REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: U-zpz 17/2020-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Slavka Pavkovića člana vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u upravnom sporu tužitelja H. Š. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa S. D., odvjetnica u Z., protiv tuženika Povjerenika za informiranje Republike Hrvatske, Z., OIB: ..., radi šutnje uprave – prava na pristup informacijama, odlučujući o zahtjevu Državnog odvjetništva za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćnog rješenja broj GZ-DO-102/2020-4 protiv rješenja Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usll-76/20-6 od 8. svibnja 2020., u sjednici održanoj 21. rujna 2022.,
r i j e š i o j e:
Odbija se zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćnog rješenja.
Obrazloženje
1. Rješenjem Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usll-76/20-6 od 8. svibnja 2020. upravni spor se obustavlja (st. I. izreke), te je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju troškove upravnog spora u iznosu od 2.500,00 kn (st. II. izreke).
2. Protiv navedenog rješenja u toč. II. izreke Državno odvjetništvo Republike Hrvatske je podnijelo zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćnog rješenja u smislu čl. 78. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17 – dalje: ZUS) u kojem ukazuje na pogrešnu primjenu odredbe čl. 79. st. 4. ZUS. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćnog rješenja Visokog upravnog suda Republike Hrvatske u toč. II. izreke na način da preinači navedeno rješenje u tom dijelu i odbije zahtjev tužitelja za naknadom troška upravnog spora.
3. Tužitelj nije odgovorio na zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćnog rješenja.
4. Zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćnog rješenja nije osnovan.
5. Postupajući prema odredbi čl. 78. st. 6. ZUS, Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je rješenje u pobijanom dijelu samo u granicama razloga navedenih u zahtjevu za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćnog rješenja.
6. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika zbog propuštanja da u zakonom propisanom roku odluči o njegovoj žalbi izjavljenoj zbog neodlučivanja tijela javne vlasti o njegovom pristupu za pristup informacija podnesenom Ministarstvu regionalnog razvoja i fondova Europske unije.
7. Visoki upravni sud Republike Hrvatske je u toč. I. izreke obustavio upravni spor pozivom na odredbu čl. 46. st. 1. toč. 2. u vezi s čl. 43. st. 1. ZUS uz obrazloženje da je tuženik u tijeku upravnog spora donio rješenje o tužiteljevoj žalbi Klasa: UP/II-008- 07/20-01/108, Ur. broj: 401-01/14-20-1 od 25. veljače 2020. koje je dostavio sudu uz odgovor na tužbu, dakle jer je tuženik u tijeku spora u cijelosti postupio prema tužbenom zahtjevu (toč. I. izreke), time da je naložio tuženiku da tužitelju isplati troškove upravnog spora 2.500,00 kn (toč. II. izreke).
8. Osporavajući pravilnost pobijanog rješenja u toč. II. izreke Državno odvjetništvo Republike Hrvatske u zahtjevu za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćnog rješenja navodi da je pogrešno primijenjen čl. 79. st. 4. ZUS koji glasi: "Stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove upravnog spora ako zakonom nije drugačije propisano. Ako stranka djelomično uspije u sporu, sud može s obzirom na postignuti uspjeh odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da se troškovi raspodjele razmjerno uspjehu u sporu." Pritom ukazuje i na odredbu čl. 79. st. 3. ZUS prema kojoj u upravnim sporovima svaka stranka prethodno sama podmiruje troškove koje je prouzročila svojim radnjama. Nadalje se navodi da je za procjenu obveze na naknadu troška potrebno ocijeniti uspjeh pojedine stranke u sporu, te da je uspjeh moguće odrediti ako je sud svojom odlukom odlučio u tužbenom zahtjevu, pa kako u konkretnom sporu uspjeh stranaka nije mjerljiv jer se o predmetu spora uopće nije odlučivalo već je spor obustavljen, to da niti jedna stranka nema pravo na naknadu troška.
9. K tomu, u zahtjevu se navodi:
"U ovom predmetu je potrebno istaknuti još jednu činjenicu, a to je da se radi o tužitelju koji zloupotrebljava pravo na pristup informacijama, pa je tako u prvih sedam mjeseci 2020. uložio 440 žalbi protiv odluka prvostupanjskih tijela koja su odbila njegov zahtjev za pravo na pristup informacijama i u gotovo svim predmetima (u kojima drugostupanjsko upravno tijelo – Povjerenik za informiranje nije u zakonskom roku riješio njegove žalbe) je ulagao tužbe radi "šutnje administracije", a opće je poznata činjenica da u to vrijeme upravna tijela zbog epidemije korona virusa i potresa (koji je pogodio grad Z.) nisu mogla normalno funkcionirati, a između ostalih niti drugostupanjsko tijelo u ovom predmetu tuženi Povjerenik za informiranje.
Tužitelj je koristio takvu situaciju i znajući da tuženik ne može u zakonskim rokovima propisanima ZUP-om (30 odnosno 60 dana) riješiti njegove predmete (žalbe), počeo je ulagati tužbe zbog "šutnje administracije" u svim predmetima u kojima tuženik nije mogao riješiti njegove žalbe u zakonskim rokovima i naplaćivao troškove upravnog spora. Ovdje je interesantno primijetiti da je tužitelj u upravnim postupcima gdje je podnosio žalbe protiv prvostupanjskih upravnih rješenja kojima je odbijen sa zahtjevom za traženje informacija sam uredno pisao žalbe i pokazao zavidno pravno znanje, (u upravnom postupku stranke snose same svoje troškove – čl. 161. ZUP-a), dok je u predmetima u kojima drugostupanjsko upravno tijelo (Povjerenik za informiranje) nije pravovremeno riješilo njegove žalbe (u zakonskim rokovima propisanim ZUP-om) ulagao tužbe upravom sudu uz pomoć odvjetnika i tražio troškove upravnog spora. Iz toga proizlazi da je tužitelj zapravo većinu tužbi ulagao Visokom upravnom sudu RH isključivo iz razloga da bi naplatio troškove upravnog spora koji su kao što smo naveli u ovom konkretnom predmetu od strane suda neopravdano dosuđeni tužitelju."
10. Za ocjenu osnovanosti zahtjeva mjerodavne su odredbe čl. 43. st. 1. i čl. 79. st. 1., 3. i 4. ZUS.
11. Prema čl. 43. st. 1. ZUS ako tuženik u tijeku spora u cijelosti postupi prema tužbenom zahtjevu sud će obustaviti spor.
11.1. Relevantni dio čl. 79. ZUS glasi:
"(1) Troškove spora čine opravdani izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu spora. Troškovi spora obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba koje imaju pravo na zakonom propisanu naknadu.
(3) Svaka stranka prethodno sama podmiruje troškove koje je prouzročila svojim radnjama, osim ako zakonom nije drukčije propisano. Troškovi proizašli iz poduzimanja radnji po službenoj dužnosti suda predujmljuju se iz sredstava suda.
(4) Stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Ako stranka djelomično uspije u sporu, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da se troškovi raspodijele razmjerno uspjehu u sporu".
12. U konkretnom slučaju Državno odvjetništvo Republike Hrvatske i ne osporava da je tuženik tijekom upravnog spora zbog šutnje uprave donio rješenje o tužiteljevom zahtjevu, slijedom čega je upravni spor obustavljen (toč. I. rješenja). U takvoj situaciji imajući na umu naprijed navedene zakonske odredbe, kao i stajalište Ustavnog suda u odluci U-III-2291/2018 od 19. lipnja 2018. i prema shvaćanju ovoga suda, dosuđivanje troškova spora tužitelju nije vezano isključivo uz njegov uspjeh u sporu, već i uz osnovanost pokretanja spora.
13. U konkretnom slučaju nije sporno da je tužitelj osnovano pokrenuo upravni spor samom činjenicom da se u njegovom zahtjevu za pristup informacijama nije odlučilo u zakonskom roku.
13.1. U odgovoru na tužbu glede potraživanja troška od strane tužitelja navodi se da tužitelj ne koristi odvjetničke usluge u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku, već samo kada se obraća tužbom sudu i postavlja pitanje je li tužitelj intenzivnim podnošenjem zahtjeva za pristup informacijama, nakon toga podnošenjem žalbi i iscrpljivanjem kapaciteta ureda financiranog od strane poreznih obveznika, a zatim traženjem odvjetničkih troškova kod podnošenja tužbi, prešao granicu prihvatljivog i bona fide disponiranja pravom tužitelja, da ostvari svoje pravo, jer na navedeni način zapravo dovodi do onemogućavanja funkcioniranja pravnog sustava. Pritom se ukazuje na odluke Visokog upravnog suda Republike Hrvatske (Usll-410/19-4, Usll-411/19-6 i Usll-417/19-6) u kojima je sud odbio zahtjev tužitelja za naknadu troškova.
13.2. Tužitelj u podnesku od 30. ožujka 2020. navodi da tuženik u odgovoru na tužbu nije osporio odlučne činjenice, te ukazuje na odluku istog suda poslovni broj Usll- 81/18 od 12. rujna 2019. kojom je u istovjetnoj situaciji obustavljen spor i tužitelju priznati troškovi.
14. Prema odredbi čl. 34. st. 1. ZUS stranke su obvezane u tužbi i odgovoru na tužbu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predložiti dokaze potrebne za njihovo utvrđivanje i izjasniti se o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima drugih stranaka.
14.1. Iz navedene zakonske odredbe proizlazi da je i glede tvrdnji o neosnovanosti zahtjeva tužitelja za nadoknadom troškova tuženik tijekom upravnog spora trebao iznijeti sve činjenice i predložiti dokaze potrebne za utvrđenje istih jer je u suprotnom riječ o pukoj tvrdnji tuženika. Međutim, tuženik tek u zahtjevu za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćnog rješenja iznosi "još jednu činjenicu, a to je da se radi o tužitelju koji zloupotrebljava pravo na pristup informacijama, pa je tako u prvih sedam mjeseci 2020. uložio 440 žalbi ..." i tek uz zahtjev prilaže popis predmeta iz 2020. žalitelja H. Š. (ovdje tužitelja).
14.2. Prema odredbi čl. 69. st. 3. ZUS u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice, slijedom čega je za zaključiti da činjenice i dokaze potrebne za njihovo utvrđenje iznesene tek u zahtjevu nije moguće uzeti u razmatranje u pogledu ispitivanja zakonitosti pobijanog rješenja, a što je u skladu i s odredbom čl. 78. st. 6. ZUS (u tom smislu i ovaj sud u U-zpz 17/2017-6 od 26. studenoga 2019.).
14.3. Osim toga, prema čl. 78. st. 6. ZUS-a, Vrhovni sud Republike Hrvatske rješava o zahtjevu na nejavnoj sjednici, a pobijanu odluku ispituje samo u granicama zahtjeva koji se podnosi zbog (postupovne ili materijalnopravne) povrede zakona. To znači da se Vrhovni sud Republike Hrvatske, polazeći i od prije naznačenih odredbi čl. 34. st. 1. i čl. 69. st. 3. ZUS-a, u postupku povodom odlučivanja o zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude ne može baviti pravnim pitanjima kojima se u konkretnom predmetu nisu bavili niti nižestupanjski upravni sudovi, a ni u kojem slučaju ne može uzeti u obzir (nove) okolnosti činjenične prirode koje se, kao u ovom slučaju, po prvi put ističu u zahtjevu za izvanredno preispitivanje.
15. Slijedom svega navedenog, u okolnostima konkretnog slučaja, nije moguće prihvatiti tvrdnju podnositelja zahtjeva o pogrešnoj primjeni čl. 79. ZUS, pa je zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćnog rješenja valjalo odbiti kao neosnovan, na temelju odredbe čl. 78. st. 3. ZUS.
Zagreb, 21. rujna 2022.
Predsjednik vijeća:
mr. sc. Dražen Jakovina, v.r.
