REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 398/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Marine Paulić članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. N. iz L., OIB … , zastupanog po punomoćniku A. P., odvjetniku u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske – Ministarstva obrane OIB … , zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u K., Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude i rješenja Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž R-9/2021-2 od 11. svibnja 2021., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu, poslovni broj 1 Pr-134/2017-37 od 9. veljače 2021, na sjednici održanoj 21. rujna 2022.,

r i j e š i o  j e:

I. Ukida se presuda Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž R-9/2021-2 od 11. svibnja 2021. te se predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odbacuje se revizija tuženice izjavljena protiv rješenja Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž R-9/2021-2 od 11. svibnja 2021., kao nedopuštena.

III. Odluka o naknadi troška revizijskog dijela postupka ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je pod točkom 1. izreke utvrđeno postojanje potraživanja tužitelja prema tuženici s osnova neisplaćenih dodataka na plaću u iznosu od 97.477,31 kn sa zateznim kamatama (izuzev na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak) s pripadajućim zateznim kamatama, pobliže opisanima u istoj toč. izreke. U toč. II. izreke utvrđeno je postojanje potraživanja tuženice prema tužitelju u iznosu od 237.919,30 kn, također sa zateznim kamatama pobliže opisanima u istoj toč. izreke. U toč. III. izreke izvršen je prijeboj dvaju potraživanja te je tuženici naloženo isplatiti tužitelju razliku, također sa zateznim kamatama pobliže opisanima u istoj toč. izreke.

2.1. Drugostupanjskom presudom suđeno je:

''I. Prihvaća se žalba tužitelja D. N. iz L., kao

osnovana, preinačuje se presuda Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu, poslovni broj 1 Pr-134/2017-37 od 9. veljače 2021. pod točkom 1. izreke i sudi se:

Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj za Ministarstvo obrane da tužitelju D. N. iz L., na ime neisplaćenih dodataka na plaću isplati bruto iznos od 97.477,31 kuna (slovima: devedeset sedam tisuća četiri stotine sedamdeset sedam kuna trideset jedna lipa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi od 15% godišnje do 31.12.2007. godine, od 1.01.2008. godine do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. godine pa do 31.07.2015. godine po stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima propisanoj za ostale odnose koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.08.2015. godine pa do isplate sukladno članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, tekućom:

- na iznos od 4.965,27 kune od 16.06.2006. godine

- na iznos od 8.956,50 kune od 16.07.2006. godine

- na iznos od 622,21 kune od 16.08.2006. godine

- na iznos od 2.968,30 kune od 16.09.2006. godine

- na iznos od 7.077,17 kune od 16.10.2006. godine

- na iznos od 3.568,71 kune od 16.11.2006. godine

- na iznos od 8.569,68 kune od 16.12.2006. godine

- na iznos od 265,08 kune od 16.01.2007. godine

- na iznos od 5.772,43 kune od 16.02.2007. godine

- na iznos od 5.524,96 kune od 16.03.2007. godine

- na iznos od 6.528,23 kune od 16.04.2007. godine

- na iznos od 1.007,31 kune od 16.05.2007. godine

- na iznos od 9.415,00 kune od 16.06.2007. godine

- na iznos od 340,82 kune od 16.07.2007. godine

- na iznos od 5.143,33 kune od 16.09.2007. godine

- na iznos od 419,49 kune od 16.10.2007. godine

- na iznos od 121,59 kune od 16.11.2007. godine

- na iznos od 228,81 kune od 16.12.2007. godine

- na iznos od 564,65 kune od 16.01.2008. godine

- na iznos od 618,66 kune od 16.02.2008. godine

- na iznos od 677,58 kune od 16.03.2008. godine

- na iznos od 395,25 kune od 16.04.2008. godine

- na iznos od 4.972,11 kune od 16.05.2008. godine

- na iznos od 3.328,22 kune od 16.06.2008. godine

- na iznos od 1.167,80 kune od 16.07.2008. godine

- na iznos od 3.488,15 kune od 16.08.2008. godine

- na iznos od 3.838,47 kune od 16.09.2008. godine

- na iznos od 3.663,99 kune od 16.10.2008. godine

- na iznos od 153,04 kune od 16.11.2008. godine

- na iznos od 176,00 kune od 16.12.2008. godine

- na iznos od 648,90 kune od 16.01.2009. godine

- na iznos od 848,00 kune od 16.02.2009. godine

- na iznos od 932,80 kune od 16.03.2009. godine

- na iznos od 508,80 kune od 16.04.2009. godine

kao i da naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 38.892,50 kuna, sa zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi iz članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena počev od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od osam dana.

II. Nalaže se tuženoj da tužitelju plati žalbeni trošak u iznosu od 1.562,50 kuna u roku od 8 (osam) dana.

III. Odbija se žalba tužene Republike Hrvatske kao neosnovana, te se prvostupanjska presuda u dosuđenom dijelu pod točkom 1. izreke potvrđuje.''

2.2. Drugostupanjskim je rješenjem odbačen prigovor prijeboja od 30. siječnja 2020. kao preuranjen te je ukinuta prvostupanjska presuda pod točkama 2. i 3. izreke bez vraćanja na ponovni postupak.

3. Rješenjem ovog suda broj Revd 3307/2021-2 od 21. prosinca 2021., tuženici je dopušteno podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude radi slijedećeg pravnog pitanja:

''Može li se tijekom višednevnih obavljanja stražarske službe i dežurstva kao radno vrijeme računati 24 sata rada, na način da se 8 sati redovnog rada, 8 sati prekovremenog rada i 8 sati odmora, računa kao redovan rad te da se tako vrednuje kao rad od 24 sata, i isplaćuje djelatnoj vojnoj osobi?''

4. Tuženica je, u skladu s navedenim rješenjem revizijskog suda, podnijela reviziju protiv drugostupanjske presude (navodeći da reviziju podnosi i protiv rješenja) zbog pravnog pitanja radi kojeg joj je revizijski sud dopustio podnošenje revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/1, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP), predlažući preinačenje, podredno ukidanje drugostupanjske presude i vraćanje predmeta drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija tuženice je osnovana protiv presude, dok je protiv rješenja nedopuštena.

7. Postupajući sukladno odredbi čl. 391. st. 1. ZPP revizijski je sud ispitao pobijanu odluku samo u onom dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet je spora zahtjev tužitelja kao djelatne vojne osobe za isplatu razlike plaće s osnova ostvarenog prekovremenog rada te rada subotom, nedjeljom, noću i blagdanima u razdoblju od 22. travnja 2006. do travnja 2009., s time da za pojedine mjesece nije tražio naknadu.

9. Prvostupanjski je sud iz nalaza i mišljenja vještaka provedenog na okolnost koji iznos bi tužitelju za utuženo razdoblje od 22. travnja 2006. do 1. travnja 2009. trebao biti isplaćen na ime dodataka na plaću za prekovremeni rad, rad subotama, nedjeljama, blagdanima, noću, i u smjenama, prihvatio inačicu prema kojoj je prekovremeni rad u radu na dežurstvu koje traje 24 sata dnevno, u radu na straži i terenu koji traje 16 sati dnevno te obračun dnevnog odmora od 8 sati po satnici redovnog rada, umanjio za sate rada po slobodnim danima. Na temelju navedenoga je prvostupanjski sud ocijenio da bi tužitelj, u vremenu od 22. travnja 2006. do 1. travnja 2009. ostvario dodatke na plaću u visini od 97.477,31 kn (pobliže naznačeno u Tablici varijante 4. prema pripadajućim mjesecima). Stoga je isti iznos tužitelju i dosudio, zajedno sa traženim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose. Utvrđujući da je tužitelj uspio 23. travnja 2013. naplatiti na ime svoje tražbine iznos od ukupno 237.919,30 kn (od čega je glavnica od 119.867,27 kn, a ostalo je naplaćeno na ime zateznih kamata) po ranijoj drugostupanjskoj presudi u ovome predmetu, koja je ukinuta rješenjem ovoga revizijskog suda poslovni broj Rev 354/13-2 od 18. siječnja 2017., prvostupanjski sud je izvršio prijeboj i naložio tuženiku da isplati tužitelju tražbinu u onom dijelu u kojemu nije kompenzirana.

10. Preinačujući prvostupanjsku presudu, drugostupanjski sud je ocijenio da, u konkretnom slučaju, nisu ispunjene pretpostavke iz odredbe članka 195. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) u odnosu na prigovor prijeboja, budući da je tuženica u prijeboj stavila svoju tražbinu ranije isplaćenog iznosa iz osnove sudske presude, koja osnova je u međuvremenu otpala, jer ju je u cijelosti ukinuo Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom pa je navedenu tražbinu tuženica mogla ostvarivati u postupku ovrhe ili u posebnom parničnom postupku za povrat stečenog bez pravne osnove. Stoga je rješenjem odbacio navedeni prigovor kao preuranjen.

10.1. Polazeći od utvrđenja da je tijekom utuženog razdoblja tužitelj obavljao višednevne straže i dežurstva, drugostupanjski je sud, na temelju svih provedenih dokaza, ocjenjujući opseg tužiteljevog rada, prihvatio inačicu iz nalaza i mišljenja vještaka prema kojoj je rad tužitelja u slučaju višednevnog uzastopnog radnog angažmana po 24 sata obračunat kao 8 sati redovnog rada, 8 sati prekovremenog rada (uzimajući u obzir slobodne dane koje je tužitelj iskoristio), a dnevni odmor u trajanju od 8 sati je obračunat po satnici redovnog rada. Stoga je ocijenio da je u utuženom razdoblju tužitelj radio prekovremeno, noću, subotama, nedjeljama i blagdanom i u smjenama, a da mu tuženica za taj rad nije u cijelosti isplatila dodatke na plaću, sve pozivom na odredbe čl. 14. Zakona o službi u oružanim snagama (''Narodne novine'', broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04 i 76/07; dalje: ZSOS). Stoga je dosudio tužitelju iznos od 97.477,31 kn sa zatraženim zateznim kamatama i troškovima postupka.

11. U reviziji tuženica ističe da je takvo shvaćanje nižestupanjskih sudova protivno onom izraženom u prethodnoj odluci revizijskog suda donesenoj u ovom istom predmetu pod brojem Revr-354/13-2 od 18. siječnja 2017., kojom su ukinute drugostupanjska i prvostupanjska presuda. U toj odluci je izraženo pravno shvaćanje prema kojem nije životno prihvatljivo da bi efektivni rad djelatnika trajao neprekidno 24 sata dnevno, više dana uzastopno, već da je životno i logično da djelatnik koji zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti vojarnu tijekom višednevnih službi ima slobodno vrijeme odnosno vrijeme za odmor u trajanju od osam sati, te da se tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč tome što tužitelj ne može napustiti mjesto rada, ne može smatrati prekovremenim radom.

13. Revizijski sud je u više svojih odluka zauzeo stajalište o pravnom pitanju koje je u podnesenoj reviziji naznačila tuženica, pa tako i primjerice u odlukama Rev- 1296/2019 od 21. prosinca 2021. te Revr-133/15 od 3. siječnja 2017.: ''(...) treba ukazati da u situaciji kad je tužitelj višednevno obavljao poslove dežurstva ili straže i kada je zbog prirode posla 24 sata dnevno neprestano morao biti prisutan na području rada (jer ga nije niti mogao napustiti) - životnim je i razumnim prihvatiti da je tužitelj kao djelatna vojna osoba imao pravo na slobodno vrijeme i da ga je koristio za odmor - i to po osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme (od tih osam sati dnevno u kojemu se odmarao), unatoč obveznoj prisutnosti na mjestu rada, ne može se (budući da ga nije proveo na stvarno odrađenim satima rada na poslovima radnog mjesta) smatrati prekovremenim radom tužitelja - jer ne odgovara prirodi prekovremenog rada, te se stoga i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao sastavni dio neprekidnog rada na poslovima radnog mjesta u trajanju od 24 sata. Takvo pravno shvaćanje (prema kojem se dnevni odmor u trajanju od osam sati dnevno ne može prilikom isplate plaće tretirati sastavnim dijelom rada u neprekidnom trajanju od 24 sata i prekovremenim radom djelatne vojne osobe na službi dežurstva i stražarskoj službi samo osnovom činjenice što ta osoba ne može napustiti područje rada - pa taj dnevni odmor ostvaruje na tome području, a ne doma), a koje polazi od činjeničnog zaključka - da nije niti životnim i razumnim prihvatiti da bi ijedan djelatnik rad obavljao kroz neprekidno trajanje od 24 sata dnevno, i to u kontinuitetu od sedam dana uzastopno, revizijski sud je već zauzeo u svojoj odluci posl. br. Revr-753/09 od 17. studenoga 2009.''

14. Međutim, iz pobijane odluke proizlazi da ista nije podudarna izraženom stavu revizijskog suda. Naime, kako osnovano upire i revidentica, u prihvaćenoj inačici vještačenja dnevni odmor u trajanju od 8 sati obračunava se po satnici redovnog rada, što je protivno shvaćanju revizijskog suda o neprihvatljivosti vrednovanja rada djelatne vojne osobe za vrijeme obavljanja višednevne službe dežurstva i stražarske službe prilikom isplate plaće kao neprekidnog rada u trajanju od 24 sata.

15. Time je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 394. a ZPP, kojom je propisano da je sud, kome je predmet vraćen na ponovno suđenje, vezan u tom predmetu pravnim shvaćanjem na kojemu se temelji rješenje revizijskoga suda kojim je ukinuta pobijana drugostupanjska presuda.

16. Zbog navedenog je valjalo prihvatiti reviziju tuženice podnesenu u dijelu protiv presude kao osnovanu i na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP riješiti kao u izreci rješenja.

17. U ponovnom postupku drugostupanjski će sud donijeti novu odluku u skladu s uputom revizijskog suda (čl. 394.a ZPP).

18. Vezano uz dio revizije kojim se pobija drugostupanjsko rješenje, valja reći da je rješenjem ovog revizijskog suda broj Revd 3307/2021-2 od 21. prosinca 2021., tuženici dopušteno podnošenje revizije samo protiv drugostupanjske presude, ne i protiv rješenja. Pa kako tuženica nije podnijela prijedlog za donošenje dopunske odluke (st. 1. i 2. čl. 339. ZPP u vezi čl. 347. ZPP), revizija je u tom dijelu nedopuštena, u smislu st. 7. čl. 392.a ZPP. Stoga je odlučeno kao u toč. II. izreke.

19. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP) pa je odlučeno kao u toč. III. izreke.

Zagreb, 21. rujna 2022.

Predsjednica vijeća:

Mirjana Magud, v.r.