Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kž-244/2022-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Tanje Pavelin, predsjednice vijeća te Ivana Turudića, univ.spec.crim., Tomislava Juriše, mr.sc. Marijana Bitange i Snježane Hrupek-Šabijan, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ive Kero, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog I. Č. i drugih, zbog kaznenih djela iz članka 111. stavak 4. u vezi članka 34. stavak 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19. – dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika te optuženog I. Ć., optuženog A. A. i optuženog Z. M. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj K-15/2021-41 od 31. ožujka 2022., u sjednici održanoj 21. rujna 2022. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženog I. Ć., odvjetnika Z. M.branitelja optuženog A. A., odvjetnika D. P.branitelja optuženog Z. M., odvjetnika K. K.te optuženih I. Č., A. A. i Z. M.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika te optuženog I. Ć., optuženog A. A. i optuženog Z. M. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Županijski sud u Osijeku proglasio je krivim optuženog I. Ć., optuženog A. A. i optuženog Z. M. zbog dva kaznena djela protiv života i tijela, teškog ubojstva u pokušaju iz članka 111. točka 4. u vezi s člankom 34. stavkom 1. KZ/11. i kaznenog djela protiv imovine, razbojništva iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., a sve u vezi s člankom 36. KZ/11., kako je to pobliže činjenično i pravno opisano u izreci te presude.

1.1. Optuženom I. Ć. utvrđene su, na temelju članka 111. točka 4. u vezi s člankom 34. i člankom 48. stavak 1. KZ/11., za svako kazneno djelo teškog ubojstva u pokušaju kazne zatvora u trajanju od 7 godina i za kazneno djelo razbojništva na temelju članka 230. stavak 2. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od 5 godina, te je na temelju članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 14 godina, u koju mu je na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 22. listopada 2019. pa nadalje.

1.2. Optuženom A. A. utvrđene su, na temelju članka 111. točka 4. u vezi s člankom 34. i člankom 48. stavak 1. KZ/11., za svako kazneno djelo teškog ubojstva u pokušaju kazne zatvora u trajanju 8 godina i za kazneno djelo razbojništva na temelju članka 230. stavak 2. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od 6 godina, te je na temelju članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 17 godina, u koju mu je na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 24. listopada 2019. pa nadalje.

1.3. Optuženom Z. M. utvrđene su, na temelju članka 111. točka 4. u vezi s člankom 34. i člankom 48. stavak 1. KZ/11., za svako kazneno djelo teškog ubojstva u pokušaju kazne zatvora u trajanju od 7 godina i za kazneno djelo razbojništva na temelju članka 230. stavak 2. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od 5 godina, te je na temelju članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 13 godina, u koju mu je na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 24. listopada 2019. pa nadalje.

1.4. Na temelju članka 79. stavka 1. KZ/11. od D. B. oduzeta je automatska puška mađarske proizvodnje, kalibra …, originalnih serijskih/tvorničkih brojeva ….. izuzeta tijekom očevida te dva okvira za automatsku pušku i 239 streljiva oduzetih potvrdom o privremenom oduzimanju predmeta broj …, budući su isti upotrijebljeni za izvršenje kaznenih djela.

1.5. Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.; dalje: ZKP/08.), optuženi I. Ć., optuženi A. A. i optuženi Z. M. dužni su naknaditi štetu oštećenog trgovačkom društvu A. T. d.o.o. na ime otuđenog novca utrška u prodavaonicama 335.229,92 kune i naknadu štete nastale na vozilu marke C. model N. 1,3 HDI, godina proizvodnje 2015., broj šasije …, reg. oznake SB…, 24.000,00 kuna i torbu za utržak prodavaonica N.-a ("pilotska torba") 4.000,00 kuna, odnosno ukupno 359.229,92 kune.

1.6. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 1. i 2. točka 1. i 6. ZKP/08. optuženi I. Ć., optuženi A. A. i optuženi Z. M. dužni su solidarno naknaditi trošak kaznenog postupka i to DKT pretrage 7.932,00 kuna, biološkog vještačenja 10.180,00 kuna, balističkog vještačenja 5.850,00 kuna i 5.088,00 dopune nalaza i mišljenja te 4.608,00 kuna, dopune nalaza i mišljenja; putnih troškova za svjedoke 1.071,00 kunu, biološkog vještačenja 19.600,00 kuna, balističkog vještačenja 25.300,00 kuna, sudskomedicinskog vještačenja po vještaku dr. B. D. 1.000,00 kuna, pregleda medicinske dokumentacije, davanje nalaza i mišljenja i pristupa na raspravu 1.216,00 kuna, odnosno ukupno troškove kaznenog postupka 81.845,00 kuna, te plaćanje sudskog paušala 4.000,00 kuna, svaki ponaosob.

1.7. Nasuprot tome, na temelju članka 453. točka 1. ZKP/08. optuženi I. Ć., optuženi A. A. i optuženi Z. M. oslobođeni su optužbe da bi počinili kazneno djelo protiv imovine, oštećenje tuđe stvari iz članka 235. stavak 1. KZ/11. u svezi s člankom 36. stavak 2. KZ/11.

1.8. Na temelju članka 158. stavka 3. ZKP/08. oštećeni M. L. i oštećeni K. B. su s imovinskopravnim zahtjevom upućeni u parnicu i trgovačko društvo A. T. d.o.o. za iznos od 4.000,00 kuna.

2. Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik koji pobija tu presudu u cijelosti, te protiv osuđujućeg dijela presude, optuženi I. Ć. osobno i putem branitelja Z. M., odvjetnika u S. B., optuženi A. A. putem branitelja D. P., odvjetnika u O. i optuženi Z. M. putem branitelja K. K., odvjetnika u S. B..

2.1. Državni odvjetnik žali se protiv osuđujućeg dijela presude zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, a protiv oslobađajućeg dijela presude zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom "da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, a podredno da se u osuđujućem dijelu preinači na način da se optuženicima utvrde pojedinačane kazne zatvora u duljem trajanju".

2.2. Optuženi I. Ć. osobno se žali zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka te pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom ''da ga se osudi za jedno razbojništvo u pokušaju, a za ostale točke za koje je nezakonito osuđen da ga se oslobodi odgovornosti ili predmet vrati na ponovljeno suđenje'' , te u žalbi podnesenoj po branitelju zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. i stavak 3. ZKP/08., povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači na način da se optuženik oslobodi za dva kaznena djela teškog ubojstva u pokušaju, a podredno da se ukine prvostupanjska presuda i predmet vrati na ponovno suđenje. S obzirom na to da se obje žalbe sadržajno podudaraju i međusobno nadopunjuju, bit će razmatrane kao jedna žalba.

2.3. Optuženi A. A. žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

2.4. Optuženi Z. M. žali se zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka (članak 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08.), povrede kaznenog zakona (članak 469. stavak 1. točka 4. ZKP/08.), pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. ZKP/08.) i zbog odluke o kazni (članak 471. ZKP/08.) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženik oslobodi optužbe za dva kaznena djela teškog ubojstva u pokušaju, podredno da mu se utvrde blaže pojedinačne i izrečena jedinstvena kazna zatvora ili da se presuda ukine i predmet uputi na ponovno suđenje i odluku prvostupanjskom sudu.

2.5. Državni odvjetnik podnio je odgovor na žalbe optuženika s prijedlogom da se žalbe optuženog Ć., optuženog A. i optuženog M. odbiju kao neosnovane.

2.6. Odgovore na žalbu državnog odvjetnika podnijeli su optuženi I. Ć. bez prijedloga i optuženi A. A. s prijedlogom da se žalba odbije kao neosnovana.

3. U skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08. spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

4. U pisanom očitovanju DORH je izjavilo da odustaju od dijela žalbe Županijskog državnog odvjetništva u dijelu kojim se pobija oslobađajući dio prvostupanjske presude, pa taj dio presude nije ispitan ni po službenoj dužnosti.

5. Sjednica vijeća je u javnom dijelu održana u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženog I. Ć., odvjetnika Z. M.branitelja optuženog A. A., odvjetnika D. P.branitelja optuženog Z. M., odvjetnika K. K.te optuženih I. Ć., A. A. i Z. M., a u odnosu na državnog odvjetnika, koji je uredno izvješten, a nije pristupio, sjednica je na temelju članka 475. stavka 3. ZKP/08. održana u njegovoj odsutnosti.

6. Žalbe državnog odvjetnika i optuženih I. Ć., A. A. i Z. M. su neosnovane u odnosu na osuđujući dio presude.

7. Nisu u pravu optuženi Ć., optuženi A. i optuženi M. kada sadržajno istovjetnim žalbenim navodima navode da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. jer da prvostupanjska presuda nema razloga o odlučnoj činjenici - namjeri optuženika da počine kaznena djela teškog ubojstva u pokušaju.

7.1. Protivno tim žalbenim navodima optuženika, prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka jer prvostupanjska presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama pa tako i jasno iznesene razloge o namjeri optuženika pod točkama 50.-58. pobijane presude, a nakon detaljne analize provedenog dokaznog postupka.

7.2. Optuženi A. u okviru istog postupovnog prigovora o počinjenju bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., navodi da su razlozi o odlučnim činjenicama potpuno nejasni odnosno u znatnoj mjeri proturječni kada prvostupanjski sud zaključuje da je svrha uporabe automatske puške bila prijetnja za život i tijelo da bi istodobno zaključio da je automatska pušta pribavljena ne radi prijetnje nego ''pristajanjem da rafalnim ispaljivanjem najmanje 17 projektila u vozilo u kojem su se nalazili zaštitari navedeni i ubiju…''. Međutim, suprotno citiranim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je u obrazloženju presude naveo razloge u kojem cilju, a to je koristoljublje, uz pristanak da oštećenika usmrte , su optuženici koristili automatsku pušku prilikom počinjenja dva kaznena djela teška ubojstva u pokušaju, a zatim je odvojeno analizirao uporabu puške prilikom počinjenja kaznenog djela razbojništva u svjetlu uporabe iste kao prijetnje da će izravno napasti na život i tijelo oštećenika. Stoga ti razlozi nisu niti nejasni niti su u znatnoj mjeri proturječni.

7.3. U biti kroz ovaj prigovor o nejasnoći i proturječnosti razloga optuženi A. prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, kada optuženik u tom dijelu tvrdi da je postupao isključivo u cilju i namjeri ostvarenja zakonskih obilježja kvalificiranog kaznenog djela razbojništva te da činjenica pucanja u određenom smjeru ne mora nužno značiti volju i namjeru na učin kaznenog djela teškog ubojstva, već ''može upućivati na cijeli niz kaznenih djela'', on na taj način nastoji dovesti u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja te se radi o činjeničnim, a ne postupovnim prigovorima. Stoga će o tim prigovorima očitovanje uslijediti u okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. U odnosu na daljnji žalbeni prigovor optuženog A. o nerazumljivosti odluke o imovinskopravnom zahtjevu jer da tijekom prvostupanjskog postupka nije proveden nijedan dokaz o visini štete na vozilu marke ''C.'' i o vrijednosti torbe za utržak, kako to tvrdi optuženi A., pa da je time također ostvarena postupovna povreda, valja istaknuti da je prvostupanjski sud odluku temeljio na dokazima navedenim po točkom 73. pobijane presude (sporazumu zaključenom s trgovačkim društvom N. d.o.o., izjavi o prijeboju i računima).

7.4. Stoga su naprijed citirani žalbeni navodi optuženog A. kojima obrazlaže bitnu povredu odredaba kaznenog postupka neosnovani.

7.5. Nadalje, optuženi Z. M. neosnovano ističe da su počinjenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. jer je izreka presude nerazumljiva i proturječna sama sebi u odnosu na ulogu optuženog M. i radnje koje je on poduzeo te da su razlozi o odlučnim činjenicama u znatnoj mjeri proturječni koju proturječnost nalazi u utvrđenju prvostupanjskog suda da je jedan metak prošao kroz vjetrobransko staklo zaštitarskog vozila, a da prvostupanjski sud smatra da se radi o dva kaznena djela teškog ubojstva u pokušaju. Suprotno tim prigovorima, izreka pobijane presude je potpuno jasna i razumljiva, te ne postoje proturječnosti u navedenim razlozima presude u odnosu na odlučne činjenice.

7.6. Tako je izrekom pobijane presude optuženi M. proglašen krivim na način da su optuženici postupali po prethodnom dogovoru i zajednički u cilju da dođu do novca u kojem naumu su pristali da pucanjem iz automatskog oružja usmrte zaštitare. Prema takvom činjeničnom opisu optuženom M. stavlja se na teret supočiniteljstvo, pri čemu je opisano postojanje dogovora za zajedničko počinjenje djela, zajednički plan o diobi rada uz zajedničko postupanje u vrijeme počinjenja djela. Dakle, zajedno su optuženi M. i A. izašli na cestu maskirani tzv."fantomkama" na glavama nakon što su u obližnjoj šumi dobili dojavu optuženog I. Ć. o dolasku vozila, te je optuženi A. ispalio 17 hitaca prema vozilu iz automatske puške koja je njihovo zajedničko oružje odnosno sredstvo za izvršenje planiranih kaznenih djela pri čemu nije odlučno tko od supočinitelja vrši neposrednu radnju ispaljivanja iz puške jer je radnja zajednička i čini realizaciju njihovog zajedničkog plana. Stoga su neosnovani žalbeni navodi da iz dispozitiva, odnosno činjeničnog opisa kaznenih djela teškog ubojstva u pokušaju, nisu vidljive radnje optuženog M. na temelju kojih je moguće izvesti zaključak o tome da je on svojim djelovanjem bitno pridonio počinjenju kaznenih djela koja mu se stavljaju na teret.

7.7. Neosnovan je i daljnji žalbeni navod da postoji proturječje u razlozima presude u odnosu na odlučne činjenice jer prvostupanjski sud svoj zaključak o počinjenju dva kaznena djela teškog ubojstva u pokušaju ne temelji na utvrđenju da je jedan metak prošao kroz vjetrobransko staklo vozila, kako to u žalbi navodi optuženi M., već upravo suprotno tome, detaljno utvrđuje pozicije s kojih je pucano, oštećenja na vozilu te njihovu visinu od poda i broj ispaljenih streljiva što povezuje s okolnošću da se radilo o ''rafalnoj paljbi'' kada je mogućnost kontrole smjera ispaljivanja hitaca manja nego kod pojedinačne paljbe.

7.8. Nadalje, optuženi I. Ć. u uvodu žalbe upire na ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08., no navedenu povredu uopće ne obrazlaže, a većina žalbenih prigovora u okviru žalbene osnove postupovnih povreda usmjerena je na pobijanje utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga će se navedeni prigovori razmatrati u dijelu koji se odnosi na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

7.9. Slijedom naprijed navedenog, nisu osnovane žalbe optuženih Ć., A. i M. zbog bitnih postupovnih povreda, a ispitujući pobijanu presudu na temelju članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08. nije utvrđeno da bi bila ostvarena koja druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

8. Optuženici A. i M. žale se zbog povrede kaznenog zakona, no iz navoda žalbe proizlazi da se radi o tzv. "posrednoj povredi kaznenog zakona koja bi proizlazila iz pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja". Ispitivanjem, pak, pobijane presude na temelju članka 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08. , utvrđeno je da na štetu optuženika nije povrijeđen kazneni zakon.

9. Državni odvjetnik pobija osuđujući dio presude zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja smatrajući da je pogrešno prvostupanjski sud utvrdio da je kritične zgode upotrijebljena samo jedna automatska puška i to ona kojom je bio naoružan optuženi A. već smatra da je iz provedenih dokaza- iskaza oštećenih M. L. i K. B., proizlazi da je i optuženi M. bio naoružan automatskom puškom neutvrđene marke i kalibra.

9.1. Međutim, pravilno je prvostupanjski sud svoj zaključak temeljio na provedenom balističkom vještačenju po vještaku balističaru D. T., iz kojeg proizlazi da je ispaljeno najmanje 17 komada streljiva, te da su svi dostavljeni fragmenti zrna streljiva koji su pronađeni u dijelovima osobnog vozila ispaljeni iz iste puške pa se radilo o jednoj vrsti oružja i jednom strijelcu koji je mijenjao svoj položaj prilikom ispaljivanja streljiva. Iskaz oštećenog M. L. da su dvije osobe imale pušku, prvostupanjski sud ispravno ocjenjuje u svijetlu cjelokupnog događaja i to da je taj oštećenik, M. L. odmah nakon izlaska iz oštrog zavoja na kolniku uočio dvije maskirane osobe nakon čega je uslijedila rafalna paljba po vozilu što je zasigurno izazvalo šok i osjećaj straha za život pa takve traumatične okolnosti koje su se odvijale u brzini i svakako su stresne, utjecale su na mogućnosti objektivne percepcije. Osim toga, drugi oštećenik K. B. je iskazao da se ne može izjasniti jesu li maskirane osobe koje je uočio na kolniku obje bile naoružane. Stoga nije osnovan prigovor državnog odvjetnika da je navedeni zaključak prvostupanjskog suda utemeljen na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.

9.2. Optuženici žalbom osporavaju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na subjektivno obilježje kaznenih djela teškog ubojstva u pokušaju, s obzirom da su priznali počinjenje kaznenog djela razbojništva, ponavljajući navode svoje obrane iznijete tijekom prvostupanjskog postupka.

9.3. Tako optuženi I. Ć. smatra da se konkretno radilo o pojedinačnom ekscesu optuženog A. te da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je optuženik postupao s neizravnom namjerom jer mu je jedina namjera bila oduzeti novac uz prijetnju oružja odnosno počiniti kazneno djelo razbojništva dok nije imao nikakvu svijest da će doći do pucanja u pravcu vozila zaštitara pri čemu smatra da je postojanje takve namjere isključeno i činjenicom da su sva oštećenja na vozilu na visinama manjim od 1 metra te da je u odnosu na tjelesne ozljede oštećenika isključen bilo kakav smrtni slučaj što ukazuje na namjeru zastrašivanja, a ne ubojstva.

9.4. Sadržajno jednako, optuženi A. A. upire na provedena vještačenja i isprave u spisu smatrajući da iz provedenih dokaza proizlazi kako su optuženici postupali s namjerom onesposobljavanja vozila dok je do pucanja došlo ''neplanski'' jer je zaštitarsko vozilo, suprotno očekivanju optuženika, ubrzalo kretanje.

9.5. Optuženi M. također smatra je prvostupanjski sud izveo pogrešan zaključak o radnji onesposobljavanja zaštitarskog vozila, jer da su optuženici imali namjeru usmrtiti zaštitare, tada bi optuženi A. pucao isključivo po vjetrobranskom staklu gađajući vozača i suvozača u predjelu glave dok je svrha držanja automatske puške bila prijetnja, koja ulazi u obilježje kaznenog djela razbojništva, dok je rafalno ispaljivanje 17 projektila samostalna radnja optuženog A..

9.6. Međutim, prvostupanjski sud opravdano nije prihvatio obrane optuženika iznoseći za to uvjerljive i logične razloge koje u cijelosti prihvaća drugostupanjski sud. 9.7. Prvostupanjski sud je na temelju nedvojbeno utvrđenih činjenica pravilno zaključio da su svi optuženici, sukladno prethodnom dogovoru, zajednički sudjelovali u svim fazama izvršenja predmetnih kaznenih djela, od pripremnih radnji nabavke automatske puške, prethodnog pregleda i izbora mjesta napada, dogovora uloga do samog izvršenja kaznenih djela pa je jasno da se ne radi o ''ekscesu'' optuženog A. odnosno jednog od supočinitelja, već su optuženici postupali u okviru prethodno detaljno razrađenog plana kojim su njihove uloge podijeljene i stoga postoji odgovornost svih optuženika za konačnu posljedicu, bez obzira na to što oni ne sudjeluju zajednički u svim radnjama počinjenja, konkretno, pucanja iz automatske puške.

9.8. U odnosu na uporabu automatske puške utvrđeno je da je ispaljeno 17 hitaca koji su na visini 25 – 97 cm od poda i jedno oštećenje vjetrobranskog stakla na visini od 119 cm od poda kao i da je trinaest hitaca bilo na prednjem dijelu vozila, četiri na lijevoj strani vozila i tri na lijevim vozačkim vratima. Povezujući broj ispaljenih hitaca i lokaciju oštećenja vozila s činjenicom da su oštećeni zaštitari M. L. i K. B., izloženi rafalnoj paljbi, sakrivali svoje tijelo i glavu ispod razine vjetrobranskog stakla, ispravno je prvostupanjski sud utvrdio da su optuženici pristali ubiti oštećenike što dodatno potkrepljuje utvrđenje da se radilo o rafalnoj paljbi pa je mogućnost kontrole smjera ispaljivanja hitaca manja nego kod pojedinačne paljbe, a uz to konkretna automatska puška prilikom ispaljivanja ima trzaj te je potrebna snaga za obuzdavanje trzaja. Uz to, osoba u koju se ispaljuju meci je u pokretu što također onemogućuje preciznost gađanja.

9.9. Nadalje, utvrđeno je da je udaljenost strijelca prilikom ispaljivanja prvih hitaca bila oko 60-70 metara od vozila te se smanjila na udaljenost do 3 metra prilikom pucanja po vozačkim vratima. Takvo utvrđenje ispravno je prvostupanjski sud povezao s pomnom izabranim mjestom napada, dio prometnice iza oštrog zavoja okruženo šumom, što isključuje obrane optuženika da nisu imali dogovor o pucanju na vozilo obzirom je odmah po izlasku iz zavoja optuženi A. ispalio 17 hitaca prema vozilu što potvrđuje i iskaz oštećenog M. L. da je po izlasku iz zavoja uočio maskirane osobe na cesti koje su izašle iz šume i odmah počele pucati. Dakle, promašeno optuženici ustraju na tvrdnji da im je namjera bila ''zastrašivanje'' ili ''onesposobljavanje vozila'' jer bi tada pružili oštećenicima određeno vrijeme da zaustave vozilo, kako to optuženici tvrde da su imali plan, te bi hitci iz automatske puške bili usmjereni isključivo na motor ili gume vozila, a ne i na vozačka vrata s udaljenosti od svega 3 metra od vozila.

9.10. Dakle, sud prvog stupnja je ispravno utvrdio sve odlučne činjenice, i subjektivne i objektivne, kojima se ostvaruju obilježja dva kaznena djela teškog ubojstva u pokušaju, pa nisu osnovane žalbe optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

9.11. Iako se svi optuženici žale i zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, u stvari sadržajno upiru samo na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, jer se ne predlažu novi dokazi, niti se ukazuje koja odlučna činjenica ne bi bila utvrđena.

10. Svi optuženici ističu kao osnovu pobijanja prvostupanjske presude i povredu kaznenog zakona prigovarajući da kazneno djelo teškog ubojstva iz koristoljublja konzumira u sebi razbojništvo jer je riječ o prividnom stjecaju te da je kazneno djelo ubojstva iz koristoljublja moguće počiniti samo s izravnom namjerom sukladno mišljenju kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 2. listopada 2000.

10.1. Iako ispravno optuženici citiraju mišljenje kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz 2000. godine, sukladno kasnijoj sudskoj praksi istog suda kazneno djelo teško ubojstva iz koristoljublja moguće je počiniti i s neizravnom namjerom (npr. odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-39/14-6 od 4. lipnja 2014.). Nadalje, prema stavu Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske moguć je realni stjecaj između kaznenog djela teškog ubojstva iz koristoljublja i razbojništva te je moguće počiniti kazneno djelo teško ubojstva iz koristoljublja s neizravnom namjerom.

10.2. Konkretno, optuženici su počinili teška ubojstva u pokušaju radnjom pucanja na vozilo oštećenika kojom prilikom su oštećenici zadobili prostrijelne rane a takva posljedica koja uključuje i mogućnost zadobivanja teških ozljeda koje ubrzo dovode do smrti žrtve bili su nesumnjivo izvjesni optuženici, dok motiv postupanja optuženika, oduzimanje novca koji su prevozili zaštitari, nije bio sporan. Nakon toga dakle po prestanku paljbe i zaustavljanju vozila su optuženi A. i M., uz prijetnju automatske puške, zatražili od zaštitara torbu s novcem koju su oni i predali čime su počinili kazneno djelo kvalificiranog razbojništva, koje su optuženici i priznali.

10.3. Ubojstvo je kazneno djelo protiv života i tijela i njime se štiti ljudski život, a ne i imovina. To vrijedi i za ubojstvo iz koristoljublja jer koristoljublje, kao kvalifikatorna okolnost, obuhvaća samo motiv počinitelja, a ne i realizaciju tog motiva. Prijetnja automatskom puškom kako bi se otuđio novac u odnosu na ubojstvo predstavlja povredu novog pravnog dobra i imovinsko kazneno djelo, razbojništvo, čije nepravo nije obuhvaćeno ubojstvom, iako se pri počinjenju oba djela (protiv života i tijela te protiv imovine) koristila ista automatska puška na kojoj činjenici optuženici zasnivaju svoju tezu o prividnom stjecaju. Međutim, neprihvatljivo je rezoniranje optuženika da je sve nepravo kaznenog djela razbojništva sadržano u pokušaju kaznenih djela teškog ubojstva jer posljedice poduzetih radnji optuženika pravno i stvarno čine više kaznenih djela budući su ostvarena osnovna obilježja različitih kaznenih djela pa je ispravno prvostupanjski sud utvrđivao bitna obilježja za svako kazneno djelo, objektivna i subjektivna, i donio odluku za svako pojedino djelo.

10.4. Neosnovano optuženici prigovaraju da nije moguće počinjenje teškog ubojstva iz koristoljublja s neizravnom namjerom jer su optuženici postupali s namjerom da sebi pribave imovinsku korist pri čemu su pristali da se zbog ostvarenja tog cilja usmrte oštećenici. Dakle, koristoljublje je motiv i primaran cilj koji postoji i kad se kazneno djelo čini s neizravnom namjerom jer su optuženici radi ostvarivanja tog cilja pristali na smrt oštećenika odnosno imali su svijest o mogućem prouzročenju smrti od čega nisu prezali radi ostvarenja imovinske koristi.

10.5. Stoga nisu osnovane žalbe optuženika zbog povrede kaznenog zakona, a niti su ispitivanjem pobijane presude na temelju članka 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08. utvrđene druge povrede kaznenog zakona na štetu optuženika.

11. Državni odvjetnik i optuženi Z. M. žale se zbog odluke o kazni dok je u odnosu na optužene I. Ć. i A. A., s obzirom da su u žalbama istaknuli žalbene osnove povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, drugostupanjski sud postupio sukladno članku 478. ZKP/08.

11.1. Državni odvjetnik ističe da prvostupanjski sud nije u ''dovoljnoj mjeri cijenio'' utvrđene olakotne i otegotne okolnosti dok je propustio cijeniti posljedice počinjenih kaznenih djela, narušeno psihičko stanje oštećenika uz fizičke posljedice koje trpi oštećeni M. L., te da se optuženici ne samo nisu ispričali oštećenicima, već su ih pokušali kroz svoje obrane učiniti suodgovornim.

11.2. Optuženi Z. M. smatra da znatna imovinska korist ne može biti otegotna okolnost jer predstavlja bitno obilježje kaznenog djela kvalificiranog razbojništva dok je prvostupanjski sud trebao više cijeniti utvrđene olakotne okolnosti i to dosadašnju neosuđivanost optuženika i činjenicu da je priznao počinjenje kaznenog djela razbojništva.

11.3. Ispitujući osnovanost odluke o kazni u povodu žalbi stranaka, drugostupanjski sud je ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti kako za pojedinačna kaznena djela, tako i za jedinstvenu kaznu koje su, u smislu odredbe članka 47. stavka 1. KZ/11., od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja.

11.4. Tako je pravilno prvostupanjski sud olakotnim cijenio dosadašnju neosuđivanost optuženog I. Ć., činjenicu da je priznao počinjenje kaznenog djela razbojništva, a otegotnim da su kaznena djela počinjenja na štetu njegovih radnih kolega zaštitara i da je pribavljena znatna imovinska korist. Pravilno je olakotnim cijenio da je optuženi A. A. otac dvoje maloljetne djece, te priznanje kaznenog djela razbojništva, a otegotnim njegovu raniju višestruku osuđivanost za kaznena djela protiv imovine te je ispravno olakotnim cijenio da je optuženi Z. M. neosuđivan, da je priznao počinjenje kaznenog djela razbojništva, a otegotnim znatnu imovinsku korist pribavljenu počinjenjem razbojništva.

11.5. Nadalje, nabrojene naprijed navedene utvrđene olakotne i otegotne okolnosti na strani optuženika, uz okolnost da su kaznena djela teškog ubojstva ostala u pokušaju, što je zakonski razlog za blaže kažnjavanje, opravdavaju i po utvrđenju ovog drugostupanjskog suda primjenu odredbi o ublažavanju kazne ispod zakonom propisanog minimuma u odnosu na ta kaznena djela. Stoga su pravilno optuženom I. Ć. utvrđene, na temelju članka 111. točka 4. u vezi s člankom 34. i člankom 48. stavak 1. KZ/11., za svako kazneno djelo teškog ubojstva u pokušaju kazne zatvora u trajanju od 7 godina, optuženom A. A. u trajanju od 8 godina i optuženom Z. M. u trajanju od 7 godina. Isto tako, pravilno su utvrđene kazne zatvora za kazneno djelo razbojništva na temelju članka 230. stavak 2. KZ/11. i to optuženom I. Ć. i Z. M. u trajanju od 5 godina zatvora svakom, a optuženom A. A. u trajanju od 6 godina zatvora. U odnosu na ovo kazneno djelo, neosnovano žalbom upire optuženi M. da visina ostvarene imovinske koristi predstavlja kvalifikatorno obilježje kaznenog djela razbojništva pa se ne može cijeniti kao otegotna okolnost jer se optuženicima teži oblik kaznenog djela razbojništva stavlja na teret zbog uporabe oružja kojim je ostvarena prijetnja da će izravno napasti na život i tijelo oštećenika.

11.6. Neosnovano državni odvjetnik smatra da je koncepciju obrane optuženika prvostupanjski sud trebao cijeniti otegotnom jer je zakonsko pravo optuženika da se brane od optužbe što podrazumijeva da imaju pravo poricati sve okolnosti djela dok su posljedice koje trpe oštećenici nakon počinjenih djela u dovoljnoj mjeri našle odraza u izrečenim kaznama.

11.7. Jednako je tako, vodeći računa o ličnosti svakog od optuženika i ukupnosti počinjenih kaznenih djela, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno prvostupanjski sud optuženog I. Ć. osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 14 godina, optuženog A. A. u trajanju od 17 godina i optuženog Z. M. u trajanju od 13 godina, budući da će upravo ovakva jedinstvena kazna zatvora utjecati na optuženike, a i na sve ostale, da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno te će omogućiti optuženicima ponovno uključivanje u društvo. Pravilno je optuženicima u jedinstvenu kaznu na temelju članka 54. KZ/11. uračunato i vrijeme koje su u vezi s ovim kaznenim djelima proveli u istražnom zatvoru.

11.8. Stoga nije bilo razloga za prihvaćanje, kako žalbe državnog odvjetnika zbog odluke o kazni, tako ni žalbe optuženika.

12. Slijedom svega izloženog, trebalo je na temelju članka 482. ZKP/08. presuditi kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 21. rujna 2022.

Predsjednica vijeća:

dr.sc.Tanja Pavelin, v.r.