1

Poslovni broj: Gž R-517/2021-3

 

 

Poslovni broj: Gž R-517/2021-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ksenije Dimec, kao predsjednika vijeća, Larise Gačanin, kao suca izvjestitelja i Ive Smokvina Dadasović, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. P. O. iz S. B., OIB: ….zastupane po A. O., odvjetnici u S. B., protiv tuženika O. b.J. B. S. B., OIB:…., zastupanog po A.-M. B., odvjetnici u S. B., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj: Pr-140/2018-35 od 31. ožujka 2021., u sjednici vijeća održanoj 19. ožujka 2024.,

 

p r e s u d i o   j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj: Pr-122/2018-24 od 29. ožujka 2021.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

              Citiranom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici 74.954,34 kn s pripadajućim zateznim kamatama, osim kamata na iznos poreza na dohodaka i prireza porezu na dohodak sadržanim u bruto iznosu. Tuženiku je naloženo tužiteljici naknaditi trošak postupka od 9.750,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom.

              Protiv citirane presude žalbu podnosi tuženik pozivom ne sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 43/13., 89/14., 70/19., 80/22; dalje ZPP), predlažući da se pobijana presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva, odnosno podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Žalba nije osnovana.

Predmet spora zahtjev je tužiteljice za isplatom razlike (manje) isplaćene plaće s osnove neisplaćenih dodataka za otežane uvjete rada i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi  za sve efektivno odrađene sate i posljedično tome naknadu za korištenje godišnjeg odmora i bolovanja te dodatka za rad u zdravstvu, sve za razdoblje od prosinca 2013. do dana podnošenja tužbe.

 

Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da je tužiteljica, kao zdravstveni radnik – specijalist oftamologije, zaposlena kod tuženika, da je tuženik prekovremeni rad obračunao kao razliku između svih odrađenih sati u mjesecu i redovnog mjesečnog fonda sati, a da je redovni mjesečni fond sati utvrdio kao umnožak broja dana od ponedjeljka do petka u mjesecu (bez subota i nedjelja) i 8 sati na bazi od 40 sati rada tjedno od ponedjeljka do petka. Prvostupanjski sud na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke utvrđuje da neobračunata plaća po svim utuženim osnovama, odnosno naknade iznosi ukupno 74.954,34 kn bruto.

Prvostupanjski sud nadalje utvrđuje da u utuženom razdoblju tuženik nije isplaćivao tužiteljici dodatak za otežane uvjete rada te dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, dodatak na godine staža  za sve efektivno odrađene sate, odnosno za sve nesporno odrađene prekovremene sate, a posljedično tome nije pravilno u punom iznosu isplaćena naknada za godišnji odmor te za vrijeme privremene nesposobnosti za rad. Naime, tuženik da je za predmetno razdoblje tužiteljici obračunao i isplatio navedene dodatke na osnovnu plaću, ali ne i na ostvarene sate prekovremenog rada.

Prvostupanjski sud poziva se na članke 54. i 57. st. 1. i 2. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 143/13, dalje KU), te na odredbu članka 59. Dodatka I. KU-a (NN 96/15) i utvrđuje da tužiteljica ima pravo na isplatu kumulativno svih dodataka po osnovama čl. 54., 57. i 59. KU, zajedno sa dodatkom za prekovremeni rad jer da isplata dodatka za prekovremeni rad ne isključuje pravo tužiteljice na isplatu dodataka po osnovama čl. 54., 57. i 59. KU. Stoga je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev.

Donošenjem pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih povreda postupka na koje ovaj sud, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti. Nije počinjena nit povreda iz čl. 353. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da su u presudi izneseni jasni razlozi za njeno donošenje i prvostupanjski je sud obrazložio razloge primjene propisa na koje se pozvao, kao i razloge isključenja pojedinih propisa na koje se pozivao tuženik te je presudu moguće ispitati.

 

Nije počinjena niti bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 4. ZPP-a budući da presuda nije temeljena na nedopuštenim raspolaganjima stranaka, a nije počinjena niti povreda iz toč. 6. istog članka, jer neprovođenjem određenih dokaza koje je prvostupanjski sud ocijenio nepotrebnim, nije stranci onemogućeno raspravljanje.

 

Ovdje valja dodati da ovaj sud prihvaća stav prvostupanjsko suda da je saslušanje po tuženiku predloženih svjedoka, a na okolnosti obračuna plaća nepotrebno budući da se za tuženika obračun obavlja putem sustava COP, dakle putem centraliziranog obračuna plaća.

 

Naime, Ugovorom o pružanju usluga centraliziranog obračuna plaća i upravljanja ljudskim resursima od 25. listopada 2013., Vlada RH je poslove uspostave i podrške ovoga sustava povjerila FINA-i. Obrada podataka u COP-u provodi se u svrhu obračuna i isplate plaća, ostalih materijalnih prava, naknada i drugog dohotka zaposlenicima u državnoj službi i javnim službama.

U odnosu na žalbene navode o nedopustivosti stupnjevite tužbe valja navesti da se dopuštenost stupnjevite tužbe zasniva na postojanju specifičnog imovinskopravnog interesa da se preciziranje prvotno neodređenog zahtjeva, može uvjetovati prethodnim polaganjem računa ili pružanja pregleda imovine i obveza. Ako bi se iz činjenica navedenih u tužbi moglo zaključiti da te uvjetovanosti nema, sud bi trebao odmah pozvati tužitelja da postavi određeni tužbeni zahtjev (članak 109. ZPP).

 

Tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari podnijela tužbu sa zahtjevom za isplatu razlike plaće s naslova dodatka na plaću zbog posebnih uvjeta rada, dodatka zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje pacijenta te dodatka po osnovi staža u zdravstvenoj ustanovi, navodeći da će točan iznos odrediti nakon što tuženik položi obračunske platne liste i evidenciju radnog vremena.

 

Niti prema shvaćanju ovog suda, u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za podnošenje stupnjevite tužbe niti se tužba tužitelja može smatrati stupnjevitom tužbom, jer nije ispunjena pretpostavka postojanja tražbine tužitelja čija točna visina tužiteljici nije poznata. Naime, tužiteljica je svaki mjesec primala plaću, kao i obračunske liste iz kojih proizlazi koliko je sati prekovremenog rada ostvareno, a postotak dodataka razvidan je iz KU 143/13, Dodatka I KU i KU/2018, pa se tako samo radi o matematičkoj operaciji izračuna visine tužbenog zahtjeva.

 

Međutim ovaj sud ocjenjuje da je svakako bilo potrebno provesti financijsko vještačenje radi izračuna visine zahtjeva i da bi bilo prekomjerno očekivati da izračun obavlja sama tužiteljica, koja nije te struke. Iz navedenog slijedi da tužiteljica konkretan zahtjev nije mogla niti postaviti prije provedenog vještačenja te navodi o osnovanosti, odnosno neosnovanosti stupnjevite tužbe nisu utjecali na zakonitost pobijane presude.

 

Valja dodati da je u petitu tužbe tužiteljica istaknula da će iznos tražbine točno odrediti nakon što se visina utvrdi u postupku vještačenja. Time što je u tužbi navela vps 10.001,00 kn te potom nakon što je provedeno vještačenje zahtjev postavila u dosuđenom iznosu nije preinačen tužbeni zahtjev, koji je kako je rečeno bio postavljen bez označavanja točnog iznosa.

 

Nije počinjena niti povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a, budući da donošenjem pobijane presude nije prekoračen tužbeni zahtjev, a što je razvidno iz same izreke pobijane presude, kojom nije obuhvaćeno razdoblje nakon podnošenja tužbe. Zadnji mjesec obuhvaćen i dosuđen presudom je razlika plaće za studeni 2018., a koja dospijeva 16. prosinca 2018. Tužba je sudu podnesena 19. prosinca 2018.

 

Pravilno je prvostupanjski sud u okviru čl. 139. ZR/2014 te čl. 232. st. 2. ZR-a ocijenila prigovor zastare te je u pobijanoj presudi tužiteljici dosudio razliku naknade plaće samo za razdoblje koje u skladu s navedenim odredbama do dana podnošenja tužbe nije u zastari, a dodatno se ističe da je podnošenjem tužbe prekinut tijek zastare.

 

Prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe čl. 47. st. 2., 51. st. 1., 54., 57, 58. st. 9. i 59. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Narodne novine br. 88/13, 143/13), čl. 54. st. 2. i 3. i 59. st. 1. i 8. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Narodne novine 126/11) i čl. 45. st. 2. i 3. i 49. st. 1., 9. i 10. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Narodne novine br. 29/18), odlučujući o tužbenom zahtjevu, te je za to dao pravilne razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

 

Tuženik u žalbi u bitnome osporava pravo tužiteljice na dodatke uz obrazloženje da se dodaci računaju na osnovnu plaću, a u što ne ulazi prekovremeni rad. Ti su žalbeni navodi neosnovani.

 

Naime, čl. 47. KU propisano je: "Plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću. Osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Dodaci na osnovnu plaću su: stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanja plaća". Prema odredbi čl. 57. st. 2. KU, radnicima na radnim mjestima s posebnim uvjetima rada uvećava se osnovna plaća, dok prema čl. 59. zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi doktori medicine i doktori dentalne medicine ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 10% od osnovne plaće. KU ne isključuje mogućnost kumuliranja uvećanja plaće za prekovremeni rad s dodatkom, odnosno uvećanjem plaće s osnova posebnih uvjeta rada i dodatkom, odnosno uvećanjem plaće s osnova iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi. Očito je zajednička namjera ugovornih strana bila da se navedena uvećanja plaće mogu kumulirati jer bi u protivnom stranke u tom KU izrijekom odredile nemogućnost takve kumulacije (kao što su npr. čl. 58. st. 3. KU odredile da se položajni dodatak ne može kumulirati s uvećanjem plaće s osnova posebnih uvjeta rada). Već po samoj prirodi stvari kriterij uvećanja plaće za prekovremeni rad, kriterij uvećanja plaće za posebne uvjete rada i kriterij uvećanja plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, međusobno se ne isključuju. Naime, ukoliko radnik u redovnom radnom vremenu radi u posebnim uvjetima rada i s iznimnom odgovornošću za život i zdravlje ljudi, te ukoliko u istim okolnostima obavlja i prekovremeni rad, onda se i kao razumno ukazuje da radnik uz pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad ima i pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada i na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi (i za sate prekovremenog rada). Ovo posebno imajući u vidu da uvećanje plaće s osnova posebnih uvjeta rada i s osnova iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi ne ulaze u osnovicu za obračun uvećanja plaće s osnova prekovremenog rada (osnovica za uvećanje plaće s osnova prekovremenog rada je tek osnovna plaća – čl. 51. st. 1. al. 4. KU). K tome i Zakonom o radu ("Narodne novine", broj 93/14), kao općim propisom o radu (čl. 1.), propisano je pravo radnika na povećanje plaće po četiri osnove koje se međusobno ne isključuju i to: za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi (čl. 94.). U situaciji kada bi pravo radnika na povećanje plaće za prekovremeni rad isključivalo pravo radnika na povećanje plaće po drugim osnovama, moglo bi se dogoditi da u određenim situacijama (kada je zbroj povećanja plaće po drugim osnovama veći od povećanja plaće za prekovremeni rad) radnik za ostvarene sate prekovremenog rada ostvari manju plaću (po satu) od plaće za rad u redovnom radnom vremenu. To bi bilo u direktnoj suprotnosti s intencijom zakonodavca iz navedenih zakonskih odredbi.

 

Stoga su neosnovani žalbeni navodi da tužiteljica za prekovremeni rad ima pravo samo na dodatak za prekovremeni rad sukladno odredbi čl. 51. KU/13, pri čemu valja istaknuti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na 8. sjednici Građanskog odjela održanoj 9. prosinca 2019. zbog različite sudske prakse glede prava na uvećanje plaće za sate ostvarene u prekovremenom radu zauzeo sljedeće pravno shvaćanje: " Zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i  zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 143/13 i 96/15-dalje: KU) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl. 57. KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz čl. 59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu."

Nadalje, prema čl. 81. ZR/14 (ranije čl. 60. ZR/09) za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad). Prema čl. 36. st. 1. KU (čl. 34. KU/18) radniku za vrijeme korištenja godišnjeg odmora isplaćuje se naknada plaće u visini kao da je radio u redovnom radnom vremenu, a u stavku 2. istog članka je određeno da radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini njegove prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije.

S obzirom da tužiteljici nisu isplaćeni utuženi dodaci, pravilno je prvostupanjski sud dosudio i razliku na ime neisplaćenog dijela naknade plaće kao i manje isplaćene naknade za godišnji odmor te bolovanje, u utuženom periodu.

Prilikom odlučivanja o parničnom trošku tužitelja prvostupanjski je sud pravilno primijenio odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a, a valja dodati da vrijednost predmeta spora u novčanim obvezama predstavlja onaj iznos na koji glasi konačno postavljen tužbeni zahtjev.

 

Ujedno valja istaknuti da je suprotno stavu tuženika pravilno prvostupanjski sud, a u skladu s odredbom čl. 155. ZPP-a, uzeo u obzir sve radnje koje su bile potrebne za vođenje postupka i njihovu je visinu odredio pravilnom primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12., 103/14., 107/15., dalje Tarifa).

Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka valjalo je primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a odbiti, budući da nije uspio u žalbenom postupku.

 

 

 

 

 

 

 

Slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove presude.

 

 

 

U Rijeci 19. ožujka 2024.

 

Predsjednik vijeća

Ksenija Dimec