Poslovni broj: UsI-1353/2021-6

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6 i 8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Lidiji Prica, uz sudjelovanje Gordane Katarine Ronyi, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja D. P. iz B. i H., M., , protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje OIB: …

službe, Z., OIB: …, kojega zastupa opunomoćenica I. V., službena osoba, radi invalidske mirovine, 21. rujna 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II 141-02/20-03/00250028001, URBROJ: 341-99-06/2- 20-8471, broj spisa: 747909 od 19. travnja 2021.

II. Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, PS u Z., KLASA: 141-02/19-03/00250028001, URBROJ: 341-25-06/2-19-26662, broj spisa: 1154666 od 29. rujna 2020.

III. Nalaže se prvostupanjskom tijelu da u roku od 60 dana od dostave pravomoćne presude donese novo rješenje o zahtjevu tužitelja.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika, KLASA: UP/II 141-02/20-03/00250028001, URBROJ: 341-99-06/2-20-8471, broj spisa: 747909 od 19. travnja 2021. odbijena je žalba tužitelja protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, PS u Z., KLASA: 141-02/19-03/00250028001, URBROJ: 341-25-06/2-19-26662, broj spisa: 1154666 od 29. rujna 2020., kojim se pripadniku borbenog sektora Hrvatskog vijeća obrane odbija zahtjev za priznanje prava na invalidsku mirovinu.

2. Tužitelj u tužbi navodi da je nalaz i mišljenje Zavoda, PU u Z., KLASA: 561- 02/19- 02/530, URBROJ: 426-04-08/24-20-4, evidencijski broj vještačenja 386591 od 13. ožujka 2020. donesen samo na osnovu medicinske dokumentacije i bez neposrednog pregleda tužitelja. Poziva se na čl. 14. st. 3. Uredbe o metodologijama vještačenja te ističe da u provedenom postupku niti jednom nije pregledan od strane nadležnog vijeća vještaka, niti je na bilo koji način upoznat s nalazima i mišljenjima vijeća vještaka, odnosno isti mu nikada nisu dostavljeni, radi čega je pobijano rješenje doneseno u suprotnosti s odredbama članka 30. Zakona o općem upravnom postupku, kojim je propisana obveza upravnog tijela da u postupku rješavanja stranci mora omogućiti izjašnjavanje o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima vezanim za rješavanje upravne stvari, a što u konkretnom slučaju nije učinjeno prije donošenja prvostupanjskog, odnosno pobijanog rješenja.

2.1. Ističe kako se iz navoda prvostupanjskog, kao i pobijanog rješenja, vidi da je razlog za donošenje pobijanog rješenja stav liječničkih komisija da ne nalazi trajno smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost niti djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti, jer još nisu nastale trajne promjene u zdravstvenom stanju koje uzrokuju smanjenje radne sposobnosti, međutim tvrdi kako je ovakav zaključak liječničkih komisija u suprotnosti s njegovom medicinskom dokumentacijom i stanjem njegovog organizma te je isti rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Tužitelj navodi kako se iz Uvjerenja o pripadnosti postrojbi i okolnostima stradavanja Federalnog ministarstva M., broj: 07/15-45/4-45/20-02 od 10. veljače 2020. vidi da je ranjen, zatočen i obolio, dana 09.05.1993. godine u mjestu Sjeverni Logor Mostar kao pripadnik VP 1520, pri obavljanju vojnih dužnosti na prvoj crti obrane, dok se iz medicinske dokumentacije jasno vidi da kod njega postoje tjelesna oštećenja nastala kao posljedica zatočenja i ranjavanja, koje datira od 1993. godine kada je bio zatočen u „Sjevernom Logoru" i ranjen s povredom glave i leđa te je doživio psihički šok od kojega se i danas liječi. Opisuje da je kao posljedica ranjavanja do danas u donjoj trećini lijeve potkoljenice prisutno strano metalno tijelo u samoj kosti, koje mu prouzrokuje česte bolove te je kao posljedica ranjavanja funkcijski kapacitet kralježnice značajno reduciran, svakodnevno su prisutni bolovi u križima, kao i trnjenje niz donje ekstremitete i otežan hod.

2.2. Zaključuje da su posljedice ranjavanja i zatočenja ostavile trajnu traumu na organizam i uzrokovale trajno smanjenje sposobnosti za rad, a sve imajući u vidu da su se posljedice s vremenom pogoršale, a što je liječnička komisija bila dužna cijeniti prilikom donošenja pobijanih nalaza i mišljenja. S obzirom na njegovu medicinsku dokumentaciju, smatra da se može zaključiti da kod njega postoje posljedice ranjavanja i oboljenja koje imaju značajan utjecaj na radnu sposobnost, a koje posljedice su mogle biti utvrđene da su ga nadležna tijela u postupku donošenja pobijanog rješenja pozvala na pregled kako bi se utvrdile posljedice koje su ranjavanje i oboljenje ostavili i da je nakon ocijene medicinske dokumentacije trebalo priznati pravo na vojnu invalidsku mirovinu. Dodaje kako je pobijano rješenje doneseno u suprotnosti s odredbama članka 52. stavka 1. i 2. Zakona o općem upravnom postupku, s obzirom da rješenje nije moglo biti doneseno neposrednim rješavanjem, kako je to učinjeno u konkretnom slučaju. Predlaže poništiti osporeno i prvostupanjsko rješenje i predmet vrati na ponovni postupak.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je pravomoćnim rješenjem H.-n. županije, G. M., Odjela za društvene djelatnosti, Službe za zaštitu prava branitelja i njihovih obitelji, broj: UP-l-06/4-43- 509/07 od 12. rujna 2007., tužitelju priznato svojstvo ratnog vojnog invalida V. grupe sa 70% vojnog invaliditeta stalno, po osnovi zarobljavanja, ranjavanja, oboljenja, zadobivenog kao pripadnik HVO-a. U postupku kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite, rješenjem H.-n. županije, G. M., Odjela za društvene djelatnosti, Službe za zaštitu prava branitelja i njihovih obitelji, broj: UP-l-06/4-43-167/10 od 12. siječnja 2010., prethodno rješenje od 12. rujna 2007. je poništeno i tužitelju je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida IX. grupe sa 30% vojnog invaliditeta, stalno, po osnovi zatočenja.

3.1. Tuženik obrazlaže da je prvostupanjsko rješenje doneseno na temelju nalaza i mišljenja vijeća vještaka Zavoda, PU u Z., evidencijski broj vještačenja: 386591 od 13. ožujka 2020., kojim je utvrđeno da kod tužitelja ne postoji smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost niti djelomičan ili potpun gubitak radne sposobnosti, jer njegova radna sposobnost nije trajno smanjena za više od polovice prema tjelesno i psihički zdravom osiguraniku iste ili slične naobrazbe i sposobnosti. Nadalje navodi kako je u povodu žalbe, a u skladu s člankom 133. stavkom 3. ZOMO, pribavljeno mišljenje vijeća viših vještaka Zavoda, Središnjeg ureda, evidencijski broj vještačenja: 557702 od 26. veljače 2021., u obrazloženju kojeg je zaključno navedeno da povodom žalbe, a nakon uvida u priloženu medicinsku dokumentaciju i navode iz žalbe, vijeće viših vještaka nalazi da je ocjena vijeća vještaka pravilna, jer zbog posljedica ranjavanja iz 1993. radna sposobnost nije trajno smanjena za više od polovice prema tjelesno i psihički zdravom osiguraniku iste ili slične naobrazbe i sposobnosti, dok ostale bolesti (degenerativne promjene kralježnice, gonartroza) nisu predmet ocjene sukladno čl. 142. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji.

3.2. Tuženik navodi da su prvostupanjsko i drugostupanjsko tijelo stručnog vještačenja, u skladu s odredbama čl. 14. st. 10. i čl. 69. st. 1.-3. Uredbe o metodologijama vještačenja, prihvatili dostavljenu medicinsku dokumentaciju na temelju koje je tužitelju u B. i H. utvrđen status RVI i priznato pravo na invalidninu, ali ističe da se kod priznavanja prava na invalidsku mirovinu iz hrvatskog osiguranja mora utvrditi postojanje invalidnosti prema hrvatskim propisima, pri čemu je bitno razlikovati pojmove invalidnosti i oštećenja organizma. Obrazlaže kako je priznavanje statusa RVI u B. i H. na temelju ranjavanja samo zakonom propisana pretpostavka na temelju koje se medicinska dokumentacija mogla dostaviti Zavodu radi donošenja nalaza i mišljenja o tome postoji li invalidnost prema čl. 39. Zakona o mirovinskom osiguranju te su stručna tijela medicinskog vještačenja oba stupnja utvrdila da kod tužitelja ne postoji invalidnost prema hrvatskim propisima. Naglašava da se mora razlikovati invalidnost od oštećenja organizma ratnog vojnog invalida te iz zakonske definicije invalidnosti proizlazi da time što je u B. i H. priznato oštećenje organizma – RVI, da to ne mora značiti da su ispunjeni medicinski uvjeti za priznanje invalidnosti prema čl. 39. Zakona o mirovinskom osiguranju.

3.3. Vezano za tužbene navode o osobnom pregledu i pozivanje na čl. 14. st. 3. Uredbe, tuženik napominje da je stavkom 10. istoga članka propisano da za osobe s boravkom u inozemstvu vijeće vještaka iz članka 3. stavka 5. ove Uredbe daje nalaz i mišljenje na temelju medicinske dokumentacije ili detaljnog medicinskog izvješća dostavljenog od inozemnog nositelja mirovinskog ili socijalnog osiguranja primjenom uredbi Europske unije o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti i međunarodnih ugovora o socijalnom osiguranju. Kada za to postoje razlozi, vijeće vještaka daje nalaz i mišljenje na temelju neposrednog pregleda osigurane osobe. S obzirom na činjenicu da su tijela stručnog vještačenja oba stupnja suglasna da kod tužitelja ne postoji smanjenje radne sposobnosti tj. invalidnost po osnovi ranjavanja (čl. 142. st. 1. ZOHBDR-a) te da nije osoba iz članka 142. stavka 2. ZOHBDR-a, tuženik zaključuje kako nije bilo mogućnosti za uvažavanje žalbenih navoda i donošenje drugačijeg rješenja u ovoj upravnoj stvari. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev. 4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u sudski spis i spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu te je održao raspravu u odsutnosti uredno pozvanog tužitelja, koji izostanak nije opravdao, na temelju članka 39. stavka 2. u vezi članka 37. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, dalje ZUS).

6. Prema ocjeni suda time što nalazi i mišljenja vijeća vještaka Zavoda nisu dostavljeni stranci i omogućeno očitovanje o tim nalazima prije donošenja rješenja, povrijeđene su odredbe Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine broj 47/09, dalje ZUP) o izvođenju dokaza vještačenjem i pravu stranke na sudjelovanje u postupku, odnosno pravu na sudjelovanje u izvođenju dokaza i očitovanje o rezultatima izvedenih dokaza, primjena kojih odredbi ZUP-a nije isključena ni Zakonom o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19) niti Uredbom o metodologijama vještačenja (Narodne novine broj 67/17, 56/18), a niti bi se primjena tih odredbi mogla isključiti u smislu članka 3. stavka 1. ZUP-a, jer bi to bilo protivno temeljnim odredbama ZUP-a o pravu stranke na sudjelovanje u postupku.

7. Naime, prema članku 52. stavku 2. ZUP-a službena osoba dužna je omogućiti stranci izjašnjavanje o svim okolnostima i činjenicama koje su iznesene u ispitnom postupku, o podnesenim dokazima, sudjelovanje u izvođenju dokaza i postavljanje pitanja vještacima, kao i upoznavanje s rezultatom izvođenja dokaza i izjašnjavanje o tim rezultatima.

8. Sukladno članku 66. stavku 4. ZUP-a kad vještak izloži svoj nalaz i mišljenje, službena osoba i stranke mogu mu postavljati pitanja i tražiti objašnjenja o izloženom nalazu i mišljenju.

9. Kako bi se osiguralo da postupak vještačenja u mirovinskom osiguranju, koji se provodi sukladno odredbama Uredbe o metodologijama vještačenja, bude u suglasnosti s temeljnim odredbama ZUP-a, tijelo koje vodi postupak bi trebalo prije donošenja rješenja nalaz i mišljenje stručnog tijela vještačenja dostaviti stranci na očitovanje te osigurati da se vještak očituje na eventualne prigovore na nalaz i mišljenje, ukoliko isti nisu npr. paušalni ili bespredmetni. U protivnom stranka može osnovano prigovoriti da joj je u biti uskraćeno pravo na sudjelovanje u postupku kao jedno od temeljnih prava stranke.

10. Stoga su upravna tijela uskratila tužitelju pravo na sudjelovanje u ispitnom postupku na način da se upozna s rezultatom izvođenja dokaza i izjasni o tim rezultatima, jer tužitelj nije pregledan prije donošenja nalaza i mišljenja, nalazi i mišljenja stručnih tijela vještačenja nisu mu dostavljeni prije donošenja rješenja, a u upravnom postupku nije održana ni usmena rasprava. Time što nije proveden kontradiktoran postupak i tužitelju nije omogućeno izjašnjavanje o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje predmetne upravne stvari, tužitelju je povrijeđeno pravo na pravičan postupak (čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske, Narodne novine broj 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14, i čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Narodne novine – Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 8/99, 14/02 i 1/06), koje podrazumijeva i kontradiktorni postupak. Takvo pravno shvaćanje zauzeto je u odluci Europskog suda za ljudska prava u predmetu L. protiv H., zahtjev broj 7183/11, presuda od 3. svibnja 2016. i presudama Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Uss-24/16-6 od 13. prosinca 2017. i Usž-1180/18-2 od 28. ožujka 2018.

11. Naime, odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju nisu derogirale primjenu odredaba ZUP-a kojima je uređeno pravo na kontradiktoran postupak. Prema članku 30. stavku 2. ZUP-a bez prethodnog izjašnjavanja stranke postupak se može provesti samo ako se usvaja zahtjev stranke ili ako odluka u postupku nema negativan učinak na pravne interese stranke ili kad je tako propisano zakonom, a Zakonom o mirovinskom osiguranju nije propisana mogućnost da se u predmetnoj upravnoj stvari postupak može provesti bez izjašnjavanja stranke. Prejudiciranje da izjašnjenje stranke neće biti od utjecaja na odluku o upravnoj stvari, jer se vještačenje provodi isključivo po institucionalnim tijelima vještačenja, ne može biti od utjecaja na valjanu primjenu članaka 30. i 52. ZUP-a.

12. Slijedom navedenoga, zbog počinjenih povreda pravila postupka, sud temeljem stanja spisa osporeno i prvostupanjsko rješenje ne može ocijeniti zakonitim niti može otkloniti prigovore tužitelja, pa je na temelju članka 58. stavka 1. ZUS-a poništio osporeno i prvostupanjsko rješenje te predmet vratio prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak, u kojem je sukladno članku 81. stavku 2. ZUS-a vezano pravnim shvaćanjem i primjedbama suda.

U Zagrebu 21. rujna 2022.

Sutkinja

Lidija Prica, v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude žalba nije dopuštena (članak 66.a stavak 1. ZUS-a).