Poslovni broj: Usž-3115/22-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i mr.sc. Mirjane Juričić, članica vijeća te više sudske savjetnice – specijalistice Biserke Špoljar, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja G. H. L. d.o.o., P., OIB:…, zastupanog po članu uprave D.

V. iz S., koju zastupaju opunomoćenici Z. H. i M. B., odvjetnici u Odvjetničkom društvu H. & B. d.o.o. u Z., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda S., S., kojega zastupaju opunomoćenici N. G. i A. L., zaposlenici tuženika, radi posebne naknade za nezakonito obavljanje djelatnosti na pomorskom dobru bez koncesije, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Splitu poslovni broj: 8 UsI- 508/22-10 od 18. svibnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 21. rujna 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu poslovni broj: 8 UsI-508/22-10 od 18. svibnja 2022.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Upravnog suda u Splitu poslovni broj: 8 UsI-508/22-10 od 18. svibnja 2022. odbijen je tužbeni zahtjev kojim se traži poništenje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda S., klasa: UP/I-471-01/22-11/1, urbroj: 513-02-8008/2-22-1 od 4. siječnja 2022. te da se naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 911.205,24 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od dana 4. veljače 2022. do isplate, obračunate na način naveden u tužbenom zahtjevu i naloži tuženiku da tužitelju naknadi troškove upravnog spora uvećane za pripadajuće zakonske zatezne kamate koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude obračunate na način naveden u tužbenom zahtjevu (točka I. izreke). Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora kao neosnovan (točka II. izreke).

2. Navedenim rješenjem tuženika je tužitelju, koji je u razdoblju od 1. listopada 2018. do 14. travnja 2019. obavljao djelatnost na pomorskom dobru bez koncesije, utvrđena obveza plaćanja posebne naknade za nezakonito obavljanje djelatnosti bez koncesije (naknada s obilježjem naknade za koncesiju) za razdoblje od 1. listopada do 31. prosinca 2018. i to naknade s obilježjem naknade za koncesiju (promjenjivi dio) u iznosu od 21.717,42 kn i kamata na utvrđenu naknadu s obilježjem naknade za koncesiju (promjenjivi dio) obračunata od 9. svibnja 2019. do 22. srpnja 2020. u iznosu od 1.287,51 kn te naknade s obilježjem naknade za koncesiju (stalni dio) u iznosu od 51.570,41 kn i kamata na utvrđenu naknadu s obilježjem naknade za koncesiju (promjenjivi dio) obračunata od 9. siječnja 2019. do 22. srpnja 2020. u iznosu od 4.158,10 kn (točka 1.1. izreke) i na plaćanja posebne naknade za nezakonito obavljanje djelatnosti bez koncesije (naknada s obilježjem naknade za koncesiju) za razdoblje za razdoblje od 1. siječnja do 14. travnja 2019. i to naknada s obilježjem naknade za koncesiju (promjenjivi dio) u iznosu od 24.655,62 kn i kamata na utvrđenu naknadu s obilježjem naknade za koncesiju (promjenjivi dio) obračunata od 9. svibnja 2019. do 22. srpnja 2020. u iznosu od 0,00 kn te naknada s obilježjem naknade za koncesiju (stalni dio) u iznosu od 57.670,14 kn i kamata na utvrđenu naknadu s obilježjem naknade za koncesiju (promjenjivi dio) obračunata od 9. siječnja 2019. do 22. srpnja 2020. u iznosu od 962,74 kn (točka 1.2. izreke) i utvrđuje da je obveznik podmirio utvrđenu obvezu iz točke 1. izreke uplatom u iznosu od 162.021,94 kn (naknada 155.613,59 kn i kamate obračunane od dana plaćanja 22. srpnja 2020. u iznosu od 6.408,35 kn) dana 22. srpnja 2020. te se utvrđuje i oduzima imovinska korist ostvarena nezakonitim obavljanjem djelatnosti bez koncesije u razdoblju od 1. listopada 2018. do 14. travnja 2019. u iznosu od 911.205,24 kn (točka 2. izreke) koju je dužan platiti (točka 3. izreke) u roku od osam dana od dana uručenja rješenja te dokaz o izvršenoj uplati dostavi tuženiku najkasnije slijedećeg dana po izvršenoj uplati (točka 4. izreke) pod prijetnjom ovrhe (točka 5. izreke) te da nakon izvršenih uplata provede odgovarajuća knjiženje u poslovnim knjigama koja se odnose na navedene promjene (točka 6. izreke).

3. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj iz svih zakonom propisanih razloga, a osobito zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Prvenstveno navodi da se obrazloženje presude ne može ispitati jer je nerazumljivo i proturječno ukazujući na odredbi članka 60. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima. Ističe da sud u obrazloženju presude nije pružio nikakve razloge neprihvaćanja mnogih njegovih dokaza, a koji su izloženo i u postupku, a na temelju ocijene kojih bi sigurno bila donesena drugačija presuda. Smatra da je u tužbi jasno i nedvosmisleno istaknuo kako se u okolnostima koje su se u ovom slučaju dogodile ne radi o zloupotrebi prava i obveza koje proizlaze iz relevantnih propisa, a što se sklapanjem novog ugovora o koncesiji, ali i ponašanjem i uputama davatelja koncesije do trenutka sklapanja novog ugovora jasno i potvrdilo, te mu se ne bi trebalo niti može staviti na teret postupanje i/ili propust nadležnih tijela odnosno davatelje koncesije koji nisu u primjerenom roku donijeli odluku o novom ugovoru o koncesiji. U tom smislu ukazuje na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5472/202 od 4. travnja 2013. u kojoj iznosi svoje više puta ponovljeno stajalište da pogreške ili propusti nadležnih tijela ne smiju ići na štetu građana, a istovjetno je stajalište zauzeo i Europski sud za ljudska prava u predmetu Gashi poriv Hrvatske (presuda od 13. prosinca 2007, zahtjev broj 32457/05). Ističe da je dodatno u tužbi naveo i priložio materijale za izobrazbu sudaca i pravosudnih dužnosnika pri Pravosudnoj akademiji pod nazivom "Naknada koristi kod gospodarskog iskorištavanja pomorskog dobra bez valjane pravne osnove.". O tim tvrdnjama i priloženim dokazima se sud ne očituje te ne daje nikakvo obrazloženje zašto je odbio primijeniti to načelo u konkretnom slučaju s obzirom da je nesporno da je na vrijeme podnio zahtjev za produljenje koncesije. Nadalje ističe da tuženik nikada nije donio odluku o prestanku koncesije, niti ga pozvao da napusti područje i/ili prestane koristiti predmetno pomorsko dobro te isto stavi na raspolaganje davatelju koncesije. Stoga smatra da je sud počinio bitnu povredu pravila postupka jer nije izvodio niti ocjenjivao sve dokaze koji su mu bili dostupni niti je o navedenome dao zadovoljavajuće obrazloženje pa presuda ima i takve nedostatke zbog kojih se ne može niti ispitati. Ističe da se opetovano pozivao nadležne službe S.-d. županije da u razumnom, odnosno primjerenom roku poduzmu sve potrebne radnje radi sklapanja novog ugovora o koncesije. Za te tvrdnje je kao dokaze predložio saslušanje člana uprave tužitelja, voditelja Pododsjeka za pomorsko dobro, praćenje postupaka i koncesije u S.-d. županiji, dožupana S.-d. županije, višeg inspektora Carinske uprave, no sud je odbio kao nepotrebne izvesti navedene dokaze pogrešno zaključivši da se njihovo saslušanje prvenstveno traži na okolnosti koje su aktivnosti i radnje poduzimane u postupku donošenja odluke o koncesiji, što je u vezi sa time poduzeo nakon podnošenja zahtjeva za koncesiju i da li je on doprinio sporosti kod donošenja odluke o koncesiji. No, saslušanje svjedoka je predloženo kako bi se utvrdilo da je davatelj koncesije odgovoran za njegovo dovođenje u zabludu oko načina ponašanja, ali sud je svojom odlukom, kao i tuženik prilikom donošenja pobijanog rješenja, pretjerano formalistički tumačio zakon, što nije u skladu s duhom relevantnih propisa, koji imaju za cilj obeshrabriti nepošteno korištenje pomorskog dobra bez koncesije, a ne kažnjavati dugogodišnjeg poštenog koncesionara koji je redovito i pravovremeno ispunjavao sve obveze temeljem prvotnog ugovora o koncesiji. Ukazuje da su pravna teorija i praksa zauzele jasan stav da pravo/pravne propise treba podvrgnuti logičkom i teleološkom tumačenju. Smatra i da je u pobijanoj presudi pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odnosno odredba članka 89. Zakona o koncesijama. Naime, ukazuje da u rješenju nedostaje nalog za plaćanje posebne naknade, jer ga nije niti moglo biti s obzirom da je naknadu platio 22. srpnja 2020. Dodatno ističe da je pogrešno primijenjena odredba članka 89. stavka 7. Zakona o koncesijama jer je propisano da će se imovinska korist ostvarena nezakonitim obavljanjem djelatnosti oduzeti rješenjem kojim se utvrđuje obveza i nalaže uplata naknade s obilježjem naknade za koncesiju, a budući da takovo rješenje, koje propisuje točno navedene obveze, u ovom postupku nije doneseno, a niti je moglo biti doneseno, na oduzimanje imovinske koristi trebalo je primijeniti odredbe kaznenog prava, kojima se uređuje oduzimanje imovinske koristi, odnosno odredbe prekršajnog prava koje uređuju istu materiju. Smatra da odredbe članka 17. stavka 5. i članka 37.a Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama ukazuju na nepravilnost, odnosno nezakonitost rješenja budući da se u slučaju korištenja pomorskog dobra bez koncesije, a radi naknade štete ili stjecanja bez osnove mora voditi sudski postupak radi naknade štete zbog stjecanja bez osnove, što je u ovom slučaju izostalo. U konačnici ukazuje da je sud povrijedio i načelo izjašnjavanja stranke te načelo usmene rasprave jer je odluku donio isključivo na činjeničnom stanju kako ga je opisao tuženik te takvo činjenično stanje uzeo kao istinito, točno i jedino relevantno, pritom mu ne dajući mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora niti izvodeći sve njegove predložene dokaze. Posebno napominje da je sud pokazao iznimnu užurbanost za preuranjeno zaključenje glavne rasprave pritom ne utvrđujući sve potrebne činjenice postupka te pogrešno primjenjujući materijalno pravo pa mu je povrijeđeno i pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. Ustava Republike Hrvatske i članka 6. stavka 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Predlaže da se žalba usvoji i preinači prvostupanjska presuda na način da se usvoji tužbeni zahtjev i poništi pobijano rješenje uz naknadu troškova upravnog spora. Traži trošak sastava žalbe u iznosu od 3.906,25 kn.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 29/17., dalje: ZUS) u dijelu kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

7. Prema ocjeni ovoga suda pobijana presuda prvostupanjskog upravnog suda se ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 66. stavka 1. ZUS-a.

8. Neosnovan je prigovor bitne povrede pravila postupka jer je člankom 66. stavkom 2. ZUS-a jasno propisano da bitna povreda pravila sudskog postupka postoji kada upravni sud u tijeku spora nije primijenio ili je nepravilno primijenio odredbe ZUS-a, a to je utjecalo na donošenje zakonite i pravilne presude.

9. Ovaj sud otklanja prigovore tužitelja u žalbi da bi došlo do takve bitne povrede pravila sudskog postupka zbog manjkavog obrazloženja presude glede odlučnih činjenica odnosno postojanja nedostataka zbog kojih se presuda ne bi mogla ispitati. Naime, prema ocjeni ovoga suda neosnovani su navedeni prigovori u žalbi u odnosu na sadržaj osporene presude prvostupanjskog upravnog suda jer presuda sadrži sve propisane elemente iz članka 60. ZUS-a te u smislu odredbe članka 60. stavka 4. ZUS-a dostatno obrazloženje za otklanjanje bilo kakve sumnje u arbitrarnu i samovoljnu primjenu mjerodavnog prava. te posljedično povredu zajamčenih ustavnih i konvencijskih prava.

10. Suprotno žalbenim navodima, prema ocjeni ovoga suda, prvostupanjski upravni sud je pravilno slijedom utvrđenog činjeničnog stanja u provedenom upravnom postupku koje proizlazi iz spisa javnopravnog tijela dostavljenog prvostupanjskom sudu uz odgovor na tužbu, te nakon održane rasprave, utvrdio odlučne činjenice u ovom upravnom sporu i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo te odbio tužbeni zahtjev uz obrazloženje s kojim je ovaj sud suglasan.

11. U predmetnom slučaju nisu sporne bitne činjenice, odnosno nije sporno da je obavljenim nadzorom obračunavanja i plaćanja naknade za koncesiju i obavljanje djelatnosti za koje je potrebna koncesija (zapisnik, klasa: 471-01/19-11/143, urbroj: 513-02-8008/2-21-5 od 15. rujna 2021.) utvrđeno da je tužitelj nakon isteka ranije koncesije 30. rujna 2018. u razdoblju od 1. listopada 2018. do 14. travnja 2019. na pomorskom dobru u svrhu gospodarskog korištenja luke posebne namjene – luke nautičkog turizma – privezišta na dijelu k.o. P., predio ispred hotela L., obavljao gospodarsku djelatnost bez ugovora o koncesiji, što je izričito zabranjeno člankom 12. Zakona o koncesijama.

12. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog upravnog suda da je radi utvrđenog nezakonitog korištenja pomorskog dobra (obavljanja djelatnosti na pomorskom dobru) u navedenom razdoblju rješenjem tuženika zakonito tužitelju temeljem članka 89. Zakona o koncesijama obračunata naknada s obilježjem naknade za koncesiju promjenjivi (varijabilni) dio naknade (prema ostvarenom prihodu s osnove izdanih računa prema podacima pribavljenim iz poslovne dokumentacije tužitelja) i stalni dio (prema zauzetoj površini pomorskog dobra), te ostvarena imovinska korist (prema ostvarenoj dobiti odnosno prema razlici ostvarenog prihoda i rashoda), a temeljem podataka pribavljenih iz poslovne dokumentacije tužitelja. Pritom utvrđuje i da tužitelj ne osporava pravilnost obračuna promjenjivog i stalnog dijela posebne naknade s obilježjem naknade za koncesiju za predmetno razdoblje, te da je tužitelj utvrđeni iznos naknade i kamate obračunane do dana plaćanja platio prije donošenje rješenja (22. srpnja 2020.).

13. Naime, prema članku 3. stavku 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“ broj 158/03., 100/04., 141/06., 38/09., 123/11. i 56/16.) pomorsko dobro je opće dobro od interesa za Republiku Hrvatsku, ima njezinu posebnu zaštitu, a upotrebljava se ili koristi pod uvjetima i na način propisan tim Zakonom.

14. Člankom 7. stavkom 1. tog Zakona je propisano da se za posebnu uporabu ili gospodarsko korištenje pomorskog dobra može u zakonom propisanom postupku fizičkim i pravnim osobama dati koncesija, a odredbom članka 16. navedenog Zakona propisano je da je koncesija pravo kojim se dio pomorskog dobra djelomično ili potpuno isključuje iz opće upotrebe i daje na posebnu upotrebu ili gospodarsko korištenje pravnim osobama i fizičkim osobama registriranim za obavljanje obrta. Prava i obveze na temelju koncesije nastaju sklapanjem ugovora o koncesiji. Opseg i uvjeti posebne upotrebe ili gospodarskog korištenja, uređuju se odlukom i ugovorom o koncesiji, a u skladu s odredbama ovog Zakona i propisa donesenih na temelju tog Zakona.

15. Člankom 12. stavkom 1. Zakona o koncesijama („Narodne novine“, broj 69/17. i 107/20.) propisano je da je zabranjeno svako obavljanje djelatnosti za koje je potrebna koncesija, a obavlja se bez dane koncesije.

16. Odredbom članka 89. stavka 1. tog Zakona propisano je da ako se u postupku nadzora utvrdi da koncesionar obavlja djelatnost koncesije izvan opsega koji je određen ugovorom o koncesiji, odnosno da druga osoba djelatnost za koju je propisano da se obavlja na temelju koncesije obavlja bez koncesije ili prekoračenjem opsega i sadržaja koncesije, inspektor donosi rješenje kojim se utvrđuje obveza i nalaže uplata iznosa posebne naknade za nezakonito obavljane djelatnosti bez koncesije. Obveza plaćanja naknade s obilježjem naknade za koncesiju nastaje obavljanjem djelatnosti u okolnostima iz stavka 1. ovog članka (stavak 2.). Iznos naknade s obilježjem naknade za koncesiju utvrđuje se na temelju činjenica utvrđenih prema njihovoj gospodarskoj biti i pripadajućim najvišim iznosima koji se obračunavaju primjenom kriterija koji su posebnim zakonom propisani za određivanje visine naknade za koncesiju (stavak 3.). Na iznos naknade s obilježjem naknade za koncesiju obračunavaju se i plaćaju zatezne kamate tekuće od dana dospijeća koji odgovara isteku roka od osam dana od dana nastanka obveze iz stavka 1. ovog članka do isplate (stavak 4.). Utvrđenje i plaćanje naknade s obilježjem naknade za koncesiju ne predstavlja ozakonjene nezakonitog obavljanja djelatnosti iz stavka 1. ovog članka i ne može se smatrati osnovom za stjecanje prava koncesije te ne isključuje obvezu oduzimanja imovinske koristi ostvarene nezakonitim obavljanjem djelatnosti, kao ni pravo na naknadu svake druge štete koja je nastala zbog nezakonitog obavljanja djelatnosti (stavak 6.). Ako posebnim propisom nije drugačije propisano, imovinska korist ostvarena nezakonitim obavljanjem djelatnosti oduzet će se rješenjem iz stavka 1. ovoga članka kojim se utvrđuje i nalaže uplata iznos naknade s obilježjem naknade za koncesiju. Na uvjete i način oduzimanja imovinske koristi primjenjuju se odredbe posebnih zakona i propisa donesenih na temelju posebnih zakona. U svakom slučaju, oduzeta imovinska korist neće se umanjiti za iznos sredstava na bilo koji način uloženih u nezakonito obavljanje djelatnosti. Imovinska korist koja se ne može ili ne može pouzdano utvrditi na temelju poslovnih knjiga ili evidencija mora se procijeniti, odgovarajućom primjenom odredbi o procjeni porezne osnovice sukladno propisu kojim se uređuje porezni postupak. Ako ovim Zakonom, posebnim zakonima i propisima donesenim na temelju posebnih zakona nisu utvrđeni ili nisu u cijelosti uređeni uvjeti i način oduzimanja imovinske koristi, na odgovarajući način se primjenjuju propisi kaznenog prava kojima se uređuje oduzimanje imovinske koristi (stavak 7.). U slučaju iz stavka 1. ovoga članka zapisnik o provedenom nadzoru dostavlja se državnom odvjetništvu i tijelu javne vlasti, odnosno pravnoj osobi koja je u skladu s ovim Zakonom i posebnim zakonom nadležna za davanje koncesije u odnosnom području (stavak 8.).

17. Prema članku 11. stavak 2. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj: 115/16., 106/18, 121/19., 32/20. i 40/20., dalje: OPZ-a) jedno od načela oporezivanja je gospodarstveni pristup prema kojem će porezno tijelo utvrditi poreznu osnovicu u skladu s posebnim zakonom kojim se uređuje pojedina vrsta poreza, ako je prihod, dohodak, dobit ili druga procjenjiva korist ostvarena bez pravne osnove.

18. Odredbom članka 18. stavak 5. OPZ-a propisano je da će se onaj tko stvarno koristi ili raspolaže tuđom imovinom bez pravne osnove smatrati poreznim obveznikom za porezne obveze koje proistječu iz korištenja ili raspolaganja tom imovinom.

19. Člankom 16. Uredbe o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru („Narodne novine“, broj: 23/04., 101/04., 39/06., 63/08., 125/10., 102/11. 83/12 i 10/17.) određeni su kriteriji za utvrđivanje početnog iznosa stalnog i promjenjivog dijela naknade za koncesiju na pomorskom dobru (turističko-ugostiteljska djelatnost, plaže, marikultura i uzgoj mlađi, ostale gospodarske djelatnosti) te stalnog i promjenjivog dijela naknade za koncesije luka posebne namjene (luke nautičkog turizma: sidrišta-privezišta, marina, industrijske luke, brodogradilišne luke, sportske luke i ribarske luke).

20. Dakle, prema navedenim zakonskim odredbama izričito je zabranjeno svako obavljanje djelatnosti bez dane koncesije te je pravilan zaključak prvostupanjskog upravnog suda da postoji zakonska osnova da se korisniku koji je pomorsko dobro koristio bez odobrene koncesije na pomorskom dobru i zaključenog ugovora o koncesiji, obračuna predmetna naknada i utvrdi i oduzme imovinska korist ostvarena nezakonitim obavljanjem djelatnosti na pomorskom dobru bez koncesije. Pritom se pravilno ocjenjuje neosnovanim tužbeni navod da je u vezi korištenja pomorskog dobra i utvrđivanje naknade trebalo provesti sudski postupak (kod redovnog suda) po osnovu stjecanja bez osnove.

21. Naime, neovisno o tome što je tužitelj, kako to navodi i tuženik u obrazloženju pobijanog rješenja, poduzeo sve potrebne korake za dobivanje koncesije i nije pridonio toliko dugom trajanju postupka dobivanja koncesije, nesporna je činjenica da je tužitelj i po proteku roka na koji je raniji ugovor o koncesiji sklopljen bez valjane pravne osnove nastavio koristiti pomorsko dobro na kojem je bila zasnovana koncesija i kroz to vrijeme nije plaćao nikakvu naknadu za korištenje pomorskog dobra. Stoga je na temelju ovlasti iz navedenih zakonskih odredbi tuženik pravilno tužitelju utvrdio obvezu plaćanja posebne naknade, ali nije naložena uplata dužnog iznosa jer ga je tužitelj već ranije podmirio. No, to ne predstavlja zakonsku zapreku da se sukladno odredbi članka 89. stavka 7. Zakona o koncesijama tužitelj obveže naknaditi i imovinsku korist ostvarenu takvim nezakonitim obavljanjem djelatnosti prema podacima iz poslovne dokumentacije tužitelja (ostvarene dobiti) u iznosu koji tužitelj ni ne osporava. Zato, suprotno žalbenim navodima, u konkretnom slučaju na oduzimanje imovinske koristi nije trebalo primijeniti odgovarajuće odredbe kaznenog, odnosno prekršajnog prava.

22. Stoga, ni u žalbi ponovljeni već istaknuti navodi u prigovoru na zapisnik i u tužbi, da je pravovremeno podnio zahtjev za produljenje koncesije, pa mu se ne može staviti na teret postupanje i/ili propusti nadležnih tijela koji nisu u primjerenom roku donijeli odluku o novom ugovoru o koncesiji sa pozivanjem na sudsku praksu da pogreške ili propusti nadležnih tijela ne smiju ići na štetu građana, u konkretnom slučaju ne predstavljaju pravno odlučne činjenice za donošenje odluke. Naime, nesporno je utvrđeno da je tužitelj pomorsko dobro koristio bez koncesije za obavljanje djelatnosti za koje je potrebna koncesija, a što je zabranjeno, odnosno protivno propisima koji reguliraju način korištenja pomorskog dobra pa je dužan platiti utvrđene obveze. Stoga ni saslušanje predloženih svjedoka na okolnosti navedene u tužbi (ni na okolnosti da je davatelj koncesije odgovoran za njegovo dovođenje u zabludu oko načina ponašanja) nije moglo dovesti do drugačije odluke.

23. Kako slijedom svega navedenoga proizlazi da tužitelj nije imao koncesiju, a obavljao je djelatnost na pomorskom dobru bez pravne osnove, što je izričito zabranjeno odredbom članka 12. stavka 1. Zakona o koncesijama, trebalo je sukladno odredbama članka 89. toga Zakona, utvrditi obvezu na ime posebne naknade s obilježjem naknade za koncesiju te shodno tome oduzeti i imovinsku korist. Stoga se ne radi o pretjerano formalističkom tumačenju propisa niti bilo kakvom kažnjavanju tužitelja kao dugogodišnjeg koncesionara ili utvrđivanju zloupotreba prava i obveza već o utvrđivanju zakonske obveze prema propisima čija primjena ni logičkim i teleološkim tumačenjem nije mogla dovesti do donošenja drugačije odluke.

24. Zato nije pravno odlučno za donošenje odluke ni pozivanje tužitelja na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske (broj: U-III-5472/2012 od 4. travnja 2013. i dr.), Europskog suda za ljudska prava u predmetu Gashi protiv Hrvatske i materijale za izobrazbu sudaca i pravosudnih dužnosnika pri Pravosudnoj akademiji te je neosnovano tužiteljevo pozivanje na povrede prava na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98.-pročišćeni tekst, 113/00., 124/00.-pročišćeni tekst, 28/01., 41/01.-pročišćeni tekst, 55/01.-ispravak, 76/10., 85/10. i 5/14.) i člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj: 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.) uz povredu načela izjašnjavanja stranke te načela usmene rasprave zbog temeljenja odluke suda na činjeničnom stanju koje je utvrdio tuženik ne dajući tužitelju mogućnost da se izjasni o činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora.

25. Naime, održanim ročištem je strankama u smislu odredbe članka 6. ZUS-a dana mogućnost očitovanja o svim činjeničnim i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog upravnog spora, a time što prvostupanjski upravni sud nije prihvatio dokazne prijedloge tužitelja smatrajući ih nepotrebnim za rješavanje ove upravne stvari ne znači da nisu utvrđene sve relevantne činjenice radi pravilne primjene materijalnog prava. Prvostupanjski upravni sud je ovlašten odlučiti koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, odnosno iz tužiteljevog prava predlaganja dokaza ne proizlazi obveza suda da predložene dokaze i izvede (članak 33. stavak 3. ZUS-a) ukoliko odluku može donijeti na temelju drugih dokaza izvedenih tijekom postupka, kao u konkretnom slučaju, a pri čemu je sud dužan izjasniti se o prijedlozima i prigovorima stranaka odnosno razlozima odbijanja izvođenja predloženih dokaza (članak 60. stavak 4. ZUS-a), što je prvostupanjski upravni sud i učinio. Tuženik je, a što prihvaća i prvostupanjski upravni sud, analizirajući sve provedene dokaze te činjenice o kojima ovisi utvrđenje predmetne obveze za svoja utvrđenja i stajališta dao valjane pravne razloge.

26. Stoga, neosnovano žalitelj smatra da mu je donošenjem pobijane presude povrijeđeno pravo na pravično suđenje i zbog neopravdane žurnosti u postupku (iznimne užurbanosti za preuranjeno zaključenje glavne rasprave) i time uskraćene mogućnosti očitovanja o svim odlučnim okolnostima i činjenicama koje su predmet upravnog spora, odnosno izvođenja predloženih dokaza koji bi mogli dovesti do drugačije odluke.

27. S obzirom da tužitelj razlozima navedenim u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude koja je donesena na temelju pravilno utvrđenih činjenica uz pravilnu primjenu materijalnog prava, a povreda pravila postupka ovaj sud nije našao, trebalo je na temelju odredbe članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

28. Budući da je odbijen tužbeni zahtjev prvostupanjski upravni sud je zakonito odlučio o zahtjevu tužitelja za naknadom troškova upravnog spora primjenom odredbe članka 79. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima.

29. Kako je žalba tužitelja odbijena i potvrđena prvostupanjska presuda tužitelju na temelju odredbe članka 79. stavka 4. ZUS-a ne pripada pravo na naknadu troškova žalbenog postupka pa je zahtjev odbijen kao neosnovan.

U Zagrebu 21. rujna 2022.

Predsjednik vijeća

Boris Marković