Poslovni broj: Usž-3151/22-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i mr.sc. Mirjane Juričić, članica vijeća, te više sudske savjetnice – specijalistice Biserke Špoljar, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja A. V. iz M., OIB:…, kojeg zastupa opunomoćenik mr.sc. I. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poreza na dohodak, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 6 Us I-1896/21-7 od 29. travnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 21. rujna 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 6 Us I-1896/21-7 od 29. travnja 2022.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 6 Us I-1896/21-7 od 29. travnja 2022. odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-02/19-01/359, urbroj: 513-04-21-2 od 19. ožujka 2021. i rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Z., klasa: UP/I-471-02/19-01/116, urbroj: 513-07-13/19-01 od 11. lipnja 2019. (točka I. izreke). Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora (točka II. izreke).

2. Navedenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv poreznog rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske Porezne uprave, Područnog ureda Z., klasa: UP/I-471-02/19-01/116, urbroj: 513-07-13/19-01 od 11. lipnja 2019., kojim je tužitelju za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2015. utvrđena obveza poreza i prireza i kamata u ukupnom iznosu od 331.384,32 kn i za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2016. obveza poreza i prireza i kamata u ukupnom iznosu od 167.946,25 kn (točka I. izreke) te mu je naloženo uplatiti utvrđene obveze i obračunati i uplatiti daljnje kamate na porez na dohodak od dana sastavljanja zapisnika do dana uplate (točka II. izreke), kao i da nakon izvršene uplate provede odgovarajuća knjiženja u poslovnim knjigama koja se odnose na povećanje utvrđenih obveza (točka III. izreke), sve u roku od osam dana od dana izvršnosti rješenja (točka IV. izreke) pod prijetnjom ovrhe (točka V. izreke).

3. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka. Smatra da presuda sadrži nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, a osobito što je izreka presude nerazumljiva i proturječi sama sebi i razlozima presude, razlozi presude su nejasni i proturječni te o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, čime je počinjena bitna povreda odredaba sudskog postupka. Nadalje ističe da presuda nema razloge o odlučnim činjenicama obzirom da su u obrazloženju presude taksativno navedeni samo dokazi izvedeni u prvostupanjskom postupku, a izostali su zaključak i ocjena tih dokaza. Naime, vidljiva je proturječnost o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o odlučnim činjenicama i dokazima koji se nalaze u spisu. Ukazuje da iz presude ne proizlazi činjenica da bi bio vlasnik građevinsko trgovačkog obrta D., odnosno iz pobijanih rješenja proizlazi da je predmetni nadzor vođen nad A. V. kao fizičkoj osobi, a ne kao vlasniku obrta, a što nije točno i predstavlja manjkavost. Ističe da veći dio činjenica prvostupanjsko tijelo temelji na navodima da nije dostavio određenu dokumentaciju, a što prihvaća i tuženik, bez obzira što je više puta isticao kako od njega nije bila tražena dokumentacija za koju se tvrdi da je nije dostavio. Nadalje ukazuje da se u prvostupanjskom rješenju navodi da nije dostavio na zahtjev prvostupanjskog tijela dokumentaciju vezano za poslovni odnos s RT M. d.o.o., kao niti da nije dostavio niti jedan ugovor o pozajmici. a od njega nije nikada to traženo. Potom se utvrđuje da je po završetku radova za R. Š. naplatio svoja potraživanja i to u naravi, odnosno u građevinskom materijalu, koji zaključak je pogrešan i nejasno je na temelju čega je prvostupanjsko tijelo to zaključilo jer u obrazloženju nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama. Pritom ukazuje da se utvrđuju činjenice koje su bile predmetom porezanog nadzora za 2014. godinu, a to nije predmet ovog postupka. Nadalje navodi da je pogrešno utvrđenje da je preko I. B. V. nabavljao građevinski materijal za djelatnike te da je od istog ostvario primitke koje, kao ni nabavku robe, nije evidentirao. Ističe da nije preko I. B. V. nabavljao građevinski materijal niti je od takvog materijala ostvario primitke niti je uopće imao osnove za evidentiranje nabavke robe jer se nije radilo ni o kakvoj nabavci. U tom smislu tijekom poreznog nadzora nije utvrđena niti jedna relevantna činjenica ili izveden bilo kakav dokaz temeljem kojeg bi se to moglo zaključiti. Pritom se niti jednom riječi ne spominje izjava R. Š. kojom potvrđuje da je I. B. V. s obzirom da je hrvatski državljanin, a R. Š. je iz Bosne i Hercegovine, na svoje ime uvezla robu, odnosno građevinski materijal koji se odnosi na objekt R. Š. Tijekom poreznog nazora je predlagao da se pribave snimke iz poslovnice banaka (E. b. u Z. na K.) iz kojih je vidljivo da upravo R. Š. plaća navedeno, a o kojem prijedlogu se prvostupanjsko tijelo nije očitovalo. Nastavno na pogrešno utvrđenje prvostupanjskog tijela da je dao pozajmice I. B. V. za nabavku građevinskog materijala ističe i pogrešno utvrđivanje prosječnog učešća rashoda u prihodu te pogrešan stav da se primitak utvrđuje primjenom omjera dobivenih iz usporednih podataka poreznih obveznika koji se bave istom djelatnošću te je tako neosnovano utvrđen navodno neiskazani primitak u iznosu od 299.684,23 kn. Ukazuje da je isticao da danim pozajmicama I. B. V. nije nabavljen građevinski materijal nego je taj novac korišten da bi se radnicima isplatile neto plaće, kako to proizlazi iz isplatnica. Što se tiče izdataka pogrešan je zaključak prvostupanjskog tijela da isti smanjuje izdatke za iznos od 239.400,00 kn navodeći kako nije priložena relevantna dokumentacija, no, takvu dokumentaciju prvostupanjsko tijelo od njega nikada nije niti tražilo. I u odnosu na razdoblje od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2016. vezano uz tvrdnje da nije dostavio niti jedan ugovor o pozajmici ističe da takvo što od njega nije niti zatraženo. Potom navodi da pozajmicama I. B. V. nije nabavljao nikakav građevinski materijal već je taj novac korišten kako bi se radnicima isplatile plaće. Činjenica da je I. B. V. njegova supruga i da je uvezla nekakav građevinski materijal, a da se on bavi izvođenjem građevinskih radova nije dovoljan dokaz da bi takav materijal uistinu uvezla u ime i za njegov račun. Ukazuje da se prema načelu utvrđivanja materijalna istine sukladno odredbi članka 8. Zakona o općem upravnom postupku moraju utvrditi sve činjenice koje su važne za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja, a porezna tijela nisu jasno i nedvosmisleno u obrazloženju rješenja navela na čemu temelje svoja utvrđenja posebice u odnosu na dane pozajmice. Stoga smatra da je pogrešno i neosnovano utvrđivanje prosječnog učešća rashoda u prihodu vezano uz dane pozajmice. Pritom se poziva na odredbe članka 6. i 7. Općeg poreznog zakona te ponavlja da nikada nije bio pozvan da dostavi bilo kakav ugovor, građevinski dnevnik ili bilo što slično vezano uz njegov poslovni odnos s R. Š., dokumentaciju vezano za poslovni odnos s RT M. d.o.o., ugovore o pozajmici i ostalo za što se navodi da ih nije dostavio. Zato smatra da odlučne činjenice nisu pravilno i u potpunosti utvrđene, a tuženik u pobijanom rješenju nije odgovorio na sve žalbene navode posebno u pogledu građevinskog materijala koji je uvezla I. B. V. u ime i za račun R. Š. niti je dalo svoju ocjenu izjave R. Š., čime je počinio povredu odredbe članka 120. stavka 3 .i članka 98. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku. Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev uz obvezu tuženika da mu naknadi troškove upravnog spora. Traži trošak sastava žalbe u iznosu od 3.125,00 kn.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine,“ broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 29/17.; dalje: ZUS), u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

7. Prema ocjeni ovoga suda pobijana presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može se ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 66. stavka 1. ZUS-a.

8. Neosnovan je prigovor bitne povrede pravila postupka jer je člankom 66. stavkom 2. ZUS-a jasno propisano da bitna povreda pravila sudskog postupka postoji kada upravni sud u tijeku spora nije primijenio ili je nepravilno primijenio odredbe ZUS-a, a to je utjecalo na donošenje zakonite i pravilne presude.

9. Ovaj sud otklanja prigovore tužitelja u žalbi da bi došlo do takve bitne povrede pravila sudskog postupka zbog manjkavog obrazloženja presude glede odlučnih činjenica, odnosno postojanja nedostataka zbog kojih se presuda ne bi mogla ispitati. Naime, prema ocjeni ovoga suda neosnovani su navedeni prigovori u žalbi u odnosu na sadržaj osporene presude prvostupanjskog upravnog suda jer presuda sadrži sve propisane elemente iz članka 60. ZUS-a te u smislu odredbe članka 60. stavka 4. ZUS-a dostatno obrazloženje razloga za odbijanje tužbenog zahtjeva za otklanjanje bilo kakve sumnje u arbitrarnu i samovoljnu primjenu mjerodavnog prava.

10. Prvostupanjski upravni sud ocjenjujući tužbene navode osnovano nalazi da je porezno tijelo temeljem utvrđenja poreznog nadzora (zapisnik od 7. svibnja 2019.) tužitelju, vlasniku građevinsko trgovačkog obrta D., upisanog u obrni registar te obvezniku poreza na dohodak u skladu s odredbom članka 23. Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine broj 177/04., 73/08., 80/10., 114/11., 22/12., 144/12., 43/13., 120/13., 125/13., 148/13., 83/14., 143/14. i 136/15.) pravilno utvrdilo za 2015. i 2016. godinu dohodak od samostalne djelatnosti te poreznu obvezu. Pritom, pravilno otklanja kao neosnovane tužbene navode da pobijana rješenja ne sadrže valjano obrazloženje koje bi opravdalo njihovo donošenje te ne nalazi povredu odredbe članka 98. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine broj 47/09., dalje: ZUP) budući da je tuženik u obrazloženju pobijanog rješenja ocijenio žalbene navode te se pozvao na navode prvostupanjskog tijela koje je na iste detaljno i iscrpno odgovorilo u poreznom rješenju (prigovoru na zapisnik o poreznom nadzoru) čime je u cijelosti postupilo u skladu s odredbom članka 120. stavka 3. ZUP-a.

11. Time što se porezno tijelo u predmetnom nadzoru poziva na nepravilnosti utvrđene prethodno provedenom poreznom nadzoru za 2014. godinu (zapisnik) slijedom kojega proizlazi da u 2014. godini nije za izvršene radove uzimao novac već materijal u kompenzaciju, a isto nije evidentirao kao primitak u svojim evidencijama, ne znači da u predmetnom poreznom nadzoru nisu utvrđene sve relevantne činjenice temeljem dostupne dokumentacije. Pravilno tuženik u obrazloženju pobijanog rješenja navodi da porezno tijelo u svrhu utvrđivanja činjenica bitnih za utvrđivanje porezne obveze u nadziranom poreznom razdoblju ima pravo izvršiti uvid u poslovnu dokumentaciju, dane izjave tužitelja te isprave koje su nastale u ranijim poreznim razdobljima te se koristiti podacima utvrđenim u prethodnom nadziranom razdoblju. U odnosu na navode tužitelja da od njega nije zatraženo da dostavi ugovore o pozajmicama, ugovore o građenju ili građevinski dnevnik, pravilno tuženik ukazuje da je tužitelj Obaviješću o poreznom nadzoru od 18. svibnja 2018. upozoren da je dužan sudjelovati u poreznom postupku u smislu odredbe članka 69. i članka 122. Općeg poreznog zakona (Narodne novine broj 115/16., dalje OPZ), odnosno da je navedenu dokumentaciju trebao posjedovati u svojoj poslovnoj dokumentaciji, predočiti tijekom nadzora, uz prigovor na zapisnik ili žalbu, koju, međutim, tužitelj, na kojem je bio teret dokaza za činjenice koje smanjuju ili ukidaju porez (članak 88. stavak 2. OPZ-a), nije dostavio niti ičim dokazao da bi pozajmice bile korištene za uplatu plaća niti o tome postoje ikakve isplatnice. Nadalje tuženik pravilno nalazi da, budući da tužitelj nije evidentirao sve primite te je netočno utvrdio izdatke, nije iskazivao nabavu građevinskog materijala, proizlazi da ne vodi knjigovodstvo, odnosno poslovne knjige sukladno odredbama članka 54. stavka 1., članka 55. i članka 56. stavka 1. Općeg poreznog zakona (Narodne novine broj 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13., 26/15. i 44/16., dalje: OPZ-a/08), jer knjiženja i druga evidentiranja ne obavlja potpuno, točno, pravodobno i uredno, pa su se stekli uvjeti za procjenu porezne osnovice/primitaka za nadzirano razdoblje poslovanja temeljem odredbe članka 92. OPZ-a. Stoga je pravilan zaključak tuženika da kako tužitelj nije nikakvom knjigovodstvenom ispravom, odnosno dokazom sukladno odredbi članka 69. i 88. OPZ-a osporio pravilnost utvrđene obveze poreznim rješenjem, u konkretnom slučaju nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja već je obveza pravilno utvrđena temeljem činjenica koje su od važnosti za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

12. Nije sporno da, sukladno odredbi članka 6. stavka 1. i 2. OPZ-a/08 i članka 8. ZUP-a porezno tijelo u poreznom postupku treba, sukladno načelu materijalne istine, utvrditi pravo stanje stvari te se moraju utvrditi ukupne činjenice i okolnosti bitne za zakonito i pravilno rješavanje upravne stvari, dakle, i one u prilog poreznog obveznika, iako to ne isključuje primjenu pravila o teretu dokazivanja ustanovljene u članku 78. OPZ-a.

13. Stoga je na tužitelju bio teret dokaza, odnosno obveza da, bez posebnog pozivanja da to učini, dostavi svu relevantnu dokumentaciju koja utječe na ukupne primitke i izdatke u 2015. i 2016. godini, dakle, suprotno žalbenim navodima, porezni obveznik, odnosno druge osobe moraju ih dokazati vjerodostojnim ispravama. Naime, u primjeni je načelo dokumentarnosti u poreznom postupku u smislu odredbe članka 59., članka 69. te članka 109. OPZ-a/08, prema kojem se sve činjenice bitne za oporezivanje utvrđuju vjerodostojnom dokumentacijom, odnosno vjerodostojnim ispravama, pa prvostupanjski upravni sud ispravno smatra da bi tužitelj da je doista, kako tvrdi, raspolagao sa takvom dokumentacijom istu sigurno dostavio u spis predmeta, ako ne tijekom nadzora, onda barem u prilogu žalbe ili predmetne tužbe, pa je porezno tijelo pravilno donijelo odluku na temelju dostupne dokumentacije, odnosno utvrđenja da tužitelj za iskazane primitke nije dostavio vjerodostojnu dokumentaciju (ugovore o pozajmici, ugovore o građenju, građevinski dnevnik i sl.). Dakle, s obzirom da se podatke o primitcima i izdatcima (novčanim priljevima i odljevima) može dokazivati drugim ispravama (bankovna dokumentacija, ovjerene isprave, ugovori i dr.) izjava stranke ili svjedoka ne može biti jedini odlučujući dokaz u poreznom postupku, nego tek jedan od mogućih dokaza pri utvrđivanju činjeničnog stanja, odnosno ne može se uvažiti dok je se ne učini vjerojatnom. Navedeno se odnosi i na priloženu izjavu R. Š. od 11. lipnja 2018., a u odnosu na tvrdnju tužitelja da je u tijeku nadzora predlagao da se pribave snimke iz poslovnice banke iz kojih bi bilo vidljivo da je R. Š. platio sav materijal i obveze, odnosno da je sve učinjeno od I. B. V. učinjeno u ime i za račun R. Š. pravilno prvostupanjski upravni sud ukazuje da bi bilo svrsishodnije da je u prilog svojih tvrdnji na te okolnosti priložio izvode iz banke.

14. Zato je nadzorom na temelju dostupne dokumentacije utvrđeno da tužitelj ostvaruje primitke obavljanjem djelatnost trgovine robom i obavljanjem građevinske djelatnosti. Uvidom u primitke za 2015. godinu je utvrđeno da se najvećim dijelom odnose na primitke ostvarene uplatom na žiro račun, a prema transakcijskim računima koje izdaje, a odnose se na različite građevinske poslove kao što su same usluge građenja ili u manjem dijelu za građevinski materijal, a dostavio je samo jedan ugovor o građenju.

15. Tako je utvrđeno da je tužitelj izdao račun oznake 2-1-1- od 13. veljače 2015. kupcu A.P. V. d.o.o. za izvedene radove na adaptaciji kupaone u iznosu osnovice od 16.000,00 kn i PDV u iznosu od 4.000,00 kn na kojem se navodi da je račun transakcijski, a kao način plaćanje da se radi o kompenzaciji za kamion. No, navedeni račun tužitelj ne evidentira u svojim primitcima pa se za iznos od 16.000,00 kn uvećavaju sukladno odredbi članka 12. Zakona o porezu na dohodak primitci. Nadalje je pregledom prometa po računima utvrđeno da je tijekom 2015. godine tužitelj isplatio pozajmice u iznosu od 156.050,00 kn, od čega najviše svojoj supruzi I. B. V. (151.850,00 kn), a da nije dostavio niti jedan ugovor o pozajmici. Iz raspoložive dokumentacije iz prethodnog poreznog nadzora (za 2014. godinu) proizlazi da je tužitelj sklopio ugovor o građenju s R. Š. od kojega nabavlja građevinski materijal, a predmet ugovora je izgradnja dva objekta na lokaciji na V. sa rokom izvršenja 15. lipnja 2015., a tužitelj je u izjavi od 13. ožujka 2019. potvrdio ono što je već ranije izjavio da je imao dogovor o kompenzaciji jer je od R. Š. nabavljao robu u vrijednosti izvršenih radova. Međutim, pregledom dostavljenih poslovnih knjiga tužitelja je utvrđeno da nije evidentirao nabavku robe niti izvršene radove, niti je evidentirana obveza PDV-a pri uvozu građevinskog materijala. Stoga je sukladno njegovim izjavama utvrđeno da je tužitelj po završetku ugovorenih radova naplatio svoje potraživanje u naravi (građevinskom materijalu), odnosno u cjelokupnom ugovorenom iznosu od 437.700,00 kn, a kako je po prethodno provedenom nadzoru iskazao primitak od 170.128,04 kn za 2014. godinu to mu je za 2015. utvrđen primitak od 268.571,96 kn. Dakle, tužitelj nije evidentirao navedene kompenzacije niti nabavku robe, niti izvršene radove niti je u Informacijskom sustavu Porezne uprave evidentirana obveza PDV-a pri uvozu građevinskog materijala, a nadzorom kod njegove supruge I. B. V., koja je obavljala ugostiteljsku djelatnost, utvrđeno je da je u sustavu Porezne uprave evidentirana obveza PDV-a pri uvozu građevinskog materijala iz Bosne i Hercegoine, pa proizlazi utemeljenim zaključak da je tužitelj tako nabavljao građevinski materijal za djelatnost te ostvario primitke koje, kao i nabavku materijala, nije evidentirao, te je stoga izvršena procjena primitaka usporedbom sa tri porezna obveznika koji obavljaju istu djelatnost na istoj ili sličnoj lokaciji tako da je stavljanjem u omjer rashoda i prihoda utvrđeno učešće osnovnih rashoda u ostvarenim prihodima od prodaje proizvoda i usluga, odnosno povećanje primitaka od 299.684,23 kn. Kako je već navedeno izjava R. Š. nije sama po sebi u nedostatku drugih odgovarajućih dokaza koji bi to potvrđivali niti vjerodostojan niti dostatan dokaz da je građevinski materijal nabavljan u njegovo ime i za njegov račun.

16. Nadzorom je također utvrđeno da je tužitelj za 2015. godinu netočno iskazao izdatke. Naime, u Pregledu poslovnih primitaka i izdataka iskazao je izdatke u ukupnom iznosu od 1.041.319,22 kn, a u Knjizi primitaka i izdataka je evidentiran izdatak u iznosu od 801.919,22 kn pa se sukladno priloženoj relevantnoj dokumentaciji utvrđuju izdaci od 801.919,22 kn te osporava iznos razlike zbog navedenih različitih knjiženja od 239.400,00 kn. Uvidom u dostavljenu dokumentaciju je utvrđeno da se izdaci većinom odnose na nabavku građevinskog materijala i na obveze za doprinose i plaće zaposlenika te da je preko poslovnog računa imao isplate prema raznim dobavljačima (ukupno 357.985,69 kn) i na plaćanje kraticom preko pos uređaja (15.802,26 kn) dok je preostali iznos izdataka za nabavku materijala podmirivao gotovinski, a za što ne vodi evidenciju u vidu uplatnice blagajne. Tužitelju su sukladno odredbi članka 6. OPZ-a, dakle, uzimajući u obzir i činjenice koje idu u prilog poreznom obvezniku, dane pozajmice u iznosu od 151.850,00 kn priznate kao porezno priznati trošak, tako da se tužitelju za 2015. godinu priznaju izdaci od 953.769,22 kn.

17. Potom je i u odnosu na prihode za 2016. godinu utvrđeno da tužitelj nije dostavio niti jedan ugovor o građenju niti građevinski dnevnik, niti Evidenciju o tražbinama i obvezama kao niti ni jedan ugovor o pozajmici. I za ovu je godinu utvrđeno da je od ukupno isplaćenih pozajmica sa računa (342.500,00 kn) iznos od 342.000,00 kn isplatio svojoj supruzi I. B. V. za nabavku građevinskog materijala iz Bosne i Hercegovine pa se smatraju troškom za materijal te se, kao i za 2015. godinu, vrši procjena primitaka za izvršenu građevinsku uslugu koji, kao ni nabavku materijala, nije evidentirao u svojim poslovnim knjigama. Dakle, nadzorom se pozajmice od 342.000,00 kn priznaju kao trošak za građevinski materijal, a procjenom se primjenom prosječnih usporednih podataka utvrđuje neiskazani primitak u iznosu od 557.639,00 kn za koji se povećava primitak tužitelja u 2016. godini.

18. I za izdatke u toj godini je također utvrđeno da ih je tužitelj pogrešno evidentirao. Naime, u Knjizi primitaka i izdataka je iskazao izdatke u ukupnom iznosu od 2.713.300,83 kn te izdatke otpisa u iznosu od 78.012,50 kn, ali iste ne pribraja ukupno dopuštenim izdatcima. Potom je uvidom i Knjigu primitaka i izdataka i prateću dokumentaciju utvrđeno da se izdaci većinom odnose na nabavku građevinskog materijala, na usluge prijevoza istog i na troškove goriva. No, nadzorom je utvrđeno da kao izdatke koristi trošak nabavke goriva u ukupnom iznosu s uračunatim PDV, koji je prolazna stavka, pa se takav izdatak osporava (23.252,21 kn). Isto tako se osporava izdatak po računima oznake 8-1-1 i 5-1-1 izdavatelja A. S. d.o.o. u ukupnom iznosu od 73.500,00 kn (59.250,00 + 14.250,00) jer je te iznose tužitelj kao izdatak knjižio dva puta i to u Knjizi primitaka i izdataka te u popisu dugotrajne imovine kao osnovicu za obračun amortizacije. Nadalje je utvrđeno da je u svojoj dokumentaciji tužitelj priložio Popis dugotrajne imovine prema kojem su sredstva nabavljena kroz 2013., 2014. i 2016. godinu, a da ne dostavlja dokumentaciju o stjecanju istih, odnosno o eventualnom pravu na korištenje. Uvidom u Informacijski sustav Porezne uprave, sustava e-porezne, utvrđeno je da je tužitelj dostavio Popis dugotrajne imovine na dan 31. prosinca 2016. sa iskazanim iznosom za otpis od 64.775,00 kn dok je u Pregledu primitaka i izdataka za 2016. godinu evidentirao izdatke otpisa u iznosu od 78.012,50 kn pa je iznos u pregledu primitaka umanjen za razliku od 13.237,50 kn. Međutim, tužitelj nije dostavio dokumentaciju kojom potrepljuje sve podatke navedene u Popisu dugotrajne imovine temeljem kojeg ostvaruje porezno priznati izdatak u preostalom iznosu od 64.775,00 kn pa je zbog nedostatka prateće vjerodostojne dokumentacije osporen i iznos izdataka od 30.000,00 kn za vrijednost otpisa stvari navedenih pod rednim brojevima 2. do 9. Popisa dugotrajne imovine. Isto tako je utvrđeno da je tužitelj pogrešno obračunao iznos amortizacije (pod rednim brojem 10. Popisa dugotrajne imovine) time što koristi otpis za stvari koje su unesene u Popis dugotrajne imovine u svibnju 2016. godine za razdoblje cijele 2016. godine umjesto da sukladno odredbi članka 12. stavka 8. Zakona o porezu na dobit (Narodne novine broj 177/04., 90/05., 57/06., 146/08., 80/10., 22/12., 148/13., 143/14. i 50/16.) otpis vrši od 1. lipnja 2016. pa mu je stoga osporen iznos porezno dopuštenog izdatka od 7.656,18 kn (osporava izdatak od 50.893,68 kn), odnosno sveukupno umanjen izdatak za 2016. godinu u iznosu od 147.918,89 kn. Kako se u odnosu na primitke tužitelja sukladno odredbi članka 6. stavak 2. OPZ-a dane pozajmice priznaju u porezno priznati trošak za nabavku građevinskog materijala za taj se iznos povećavaju izdatci pa ukupno u 2016. godini iznose 2.985.394,44 kn.

19. Prvostupanjski upravni sud, kao i tuženik, pravilno tužitelju ukazuju da je prema odredbi članka 2. stavka 1. Zakona o obrtu (Narodne novine broj 143/13., 127/19. i41/20.) obrt u smislu toga Zakona samostalno i trajno obavljanje dopuštenih gospodarskih djelatnosti u skladu sa člankom 8. toga Zakona od strane fizičkih osoba sa svrhom usluga na tržištu. Dakle, osnovano se, a sukladno već ustaljenoj sudskoj praksi, utvrđuje da obrt nema pravnu osobnost i ne može sudjelovati u pravnom prometu niti biti stranka u postupku već to može samo obrtnik kao fizička osoba koja obavlja obrt pa se ispravno ocjenjuje da je pravilno porezno tijelo izvršilo nadzor i donijelo porezno rješenje u odnosu na fizičku osobnu (tužitelja).

20. Stoga, slijedom svega navedenog, prvostupanjski upravni sud je ocjenjujući tužbene navode, na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio odredbe materijalnog prava, a prema ocjeni ovoga suda nije počinio niti bitne povrede odredaba postupka jer je valjano obrazložio razloge odbijanja tužbenog zahtjeva.

21. Budući da je odbijen tužbeni zahtjev prvostupanjski upravni sud je zakonito odlučio o zahtjevu tužitelja za naknadu troškova upravnog spora primjenom odredbe članka 79. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima.

22. Kako tužitelj u žalbi ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drugačije rješenje ove upravne stvari, ovaj sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.

23. Zato je temeljem odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a valjalo žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

24. S obzirom da je žalba tužitelja odbijena i potvrđena prvostupanjska presuda tužitelju na temelju odredbe članka 79. stavka 4. ZUS-a ne pripada pravo na naknadu troškova žalbenog postupka pa je postavljen zahtjev za njihovu naknadu odbijen kao neosnovan.

U Zagrebu 21. rujna 2022.

Predsjednik vijeća

Boris Marković