Poslovni broj: Usž-1966/22-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i mr.sc. Mirjane Juričić, članica vijeća, te više sudske savjetnice – specijalistice Biserke Špoljar, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja J. T. iz K., kojeg zastupa opunomoćenik P. T., odvjetnik u S., protiv tuženika Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Z., radi zabrane obavljanja ugostiteljskih usluga, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 7 UsI-800/21-12 od 4. ožujka 2022., na sjednici vijeća održanoj 21. rujna 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 7 UsI-800/21-12 od 4. ožujka 2022.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Rijeci točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Državnog inspektorata, Sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/I-336-02/20-01/41, urbroj: 443-01-17-01-21-2 od 30. travnja 2020., a točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova spora.

2. Osporenim rješenjem tuženika u povodu žalbe tužitelja, poništeno je rješenje predstojnika Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda R., Carinskog ureda G., klasa: UP/I-471-01/18-13/193, urbroj: 513-02-6037/6-18-1 od 13. kolovoza 2018. (točka 1.), te se predmet vraća na ponovni postupak (točka 2.).

3. Navedenim prvostupanjskim rješenjem zabranjeno je tužitelju daljnje obavljanje ugostiteljskih usluga kampiranja tj. boravka gostiju u odgovarajućoj opremi za kampiranje na lokaciji K., na kat. čest. 1548 k.o. L. Š., površine 754 m[2] koja nosi naziv "K. Ž.", dok od nadležnog državnog tijela ne pribavi zakonom propisane akte o ispunjavanju uvjeta za obavljanje registrirane djelatnosti, te djelatnost prijavi poreznim tijelima.

4. Protiv označene presude tužitelj je izjavio žalbu iz svih razloga propisanih odredbom članka 66. Zakona o upravnim sporovima. U bitnome ističe da osporenim rješenjem nije odlučeno o svim izjavljenim žalbenim navodima pa zbog neobrazlaganja tuženika zapravo ne zna razloge donošenja osporenog rješenja te ne može valjano štititi svoja prava. Ponavlja da je prvostupanjsko rješenje doneseno od strane nenadležnog tijela te da je to nenadležno tijelo prilikom provođenja inspekcijskog postupka pogrešno utvrdilo niz odlučnih činjenica vezanih za obavljanje djelatnosti tužitelja. Ujedno navodi da se u konkretnom slučaju radi o nadzoru nad obavljanjem djelatnosti na pomorskom dobru iz članka 96. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, pa za postupanje u konkretnom slučaju nije nadležno prvostupanjsko tijelo, već inspekcija nadležna za pomorsko dobro odnosno inspektori mjesno nadležne lučke kapetanije. Iz navedenih razloga predlaže ovom Sudu da usvoji žalbu, poništi presudu i osporena rješenja te da mu se naknade troškovi za sastav žalbe.

5. Tuženik u odgovoru na žalbu ističe da je poništio prvostupanjsko rješenje jer u prvostupanjskom postupku nije pravilno utvrđeno činjenično stanje te je u osporenom rješenju naveo koje činjenice u ponovnom postupku treba nesporno utvrditi. Iz navedenih razloga predlaže ovom Sudu da odbije žalbu izjavljenu protiv prvostupanjske presude kao neosnovanu.

6. Žalba nije osnovana.

7. Ispitujući osporenu presudu sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS) u dijelu u kojem je osporena žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda osporava, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

8. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je prvostupanjski sud ocijenio zakonitim rješenje tuženika kojim je poništeno prvostupanjsko rješenje i predmet vraćen na ponovni postupak jer je tuženik utvrdio da prvostupanjsko tijelo nije nesporno utvrdilo sve odlučne činjenice i okolnosti na kojima se temelji rješenje odnosno nije potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje na koje je primijenjen materijalni propis. Stoga je tuženik u osporenom rješenju obrazložio prvostupanjskom tijelu u kojem pravcu treba upotpuniti postupak te ujedno i naveo da u ponovnom postupku treba utvrditi i sve činjenice o kojima ovisi koje je tijelo nadležno za provođenje postupka.

9. Slijedom navedenog prvostupanjski sud je imao osnove ocijeniti da je rješenje tuženika zakonito i doneseno u skladu s odredbama članka 117. i 120 Zakona o općem upravnom postupku, na koje se i pozvao u osporenoj presudi.

10. Slijedom navedenog proizlazi da osporenim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelju jer tužitelj ima pravo i mogućnost sudjelovati u ponovljenom postupku te iznositi prigovore radi ostvarivanja i zaštite svojih prava.

11. Kako žalba nije osnovana to je trebalo temeljem članka 74. stavka 1. ZUS-a odlučiti kao u izreci.

12. S obzirom da tužitelj nije uspio u sporu nema pravo na naknadu troškova žalbenog postupka na temelju članka 79. stavka 4. ZUS-a.

U Zagrebu, 21. rujna 2022.

Predsjednik vijeća

Boris Marković