REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revt 295/2016-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Glušića člana vijeća, Željka Šarića člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Nino Reskušić, odvjetnik u Zagrebu, protiv I-tuženika ĐZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], II-tuženika JZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i III-tuženika IZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koje sve zastupa punomoćnik Branko Kovačević, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate i pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6463/13-5 od 9. veljače 2016., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-7148/2010 od 20. prosinca 2012. ispravljena rješenjima istog suda poslovni broj P-7148/2010 od 17. travnja 2013. i poslovni broj P-7148/10 od 29. travnja 2013., u sjednici održanoj 21. rujna 2022.,
r i j e š i o j e:
Prihvaća se revizija tuženika i ukida presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6463/13-5 od 9. veljače 2016. i predmet vraća istom sudu drugog stupnja na ponovno suđenje.
O troškovima revizijskog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je I-tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 507.495,65 EUR, u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju HNB na dan isplate, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na iznos 193.154,18 EUR od 30. ožujka 2012. do isplate, na iznos 121.187,29 EUR od 30. ožujka 2012. do isplate i na iznos 193.154,18 EUR od 20. svibnja 2012. do isplate, dok je u točki II izreke odbijen tužbeni zahtjev u dijelu za iznos od 43.726,50 EUR u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju HNB, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 26. svibnja 2011. do isplate. Nadalje, u točkama III i IV izreke utvrđeno je da ugovori o darovanju nekretnina zaključeni dana 22. srpnja 2009. i dana 2. prosinca 2009. između I-tuženika, kao darovatelja i II-tuženika, kao obdarenika, kao i ugovor o darovanju nekretnine zaključen dana 15. lipnja 2010. između I-tuženika kao darovatelja i III-tuženika, kao obdarenika, gube učinak prema tužitelju u dijelu u kojemu je potrebno za namirenje naprijed navedene tražbine u iznosu 507.495,65 EUR, u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju HNB na dan isplate, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na iznos 193.154,18 EUR od 30. ožujka 2012. do isplate, na iznos 121.187,29 EUR od 30. ožujka 2012. do isplate i na iznos 193.154,18 EUR od 20. svibnja 2012. do isplate, te da su tuženici dužni trpjeti da tužitelj svoju tražbinu prema I-tuženiku namiri prodajom darovanih nekretnina. Ujedno je naloženo tuženicima solidarno naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 133.713,55 kn (točka V izreke), dok je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu preostalog dijela troška u iznosu 2.500,00 kn (točka VI izreke).
2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u točkama I, III, IV i V izreke.
3. Protiv drugostupanjske presude tuženici su podnijeli reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP) zbog pogrešne primjene materijalnog prava te zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači drugostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnih troškova i troškova revizije ili podredno ukine pobijanu drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje drugom vijeću prvostupanjskog suda.
4. Tužitelj nije odgovorio na reviziju.
5. Revizija tuženika je osnovana.
6. Ispitujući pobijanu presudu sukladno čl. 392.a st. 1. ZPP, ovaj sud je utvrdio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.
7. Predmet spora u revizijskoj fazi postupka je zahtjev tužitelja u odnosu na I-tuženika, za isplatu iznosa na ime neplaćenog dijela naknade za prijenos poslovnog udjela na temelju ugovora o naknadi za prijenos poslovnog udjela od 4. svibnja 2004. i sporazuma od 22. veljače 2012. i zahtjev za pobijanje pravnih radnji I do III-tuženika.
8. U postupku koji je prethodio reviziji nije bilo sporno da su tužitelj kao prenositelj i I- tuženik kao stjecatelj sklopili ugovor o prijenosu poslovnog udjela dana 4. svibnja 2004., te da su tijekom trajanja postupka tužitelj kao vjerovnik, I-tuženik kao dužnik i društvo AUTO-PAR d.o.o. kao jamac platac sklopili sporazum 22. veljače 2012. u kojem se utvrđuje postojanje duga I-tuženika s osnova plaćanja dospjela preostala tri anuiteta po ugovoru o prijenosu poslovnog udjela temeljem kojeg je jamac platac izvršio plaćanje dijela duga u iznosu od 140.900,00 EUR nakon čega je tužitelj sačinio obračun preostalog duga koji matematički obračun među strankama nije sporan, i koji iznosi 507.495,65 EUR.
9. Isto tako, nije bilo sporno da je I-tuženik kao darovatelj sa svojim sinovima II i III- tuženikom sklopio ugovore o darovanju kojim je tužitelj darovao svoje nekretnine, dakle da je I-tuženik kao dužnik raspolagao svojom imovinom u korist krvnih srodnika u pravoj liniji.
10. Sporno je ima li tužitelj pravo zahtijevati isplatu preostalog duga po sporazumu s obzirom na odredbe čl. 10. i čl. 12. Ugovora o prijenosu poslovnog udjela te s obzirom na obveze i osiguranje koje je dao jamac platac po sporazumu od 22. veljače 2012., pa je posljedično tome sporno postojanje osnove za pobijanje pravnih radnji dužnika tj. I do III-tuženih.
11. Prema odredbi čl. 99. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91,73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 - dalje: ZOO) odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase (st. 1), dok je tumačenje potrebno kod nejasnih odredaba (st. 2), u kojem slučaju treba istražiti zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenim odredbama ZOO.
12. Prvostupanjski sud je odredbe čl. 10. i čl. 12. smatrao jasnim odredbama iz kojih odredbi proizlazi da iste daju pravo tužitelju, a ne obvezu, na aktiviranje sredstva osiguranja.
13. Drugostupanjski sud, otklanjajući žalbene razloge tuženih, prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda koji je odredbu čl. 12. Ugovora cijenio jasnom, nedvosmislenom i kojoj ne treba tumačenje, međutim, u obrazloženju se upušta u tumačenje navedene odredbe čl. 12. Ugovora u skladu s načelima obveznog prava, što bi bilo potrebno samo ako se radi o nejasnoj odredbi, budući da jasne odredbe ne treba tumačiti nego se one primjenjuju onako kako glase, pa su tako razlozi drugostupanjske presude proturječni.
14. Budući da je time učinjena povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZPP, valjalo je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP ukinuti drugostupanjsku presudu te predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
15. U ponovnom postupku drugostupanjski sud će otkloniti nedostatke na koje mu je ukazano ovim rješenjem te će ponovno odlučiti o žalbi tužitelja protiv prvostupanjske presude.
16. Odluka o trošku revizijskog postupka temelji se na čl. 166. st. 3. ZPP.
Zagreb, 21. rujna 2022.
Predsjednica vijeća:
Renata Šantek
