REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Rijeka, Erazma Barčića 5

Poslovni broj: 2 Us I-829/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Sofije Germovšek, u upravnom sporu tužiteljice M. M., iz P., koju zastupa opunomoćenik Đ. Č., odvjetnik, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, radi obiteljske mirovine, 21. rujna 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: 140-03/22-03/01101404985, URBROJ: 341-99-06/2-22- 3446 od 27. svibnja 2022. godine.

II. Nalaže se tuženiku da o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu, KLASA: UP/I-14003/22-03/OB: 01101404985, URBROJ: 341-25-06/2-22-50957 od 4. svibnja 2022. odluči primjenom načelnih stajališta iznesenih u obrazloženju odluke Ustavnog suda, broj: U-III-2287/2017 od 14. studenog 2018. godine.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Središnjoj službi da tužiteljici M. M. nadoknadi troškove ovoga upravnog spora u iznosu od 3.125,00 (tri tisuće stotinu dvadeset pet) kuna / 414,76 eura (četiri stotine četrnaest eura i sedamdeset šest centi)[1] (PDV uključen), u roku od 60 dana od dostave pravomoćne odluke o troškovima ovoga upravnog spora. Ako tuženik u navedenom roku tužiteljici ne nadoknadi troškove spora, tužiteljici pripadaju i zakonske zatezne kamate, od dana izvršnosti odluke o troškovima spora (tj. od dana što neposredno slijedi nakon posljednjeg dana roka za dobrovoljno ispunjenje ove obveze od strane tuženika po primitku pravomoćne odluke o troškovima spora) do isplate.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu, KLASA: UP/I-140-03/22-03/OB: 01101404985, URBROJ: 341-25-06/2-22-50957 od 4. svibnja 2022., odbijen je zahtjev tužiteljice (podnesen 25. veljače 2022.) za priznanje prava na obiteljsku mirovinu, iza korisnika mirovine pok. O. O.

2. Tuženik je rješenjem, KLASA: 140-03/22-03/01101404985, URBROJ: 34199-06/2-22-3446 od 27. svibnja 2022., odbio žalbu tužiteljice izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja.

3. Tužiteljica osporava zakonitost tuženikove odluke, zbog razloga koji su tuženiku poznati. Usvajanje tužbenog zahtjeva temelji se na drugim razlozima, pa se tužbeno izlaganje tužiteljice ovdje dodatno ne iznosi. Tužiteljica predlaže da Sud poništi drugostupanjsko rješenje. Traži i naknadu troškova spora, u iznosu od 2.500,00 kuna (uvećano za PDV).

4. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje, u osnovi, kod navoda osporavanog rješenja i predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

5. Sud je odlučio ovaj spor riješiti bez rasprave (čl. 36. t. 4. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, u nastavku teksta: ZUS, vezano uz čl. 8. toga Zakona), utvrdivši da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Negativne odluke javnopravnih tijela u ovoj upravnoj stvari temelje se na sadržajno točnom utvrđenju da tužiteljica ne ispunjava pretpostavku za priznavanje prava na obiteljsku mirovinu propisanu člankom 22. stavkom 3. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19 i 84/21), vezano uz članak 46. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj 33/15). Potonjom je odredbom, naime, propisano da članovi obitelji iz članka 22. stavka 3. Zakona o mirovinskom osiguranju mogu ostvariti pravo na obiteljsku mirovinu pod uvjetima iz toga Zakona ako je izvanbračna zajednica postojala najranije na dan 28. ožujka 2008. ili kasnije, a trajala je najmanje tri godine. Tužiteljičina izvanbračna zajednica trajala je, pak, do 26. studenog 2003. godine.

7. No, primjena navedenih zakonskih odredaba u predmetnom slučaju nije sukladna načelnim stajalištima izraženima u obrazloženju odluke Ustavnog suda, broj: U-III-2287/2017 od 14. studenog 2018. godine. Točke 9.-13. te obrazloženja rečene odluke glase:

9. Ustavni sud podsjeća da se pravnim položajem izvanbračne zajednice u smislu članka 61. Ustava bavio u Izvješću o uočenoj pojavi neustavnosti u sustavu mirovinskog osiguranja (Izvješće Hrvatskom saboru broj: U-X-1457/2007 od 18. travnja 2007., "Narodne novine" broj 43/07.). Ta se neustavnost očitovala u nejednakom pravnom položaju u ostvarivanju prava na obiteljsku mirovinu članova obitelji - izvanbračnih udovica, odnosno udovaca u odnosu na članove obitelji - bračne udovice, odnosno udovce. U Izvješću je utvrđeno sljedeće:

"U Republici Hrvatskoj obitelj je pod osobitom zaštitom države, pa predstavlja zaštićeno ustavno dobro. S druge strane, brak i izvanbračna zajednica su Ustavom priznate zajednice. U odnosu na obitelj, Ustav ne čini razlike između bračne i izvanbračne zajednice. Obje vrste zajednica Ustavom su priznate i obje vrste uređuju se zakonom.

Polazeći od članka 61. Ustava koji priznaje dvije zajednice obitelji (bračnu i izvanbračnu), a uvažavajući pravnu narav i svrhu obiteljske mirovine u sustavu mirovinskog osiguranja (v. točku 1. ovog Izvješća), Ustavni sud utvrđuje da bi ZOMOom trebale biti uređene i pretpostavke za stjecanje prava na obiteljsku mirovinu ne samo bračnim udovicama, odnosno udovcima, već i izvanbračnim udovicama, odnosno udovcima.

4. Pri razmatranju problema vezanih uz priznavanje prava na obiteljsku mirovinu izvanbračnim udovicama, odnosno udovcima, Ustavni sud je uvažio i činjenicu da su pravni učinci izvanbračne zajednice žene i muškarca uređeni Obiteljskim zakonom ('Narodne novine', broj 116/03., 17/04. i 136/04.), te da u području nasljednih odnosa ostavitelja na temelju zakona nasljeđuje i njegov izvanbračni drug koji je u pravu nasljeđivanja izjednačen s bračnim (članak 8. stavak 2. Zakona o nasljeđivanju, 'Narodne novine', broj 48/03.).

Iako navedeni zakoni nisu neposredni primjenjivi u sustavu mirovinskog osiguranja uređenog ZOMO-om, oni predstavljaju okvir za uređenje prava na obiteljsku mirovinu izvanbračnim udovicama, odnosno udovcima u tom sustavu.

5. Ustavni sud na kraju ističe da je položaj užeg člana obitelji, a time i pravo na obiteljsku mirovinu izvanbračnim udovicama, odnosno udovcima izrijekom priznato Zakonom o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ('Narodne novine', broj 174/04.; u daljnjem tekstu: ZPHB).

Položaj člana uže obitelji smrtno stradalog, zatočenog ili nestalog hrvatskog branitelja priznaje se onom izvanbračnom drugu koji je do smrti, zatočenja ili nestanka branitelja živio s njim/njom u zajedničkom kućanstvu najmanje tri godine, pri čemu se status izvanbračne zajednice, u svrhu utvrđivanja prava priznatih ZPHB-om, utvrđuje u izvanparničnome sudskom postupku (članak 6. stavci 2. i 3. ZPHB-a).

6. Pođe li se od činjenice da se sredstva za ostvarivanje prava priznatih ZPHBom (uključujući i prava na obiteljsku mirovinu) osiguravaju iz državnog proračuna (članak 106. ZPHB-a), pa se stoga može govoriti o svojevrsnoj državnoj mirovini priznatoj (i) izvanbračnim drugovima kao članovima uže obitelji smrtno stradalog, zatočenog ili nestalog hrvatskog branitelja, Ustavni sud tim više smatra osnovanim u sustavu mirovinskog osiguranja uređenog ZOMO-om priznati položaj člana obitelji i izvanbračnom drugu umrlog osiguranika, jer se taj sustav temelji na financiranju putem doprinosa osiguranika."

9.1. Ustavni sud podsjeća i na stajalište koje je izrazio u dijelu obrazloženja rješenja broj: U- I-3610/2010 i dr. od 15. prosinca 2010. ("Narodne novine" broj 4/11.):

"... članak 14. Ustava ne priječi zakonodavca da prava i obveze pojedinih istovrsnih ili sličnih skupina uređuje različito, ako se time ispravljaju postojeće nejednakosti između tih skupina ili za to postoje drugi opravdani razlozi. Različito uređenje prava i obveza, smatrat će se diskriminirajućim samo ako propisano razlikovanje nema objektivnog i razumnog opravdanja, odnosno ako se time ne ostvaruje legitiman cilj ili ako ne postoji razmjernost između propisane zakonske mjere i cilja koji se nastoji postići."

b) Primjena načelnih stajališta na konkretan slučaj

10. Ustavni sud primjećuje da se različitost postupanja prema podnositeljici prilikom utvrđivanja prava na obiteljsku mirovinu, temeljila na njezinu (izvan)bračnom statusu. Podnositeljica je odbijena sa zahtjevom za ostvarivanje prava na obiteljsku mirovinu jer njezina izvanbračna zajednica nije postojala najranije da dan uvođenja izvanbračne zajednice u sustav mirovinskog osiguranja - 28. ožujka 2008., iako s druge strane, bračni drug ostvaruje pravo na obiteljsku mirovinu iza smrti svog bračnog supružnika. Podnositeljica je u žalbi drugostupanjskom tijelu i tužbi Upravnom sudu u Rijeci isticala da je neopravdano stavljena u nejednak položaj u odnosu na osobe u bračnoj zajednici, odnosno da su bračna i izvanbračna zajednica izjednačene prema ObiZ-u/15. Drugostupanjsko tijelo je na taj prigovor odgovorilo da se pravo na obiteljsku mirovinu priznaje onim izvanbračnim drugovima kojima je izvanbračna zajednica postojala na dan 28. ožujka 2008. i kasnije, ali ne i onim izvanbračnim zajednicama koje su postojale prije toga dana (v. točku 4.1. obrazloženja ove odluke).

Visoki upravni sud potvrdio je činjenična utvrđenja i pravna stajališta nižestupanjskih upravnih tijela istaknuvši da "članak 46. stavak 1. ZID-a ZOMO-a/15., koji je na snazi i primjenjuje se od 1. travnja 2015., a koji je mjerodavan u konkretnom slučaju, ne daje zakonsku podlogu na temelju koje bi se moglo priznati pravo na obiteljsku mirovinu izvanbračnom drugu kojemu je taj status prestao prije 28. ožujka 2008." (v. točku 4.3. obrazloženja ove odluke).

11. Polazeći od toga da su u zakonodavnom poretku Republike Hrvatske nastupile bitne promjene u pristupu izvanbračnoj zajednici u smislu izjednačavanja položaja osoba s obzirom na njihov bračni odnosno izvanbračni status, a postoje i načelna pravna stajališta Ustavnog suda o članku 61. Ustava, Ustavni sud u konkretnom slučaju ne nalazi opravdanje za različito postupanje prema podnositeljici kao izvanbračnom drugu te usko i mehaničko tumačenje mjerodavnih zakonskih odredaba.

Ovo osobito stoga ako se uzme u obzir da je podnositeljica prvi zahtjev za priznavanje prava na obiteljsku mirovinu podnijela 20. veljače 2008., kada je sukladno stajalištu citiranom u točki 9. obrazloženja ove odluke trebalo konkretan slučaj sagledati u svjetlu sveukupnog pravnog okvira kojim su prava izvanbračnih drugova bila uređena. Ustavni sud ocjenjuje da je suprotno svrsi zakona, odrediti isključenje određene kategorije osoba (izvanbračnih udovica/udovaca) od mogućnosti ostvarenja prava na obiteljsku mirovinu, samo zato što su s osobom od koje se pravo izvodi živjele prije datuma 28. ožujka 2008., a unatoč ispunjenju određenih pretpostavki (trajnost, rođenje zajedničkog djeteta, postojanje sudske odluke donesene u izvanparničnom postupku), koje pretpostavke nedvojbeno daju kvalitetu na koju se nadovezuju pravne posljedice istovjetne onima kao kod bračne zajednice.

12. Ustavni sud ponavlja da je njegova nadležnost ograničena kad je riječ o tumačenju i primjeni mjerodavnog prava od nadležnih tijela državne i javne vlasti, osobito sudova. Uloga Ustavnog suda ograničena je na ispitivanje jesu li učinci tumačenja odnosno primjene prava, koje su dali sudovi ili druga tijela državne i javne vlasti, suglasni s Ustavom i jesu li u konkretnom slučaju doveli do povrede ustavnih prava podnositeljice ustavne tužbe.

13. U tim okvirima, Ustavni sud primjećuje da u konkretnom slučaju nadležna upravna tijela i Visoki upravni sud nisu pokušali sagledati učinke svog tumačenja odnosno primjene prava na slučaj podnositeljice u svjetlu dotadašnjeg razvoja zakonodavnog poretka u Republici Hrvatskoj u smjeru otklanjanja razlika između bračnih i izvanbračnih drugova. Ustavni sud ponavlja stajalište izraženo u odluci broj: U-III-5989/2013 od 9. veljače 2016. ("Narodne novine" broj 25/16.):

"Ako je u nekom konkretnom slučaju mjerodavan jedan zakon, ali združeni učinci tog i nekog drugog ili više drugih zakona izravno utječu na zakonska prava ili obveze stranaka, onda su nadležna tijela, uključujući sudove, bez iznimke dužni tumačiti sve te mjerodavne propise u njihovoj ukupnosti, polazeći od združenih učinaka koje oni proizvode za stranku u svjetlu osobitih okolnosti samog slučaja, stalno imajući na umu da njihove odluke ne smiju dovoditi do nerazumnog i objektivno neopravdanog ishoda za samu stranku, a ponajmanje kršiti njihova ustavna prava ili objektivne vrijednosti hrvatskog ustavnog poretka."

Ustavni sud utvrđuje da je u okolnostima konkretnog slučaja, uskim i mehaničkim tumačenjem mjerodavnih zakonskih odredaba od strane Visokog upravnog suda i upravnih tijela, došlo do povrede članka 14. stavka 2. u vezi s člankom 3. Ustava.

8. Sukladno prethodnom, Sud je poništio osporavano rješenje tuženika (čl. 58. ZUS-a), naloživši ujedno tuženiku da o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv prvostupanjskog rješenja odluči primjenom prethodno citiranih načelnih ustavnosudskih stajališta. U tom pogledu, tj. u dijelu obuhvaćenim točkom II. izreke presude, predmet nije vraćen na ponovni postupak, već je o tome odlučeno sudskom presudom. Naime, iz šire ovlasti upravnog suda da u cijelosti sam riješi stvar, proizlazi i njegova uža ovlast da to učini djelomično. Netom navedeno u skladu je s razvojem prakse formuliranja izreka presuda upravnih sudova, na tragu solucija poznatih u usporednim upravnosudskim sustavima kontinentalnoga pravnog kruga. Dopuštenost ove varijante izreke presude upravnog suda potvrđena je i praksom Visokoga upravnog suda Republike Hrvatske (primjerice, presude donesene u predmetima poslovnih brojeva Usž-3220/20 i Usž-1388/20). Usto, riječ je o načelnome pravom pitanju, pa je odluku prvostupanjskog suda svrhovito podvrgnuti mogućnosti žalbenog osporavanja, koje mogućnosti nema pri prvom poništavanju osporavanog rješenja javnopravnog tijela i vraćanja predmeta na ponovni postupak (čl. 66.a st. 1. ZUS-a). S druge strane, ovom presudom ne prejudicira se ispunjava li tužiteljica pretpostavke za priznavanje predmetnog prava koje nisu obuhvaćene spomenutom ustavnosudskom praksom.

9. Kako tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen, te uzevši u obzir propisana oslobođenja od plaćanja sudskih pristojbi, tužiteljica nije pozvana na plaćanje sudske pristojbe, sukladno odredbama članka 22. stavka 1. i članka 11. stavka 1. točke 16. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine,“ broj 118/18).

10. Odluka Suda o troškovima spora donesena je na temelju odredbi članka 79. ZUS-a te Tbr. 23 i Tbr. 50 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22), u okviru troškovnika tužiteljice podnesenog do donošenja presude bez rasprave (troškovnik je iskazan u tužbi), polazeći od toga da je tuženik izgubio spor. Kao radnja u odnosu na koje tužitelica može ostvariti pravo na naknadu troškova zastupanja priznat je sastav tužbe (2.500,00 kn), što uvećano za PDV iznosi 3.125,00 kuna. Rok za isplatu naknade troškova određen je sukladno članku 81. stavku 2. ZUS-a, dok je početak tijeka roka zakonskih zateznih kamata vezan uz izvršnost odluke o troškovima spora, tj. uz istek paricijskog roka što počinje teći dostavom stranci pravomoćne odluke o troškovima spora (čl. 80. st. 1. ZUS-a).

U Rijeci 21. rujna 2022.

S u d a c

dr. sc. Alen Rajko

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.