REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-Us 49/2017-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Ratka Šćekića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog F. K. zbog kaznenog djela iz članka 337. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04. i 84/05. - ispravak – dalje: KZ/97.-05.), odlučujući o žalbama Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta te optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 13. veljače 2017. broj K-Us-11/2016-11, u sjednici održanoj 12. siječnja 2022., 18. svibnja 2022. i 21. rujna 2022.,

p r e s u d i o  j e :

I. Djelomično se prihvaća žalba Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci djela te se izriče da je optuženi F. K. radnjama opisanim u izreci te presude počinio kazneno djelo protiv službene dužnost - zlouporabom položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/97.-05.

II. Uslijed odluke pod točkom I., preinačuje se pobijana presuda u odluci o kaznenoj sankciji te se optuženi F. K. za kazneno djelo iz članka 337. stavka 2. KZ/97.-05., zbog kojeg je ovom presudom proglašen krivim, na temelju članka 337. stavka 2. KZ/97.-05., osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci pa se prema optuženom F. K., na temelju članka 67. KZ/97.-05., primjenjuje uvjetna osuda te se određuje da se izrečena kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ako optuženik za vrijeme od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo.

III. Odbija se kao neosnovana žalba Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta u ostalom dijelu te žalba optuženog F. K. u cijelosti te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

I Kž-Us 49/2017-11

Obrazloženje

1. Županijski sud u Osijeku je pobijanom presudom od 13. veljače 2017. broj K-Us- 11/2016-11 proglasio krivim optuženog F. K. za kazneno djelo protiv službene dužnosti - zlouporabom položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 1. KZ/11. te ga je, na temelju iste zakonske odredbe, osudio na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci nakon čega mu je, primjenom odredbe članka 56. stavaka 1. i 3. KZ/11., izrekao uvjetnu osudu na način da izrečena kazna zatvora neće biti izvršena ako optuženik u roku provjeravanja od 2 (dvije) godine ne počini novo kazneno djelo. U odnosu na troškove, na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje: ZKP/08.-14.), odlučeno je da je optuženik dužan snositi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. i 6. ZKP/08.-14. u ukupnom iznosu od 1.245,00 kuna.

2. Protiv te presude žalbu je podnio Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje: USKOK) zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o uvjetnoj osudi i odluke o sigurnosnoj mjeri, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku odnosno podredno da istu preinači na način da izrekne strožu kaznu i predloženu sigurnosnu mjeru.

3. Žalbu je podnio i optuženi F. K., osobno i putem branitelja, odvjetnika B. I. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači i optuženika oslobodi optužbe ili da istu ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje. Ujedno su zatražili da ih se obavijesti o održavanju drugostupanjske sjednice. S obzirom da se žalbe optuženika i njegovog branitelja međusobno preklapaju i sadržajno nadopunjuju razmatrat će se kao jedinstvena žalba optuženika.

4. Optuženi F. K. je putem branitelja, odvjetnika B. I. podnio odgovor na žalbu USKOK-a, s prijedlogom da se ista odbije kao neosnovana uz istodobno prihvaćanje žalbe optuženika.

5. Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske vratio je spise ovom sudu na daljnji postupak, sukladno odredbi članka 474. stavka 1. ZKP/08.-14.

6. Sjednica vijeća održana je na temelju članka 475. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.- dalje: ZKP/08.-19.), koji se sada primjenjuje, u odsutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, optuženog F. K. i njegove braniteljice, odvjetnice M. A., preuzimatelja kancelarije odvjetnika B. I., s

I Kž-Us 49/2017-11

obzirom da je isti u međuvremenu otišao u mirovinu, koji su svi, prema potvrdama o izvršenoj dostavi, o sjednici vijeća bili uredno obaviješteni.

7. Žalbe USKOK-a i optuženika nisu osnovane.

8. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-14. USKOK ističe da je ostvareno proturječje u izreci pobijane presude budući da je u istoj navedeno kako je trgovačkom društvu „P.“ d.o.o. nanesena ukupna šteta od 43.075,68 kuna, iako, kada se zbroje šteta koja je nastala s osnova izvršenih, a neplaćenih usluga u iznosu od 43.751,46 kuna i šteta s osnova otkazivanja već ugovorene poslovne suradnje u iznosu od 42.400,00 kuna, ukupna šteta iznosi 86.151,46 kuna, što, po mišljenju ovog žalitelja, podrazumijeva i drugačiju kvalifikaciju takvog postupanja od one koja je navedena u izreci pobijane presude odnosno radilo bi se o kaznenom djelu kažnjivom po članku 337. stavku 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske,129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05.- ispravak, 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske – dalje: KZ/97.), a ne po članku 291. stavku 1. KZ/11., kako je to pravno označeno u izreci pobijane presude, na koji način ovu postupovnu povredu povezuje i s povredom kaznenog zakona. Međutim, nije u pravu USKOK kada tvrdi da je u ovom dijelu izreke pobijane presude, a koji se odnosi na štetu nastalu po obje ove osnove ostvareno proturječje. Naime, kada se ima u vidu činjenica da je u činjeničnom opisu izreke pobijane presude navedeno da trgovačkom društvu „P.“ d.o.o. nisu plaćene već izvršene usluge i to od strane trgovačkog društva „V.“ d.o.o. u iznosu od 7.375,78 kuna, a od trgovačkog društva “T. T.“ d.o.o. u iznosu od 14.500,00 kuna, tada ukupni iznos štete po osnovi izvršenih, a neplaćenih usluga iznosi 21.875,78 kuna (u izreci pogrešno navedeno 21.875,68 kuna). S druge strane, kada se ima u vidu dio činjeničnog opisa izreke u kojem je preciziran dio nastale štete s osnova otkazivanja već ugovorene poslovne suradnje proizlazi kako je trgovačkom društvu „P.“d.o.o. nastala šteta zbog otkazivanja poslovne suradnje od strane društva „K.“d.o.o. u iznosu od 8.000,00 kuna, a zbog otkazivanja poslovne suradnje od strane trgovačkog društva “T. T.“d.o.o. nastala je šteta u iznosu od 13.200,00 kuna, što ukupno iznosi 21.200,00 kuna. Dakle, kada se ima u vidu ukupno nastala šteta po obje ove osnove tada se jednostavnom matematičkom operacijom odnosno zbrajanjem ovih pojedinačnih iznosa dobije iznos ukupne štete od 43.075,78 kuna. Iako je u izreci pobijane presude naznačen nešto drugačiji iznos ukupno nastale štete (43.075,68 kuna) evidentno je da se radi o omašci prilikom zbrajanja ili pisanja točnog iznosa, počinjene u korist optuženiku, međutim navedena omaška, po ocjeni suda drugog stupnja, nije od takvog značaja i važnosti da bi u ovom dijelu utjecala na pravilnost prvostupanjske odluke i da se zbog toga ista, povodom ovakvog prigovora USKOK-a, ne bi mogla ispitati. Stoga, a imajući u vidu sve prethodno navedeno, suprotno tvrdnjama ovog žalitelja, ne postoji istaknuto proturječje u izreci pobijane presude.

8.1. Kada ističe postupovnu povredu iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-14. optuženik navodi da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, dok o nekim odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku.

I Kž-Us 49/2017-11

Argumentirajući ovu žalbenu osnovu optuženik navodi kako je prvostupanjski sud, po uputi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u ponovljenom postupku pribavio spis Općinskog suda u Vukovaru broj K-615/09, u kojem je vođen kazneni postupak protiv okrivljenog M. P. i društva „P.“d.o.o. te je u isti izvršio uvid, međutim u pobijanoj presudi nedostaje obrazloženje o odlučnim činjenicama koje proizlaze iz tog spisa. Isto tako ističe da, iako je sud prvog stupnja izvršio uvid u navedeni spis, ovaj dokaz se ne nalazi u katalogu popisa izvedenih dokaza (stranica 4. obrazloženja pobijane presude) pa stoga smatra da je na taj način počinjena ova postupovna povreda u vezi s člankom 450. stavkom 2. ZKP/08.-14., gdje je propisano da je sud dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima te na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Kada tvrdi da postoji proturječje između onoga što se navodi u razlozima presude i stanja spisa ovaj žalitelj navodi kako niti jedan od ispitanih svjedoka nije izričito naveo da bi optuženik „odbacio“ dokumentaciju o zaštiti na radu koju je izradilo društvo „P.“d.o.o., već su svjedoci samo iskazivali o tome da ih je isti uputio na navedeno društvo kako bi se predočena dokumentacija ispravila, a tek na njihov upit koje se tvrtke bave zaštitom na radu da im je nabrojao njih četiri-pet, dok se u razlozima presude navodi drugačije.

8.2. Međutim, suprotno ovakvim tvrdnjama optuženika, po ocjeni drugostupanjskog suda, nije počinjena postupovna povreda na koju u ovom dijelu žalbe ukazuje ovaj žalitelj. Naime, sud prvog stupnja je u obrazloženju pobijane presude naveo okolnosti koje proizlaze iz izvršenog uvida u spis Općinskog suda u Vukovaru broj K-615/09 i koje odlučne činjenice je na temelju tako izvršenog uvida utvrdio (stranica 20., 6. odlomak odozgo i stranica 21., 1. odlomak odozgo), a to što predmetni spis nije izričito naveden u katalogu provedenih dokaza ne znači da ga prvostupanjski sud, sukladno odredbi članka 450. stavka 2. ZKP/08.-14., nije cijenio kao provedeni dokaz, kako samostalno, tako i u vezi s ostalim provedenim dokazima. To prvenstveno proizlazi iz zapisnika s održane rasprave od 10. prosinca 2017. (list 341 spisa predmeta) na kojoj je proveden ovaj dokaz, a u kojem je konstatirano kako je izvršen uvid u navedeni spis i to dijelove spisa od svežnjeva 1. – 4. odnosno stranice 1. - 511. te da nazočne stranke nemaju primjedbe na izvršeni uvid. Dakle, suprotno tvrdnjama ovog žalitelja, prvostupanjski sud ne samo da je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u predmetni spis, bez obzira što isti nije naveden u popisu izvedenih dokaza, već je dao ocjenu tako provedenog dokaza, doveo ga je u vezu i s nekim od drugih provedenih dokaza te je u pobijanoj presudi dao razloge o odlučnim činjenicama koje proizlaze iz ovog dokaza. Što se tiče tvrdnji optuženika da postoji proturječje između iskaza svjedoka koji su govorili o kontaktima s optuženikom vezano za izradu dokumentacije o zaštiti na radu koju je izradilo društvo „P.“d.o.o. i onoga što se u odnosu na ove okolnosti navodi u razlozima pobijane presude treba napomenuti kako takvo proturječje ne postoji, a to što se optuženik u biti ne slaže s utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda u odnosu na ove odlučne činjenice, po ocjeni ovog suda, ne predstavlja ovu žalbenu osnovu, već bi se eventualno moglo raditi o prigovorima druge naravi kojima se u suštini osporava pravilnost utvrđenih činjenica, a o čemu će biti više govora kada će se razmatrati ova žalbena osnova.

8.3. Stoga nije osnovana žalba USKOK-a i optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, a ispitivanjem pobijane presude, sukladno članku 476. stavku 1.

I Kž-Us 49/2017-11

točki 1. ZKP/08.-19., ovaj sud nije našao da bi bila počinjena neka od povreda odredaba kaznenog postupka na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti.

9. Ističući žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona USKOK navodi kako je prvostupanjski sud, u odnosu na činjenično stanje iz izreke pobijane presude, radnje optuženika pogrešno pravno kvalificirao kao kazneno djelo iz članka 291. stavka 1. KZ/11. budući da se radi o ukupnom iznosu štete od 86.151,46 kuna, a koja šteta premašuje iznos od 60.000,00 kuna, pa bi se stoga, po mišljenju ovog žalitelja, u konkretnom slučaju radilo o kaznenom djelu iz članka 337. stavka 2. KZ/97., zbog čega je sud prvog stupnja u konkretnoj situaciji, kada je odlučivao o primjeni odgovarajućih materijalnopravnih odredbi i blažem zakonu, pogrešno primijenio KZ/11. kao relevantan i blaži zakon.

9.1. U pravu je USKOK kada tvrdi da je pobijanom presudom na štetu optuženika počinjena povreda kaznenog zakona u situaciji kada je prvostupanjski sud radnje zbog kojih je optuženik proglašen krvim pravno označio kao kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 1. KZ/11., a ne kao kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 2. KZ/97.-05. te da u konkretnoj situaciji KZ/11. nije blaži zakon u odnosu na KZ/97.-05., međutim iz drugih razloga, a ne onih koje u ovom dijelu izjavljene žalbe ističe ovaj žalitelj.

9.2. Naime, već je ranije u točki 8. ove odluke obrazloženo koliko iznosi ukupna šteta koju je optuženik prouzročio radnjama opisanim u izreci pobijane presude (43.075,78 kuna) oštećenom trgovačkom društvu „P.“ d.o.o. Prema pravnom shvaćanju Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 24. studenog 1997. zakonsko obilježje „znatna šteta“ kod kaznenog djela iz članka 337. stavka 2. KZ/97.- 05., a koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja ovog kaznenog djela („druga polovica 2004. godine do kraja listopada 2005. godine“) postoji kada vrijednost prouzročene štete prelazi iznos od 30.000,00 kuna (točka 30. pravnog shvaćanja). Slijedom navedenog u radnjama optuženika, a kako su iste opisane u izreci pobijane presude, stekla su se sva objektivna obilježja kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 2. KZ/97.-05., koji je u tom trenutku bio na snazi i za koje je bila propisana kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca do pet godina. Iako prvostupanjski sud, sukladno članku 3. stavku 3. KZ/11., pravilno zaključuje kako postoji pravni kontinuitet između ovog kaznenog djela i kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 1. KZ/11., pri tome pogrešno zaključuje kako je, u konkretnoj situaciji, KZ/11. blaži za počinitelja od KZ/97.-05. Naime, za kazneno djelo iz članka 291. stavka 1. KZ/11. propisana je kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina pa je stoga, zbog nižeg posebnog minimuma, ta kazna stroža za optuženika od one koja je bila propisana člankom 337. stavkom 2. KZ/97.-05. Kada se uz navedeno ima u vidu i činjenica da je člankom 129. stavkom 2. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 71/06.), a koji je stupio na snagu nakon inkriminiranog razdoblja (1. listopada 2006.) izmijenjen članak 337. stavak 2. KZ/97.-05. na način da je povećan poseban minimum s tri mjeseca na šest mjeseci tada je više nego očito da, sukladno članku 3. stavku 1. KZ/11., sve kasnije izmjene Kaznenog zakona nisu blaže za optuženika i da je radnje za koje je optuženik proglašen krivim izrekom pobijane presude pravilno trebalo pravno označiti kao kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 2. KZ/97.-05.,

I Kž-Us 49/2017-11

kao zakon koji je vrijedio u trenutku počinjenja ovog kaznenog djela i kao zakon koji je in concreto najblaži zakon za optuženika, a što je u skladu i sa zauzetim pravnim shvaćanjem Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-21/22- 12 od 13. rujna 2022.

9.3. Stoga je, slijedom naprijed iznesenog, pobijanom presudom kojom je optuženi F. K. proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 1. KZ/11. počinjena povreda kaznenog zakona na štetu optuženika iz članka 469. točke 4. ZKP/08.-19. pa je, djelomičnim prihvaćanjem žalbe USKOK-a, trebalo preinačiti pobijanu presudu u pravnoj oznaci djela i izreći da je isti, radnjama zbog kojih je proglašen krivim, počinio kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 2. KZ/97.-05. te mu na temelju toga propisa izreći i odgovarajuću kaznenu sankciju, o čemu će biti više govora u nastavku presude kada će se obrazlagati odluka o kazni.

9.4. S druge strane, žaleći se zbog povrede kaznenog zakona, optuženik ističe kako iz provedenog dokaznog postupka nije razvidno da bi u konkretnom slučaju bilo ostvareno obilježje kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. KZ/11., budući da je isti, u okviru svojih zakonskih ovlasti, samo ukazivao na nepravilnosti u radu društva „P.“d.o.o. te da tijekom postupka nije dokazana namjera optuženika da navedenom društvu nanese štetu, s obzirom da je isti u svome radu samo inzistirao na zakonitom poslovanju. Međutim, imajući u vidu ovakve žalbene navode optuženika te sam sadržaj izjavljene žalbe u ovom dijelu proizlazi da optuženik, iako se poziva na povredu kaznenog zakona, u suštini, prigovara nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju, pa će i na te žalbene navode biti odgovoreno u obrazlaganju žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

10. Također nisu osnovane žalbe USKOK-a i optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

10.1. Nije u pravu USKOK kada u ovom dijelu izjavljene žalbe tvrdi da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da trgovačko društvo „P.“d.o.o., zbog radnji i aktivnosti optuženika, nije pretrpjelo štetu s osnova unaprijed dogovorene i otkazane poslovne suradnje s društvima „T.-s.“d.o.o., „V.“d.o.o. i „D.“d.o.o., pozivajući se pri tome na iskaze svjedoka I. K. te M. P.. Naime, iako svjedok I. K., direktor društva „T. S.“ d.o.o. iz V., nije bio potpuno siguran do kada je trajala poslovna suradnja s društvom „P.“d.o.o. iz njegovog iskaza proizlazi da je, koliko se sjeća, suradnja neprekidno trajala do negdje 2008. ili 2009., kada mu je od optuženog F. K. predočeno da tvrtka „P.“d.o.o. nema sve potrebne dozvole za rad. Međutim, kada se ima u vidu činjenica da se optuženiku inkriminira razdoblje „od druge polovice 2004. godine do kraja listopada 2005. godine“ tada je pravilno utvrđenje suda prvog stupnja da u tom razdoblju nije bilo nikakvog prekida poslovne suradnje između navedenih trgovačkih društava te je, slijedom navedenog, isto tako ispravan zaključak suda kako je prekid suradnje, koji se prema kazivanjima ovog svjedoka dogodio tek tijekom 2008. ili 2009., potpuno irelevantan i bez značaja u odnosu na ovaj konkretan slučaj. Što se tiče dogovorene i eventualno otkazane poslovne suradnje između društava „P.“d.o.o. i „V.“d.o.o. iz iskaza svjedoka L. B., vlasnika društva „V.“d.o.o., proizlazi da je on, nakon što je od optuženika dobio informaciju da poslovi koji su

I Kž-Us 49/2017-11

naručeni i napravljeni od tvrtke „P.“d.o.o. ne vrijede, kontaktirao vlasnika tog društva M. P. te kada mu je isti decidirano rekao da takvi navodi optuženika nisu točni i da on posjeduje sve potrebne licence za rad ponovno su uspostavili dotadašnju poslovnu suradnju i nije došlo do prekida buduće suradnje. S., a imajući u vidu sve naprijed navedeno, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda kako je na temelju provedenih dokaza odnosno iskaza ovih svjedoka, koji su govorili o svojim neposrednim saznanjima, utvrđeno da nije došlo do prekida unaprijed dogovorene poslovne suradnje između društava „T.-s.“d.o.o. i „V.“d.o.o. s društvom „P.“d.o.o., te da u inkriminiranom razdoblju navedena društva, zbog postupanja optuženika, nisu otkazala dogovorenu poslovnu suradnju pa zbog toga za društvo „P.“d.o.o. nije niti nastupila šteta s osnova otkazivanja već ugovorene poslovne suradnje (65.947,10 kuna za društvo „T.-s.“d.o.o. i 6.500,00 kuna za društvo „V.“d.o.o.). Isto tako, a kada navodi da je uslijed protuzakonitog postupanja optuženika, došlo do prekida i otkaza unaprijed dogovorene poslovne suradnje između društva „D.“d.o.o. i društva „P.“d.o.o., ovaj žalitelj propušta uočiti činjenicu da je društvo „D.“d.o.o. u inkriminiranom razdoblju imalo svoje sjedište u V. te da je zbog toga isto bilo u nadležnosti postupanja Državnog inspektorata, Ispostave V.. Prema podacima u spisu predmeta u okviru te Ispostave V. postupali su kao nadležni inspektori zaštite na radu inspektori M. i D., ali ne i optuženi F. K., koji je također kao inspektor zaštite na radu, u okviru svoje nadležnosti, postupao u okviru Državnog inspektorata, Ispostave V.. Stoga je u pravu sud prvog stupnja kada na temelju ovako utvrđenih činjenica zaključuje da ni na koji način, uslijed postupanja optuženika, nije moglo doći do prekida poslovne suradnje između ovih društava jer je životno, logično i u okviru tadašnjih pozitivnih propisa da optuženik, kao inspektor zaštite na radu Ispostave V., nije mogao postupati i vršiti kontrolu zaštite na radu na području Ispostave V.. Slijedom svega naprijed navedenog, s pravom je prvostupanjski sud iz činjeničnog opisa optužnice izostavio dio koji se odnosi na otkazivanje unaprijed ugovorene i otkazane poslovne suradnje sa društvima „T.-s.“d.o.o., „V.“d.o.o. i „D.“d.o.o., s pripadajućim iznosima tako nastale štete, s obzirom da iz provedenog dokaznog postupka navedeni činjenični navodi iz optužnice nisu na potpuno nedvojbeni način utvrđeni.

10.2. Sukladno naprijed navedenom, također je pogrešna tvrdnja USKOK-a da je radi pravilnog utvrđenja odlučnih činjenica u odnosu na prekid poslovne suradnje između društava „T.-s.“d.o.o. i „P.“d.o.o. trebalo pribaviti podatak o tome kada je optuženik obavio inspekcijski nadzor u društvu „T.-s.“d.o.o. i na taj način utvrditi je li do prekida suradnje došlo u inkriminiranom razdoblju jer je iz jasnog i decidiranog iskaza svjedoka I. K., direktora tog društva, ova odlučna činjenica na nedvosmisleni način utvrđena, o čemu je prethodno već bilo govora (točka 10.1. ove odluke), pa je na taj način, a u odnosu na ove predložene okolnosti, činjenično stanje, ne samo pravilno, već i u potpunosti utvrđeno. Isto tako s pravom je sud prvog stupnja odbio kao nevažan prijedlog USKOK-a da se u dokaznom postupku ispita kao svjedok M. J., predstavnik društva „D.“d.o.o., na okolnost prestanka unaprijed dogovorene poslovne suradnje s društvom „P.“d.o.o., s obzirom da je sjedište navedenog društva u inkriminiranom razdoblju bilo u V., a za koje područje optuženik, kao inspektor zaštite na radu, nije bio ovlašten postupati niti je na tom području bio nadležan za obavljanje poslova inspektora zaštite na radu, a o čemu je također bilo govora u prethodnoj točki ovog obrazloženja. Naime, činjenice koje bi se na taj način eventualno utvrdile

I Kž-Us 49/2017-11

potpuno su irelevantne za ovaj kazneni postupak odnosno za ocjenu kazneno-pravne odgovornosti optuženika.

10.3. Kada se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik smatra da je prvostupanjski sud u odnosu na osuđujući dio presude, a glede otkazivanja daljnje poslovne suradnje s društvima „K.“d.o.o. i „T. T.“d.o.o., izveo pogrešan zaključak o tome da je za to upravo on odgovoran. Obrazlažući ovaj žalbeni navod optuženik ističe da su se svi ugovori o poslovnoj suradnji zaključivali na određeno vrijeme od jedne godine i najčešće skupljanjem ponuda od više društava pa stoga on ne može biti odgovoran u situacijama kada je neko društvo bilo povoljnije od društva „P.“d.o.o. Međutim, suprotno ovakvim tvrdnjama optuženika, pravilno je sud prvog stupnja na temelju iskaza svjedoka M. P., I. A., M. L. i N. S. na nedvojbeni način utvrdio da je upravo zbog protuzakonitog postupanja optuženika došlo do otkazivanja daljnje poslovne suradnje između naprijed navedenih društava i društva „P.“d.o.o. Naime, decidiran, jasan i nedvosmislen iskaz svjedoka M. P., odgovorne osobe u društvu „P.“d.o.o., u odnosu na ove odlučne činjenice, a u kojem je on naveo kako je optuženik odgovornim osobama u društvima „K.“d.o.o. i „T. T.“d.o.o. predočavao da je njegovom društvu oduzeta licenca za daljnji rad pri čemu im je i sugerirao da za poslove zaštite na radu angažiraju neku drugu tvrtku, u bitnome potvrđuju i svjedoci koji o svemu tome imaju neposrednih saznanja. Tako svjedok I. A., vlasnik društva „T. T.“d.o.o., potvrđuje da mu je optuženik tijekom 2004., kao inspektor zaštite na radu, rekao da tvrtka „P.“d.o.o. više nije nadležna za poslove zaštite na radu, zbog čega je prestala njihova daljnja suradnja tako da su uslijed toga čak i jedan ispostavljeni račun vratili. Identično u odnosu na ove okolnosti iskazuju i svjedoci M. L. i N. S., djelatnici društva „K.“d.o.o. I oni suglasno potvrđuju kako je tijekom inkriminiranog razdoblja došlo do prestanka poslovne suradnje između njihovog društva i društva „P.“d.o.o., nakon čega je za te iste poslove angažirano društvo „M.“d.o.o. iz V.. Iako je svjedok N. S. u svom iskazu izjavio kako mu nije poznat razlog prestanka suradnje s društvom „P.“d.o.o., iz jasnog, nedvosmislenog i uvjerljivog iskaza svjedoka M. L. pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i zaključio da je razlog tome postupanje optuženika koji je prigodom jednog inspekcijskog nadzora izjavio „kako tvrtka „P.“d.o.o. nije više ekipirana i da više ne može raditi posao koji je ranije radila“, zbog čega je nakon toga za te iste poslove angažirana druga tvrtka. Dakle, imajući u vidu navedeno, a s druge strane činjenicu da se u konkretnom slučaju radilo o dugogodišnjoj poslovnoj suradnji između navedenih društava, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je društvo „P.“d.o.o. iz dotadašnjih poslovnih odnosa osnovano očekivalo nastavak suradnje i realizaciju ranije ugovorenih poslova i shodno tome i zaradu iz takvih poslova. Kako zbog prekida daljnje poslovne suradnje, koja je uzrokovana ovakvim aktivnostima optuženika, nije došlo do očekivane naplate i zarade za društvo „P.“d.o.o. na taj način je došlo i do nastanka štete za navedeno društvo s osnova otkazivanja već ugovorene poslovne suradnje i unaprijed očekivanih novčanih iznosa. Slijedom navedenog, također nije u pravu optuženik kada smatra da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je optuženik, djelujući na način kako je to opisano u činjeničnom opisu izreke pobijane presude, postupao u nakani da društvu „P.“d.o.o. prouzrokuje štetu, jer je njegova nakana bila da kao inspektor zaštite na radu ukaže na nevjerodostojnost dokumentacije društva „P.“d.o.o. Međutim, pri tome ovaj žalitelj, kako to pravilno primjećuje i prvostupanjski sud, zanemaruje činjenicu da upravo inkriminirano

I Kž-Us 49/2017-11

ponašanje optuženika, kako je to utvrđeno tijekom dokaznog postupka, ukazuje na činjenicu da on svoje ovlasti, a koje je imao kao inspektor zaštite na radu, nije koristio sukladno potrebama i interesima službe koju je obavljao, već ih je grubo i neosnovano iskoristio i pri tome u značajnoj mjeri i prekoračio, a sve u cilju kako bi društvu „P.“d.o.o. pričinio štetu, a ne, kako to neargumentirano tvrdi u izjavljenoj žalbi, da bi ukazao na nedostatke u njihovoj poslovnoj dokumentaciji.

10.4. Žaleći se nadalje zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik navodi kako je tijekom dokaznog postupka u svojstvu svjedoka trebalo ispitati P. D., koji je kao inspektor zaštite na radu za područje Ispostave V. postupao na identičan način kao i on te je pri tome uočio identične propuste u radu društva „P.“d.o.o. Međutim, s pravom je prvostupanjski sud ovaj dokazni prijedlog odbio kao nevažan iz razloga što se ispitivanjem ovog svjedoka ne bi mogle utvrditi nikakve odlučne činjenice. Naime, radi se o osobi koja je poslove inspektora zaštite na radu obavljala na drugom području nadležnosti (Ispostava V.) i stoga o inkriminacijama koje se stavljaju na teret optuženiku i koje se odnose na jedno drugo područje nadležnosti (Ispostava V.) očigledno ne može imati relevantnih saznanja, a eventualni propusti koji su uočeni na području njegove nadležnosti ne mogu biti od značaja za ovaj kazneni postupak. Isto tako pravilno je prvostupanjski sud odbio kao nevažan prijedlog obrane da se u dokaznom postupku od društva „P.“d.o.o. pribave podaci o zaposlenicima i njihovoj strukturi za razdoblje 2004./2005. Naime, imajući u vidu inkriminacije koje se stavljaju na teret optuženiku, i po ocjeni suda drugog stupnja, navedeni dokazni prijedlog ne odnosi se na utvrđenje odlučnih činjenica i provođenjem navedenog dokaza ne bi se utvrdile nove i drugačije relevantne činjenice od onih koje su do sada već utvrđene. I na koncu, neosnovan je prigovor optuženika u kojem isti navodi da je radi pravilnog utvrđenja činjenica, glede neplaćanja ispostavljenih računa društvima „T. T.“d.o.o. i „V.“d.o.o., trebalo utvrditi je li društvo „P.„d.o.o. pokrenulo ovršni postupak radi prisilne naplate računa odnosno ako nije, iz koji to razloga nije učinilo. Navedena okolnost, po ocjeni suda drugog stupnja, nije od nikakve važnosti i značaja za pravilnost utvrđenja odlučnih činjenica i navedenim podatkom ne bi se mogla utvrditi niti jedna pravno relevantna činjenica u ovom kaznenom predmetu. Radi se isključivo o pitanju obvezno-pravne odgovornosti za preuzete obveza i načinu na koji će biti izvršena naplata za ugovoreni i obavljeni posao, a što u ovom slučaju nije od značaja za ocjenu kazneno-pravne odgovornosti optuženika.

10.5. Stoga je, suprotno tvrdnjama USKOK-a i optuženika, činjenično stanje u potpunosti i na pravilan način utvrđeno.

11. USKOK se žali i zbog odluke o kazni, smatrajući da je prvostupanjski sud precijenio značaj utvrđenih olakotnih okolnosti u odnosu na društvenu opasnost i društvenu štetnost počinjenog kaznenog djela, dok sam iznos pričinjene štete, po mišljenju ovog žalitelja, zahtijeva odmjeravanje strože kazne od one koja je izrečena. Također smatra da je sud prvog stupnja, prilikom izricanja pobijane presude, propustio optuženiku izreći i mjeru sigurnosti zabrane obavljanja zvanja, djelatnosti ili dužnosti iz članka 77. KZ/97. Argumentirajući ovaj žalbeni navod USKOK ističe kako je optuženik kroz dulje vremensko razdoblje iskazivao upornost u činjenju djela, da isti ima izraziti animozitet prema oštećenom M. P. i uspješnom poslovanju njegovog

I Kž-Us 49/2017-11

društva, zbog čega postoji opasnost da bi daljnjim obavljanjem ove djelatnosti mogao počiniti novo kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti.

11.1. Iako se optuženik nije žalio zbog odluke o kaznenoj sankciji, ovaj sud je provjerio primjerenost izrečene sankcije povodom žalbe optuženika, u smislu članka 478. ZKP/08.-19., koji propisuje da žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja podnesena u korist optuženika sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o uvjetnoj osudi.

11.2. Razmatranjem izrečene sankcije ovaj drugostupanjski sud je zaključio kako je prvostupanjski sud pri izboru vrste i mjere sankcije pravilno i potpuno utvrdio sve one okolnosti koje su, sukladno članku 56. stavku 2. KZ/97.-05., od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja ovog kaznenog djela. Tako kao olakotne okolnosti s pravom cijenio njegovu dosadašnju neosuđivanost i činjenicu da je otac troje djece, dok s druge strane nije pronađena niti jedna otegotna okolnost na strani optuženika. Kad se prethodno utvrđene olakotne okolnosti dovedu u vezu s ličnosti i dosadašnjim ponašanjem optuženika, težinom počinjenog kaznenog djela i okolnostima pod kojim je ovo kazneno djelo počinjeno, kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci na koju je optuženik osuđen pobijanom presudom, i po ocjeni suda drugog stupnja, a imajući u vidu sve naprijed navedeno, u potpunosti odgovara počinjenom kaznenom djelu i ličnosti počinitelja, pa nakon što je optuženik osuđen na identičnu zatvorsku kaznu i drugostupanjski sud mu je izrekao uvjetnu osudu procijenivši da i bez izvršenja izrečene kazne zatvora isti ubuduće neće činiti ovakva, a li druga kaznena djela. Stroža kazna, za koju se u žalbi zalaže USKOK, u konkretnoj situaciji ne bi bila primjerena svim naprijed navedenim i utvrđenim okolnostima, pri čemu, po ocjeni ovog suda, nema niti osnove za eventualno blaže kažnjavanje optuženika. Upravo ovakva izrečena sankcija može u potpunosti ostvariti sve svrhe kažnjavanja propisane člankom 50. KZ/97.-05., ista će u dovoljnoj mjeri utjecati prvenstveno na optuženika, ali i na sve ostale građane da ubuduće ne čine ovakva i druga kaznena djela, njome će se utjecati na njihovu svijest kako je činjenje kaznenih djela nedopustivo i kako je kažnjavanje njihovih počinitelja u potpunosti opravdano, na koji način će se prvenstveno ostvariti svrha specijalne i generalne prevencije, a istovremeno će ojačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava.

11.3. Također nije u pravu USKOK kad tvrdi da je prvostupanjski sud prilikom izricanja pobijane presude optuženiku trebao izreći mjeru sigurnosti zabrane obavljanja zvanja, djelatnosti ili dužnosti iz članka 77. KZ/97. Navedena mjera sigurnosti može se izreći samo onom počinitelju koji je kazneno djelo počinio u obavljanu dužnosti ili djelatnosti, ako postoji opasnost da će zlouporabom te dužnosti ili djelatnosti ponovno počiniti kazneno djelo. S obzirom da optuženik do sada nije bio počinitelj ovakvih, ali i drugih kaznenih djela, pa se ovo može smatrati ekscesom u njegovom dosadašnjem besprijekornom ponašanju te da se radi o osobi koja u ovom trenutku ima preko 65 godina starosti (rođen 17. 11. 1955.), čime je prema važećim zakonskim propisima već ostvario sve zakonske uvjete za obveznu mirovinu, to, po ocjeni suda drugog stupnja, zbog navedenih okolnosti u ovom trenutku ne postoji realna opasnost da bi isti zlouporabom dužnosti odnosno djelatnosti inspektora

I Kž-Us 49/2017-11

zaštite na radu mogao ponovno počiniti kazneno djelo. Stoga je i u ovom dijelu žalba USKOK-a neosnovna.

11.4. Slijedom sveg naprijed navedenog žalba USKOK-a zbog odluke o kazni i neizricanju sigurnosne mjere je također neosnovana.

12. S obzirom da je žalba USKOK-a djelomično osnovana zbog povrede kaznenog zakona trebalo je, u skladu s odredbom članka 486. stavka 1. ZKP/08.-19., pobijanu presudu preinačiti i presuditi kao u točki I. i II. izreke ove odluke, a kako su u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu žalba USKOK-a, u ostalom dijelu i žalba optuženog F. K., u cijelosti, neosnovane, na temelju članka 482. ZKP/08.-19., trebalo ih je odbiti te potvrditi prvostupanjsku presudu, kao što je to odlučeno u točki III. izreke ove odluke.

Zagreb, 21. rujna 2022.

Predsjednica vijeća:

Vesna Vrbetić, v.r.