Poslovni broj: Usž-2189/22-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i mr.sc. Mirjane Juričić, članica vijeća, te više sudske savjetnice – specijalistice Biserke Špoljar, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja M. d.o.o., R., zastupan po opunomoćenici S. Š., dipl. iur. zaposlenica tužitelja, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poreza na dodanu vrijednost, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 10 UsI-1253/21-12 od 7. ožujka 2022., na sjednici vijeća održanoj 21. rujna 2022.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 10 UsI-1253/21-12 od 7. ožujka 2022.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Rijeci točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-02/21- 01/57, urbroj: 513-04-21-2 od 25. kolovoza 2021. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Ureda za velike porezne obveznike, klasa: UP/I-471-02/20-01/72, urbroj: 513-07-23-6/20-3 od 4. prosinca 2020., a točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan.
2. Osporenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog poreznog rješenja kojim je tužitelju utvrđen manje obračunati porez na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 31. siječnja 2020. u iznosu od 4.437.796,12 kuna, te je naloženo tužitelju da na za to propisan račun uplati navedenu obvezu i da obračuna i uplati daljnje kamate od dana dospijeća do dana uplate, u roku od osam dana te je upozoren da ukoliko ne izvrši navedene uplate u roku da će se naplati izvršiti ovrhom.
3. Protiv označene presude tužitelj je izjavio žalbu iz svih razloga propisanih odredbom članka 66. Zakona o upravnim sporovima. U bitnome ističe da su upravni sud i porezna tijela propustila primijeniti odredbu članka 6. stavka 1. Općeg poreznog zakona koja utemeljuje načelo zakonitosti u poreznom postupku. Navodi da je tijekom postupka u više navrata isticao da je na ovaj predmet trebalo primijeniti odredbu članka 108. Općeg poreznog zakona, te sud zanemaruje odredbu stavka 1. istog članka Zakona, a navodi odredbu stavka 5. istog članka, čime je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, ali i bitne povrede pravila sudskog postupka. Navodi da sud niti jednom riječju u obrazloženju presude ne navodi zašto se na tužitelja ne primjenjuje zastarni rok od šest godina, čime je povrijeđeno načelo ekvivalentnosti i neutralnosti. Tužitelj ističe da pravo poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo poreznog tijela na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe i nadalje egzistira u roku od šest godina od kada je zastara počela teći, dok se unatoč toj zakonskoj odredbi pravo tužitelja predviđeno citiranom odredbom neosnovano smanjuje na tri godine primjenom argumentacije iz članka 76. stavka 1. i 3. Općeg poreznog zakona. Sama odredba članka 108. Općeg poreznog zakona ne predviđa, niti upućuje na obvezu ispravka prijave poreza na dodanu vrijednost vezano uz ulaganja u infrastrukturu, a što je tuženik naložio tužitelju, iako je unaprijed znao da će takav zahtjev odbiti (prijava za siječanj 2020.), pa je ovakvim postupanjem počinjena povreda odredbe članka 9. Općeg poreznog zakona (postupanje u dobroj vjeri). Tužitelj vezano za svoje navode poziva se i citira sudsku praksu Suda Europske unije, i to u predmetima: C-18/17, C-107/10 i C- 284/11, te ističe da tijekom postupka porezno tijelo, a ni sud nisu postupili u skladu sa stajalištem sudske prakse Suda Europske unije, odnosno ograničili su i učinili nemogućim pravo tužitelja na povrat poreza na dodanu vrijednost, te su postupili suprotno načelu ekvivalentnosti, neutralnosti i učinkovitosti, iako je porezno tijelo raspolagalo svim potrebnim informacijama za utvrđivanje porezne obveze. Iz navedenih razloga predlaže ovom Sudu da poništi prvostupanjsku presudu, sam otkloni nedostatke i presudom riješi stvar uz naknadu troškova tužitelju.
4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući osporenu presudu sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS) u dijelu u kojem je osporena žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda osporava, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
7. Prvostupanjski sud prihvatio je utvrđenja poreznih tijela da je u postupku nadzora utvrđeno da tužitelj pretplatu nastalu na osnovi neiskorištenog pretporeza nije iskazao u poreznim prijavama za odgovarajuća razdoblja odnosno da je tužitelj u izmijenjenoj prijavi poreza na dodanu vrijednost za siječanj 2020., iskazao ispravak više obračunatog poreza i neiskorištenog pretporeza, koji se odnosi na obračunska razdoblja iz 2012., 2013., 2014., 2015. i 2016., a za koja razdoblja nije moguće izvršiti ispravak prijave, budući da je protekao rok od tri godine sukladno članku 76. Općeg poreznog zakona.
8. Odredbom članka 76. stavka 1. i 3. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", 115/16., 106/18., 121/19., 32/20., 42/20. – dalje: OPZ) propisano je da porezni obveznik može izvršiti ispravak prijave, ako uoči da je porezna prijava koju je podnio ili koja je podnesena za njega netočna ili nepotpuna i da zbog toga može doći do manje ili više plaćenog poreza. Ispravak prijave iz stavka 1. ovoga članka porezni obveznik može izvršiti najkasnije u roku od tri godine od isteka roka za podnošenje prijave.
9. Odredbom članka 85. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine", 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14., 115/16., 106/18., 121/19., 138/20. – dalje: ZPDV) propisano je da porezni obveznik mora za razdoblje oporezivanja utvrditi obvezu PDV-a i iskazati je u prijavi PDV-a u kojoj se navode svi podaci potrebni za obračunavanje PDV-a, odnosno ukupnu vrijednost oporezivih transakcija i iznos PDV-a i pretporez po stopama PDV-a, te ukupnu vrijednost oslobođenih transakcija i transakcija koje ne podliježu oporezivanju.
10. Tijekom poreznog postupka je utvrđeno da tužitelj mjesečno obračunava porez na dodanu vrijednost i da pretplaćeni porez nije iskazao u poreznoj prijavi za obračunsko razdoblje u kojem je nastalo pravo na povrat PDV-a, već je isti iskazao u ispravci prijave za siječanj i veljaču 2020. Međutim, prvostupanjsko je tijelo tijekom nadzora utvrdilo kako nije moguće prihvatiti ispravak porezne prijave za siječanj 2020., jer je tužitelj iskazao više obračunatog poreza i neiskorištenog pretporeza za obračunska razdoblja koja nisu u skladu s odredbom članka 76. stavka 3. OPZ-a, a prema kojem se ispravak prijave može izvršiti najkasnije u roku od tri godine od isteka roka za podnošenje prijave.
11. Iz svega navedenog proizlazi da su porezna tijela, a i prvostupanjski sud u konkretnom slučaju pravilno primijenili i protumačili odredbu članka 76. stavka 1. i 3. OPZ-a. Neosnovano tužitelj u žalbi navodi da prvostupanjski sud zanemaruje odredbu članka 108. stavka 1. OPZ-a te ne primjenjuje zastarni rok od šest godina. Na navedeni prigovor tužitelju su već odgovorili prvostupanjski sud i porezna tijela, a koje obrazloženje prihvaća i ovaj Sud. Naime, porezni obveznik dostavljanjem prijava PDV-a za pojedina razdoblja u kojima iskazuje pretplaćeni PDV, te ih prenosi u sljedeća obračunska razdoblja ispunjava svoje zakonom propisane obveze, ali time ne poduzima radnje usmjerene na utvrđivanje poreza, a niti na povrat pretplaćenog poreza. Nadalje, nije odlučno ni pozivanje tužitelja na presude Suda Europske unije, budući da je Zakonom o PDV-u, dopušten ispravak porezne prijave, ali za obračunska razdoblja sukladno članku 76. stavka 3. Zakona o PDV-u.
12. Slijedom svega navedenog proizlazi da se navodi žalbe ne mogu ocijeniti osnovanim i od utjecaja na drukčije rješenje predmetne upravne stvari, pa je trebalo temeljem članka 74. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u izreci presude.
13. Tužitelju ne pripada pravo na naknadu troškova žalbenog postupka jer nije uspio u sporu, a niti je zastupan po opunomoćeniku, odvjetniku.
U Zagrebu, 21. rujna 2022.
Predsjednik vijeća
Boris Marković
