo za potporu Opslužne bojne Velika buna, klasa: 400- 01/13-01/01, urbroj: 3519-31-13-04 od 19. travnja 2013. donijelo Zapovijed kojom je tužiteljica određena na dužnost računopolagatelja (računovodstvenog referenta),

- da je tužiteljica 1. studenoga 2013., s Republikom Hrvatskom, Ministarstvo obrane sklopila Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za namješteničko radno mjesto III. vrste – Rukovatelj opskrbnog servisa, Zapovjedništvo za potporu, Opslužna bojna, Opslužništvo vojarne „Peneda“ Brijuni, mjesto službe Brijuni,

- da je tužiteljica iskazala nezadovoljstvo nemogućnošću rasporeda na službeničko radno mjesto računovodstvenog referenta, te da je izjavila predstavku Sektoru za upravljanje ljudskim resursima Uprave za ljudske resurse,

- da se Uprava za ljudske resurse, Sektor za upravljanje ljudskim resursima klasa: 080-01/14-01/1 od 20. ožujka 2014., očitovalo o predstavci tužiteljice, te da joj je ukazano na nemogućnosti rasporeda tužiteljice na službeničko radno mjesto računovodstvenog referenta, jer je tužiteljica sklopila ugovor o radu za namješteničko radno mjesto,

- da je temeljem Zapovijedi Zapovjedništva za potporu Opslužne bojne Velika buna, Klasa: 400-01/14-01/01, Urbroj: 3519-01-14-24 od 3. ožujka 2014. tužiteljica trebala predati dužnost računovodstvenog referenta koju je kao namještenica obnašala po zapovijedi, ŽČ kao primatelju,

- da je za radno mjesto računovodstvenog referenta raspoređen ŽČ,

- da je tužiteljica prilikom obavljanja poslova bila smještena u neprimjerenim prostorijama, u kojima su bili smješteni muški kolege, pa da je tužiteljica morala izlaziti iz prostorije prilikom presvlačenja muških kolega,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka psihijatra proizlazi da je tužiteljica na stresne situacije na radnom mjestu reagirala simptomatologijom somatoformnog poremećaja i poremećaja prilagodbe koji su zahtijevali dugotrajno psihijatrijsko liječenje i terapiju antidepresivima i anksioliticima, da je dugotrajna izloženost stresnim okolnostima kod tužiteljice uzrokovala pad tolerancije na frustracije, narušila je njeno funkcioniranje na radnom mjestu, ali i u obiteljskom okruženju i da se očituje kroz napetost, uznemirenost pa i tjelesne smetnje uzrokovane tim poremećajem, što je sve dovelo do umanjenja životne aktivnosti kod tužiteljice za 15%.

10. Temeljem utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je zaključio da postupanje poslodavca prema tužiteljici – smještajem tužiteljice u prostorije u kojoj su se nalazile kolege muškog spola, koje prostorije, je tužiteljica kao osoba ženskog spola morala napustiti prilikom njihovog presvlačenja, predstavlja diskriminaciju po osnovi spola.

10.1. S obzirom na navedeno prvostupanjski sud je zaključio da postoji uzročno posljedična veza između diskriminatornog postupanja tuženice prema tužiteljici i tužiteljičinog zdravlja, te je tužiteljici dosudio iznos od 15.000,00 kuna sa zateznim kamatama na ime naknade štete s osnove povrede prava osobnosti u smislu odredbe članka 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO).

11. Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev tužiteljice jer je zaključio da u konkretnom slučaju tužiteljica nije dokazala da je ponašanje tuženice prema njoj bilo uzrokovano nekim od zabranjenih temelja diskriminacije.

11.1. Isto tako, da bi poslodavac bio u obvezi naknaditi utuženu štetu tužiteljici kao svojoj zaposlenici potrebno je između ostalog, postojanje određenih protupravnih postupaka poslodavca (tuženika) koji imaju obilježja mobinga i da su ti protupravni postupci u uzročnoj vezi sa nastalom štetom, a prema ocjeni drugostupanjskog suda tužiteljica, u provedenom postupku i na temelju izvedenih dokaza nije dokazala postojanje navedenih pretpostavki za odštetnu odgovornost tuženika.

12. Tužiteljica u reviziji tvrdi da je od strane tuženice kao poslodavca diskriminirana po osnovi spola, jer je ista bila smještena u radnu prostoriju s muškim kolegom i da je prilikom presvlačenja kolege morala napustiti radnu prostoriju. Tužiteljica tvrdi i da je stavljena u nejednak položaj u „ostvarenju prava na zaradu“ u odnosu na druge kolege, koji su unatoč nepostojanju kvalifikacija dobili zaposlenje na njenom dotadašnjem radnom mjestu.

13. Odredbom članka 7. stavak 4. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14 – dalje: ZR) propisana je zabrana izravne ili neizravne diskriminacije na području rada i radnih uvjeta, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, sukladno posebnim zakonima, dok je odredbom članka 7. stavak 5. ZR propisano da je poslodavac dužan zaštiti dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s posebnim zakonima.

14. Prema odredbi članka 1. stavak 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“ broj 85/08 i 112/12 – dalje: ZSD) diskriminacija je stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije.

15. Prema odredbi članka 2. ZSD izravna diskriminacija, u smislu ovoga Zakona, znači svako postupanje uvjetovano nekim od temelja iz stavka 1. ovoga članka kojim se osoba iz stavka 1. ovoga članka stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji (stavak 1.).

15.1. Neizravna diskriminacija postoji kada naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, stavlja ili bi mogla staviti osobe u nepovoljniji položaj po osnovi iz članka 1. stavka 1. ovoga Zakona, u odnosu na druge osobe u usporedivoj situaciji, osim ako se takva odredba, kriterij ili praksa mogu objektivno opravdati legitimnim ciljem, a sredstva za njihovo postizanje su primjerena i nužna (stavak 2.).

16. Dakle, diskriminacija je nejednako postupanje odnosno stavljanje osobe u nepovoljniji položaj na osnovu određenih karakteristika, a postoji kada se zadovolje elementi postojanja slične ili podudarne grupe odnosno pojedinca, različito tretiranje prema zabranjenim osnovama bez opravdanja (bez legitimnog cilja ili je cilj neprimjeren).

17. Odredbom članka 20. stavak 1. ZSD je propisano da ako stranka u sudskom ili drugom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje prema odredbama tog Zakona, dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije; u tom slučaju teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranci.

18. Prema odredbi članka 6. stavak 1. Zakona o ravnopravnosti spolova („Narodne novine“ broj 82/08, 125/11, 20/12, 138/12 – dalje: ZRS) diskriminacija na temelju spola označava svaku razliku, isključenje ili ograničenje učinjeno na osnovi spola kojemu je posljedica ili svrha ugrožavanje ili onemogućavanje priznanja, uživanja ili korištenja ljudskih prava i osnovnih sloboda u političkom, gospodarskom, društvenom, kulturnom, građanskom ili drugom području na osnovi ravnopravnosti muškaraca i žena, obrazovnom, ekonomskom, socijalnom, kulturnom, građanskom i svakom drugom području života, dok je člankom 7. stavak 1. ZRS određeno da je izravna diskriminacija svako postupanje uvjetovano spolom kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji.

19. Po shvaćanju ovoga suda u okolnostima konkretnog slučaja nije riječ o diskriminaciji. To iz razloga jer je za postojanje diskriminacije potrebna veza između diskriminatornog postupanja i neke od osnova diskriminacije navedene u Zakonu, a koje utvrđenje je u konkretnom slučaju izostalo.

20. Tužiteljica nije učinila vjerojatnim da bi temeljem spola upravo tužiteljica bila stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na druge radnice ženskog spola.

21. Što se pak tiče činjenice da tužiteljica više nije obavljala poslove računovodstvenog referenta, da je u radnoj prostoriji bila smještena s muškim kolegom, navedeno, a s obzirom na široke diskrecijske ovlasti koje ima poslodavac pri organizaciji svojih službi, ni odluke o pitanjima organizacije tih službi, ni neslaganje u pogledu tih pitanja, ne može samo po sebi predstavljati postojanje diskriminacije.

22. Okolnost privremenog napuštanja radne prostorije zbog presvlačenja kolege, a imajući u vidu sadržaj odredbe članka 6. stavak 1. ZRS, ne predstavlja diskriminaciju na temelju spola u smislu odredbe članka 6. stavak 1. ZRS.

23. U odnosu na tvrdnje tužiteljice da je diskriminirana s osnove „ostvarenja prava na zaradu“, time tužiteljica ne ukazuje na bilo koji od temelja zabrane diskriminacije koje su propisane naprijed navedenim odredbama Zakona. Odredbom članka 7. stavak 4. ZR propisano je da je diskriminacija zabranjena u odnosu na napredovanje na poslu. To znači da ukoliko bi netko napredovao na poslu na temelju rase, boje kože, spola, spolnog opredjeljenje i itd., odnosno ukoliko bi zbog toga tužiteljica bila stavljena ili mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na druge osobe u usporedivoj situaciji, tek onda bi se moglo govoriti o usporedivoj situaciji, tek onda bi se moglo govoriti o diskriminaciji u smislu naprijed navedene odredbe ZR. Međutim, sud u konkretnom slučaju nije utvrdio postojanje niti jednog od naprijed navedenih temelja.

24. Stoga je pravilan zaključak drugostupanjskog suda da u predmetnoj stvari ne postoji neki od zabranjenih elemenata diskriminacije u postupanju nadređenog spram tužiteljice, a također tijekom postupka nije ni utvrđeno da je tužiteljica u odnosu na druge osobe u usporednoj situaciji od strane nadređene osobe stavljena u nepovoljniji položaj i da bi time bio izazvan strah ili neprijateljstvo, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje, pa je po stavu ovoga suda pravilno odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice da je diskriminirana od strane tuženice.

25. Nadalje, tužiteljica u reviziji navodi da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, a zbog kojih povreda da je tužiteljici narušeno zdravlje uslijed toga što ju je tuženica šikanirala i vršili mobing nad njom za vrijeme obavljanja rada kod tuženice.

26. Prema odredbi članka 111. ZR ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava.

27. Mobing nije kategorija koja je definirana u ZR ili kojem drugom Zakonu, ali prema (i sudskom praksom) prihvaćenom standardu, mobing je specifični oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedna osoba ili skupina njih sustavno psihički (moralno) zlostavlja i ponižava drugu osobu, s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta. Takve se aktivnosti smatraju mobingom ako su učestale. Ako se mobing pojavljuje u obliku koji se ne može podvesti pod uznemiravanje, odnosno diskriminaciju, radnik ima pravo na naknadu štete od poslodavca sukladno općim propisima obveznog prava, a može se raditi o imovinskoj i neimovinskoj šteti.

28. Pritom treba reći, da je za nastanak obveznopravnog odnosa po osnovi odgovornosti za štetu u smislu odredbe članka 1045. stavak 1. ZOO, potrebno kumulativno ispunjenje svih pretpostavki odgovornosti za štetu. Naime, odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu počinila protupravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži popravak štete i ako postoji uzročna veza između te štetne radnje i štete kao posljedice.

29. Dakle, uz postojanje navedenih pretpostavki odgovornosti za štetu (subjekti obveznog odnosa odgovornosti za štetu, šteta, uzročna veza i protupravnost), uvijek je pretpostavka odgovornosti za štetu i štetna radnja štetnika, u ovom slučaju tuženice.

30. Međutim, u konkretnom slučaju, prema ocjeni ovog suda, pravilno je shvaćanje drugostupanjskog suda da postupanje tuženice kao poslodavca, u konkretnom slučaju nema elemenata mobinga, odnosno bilo kakvog sustavnog šikanoznog ili zlonamjernog ponašanja tuženice s ciljem eliminacije tužiteljice s radnog mjesta.

31. Iz navedenog slijedi kako u konkretnom slučaju nije dokazano da postoji štetna radnja tuženice (tužiteljica je raspoređena na radno mjesto koje je sukladno njezinoj stručnoj spremi) koja bi imala za posljedicu odštetnu odgovornost.

32. S obzirom da u postupku nije utvrđeno postojanje štetne radnje tuženice, to u konkretnom slučaju nije ispunjena jedna od temeljnih pretpostavki odštetne odgovornosti tuženice, slijedom čega je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan.

33. Navodi kojima tužiteljica dovodi u pitanje utvrđenja suda u postupku koji je prethodio reviziji o prethodno iznijetim činjenicama u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima ista iznosi svoje stavove o ocijeni izvedenih dokaza, koji su različiti od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana. S obzirom da se drugostupanjska presuda ne može pobijati iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (u smislu odredbe članka 385. stavak 1. ZPP), to takvi revizijski navodi tužiteljice nisu uzeti u razmatranje.

34. S obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe članka 393. stavak 2. ZPP.

Zagreb, 21. rujna 2022.

Predsjednik vijeća:

mr.sc. Dražen Jakovina