Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-409/2019-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Tajane Polić, predsjednice vijeća, Brankice Malnar, sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R. M. iz T., OIB: ..., zastupane po pun. ZOU I. Đ. V. i K. B. iz S. B., protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po ODO-u Osijek, Stalna služba u Đakovu, građansko-upravni odjel, radi naknade štete, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Đakovu, poslovni broj Pn- 30/2019-3 od 11. siječnja 2019., 21. rujna 2019.

p r e s u d i o  j e

I Uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog suda u Đakovu, poslovni broj Pn-30/2019-3 od 11. siječnja 2019. i sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice za isplatom na ima naknade štete iznosa od 286.173,43 kn/37.981,74 eur[1] sa zateznim kamatama.

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u iznosu od 67. 812,50 kn/ 9.000,26 eur[1] sa zateznim kamatama.

Nalaže se svakoj stranci da nadoknadi svoje troškove prvostupanjskog postupka.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 6.260,00 kn/830,84[1] eur.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, naloženo je tuženiku da tužiteljici na ima naknade štete isplati iznos od ukupno 286.173,43 kn sa zateznim kamatama koje na iznos od 132.516,42 kn (izgubljena zarada za 2010.) teku od 01. siječnja 2011. do isplate po stopi kao u tom dijelu izreke, na iznos od 47.610,21 kn (izgubljena zarada za 2011.) od 01. siječnja 2012. do isplate po stopi kao u tom dijelu izreke, na iznos od 19.539,06 kn (izgubljena zarada za 2012. godinu) od 01. siječnja 2013. do isplate po stopi kao u tom dijelu izreke, na iznos od 1.782,12 kn (izgubljena zarada za 2014.) od 01. siječnja 2015. do isplate po stopi kao u tom dijelu izreke, na iznos od 23.002,92 kn (izgubljena zarada za 2017. godinu) od 01. siječnja 2018. do isplate po stopi kao u tom dijelu izreke, na iznos od 61.722,70 kn (izgubljena zarada za 2018.) od 01. siječnja 2019. do isplate po stopi kao u tom dijelu izreke. Točkom II izreke naloženo je tuženici da isplati tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 67.812,50 kn sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke.

2. Protiv te presude žali se tuženik zbog svih žalbenog razloga iz članka 353. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22

- dalje: ZPP).

3. Tuženik u žalbi tvrdi da nije odgovoran za nastalu štetu. Tužiteljica i tuženik da su sklopili ugovor o zakupu poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu RH 10. travnja 2009. na području G. br. ... ukupne površine 41 ha 09 ara, označenog kao T-17 k.o. T., oranica II klase za površinu zemljišta koja je u trenutku zaključenja ugovora bila u posjedu PZ „O.“ na temelju ugovora o jednogodišnjem zakupu. Da je programom raspolaganja zemljišta u vlasništvu RH donijela Općina G. i da ta površina zemljišta (predmetna tabla) nije bila predviđena za davanje u zakup nego za razvoj eksploatacijskog polja mineralnih sirovina i da je rješenjem Ureda dana u koncesiju trgovačkom društvu „O.“ d.o.o. O. s kojim je sklopljen i Ugovor za razdoblje do 31. prosinca 2012. Tvrdi da je za nastalu štetu isključivo odgovorna Općina G. koja u vrijeme raspisivanja natječaja, 12. srpnja 2006., za tu površinu zemljišta nije mogla raspisati natječaj. Tuženik da je dokazao da je šteta nastala bez njegove krivnje jer da nije mogao znati u vrijeme zaključenja ugovora o zakupu poljoprivrednog zemljišta da je ta površina zemljišta već dana u zakup. RH da je prenijela raspolaganje poljoprivrednim zemljištem u nadležnost općinama koje su donijele programe raspolaganja. Tvrdi i da je tužiteljica znala da je predmetna površina poljoprivrednog zemljišta predviđena za eksploataciju mineralne sirovine ciglarske gline jer se nekretnina nalazi blizu njezine kuće i mogla je vidjeti zašto se koristi.

4. Predlaže uvaženje žalbe.

5. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

6. Žalba je osnovana.

7. Prvostupanjski sud je utvrdio nespornim:

- da su stranke postupka zaključile ugovor o zakupu poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu RH 10. travnja 2009. god. pod br. ... za nekretninu označenu kao T-17 k.o. T. ukupne površine 41ha 09a koja se nalaze na području općine G. i da je tuženika RH kao zakupodavatelja zastupao načelnik općine G. te da je u trenutku zaključenja ugovora u posjedu dijela tog zemljišta bila PZ O.,

- da tužiteljica prema odredbama tog ugovora o zakupu nije bila uvedena u posjed predmetne nekretnine po komisiji općine G.,

- da je tužiteljici pravomoćnom presudom Općinskog suda u Osijeku, SS u Đakovu, broj Pn-321/15, potvrđenom presudom Županijskog suda u Osijeku, broj Gž- 1796/16-2 od 10. studenog 2016. god. dosuđena naknada za štetu u visini izgubljene zarade za površinu od 4ha, 39a i 69m2 predmetne nekretnine koja nije dana u koncesiju trgovačkom društvu O. d.o.o. te da je naloženo općini G. nadoknaditi joj tu štetu jer je nije uvela u posjed predmetne nekretnine u toj površini,

- da je tužiteljica nositeljica obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva i da je 20. svibnja 2009., nakon zaključenja ugovora o zakupu poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu RH, broj 11/09, sklopila predugovor sa drugim partnerom OPG-om F. P. kojim je ugovorila da će ona zasijati silažni kukuruz na predmetnim nekretninama koje su joj dane u zakup i osigurati repromaterijal dok će partner, OPG F. P., obavljati potrebne usluge obrade zemlje, odnosno rada strojeva i ljudi, sjetvu, tretiranje i žetvu što će detaljno definirati ugovorom o zajedničkoj proizvodnji,

8. Nastavno je utvrdio:

- da zaključenje ugovora o zakupu poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu RH, broj ... od 10. travnja 2009. godine, a kojeg je u ime tužene zaključio načelnik općine G. s tužiteljicom ne isključuje odgovornost tuženika za obveze koje je preuzeo sklapanjem predmetnog ugovora o zakupu, u smislu odredbi članka 521. i članka 525. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08: dalje- ZOO),

- da je tuženik kao zakupodavac obvezan predati tužiteljici kao zakupniku zakupljenu nekretninu te da tuženik nije ispunio tu svoju ugovornu obvezu i da nije bio u mogućnosti to učiniti jer je zemljište za koje tužiteljica potražuje isplatu naknade štete predmetnom tužbom već dano u koncesiju trgovačkom društvu O. d.o.o., temeljem rješenja od 29. svibnja 2003. kojim je tom trgovačkom društvu odobrena eksploatacija ciglarske gline na predmetnim nekretninama u površini od 36,69 ha te da se rješenjem od 03. rujna 2007. tom trgovačkom društvu ponovno dodjeljuje rudarska koncesija za izvođenje rudarskih radova na tom eksploatacijskom polju na rok od 5 godina koji počinje teći 28. kolovoza 2007. i te da je koncesija nastavljena i temeljem ugovora od 25. siječnja 2018.,

- da tužiteljica u roku od 30 dana, kao ni tijekom vođenja ovog postupka nije uvedena u posjed ovdje spornog dijela nekretnine u površini od oko 36 ha jer je to i fizički nemoguće i da nije mogla predmetnu površinu koristiti u poljoprivredne svrhe, a što je bila namjera zaključenja ugovora o zakupu poljoprivrednog zemljišta,

- da je tužiteljica kao zakupoprimac pretrpjela štetu s osnova izgubljene zarade jer je imala namjeru zasijati silažni kukuruz na toj površini, što dokazuje sadržaj predugovora kojega je zaključila sa OPG F. P. za sve godine trajanja ugovora o zakupu poljoprivrednog zemljišta koji ni tijekom ovog postupka nije raskinut,

- da je tuženik, temeljem odredbe članka 1045. i 1046. ZOO-a, dužan tužiteljici naknaditi nastalu štetu jer nije dokazao da je šteta nastala bez njegove krivnje, a znao je i morao znati u trenutku zaključenja ugovora o zakupu poljoprivrednog zemljišta označenog kao T-17 k.o. T. da je ista površina dana u koncesiju i to više godina prije zaključenja ovog ugovora i da ta koncesija neprekidno traje,

9. Prihvaćanjem nalaza vještaka J. N., utvrdio je visinu izgubljene zarade tužiteljice uslijed nemogućnosti obrađivanja tog zemljišta za usjev silažnog kukuruza kroz vegetacijske godine 2009., 2010., 2011., 2012., 2013., 2014., 2015., 2016., 2017., 2018. i u iznosima koje je potraživala i to za 2010. u iznosu od 132.516,42 kn, za 2011. u iznosu od 47.610,21 kn, za 2012. u iznosu od 19.539,06 kn, za 2014. u iznosu od 1.782,12 kn (u tu godinu je uračunat trošak zakupa i gubitak iz prethodne godine), za 2017. iznos od 23.002,92 kn (iznos zarade iz te godine je umanjen za zakupninu i gubitke iz 2015. i 2016) te iznos od 61.722,70 kn, za 2018., odnosno ukupno 286.173,43 kn.

10. Kod donošenja pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11, 13. i 14. ZPP- a/13, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i na koje se poziva tuženik.

11. Međutim pogrešno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu i dosudio tužiteljici naknadu štete u utvrđenom iznosu.

12. U ovoj žalbenoj fazi postupka nije sporno da je tužiteljici u drugom predmetu dosuđena naknada štete od Općine G. za dio zemljišta danog u zakup Ugovorom sklopljenim s tuženikom u površini od 4ha, 39a i 69 m2 temeljem utvrđenja da ta Općina G. nije uvela ovdje tužiteljicu u posjed tog dijela nekretnine, koji je za poljoprivrednu proizvodnju ranije koristila poljoprivredna zadruga O.. Sporno je ostvaruje li tužiteljica od tuženika pravo na naknadu štete, izmakle koristi, zbog neispunjenja ugovorne obveze, predaje u zakup preostalog dijela nekretnine u površini od 36,69 ha, koji dio nekretnine je koristio i koristi, temeljem koncesije, trgovačko društvo O. d.o.o. i bi li da je uvedena u posjed tog dijela nekretnine ostvarila korist od uporabe.

13. U konkretnoj pravnoj stvari ispunjene su zakonske pretpostavke o odštetnoj odgovornosti tuženika zbog neispunjenja ugovorne obveze jer je upravo tuženik sklopio ugovor o zakupu poljoprivrednog zemljišta sa tužiteljicom te bi u smislu odredbe članka 519. u vezi sa člankom 17. stavak 1. ZOO-a on bio u obvezi ispuniti ugovornu obvezu i predati tužiteljici spornu nekretninu u zakup, što nije učinio.

14. Nastavno, u smislu odredbe članka 360. ZOO-a tužiteljica bi imala pravo na naknadu štete koju je pretrpjela zbog neispunjenja te ugovorne obveze jer je tom zakonskom odredbom propisano da u dvostranoobveznim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveze ili, pod pretpostavkama predviđenim u idućim člancima, raskinuti ugovor jednostavnom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu te da u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

15. Tužiteljica ne tvrdi da je raskinula ugovor već potražuje naknadu štete zbog neispunjenja ugovorne obveze u visini dobiti koju bi ostvarila da je predmetnu nekretninu koristila za poljoprivrednu proizvodnju u razdoblju trajanja ugovora od 10 godina (od 2009. do 2018.)

16. Izmakla korist u smislu odredbe članka 1089. stavak 3. ZOO-a predstavlja neizravnu štetu koja se očituje u onemogućavanju stjecanja određene imovinske koristi, koju je oštećenik osnovano očekivao prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima slučaja, da nije bilo štetne radnje ili propuštanja kojom je štetnik prouzročio štetu (postojeća imovina oštećenika je neizmijenjena, ali je onemogućeno njezino povećanje u budućnosti).

17. Iz predmetne odredbe proizlazi da se pravo na naknadu izmakle koristi priznaje pod pretpostavkama da je postojala namjera stjecanja koristi koja se zbog štetnikova postupka izjalovila, tako da nije dovoljno da je oštećenik imao samo mogućnost povećanja svoje imovine, te da je postojala objektivna vjerojatnost da bi oštećenik zaista stekao dobitak da nije bio u tome spriječen. Navedena pretpostavka nije dokazana.

18. Spornu površina nekretnine od 36,69 ha, za koju tužiteljica pobijanom presudom potražuje naknadu štete, kako je utvrđeno tijekom prvostupanjskog postupka, nije moguće koristiti za poljoprivrednu proizvodnju jer je po odredbama Zakona o rudarstvu („Narodne novine“ br. 35/95, pročišćeni tekst) rješenjem Ureda od 08. rujna 2003., u smislu odredbe članka 10 tog Zakona na tom dijelu nekretnine, površini od 36,69 ha, odobrena koncesija za korist trgovačkog društva O. d.o.o., za eksploataciju mineralnih sirovina, ciglarske gline i to trgovačko društvo je temelje tog rješenja i kasnije donesenih rješenja kroz čitavo razdoblje imalo koncesiju na predmetnoj površini. Budući da se sporni dio nekretnine koristi kao eksploatacijsko polje neprekidno od 2003., (šest godina prije sklapanja spornog ugovora o zakupu) ne može se koristiti u isto vrijeme i za poljoprivrednu proizvodnju pa je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da bi tužiteljica na spornoj površini zemljišta od poljoprivredne proizvodnje, sadnje silažnog kukuruza, po redovnom tijeku stvari ostvarila dobit kroz razdoblje od 10 godina na koje je sklopljen ugovor o zakupu.

19. Kako utvrđene činjenice ne opravdavaju zaključak suda prvog stupnja da bi tužiteljica zbog neispunjenja ugovorne obveze, predaje u zakup sporne nekretnine, trpjela štetu, izmaklu korist u dosuđenom iznosu, dok drugu štetu tužiteljica ni ne potražuje, u smislu odredbe članka 1089. ZOO-a, valjalo je preinačiti pobijanu presudu i odbiti njezin tužbeni zahtjev.

20. Ovaj je žalbeni sud nastavno je utvrdio da kod odlučivanja o troškovima postupka treba ispitati bi li obvezivanjem tužiteljice da tuženiku, Republici Hrvatskoj, koji je u žalbenoj fazi uspio u sporu, primjenom nacionalnog prava, odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, nadoknadi troškove postupka, bilo povrijeđeno pravo tužiteljice na mirno uživanje vlasništva koje joj se jamči člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, u smislu da se svako miješanje države u vlasnička prava osoba podvrgava određenim ograničenjima glede njegove zakonitosti, opravdanosti (u skladu s legitimnim ciljem) i razmjernosti.

21. Prilikom ispitivanja je li došlo do povrede prava tužiteljice na mirno uživanje vlasništva provodi se test razmjernosti koji se sastoji od sljedećih pitanja: Je li došlo do miješanja u pravo na mirno uživanje vlasništva, je li miješanje bilo zakonito, je li težilo legitimno cilju i je li i njime nametnut pojedinačan prekomjeran teret podnositeljici.

22. Odgovarajući na prvo pitanje treba kazati da se u ovom predmetu odlučuje o podmirenju troškova za zastupanja države koji bi prema ocjeni Europskog suda izraženoj u Odlukama tog suda (B. i dr. protiv RH) predstavljalo miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva u smislu prve rečenice prvog stavka članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, ali naknada tih troškova ne bi bila doprinos u smislu drugog stavka članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju jer ti troškovi nisu povezani sa samim pravosudnim sustavom (A.-B. I.. protiv P.).

23. Miješanje bi bilo zakonito jer bi nalog za naknadu troškova postupka bio utemeljen na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a.

24. Odgovor na pitanje bi li miješanje težilo legitimno cilju obuhvaća procjenu je li miješanje poduzeto radi ostvarenja nekog javnog interesa. Pravilo „gubitnik plaća“ propisano odredbom članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, prema kojem stranka koja izgubi parnicu mora protivnoj stranci naknaditi troškove postupka, predstavlja izraz javnog interesa koji se sastoji u odvraćanju potencijalnih tužitelja od pokretanja neopravdanih postupaka i isticanja neopravdano visokih tužbenih zahtjeva koji bi dovodili do nepotrebnih postupaka i troškova. Kako resursi države nisu neograničeni, Europski sud u presudi B. idr protiv RH smatra opravdanim da država, jednako kao i pojedinac, u postupku uživa jednaku zaštitu od nepotrebnih parnica te da članak 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju ne stvara legitimno očekivanje da će pokretanje i vođenje parnice protiv države biti besplatno, čak i u situaciji u kojoj je tužitelj u financijski nesigurnoj situaciji. Stoga bi rješenje o troškovima u ovom predmetu težilo legitimnom cilju osiguranja pravilnog djelovanja pravosudnog sustava i zaštite prava drugih (C. i B. protiv Hrvatske te B. idr protiv RH) .

25. Odgovarajući na zadnje pitanje je li miješanje u pravo tužiteljice bilo razmjerno ili joj je nametnut prekomjeran individualni teret ovaj je žalbeni sud utvrdio da tužiteljica u trenutku podnošenja tužbe nije mogla sa sigurnošću znati da će njezin tužbeni zahtjev biti odbijen jer sudska praksa u takvom zahtjevu nije potpuno jasna i takva tužba ne bi se mogla smatrati nerazumnom. Nadalje, država je u ovom parničnom postupku bila zastupana po državnom odvjetništvu te iako položaj državnog odvjetništva nije usporediv s položajem odvjetnika jer se financira iz državnog proračuna, trošak zastupanja izračunavao bi se po odvjetničkoj tarifi u jednakom iznosu predviđenom za nagradu odvjetnika i naknada tog troška bila bi u iznosu većem od 30.000,00 kn što bi za tužiteljicu predstavljalo prekomjeran teret (C. i B. protiv Hrvatske te B. idr protiv RH).

26. Kako iz predmetnog proizlazi da bi primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a i obvezivanjem tužiteljice da tuženiku nadoknadi troškove postupka u konkretnoj pravnoj situaciji bilo povrijeđeno pravo tužiteljice na mirno uživanje vlasništva ovaj je žalbeni sud preinačio pobijanu presudu u dijelu troškova postupka te je odgovarajućom primjenom odluka Europskog suda naložio svakoj stranci da podmiri svoje troškove postupka, odnosno odbio je zahtjev tuženika za naknadu njegovih troškova žalbenog postupka.

27. Slijedom obrazloženog, primjenom odredbe članka 373. stavak 1. točka 3.

ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

U Rijeci 21. rujna 2022.

Predsjednica vijeća:

Tajana Polić