REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1449/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić, članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice H. S., OIB …, iz B., zastupane po punomoćniku D. Č., odvjetniku iz P., protiv tuženika: 1. M. S., OIB …, iz V., zastupanog po pružatelju pravne pomoći T. B. odvjetniku iz P. i 2. E. B., OIB …, iz V., V. kbr. 31, zastupanog po punomoćniku I. M., odvjetniku iz U., radi utvrđenja i upisa prava vlasništva, odlučujući o revizijama tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Gž Ob-90/2017-3 od 16. listopada 2018., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Puli – Pola, Stalne službe u Poreču – Parenzo poslovni broj P Ob- 266/2016-23 od 3. veljače 2017., u sjednici održanoj 20. rujna 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tuženika, podnesena protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Gž Ob-90/2017-3 od 16. listopada 2018., odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužiteljičin tužbeni zahtjev na utvrđenje da je suvlasnica u 1/2 dijela nekretnine k. č. zgr. 110 upisane u zk. ul. 146 k. o. V., u naravi kuća i dvorište u V. te zahtjev na utvrđenje da tuženik na temelju ugovora o kupoprodaji te nekretnine od 17. svibnja 2012. nije stekao suvlasnički dio u 1/2 dijela koji pripada tužiteljici, kao i zahtjev kojim je tražila da se naloži uknjižba suvlasništva tužiteljice na toj nekretnini u 1/2 dijela, a da je tuženik dužan trpjeti takav upis. Odbijen je i tužiteljičin zahtjev za naknadu troškova postupka te je njoj naloženo nadoknaditi tuženiku E. B. trošak postupka u iznosu od 1.250,00 kuna u roku od petnaest dana.

2. Presudom suda drugog stupnja preinačena je presuda Općinskog suda u Puli – Pola, Stalne službe u Poreču – Parenzo poslovni broj P Ob-266/2016-23 od 3. veljače 2017. preinačuje, te je istom suđeno:

"I. 1. Utvrđuje se da je tužiteljica H. S. suvlasnica u 1/2 (jednoj polovini) dijela nekretnine k. č. zgr. 110 upisane u zk. ul. 146. k. o. V., u naravi kuća i dvorište u V.

2. Utvrđuje se da tuženik E. B. nije na temelju ugovora o kupoprodaji nekretnine sklopljenog 17. svibnja 2012. stekao suvlasnički dio nekretnine iz točke I. ove presude koji pripada tužiteljici.

3. Nalaže se uknjižba suvlasništva tužiteljice na nekretnini iz točke 1. ove presude u 1/2 dijela protiv tuženika E. B. koji je dužan trpjeti takav upis.

4. Nalaže se tuženicima solidarno nadoknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 3.984,37 kuna (tritisućedevetstoosamdesetčetirikuneitridesetsedamlipa) u roku od 15 (petnaest) dana, dok se zahtjev tuženika odbija u cijelosti kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženicima solidarno nadoknaditi tužiteljici troškove žalbe u iznosu od 1.171,87 kuna (tisućustosedamdesetjednakunaiosamdesetsedamtlipa) u roku od 15 (petnaest) dana.".

3. Protiv drugostupanjske presude oba tuženika pravovremeno podnose zasebne revizije iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP) zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Prvotuženik predlaže preinačiti drugostupanjsku presudu u skladu s revizijskim navodima te da mu dosudi trošak revizijskog postupka, dok drugotuženik predlaže ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti tome sudu na ponovno suđenje.

4. Odgovori na revizije nisu podneseni.

5. Revizije su neosnovane.

6. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je suvlasnica u 1/2 dijela predmetne nekretnine, zahtjev na utvrđenje da tuženik na temelju ugovora o kupoprodaji te nekretnine od 17. svibnja 2012. nije stekao suvlasnički dio u 1/2 dijela, koji pripada tužiteljici, kao i zahtjev da se naloži uknjižba suvlasništva tužiteljice na toj nekretnini u 1/2 dijela, a zahtjev temelji na tvrdnji da se radi o zajedničkoj imovini stečenoj u braku između nje i prvotuženika koji je trajao od 1967. do 2012., kada je taj tuženik bez njezina znanja i suglasnosti prodao zajedničku kuću drugotuženiku E. B. i zadržao kupoprodajnu cijenu u cijelosti.

7. Sporno je u ovom postupku je li predmetna nekretnina bračna stečevina tužiteljice i prvotuženika, je li prvotuženik, kao prodavatelj, na drugotuženika, kao kupca, zaključenjem kupoprodajnog ugovora raspolagao i suvlasničkim dijelom tužiteljice, odnosno jesu li tužiteljica odnosno drugotuženik bili savjesni i je li kupoprodajni ugovor zaključen između tuženika ništetan u odnosu na 1/2 dijela suvlasničkog dijela tužiteljice.

8. Sukladno odredbi čl. 329.a. st. 1. ZPP-a ovaj sud ispitao je pobijanu odluku samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

9. U reviziji prema odredbi čl. 386. ZPP-a stranka treba određeno obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir. 10. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice uz obrazloženje da nije dokazala da se radi o zajedničkoj imovini, odnosno da se ne radi o posebnoj imovini prvotuženika, ali i iz razloga što tuženika E. B. kao stjecatelja štiti načelo povjerenja u zemljišne knjige, iz čl.122. i čl. 123. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 – dalje u tekstu: ZVDSP), smatrajući da činjenica što je taj tuženik bio dugogodišnji susjed tužiteljice i tuženika M. S., a s obzirom da je on pravni laik (po zanimanju stolar) nije dovoljna za utvrđenje da je taj tuženik imao dovoljno razloga da posumnjati u to da je tužiteljica po osnovi bračne stečevine suvlasnica predmetne nekretnine u 1/2 dijela. Pri iznošenju navedenog shvaćanja utvrđuje da je i tužiteljica poštena, jer nije znala da prvotuženik prodaje kuću drugotuženiku, ali smatra da ta činjenica nije od utjecaja odnosno da tužiteljicu ne dovodi u povoljniju poziciju.

11. 1. Drugostupanjski sud smatra da je prvostupanjski sud iz utvrđenih činjenica izveo pogrešne zaključke o postojanju drugih činjenica na kojima je utemeljena presuda, a neke je bitne činjenice koje proizlaze iz izvedenih dokaza propustio uzeti u obzir, odnosno da je pogrešno primijenio pravilo o teretu dokazivanja bračne stečevine i da je izveo nepravilan zaključak o dobroj vjeri tuženika E. B., pa je prvostupanjsku presudu preinačio na temelju odredbe članka 373.a ZPP-a nakon što je utvrdio:

- da su tužiteljica i tuženik M. S. bili su u braku od 1967. do 2012.,

- da je tužiteljica do 2008. bila 35. godina zaposlena u L. (autokampu S.) kod P., a tuženik je do 1985. jedno vrijeme radio u skladištu Riviere, a potom zidarske poslove "na crno",

- da su tužiteljica i M. S. prvu kuću kupili su u K. početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća, na rate, od Općine P., da je bila u lošem stanju, i da su je morali popravljati,

- da je tuženik M. S. tvrdio da je kuću u K. kupio novcem koji je dobio od prodaje naslijeđene imovine u Bosni, a tužiteljica da su kuću otplatili od plaće, dok je novac od nasljedstva u dva navrata (oko 1990. i 2011.) utrošen na kupnju namještaja za kuću u K. i kombija (1.000,00 eura 2011.),

- da je tužiteljica tvrdila da je i ona sudjelovala u popravljanju kuće, miješanjem žbuke i dodavanjem materijala, što tuženik nije posebno poricao, osim što je navodio da je tu kuću popravljao godinama,

- da je sporna kuća u V. kupljena 2001., kada su tužiteljica i tuženik u nju i uselili, a kupljena je samo na ime tuženika M. S., kao i prethodna u K. i nesporno je kupljena od novca dobivenog prodajom kuće u K.,

- da je spornu kuću u V. prodao tuženik M. S. tuženiku E. B. 17. svibnja 2012. u vrijeme kada tužiteljice nije bilo u kući jer je oko mjesec i pol prije toga otišla iz kuće, najprije u bolnicu, a potom se nije vratila jer je suprug nikada nije zvao i bili su u lošim odnosima,

- da tužiteljica nije znala da prvotuženik namjerava prodati kuću drugotuženiku, ali je znala da namjerava prodati kuću jer mu nije odgovaralo susjedstvo i to otprilike pola godine prije nego je otišla iz kuće i

- da tuženik E. B. također stanuje u V., poznaje bračni par S. još od 2001., kada su oni tamo doselili, ima stolarsku radionicu neposredno uz spornu kuću u V., a kuću je kupio od tuženika M. S. koji je bio upisan kao samovlasnik i u to vrijeme nije vidio tužiteljicu niti je za nju pitao pa niti razmišljao gdje se ona nalazi.

11. 2. Cijeneći da je prvotuženik potvrdio da je otplaćivanje prve kupljene kuće trajalo godinu i pol dana, a da on nije dokazao kada je točno dobio novac od prodaje naslijeđene imovine u Bosni, drugostupanjski sud utvrđuje da kuća u K. nije kupljena od njegove posebne imovine, pogotovo kada je kuća kupljena na obročnu otplatu, nakon više godina trajanja braka, i kada su je supružnici zajedničkim radom renovirali, te zaključuje da se radi o imovini stečenoj zajedničkim radom bračnih drugova (tužiteljice i prvotuženika), dok prvotuženik svoju tvrdnju da je stečena od nasljedstva kao posebne imovine tuženik M. S. nije dokazao.

11. 3. Nadalje, cijeneći da je kuća u K. stečena u režimu Zakona o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine" broj 51/89-pročišćeni tekst), da su tužiteljica i prvotuženik bili zaposleni, da je tužiteljica više zarađivala, ali je da je prvotuženik izvodio zahtjevnije radove na popravku te kuće, te zaključuje da su njihovi udjeli udjeli u stjecanju te kuće jednaki.

11. 4. Cijeneći da je sporna kuća u V. kupljena novcem dobivenim od prodaje kuće u K., također zaključuje da je stečena kao zajednička imovina u jednakim udjelima a potom je zajedničkim radom i sredstvima i popravljana i održavana, sve u režimu Obiteljskog zakona koji je stupio na snagu 1. srpnja 1999. ("Narodne novine" broj 162/98) i Obiteljskog zakona iz 2003. ("Narodne novine" broj 116/03, 17/04, 136/04,107/07 i 61/11) te smatra da u ovom slučaju vrijedi neoboriva pretpostavka o suvlasništvu u ravnim dijelovima ako bračni drugovi nisu drugačije ugovorili.

11. 5. Vezano za pitanje dobre vjere stranaka prilikom stjecanja te kuće od strane tuženika E. B. drugostupanjski sud smatra da nije bitno što je u zemljišnim knjigama predmetna nekretnina upisana kao samovlasništvo jednog od supružnika, jer stjecatelja štiti načelo povjerena u zemljišne knjige samo ako je bio u dobroj vjeri odnosno ako u trenutku sklapanja posla a ni u trenutku kad je zahtijevao upis nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju (članak 122. st. 1. i 2. ZVDSP). Cijeneći da je tuženik E. B. kao stjecatelj bio dugogodišnji susjed bračnog para S., smatra da je mogao znati da kuća u V. nije posebna imovina supruga, već da se radi o zajedničkoj imovini stečenoj u braku, tim više što prilikom sklapanja ugovora nije ni pitao prodavatelja M. S. o tužiteljici, niti mu je palo na pamet da bi tužiteljica mogla biti suvlasnica kuće, što je, po drugostupanjskom sudu "u današnje vrijeme gotovo nepojmljivo", i što mu je rečeno da kuću prodaje jer da nema od čega živjeti, a tuženik E. B. nije ni tada našao za shodno pitati gdje će živjeti on i supruga kad proda kuću i je li supruga s tim suglasna.

11. 6. Slijedom navedenog drugostupanjski sud utvrđuje da tuženik E. B. nije bio u dobroj vjeri ni u trenutku sklapanja ugovora o prodaji ni u trenutku kad je zahtijevao upis jer je s obzirom na sve okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da kuća u cijelosti pripada tuženiku M. S. kao otuđivatelju pa nije mogao steći tužiteljičin dio nekretnine na temelju povjerenja u istinitost (članak 123. stavak 1. ZVDSP), dok vezano za dobru vjeru tužiteljice, utvrđuje da je ona nije znala da se kuća prodaje tuženiku E. B., ali je znala da njezin suprug namjerava prodati kuću pa ni ona nije savjesna, te cijeneći da u tim okolnostima nije zaštitila svoje pravo, ali da to u ovom slučaju nije ni bitno jer tuženik E. B. nije bio savjestan pa nema pravo na zaštitu stečenoga prava ni po načelu povjerenja u zemljišne knjige.

17. Slijedom navedenog ocjenjuje da je M. S. prodao tuđu stvar u 1/2 dijela, a da to ugovor o prodaji ne čini ništetnim, ali je tužiteljica kao suvlasnica u 1/2 dijela ovlaštena tražiti izmjenu zemljišnoknjižnog stanja.

18. 1. Pozivajući se na pogrešnu primjenu materijalnog prava prvotuženik u podnesenoj reviziji pogrešnim smatra zaključak drugostupanjskog suda o tome da je drugotuženik mogao znati da kuća u V. nije posebna imovina prvotuženika već da se radi o zajedničkoj imovini tužiteljice i prvotuženika stečenoj u braku. Smatra da sadržaj provedenih dokaza ne upućuje na takav zaključak, neovisno o tome što je tužiteljica bila u dobrim odnosima s drugotuženikom, jer su se rijetko posjećivali i što u razgovorima "nisu išli duboko" već se "radilo o površnim razgovorima", odnosno da nisu imali dublje odnose od površnih susjedskih. Stoga da nije bilo razloga za očekivati da drugotuženik istraži od prvotuženika kako je i na koji način predmetna nekretnina stečena. Uz navedeno smatra da činjenicu da je predmetna nekretnina bračna stečevina treba dokazivati, odnosno da se ta činjenica ne predmnijeva, a da nije teret na drugotuženiku da istražuje bilo kakav oblik odnosa tužiteljice i prvotuženika, kada je u vlasničkom listu prvotuženik u cijelosti bio upisan kao njezin vlasnik.

18. 2. I drugotuženik u podnesenoj reviziji smatra da se iz činjenice što je drugotuženik bio susjed drugotuženika ne može zaključiti da drugotuženik nije postupao u dobroj vjeri, neovisno o tome što je tužiteljica dugi niz godina bila u braku s prvotuženikom, s obzirom da je samo prvotuženik bio upisan kao isključivi vlasnik, dok postupanje tužiteljice u smislu nepoduzimanja nikakvih radnji glede zaštite svojih prava na predmetnoj nekretnini, bez obzira što su susjedi ne znači da je drugotuženik postupao nesavjesno i da bi samim time morao znati da tužiteljica polaže neka prava na predmetnoj nekretnini koju je on kupio. Tvrdi da je izneseno shvaćanje drugostupanjskog suda protivno pravnom shvaćanju revizijskog suda s izraženom u odlukama Rev-335/06-2 od 18. rujna 2007., Rev-1867/12-2 od 29. listopada 2013. i Revt 42/13-2 od 13. ožujka 2013., te Županijskog suda u Splitu broj Gž-34 608/15 od 3. prosinca 2015.

19. Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

20. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

21. S obzirom na vrijeme stjecanja bračne stečevine (tužiteljica i prvotuženik su u braku od 1967., do 2012., a prva kuća stranaka kupljena je osamdesetih godina) mjerodavno pravo u ovom postupku predstavljaju slijedeći propisi:

Članak 277. Zakona o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine", broj 11/78, 45/89 i 59/90 - dalje: ZBPO), kojim je propisano:

"Imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, ili potječe iz te imovine, njihova je zajednička imovina."

Članak 283. ZBPO-a, prema kojem: "Zajedničkom imovinom bračni drugovi raspolažu sporazumno."

Članak 248. Obiteljskog zakona (NN 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11, 61/11 - dalje: ObZ/03) kojim je propisano da je bračna stečevina imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine, a prema čl. 249. st.1. ObZ-a/03 bračni drugovi su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini, ako nisu drukčije ugovorili, dok je čl. 253. ObZ-a/03 određeno da imovina koju bračni drug ima u trenutku sklapanja braka, ostaje njegova vlastita imovina, a vlastita imovina je i ona koju je bračni drug stekao tijekom bračne zajednice na pravnom temelju različitom od navedenog u čl. 248. ovog zakona.

Članak 57. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09. i 153/09., u daljnjem tekstu: ZVDSP), koji glasi:

"Kad je stvar na temelju zakona u zajedničkom vlasništvu dvaju ili više zajedničara, nema utjecaja na to činjenica da je u zemljišnim knjigama ili bilo gdje drugdje prikazana kao vlasništvo samo nekoga od njih, osim prema trećim osobama čije se povjerenje u prometu štiti.“

Članak 61. ZVDSP-a kojim je propisano da:

"(1) Zajedničkim stvarima raspolažu zajedničari zajednički; pojedini od njih može stvarju raspolagati samo na temelju ovlasti koju su mu za to dali svi ostali. (2) Iznimno, od stavka 1. ovoga članka, a radi zaštite povjerenja u pravnom prometu, treća će osoba moći, na temelju pravnoga posla koji nije sklopljen sa svim zajedničarima, steći pravo vlasništva: - na pokretnoj stvari, ako je stvar pribavila na temelju naplatnog a posla, postupajući u dobroj vjeri, - na nekretninama pod pretpostavkama pod kojima se štiti povjerenje u zemljišne knjige ako vlasništvo nije bilo upisano u zemljišnim knjigama kao zajedničko. (3) Odredbe stavka 2. ovoga članka na odgovarajući se način primjenjuju i na stjecanje drugih stvarnih prava na zajedničkoj stvari.“

Člankom 124. stavak 1. ZVDSP-a, propisano je:

"Stjecatelj koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri stekao pravo vlasništva neke nekretnine, stekao je tu nekretninu kao da na njoj ne postoje tuđa prava, tereti ni ograničenja koja u tom trenutku nisu bila upisana, niti je iz zemljišnih knjiga bilo vidljivo da je zatražen njihov upis.“

Člankom 122. st. 2. ZVDSP-a propisano je:

"Stjecatelj je u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar ne pripada otuđivatelju. Prema st. 3. istog članka nedostatak dobre vjere ne može se predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.".

22. U smislu čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) raspolaganje tuđom stvari ne čini pravni posao na temelju kojeg se stječe pravo vlasništva na nekretnini ništetnim jer stjecatelj stječe pravo vlasništva na nekretnini upisom njega kao vlasnika u zemljišnu knjigu, sukladno čl.119. st. 1. u svezi s čl. 123. ZVDSP-a i čl. 8. st. 3. Zakona o zemljišnim knjigama (dalje: ZZK), ako je postupao u dobroj vjeri s povjerenjem u zemljišne knjige.

23. U odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-103/2008 od 14. lipnja 2011. (objavljena u "Narodnim novinama", broj 77/11), na koju se u ovoj pravnoj stvari pravilno pozvao drugostupanjski sud, uz ostalo, izražava se slijedeće pravno shvaćanje:

"…U vezi s navedenim, Ustavni sud napominje da je tužiteljica imala mogućnost zaštiti svoje pravo (zajedničkog) vlasništva sporne nekretnine jer je isključivo o njezinoj inicijativi ovisilo hoće li poduzeti odgovarajuće pravne radnje (zahtijevati upis, pokrenuti parnični postupak radi utvrđenja, zahtijevati zabilježbu spora, tražiti proglašenje ovrhe nedopuštenom i dr.). Međutim, tužiteljica nije poduzela nijednu od navedenih radnji, već je tužbu za utvrđenje svog suvlasničkog dijela podnijela tek tri (3) godine nakon donošenja rješenja o ovrsi, a njezin suprug, drugotuženik u tom parničnom postupku, priznao je tužbeni zahtjev.

Slijedom navedenog, Ustavni sud ocjenjuje da je u osobitim okolnostima konkretnog slučaja činjenica savjesnosti ili nesavjesnosti (prethodnog) postupanja tužiteljice bitna za pravilnu primjenu mjerodavnog materijalnog prava odnosno za prosudbu ima li mjesta primjeni načela povjerenja u zemljišne knjige.

U vezi s navedenim, Ustavni sud nadalje primjećuje da u času kad bračni drug koji je upisan kao isključivi vlasnik nekretnine raspolaže dalje tom nekretninom u korist treće osobe, zemljišnoknjižno stanje nije neistinito, već nepotpuno pa u korist treće osobe, ako su za to ispunjene pretpostavke, nastupaju pravni učinci zaštite povjerenja u potpunost, a ne u istinitost zemljišnih knjiga.

Ustavni sud ovom odlukom djelomično odstupa od svog dosadašnjeg stajališta o apsolutnoj ništavosti pravnog posla sklopljenog po (samo) jednom bračnom drugu, predmet kojeg je zajednička imovina bračnih drugova, uslijed koje (ništavosti) kod takvih raspolaganja ne vrijedi (derogira se) načelo povjerenja u zemljišne knjige u korist trećih (odluke broj: U-III-493/2002 od 13. listopada 2004. i U- III-821/2007 od 18. lipnja 2008. - vidi točke 6. i 7. obrazloženja te odluke).

Sukladno utvrđenjima u prethodnim točkama obrazloženja ove odluke, Ustavni sud smatra da će se u svakom pojedinačnom slučaju, uzimajući u obzir osobite okolnosti svakog konkretnog slučaja, valjanost pravnog posla morati procjenjivati ovisno o ponašanju, savjesnosti i dobroj vjeri svih sudionika određenog pravnog odnosa, uključujući i bračnog druga koji (eventualno) nije bio sudionik tog odnosa.“

24. Iz sadržaja navedene odluke vidljivo je da je i kod Ustavnog suda došlo do djelomičnog odstupanja od dotadašnjeg stajališta o apsolutnoj ništavosti pravnog posla sklopljenog po (samo) jednom bračnom drugu, predmet kojeg je zajednička imovina bračnih drugova, uz zaključak da je za ocjenu o pravnoj valjanosti odnosno nevaljanosti raspolaganja zajedničkom imovinom u odnosu na treće osobe bitna pretpostavka - postojanje savjesnosti i poštenja treće osobe.

25. Sud prvog stupnja, kako je navedeno utvrđuje da tužiteljica nije imala nikakvih saznanja o prodaji predmetne nekretnine, ali i da drugotuženik nije imao nikakvih saznanja da bi ona predstavljala bračnu stečevinu tužiteljice i prvotuženika, te smatra da predmetni ugovor nije ništetan jer drugotuženika štiti načelo povjerenja u zemljišne knjige iz čl. 122. i čl. 123. ZVDSP-a, dok drugostupanjski sud utvrđuje da drugotuženik nije postupao u dobroj volji, ali i da je tužiteljica znala da se kuća prodaje, ali nije znala da se kuća prodaje drugotuženiku, te da ni ona nije savjesna, ali da to nije bitno cijeneći da je prvotuženik drugotuženiku prodao tuđu stvar u 1/2 dijela, što ugovor o prodaji ne čini ništetnim u cijelosti, ali i da je pored toga tužiteljica kao suvlasnica u ½ dijela ovlaštena tražiti izmjenu zemljišnoknjižnog stanja.

26. Na temelju navedenog ovaj sud smatra da je za prosudbu o pravnoj valjanosti odnosno nevaljanosti raspolaganja zajedničkom imovinom u odnosu na treće osobe, odlučno postojanje savjesnosti i poštenja treće osobe (u ovom slučaju drugotuženika).

27. Iz činjeničnog utvrđenja drugostupanjskog suda, drugotuženik, kao treća osoba, nije bio savjesna stranka u postupku, dakle, bio je sudionik pravnog posla koji nije bio u dobroj vjeri pa time, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige nije stekao pravo sporne nekretnine u cijelosti (u ½ dijela) kao da na njoj ne postoje suvlasnička prava tužiteljice, koja u tom trenutku nisu bila upisana.

28. Pri tome, činjenica da je tužiteljica bila upoznata da prvotuženik namjerava prodati predmetnu nekretninu ta okolnost ništa ne mijenja jer je odlučna postupanje u dobroj vjeri od strane stjecatelja, odnosno ovdje drugotuženika.

29. Pored toga, u situaciji i kada su dva sudionika navedenog pravnog odnosa savjesna, odnosno kada je jedan od njih treća osoba - stjecatelj u dobroj vjeri, a druga je bračni drug koji nije bio sudionik pravnog posla (koji je za posljedicu imao prodaju-gubitak prava vlasništva), polazeći od svrhe i značaja odredbi o zaštiti povjerenja u zemljišne knjige (članak 122. ZVDSP-a), prednost u zaštiti stečenog prava ima treća savjesna osoba koja se poziva na načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige. Stoga je to pravilo i onda kada je bračni drug bio savjestan i nije znao za raspolaganja drugog bračnog druga, odnosno kada su stjecatelj i takav bračni drug istodobno bili u dobroj vjeri.

30. Slijedom iznesenog drugostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari neosnovan, neovisno od toga što je ocijenio da predmetni ugovor nije ništetan u ½ dijela.

31. Navodi revidenata kojima dovode u pitanje utvrđenja na temelju kojih je drugostupanjski sud zaključio da je drugotuženik postupao u dobroj vjeri, s obzirom da je, kako tvrde, trebalo zaključiti suprotno, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, koja je različita od ocjene na kojoj je pobijana odluka zasnovana, te sugeriraju prihvatiti činjenično stanje koje oni nalazi pravilnim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (čl. 385. ZPP-a) te navode ne može razmatrati ni ovaj sud.

32. Iz navedenih razloga revizije tuženika je valjalo odbiti reviziju, kao neosnovane, na temelju odredbe članka 393. ZPP-a.

Zagreb, 20. rujna 2022.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Žabčić, v.r.