REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1752/2019-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Branka Medančića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. R. B. S., OIB …, SR Njemačka, zastupanog po punomoćnici M. G., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu M. G. i M. M. u Z., protiv tuženika A. o. d.d. (ranije J. o. d.d.), OIB …, Z., zastupanog po punomoćniku D. L., odvjetniku u Odvjetničkom društvu G. & P. d.o.o. u Z., radi isplate, odlučujući o revizijama tužitelja i tuženika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-520/2018-2 od 11. listopada 2018., kojom presudom je djelomično potvrđena djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-5251/03-105 od 20. srpnja 2018., u sjednici održanoj 20. rujna 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o  j e:

I. Ukidaju se presuda Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž- 520/2018-2 od 11. listopada 2018. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-5251/03-105 od 20. srpnja 2018., u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 24.622,63 EUR sa zatraženim kamatama i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima parničnog postupka koji su nastali u povodu revizija, odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 35.043,79 EUR s kamatom koju je Zagrebačka banka d.d. davala na štedne uloge građana po viđenju u DEM od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. prosinca 2001., a od 1. siječnja 2002. do 31. prosinca 2007. s kamatom koju je Zagrebačka banka d.d. davala na štedne uloge građana po viđenju u EUR, dok od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i to na iznos od: 1.665,07 DEM od 1. travnja 2001. do 31. prosinca 2001. odnosno na iznos od 851,34 EUR od 1. siječnja 2002. do isplate, na iznos od 919,88 DEM od 1. srpnja 2001. do 31. prosinca 2001. odnosno na iznos od 470,33 EUR od 1. siječnja 2002. do isplate, na iznos od 958,68 EUR od 1. siječnja 2002. do isplate, na iznos od 958,68 EUR od 1. srpnja 2002. do isplate, na iznos od 979,38 EUR od 1. siječnja 2003. do isplate, na iznos od 979,38 EUR od 1. srpnja 2003. do isplate, na iznos od 989,58 EUR od 1. siječnja 2004. do isplate, na iznos od 494,79 EUR od 1. travnja 2004. do isplate, na iznos od 1.484,37 EUR od 1. siječnja 2005. do isplate, na iznos od 989,58 EUR od 1. srpnja 2005. do isplate, na iznos od 989,58 EUR od 1. siječnja 2006. do isplate, na iznos od 1.979,16 EUR od 1. siječnja 2007. do isplate, na iznos od 494,79 EUR od 1. travnja 2007. do isplate, na iznos od 494,79 EUR od 1. srpnja 2007. do isplate, na iznos od 994,86 EUR od 1. siječnja 2008. do isplate, na iznos od 994,86 EUR od 1. srpnja 2008. do isplate, na iznos od 1.005,90 EUR od 1. siječnja 2009. do isplate, na iznos od 1.005,90 EUR od 1. srpnja 2009. do isplate, na iznos od 3.090,24 EUR od 1. siječnja 2011. do isplate, na iznos od 1.030,80 EUR od 1. srpnja 2011. do isplate, na iznos od 1.040,34 EUR od 1. siječnja 2012. do isplate, na iznos od 1.040,34 EUR od 1. srpnja 2012. do isplate, na iznos od 1.063,08 EUR od 1. siječnja 2013. do isplate, na iznos od 1.063,08 EUR od 1. srpnja 2013. do isplate, na iznos od 2.131,44 EUR od 1. srpnja 2014. do isplate, na iznos od 1.083,48 EUR od 1. siječnja 2015. do isplate, na iznos od 1.083,48 EUR od 1. srpnja 2015. do isplate, na iznos od 1.474,96 EUR od 1. ožujka 2016. do isplate, na iznos od 737,48 EUR od 1. srpnja 2016. do isplate, na iznos od 1.153,20 EUR od 1. siječnja 2017. do isplate, na iznos od 1.153,20 EUR od 1. srpnja 2017. do isplate te na iznos od 783,44 EUR od 1. studenoga 2017. do isplate, te mu naknaditi parnični trošak za zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana." (točka I izreke).

Tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 47.062,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. srpnja 2018. do isplate (točka II izreke).

2. Drugostupanjskom presudom žalba tužitelja djelomično je odbijena kao neosnovana, a djelomično je prihvaćena pa je presuda suda prvog stupnja:

a) potvrđena u toč. I. izreke u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 24.622,63 EUR s kamatom koju je Z. b. d.d. davala na štedne uloge građana po viđenju u DEM od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. prosinca 2001., a od 1. siječnja 2002. do 31. prosinca 2007. s kamatom koju je Z. b. d.d. davala na štedne uloge građana po viđenju u EUR, dok od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i to:

- na iznos od 1.159,31 DEM od 1. travnja 2001. do 31. prosinca 2001., odnosno na iznos od 592,75 EUR od 1. siječnja 2002. do isplate, te na iznos od 505,76 DEM od 1. travnja 2001. do 10. rujna 2001.,

- na iznos od 454,20 DEM od 1. srpnja 2001. do 31. prosinca 2001., odnosno na iznos od 232,23 EUR od 1. siječnja 2002. do isplate, te na iznos od 465,68 DEM od 1. srpnja 2001. do 10. rujna 2001.,

- na iznos od 482,47 EUR od 1. siječnja 2002. do isplate,

- na iznos od 482,47 EUR od 1. srpnja 2002. do isplate,

- na iznos od 503,17 EUR od 1. siječnja 2003. do isplate,

- na iznos od 505,08 EUR od 1. srpnja 2003. do isplate,

- na iznos od 343,52 EUR od 1. siječnja 2004. do isplate,

- na iznos od 170,16 EUR od 1. siječnja 2004. do isplate,

- na iznos od 255,24 EUR od 1. travnja 2004. do isplate,

- na iznos od 595,56 EUR od 1. siječnja 2005. do isplate,

- na iznos od 166,84 EUR od 1. siječnja 2005. do isplate,

- na iznos od 500,51 EUR od 1. srpnja 2005. do isplate,

- na iznos od 417,09 EUR od 1. siječnja 2006. do isplate,

- na iznos od 83,45 EUR od 1. siječnja 2006. do isplate,

- na iznos od 1.001,40 EUR od 1. siječnja 2007. do isplate,

- na iznos od 247,43 EUR od 1. travnja 2007. do isplate,

- na iznos od 247,43 EUR od 1. srpnja 2007. do isplate,

- na iznos od 500,14 EUR od 1. siječnja 2008. do isplate,

- na iznos od 507,37 EUR od 1. srpnja 2008. do isplate,

- na iznos od 518,41 EUR od 1. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 518,41 EUR od 1. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 1.627,78 EUR od 1. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 551,15 EUR od 1. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 806,11 EUR od 1. siječnja 2012. do isplate

- na iznos od 1.040,34 EUR od 1. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 1.063,08 EUR od 1. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 1.063,08 EUR od 1. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos od 2.131,44 EUR od 1. srpnja 2014. do isplate,

- na iznos od 1.083,48 EUR od 1. siječnja 2015. do isplate,

- na iznos od 1.083,48 EUR od 1. srpnja 2015. do isplate,

- na iznos od 1.474,96 EUR od 1. ožujka 2016. do isplate,

- na iznos od 737,48 EUR od 1. srpnja 2016. do isplate,

- na iznos od 1.153,20 EUR od 1. siječnja 2017. do isplate,

- na iznos od 1.153,20 EUR od 1. srpnja 2017. do isplate,

- na iznos od 783,44 EUR od 1. studenoga 2017. do isplate,

b) preinačena u toč. I. izreke u preostalom dijelu te u toč. II. izreke te je suđeno:

"1. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 10.421,16 EUR s kamatom koju je Z. b. d.d. davala na štedne uloge građana po viđenju u DEM od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. prosinca 2001., a od 1. siječnja 2002. do 31. prosinca 2007. s kamatom koju je Z. b. d.d. davala na štedne uloge građana po viđenju u EUR, dok od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i to:

- na iznos od: 505,76 DEM od 11. rujna 2001. do 31. prosinca 2001. odnosno na iznos od 258,59 EUR od 1. siječnja 2002. do isplate,

- na iznos od 465,68 DEM od 11. rujna 2001. do 31. prosinca 2001. odnosno na iznos 238,10 EUR-a od 1. siječnja 2002. do isplate,

- na iznos od 476,21 EUR od 1. siječnja 2002. do isplate,

- na iznos od 476,21 EUR od 1. srpnja 2002. do isplate,

- na iznos od 476,21 EUR od 1. siječnja 2003. do isplate,

- na iznos od 474,30 EUR od 1. srpnja 2003. do isplate,

- na iznos od 316,20 EUR od 1. siječnja 2004. do isplate,

- na iznos od 159,70 EUR od 1. siječnja 2004. do isplate,

- na iznos od 239,55 EUR od 1. travnja 2004. do isplate,

- na iznos od 558,95 EUR od 1. siječnja 2005. do isplate,

- na iznos od 163,02 EUR od 1. siječnja 2005. do isplate,

- na iznos od 489,07 EUR od 1. srpnja 2005. do isplate,

- na iznos od 407,56 EUR od 1. siječnja 2006. do isplate,

- na iznos od 81,48 EUR od 1. siječnja 2006. do isplate,

- na iznos od 977,76 EUR od 1. siječnja 2007. do isplate,

- na iznos od 247,36 EUR od 1. travnja 2007. do isplate,

- na iznos od 247,36 EUR od 1. srpnja 2007. do isplate,

- na iznos od 494,72 EUR od 1. siječnja 2008. do isplate,

- na iznos od 487,49 EUR od 1. srpnja 2008. do isplate,

- na iznos od 487,49 EUR od 1. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 487,49 EUR od 1. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 1.462,46 EUR od 1. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 479,65 EUR od 1. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 234,23 EUR od 1. siječnja 2012. do isplate.

2. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 3.102,31 kn, sa zateznom kamatom tekućom od 11. listopada 2018. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju podnosi tužitelj na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske - dalje u tekstu: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima parničnog postupka. Predlaže preinačenje pobijane odluke u dijelu u kojem nije usvojen tužbeni zahtjev, podredno ukidanje pobijane odluke u dijelu u kojem nije usvojen tužbeni zahtjev, kao i prvostupanjske odluke i vraćanje predmeta na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

4. Protiv drugostupanjske presude reviziju podnosi i tuženik na temelju odredbe čl. 382. st. 1. ZPP, također zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima parničnog postupka. Predlaže preinačenje pobijane presude na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, uz naknadu mu troškova parničnog postupka.

5. Tužitelj u odgovoru na reviziju tuženika predlaže reviziju tuženika odbaciti, podredno odbiti te potražuje trošak sastava odgovora na reviziju.

6. Tuženik u odgovoru na reviziju tužitelja predlaže reviziju tužitelja odbaciti, podredno odbiti te potražuje trošak sastava odgovora na reviziju.

7. Revizija tužitelja je osnovana.

8. Revizija tuženika nije osnovana.

9. U predmetnoj pravnoj stvari drugostupanjski sud je donio odluku na temelju odredbe čl. 373.a ZPP, slijedom čega je dopuštena revizija na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP.

10. U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a ZPP).

11. Predmet spora je regresni zahtjeva tužitelja (stranog osiguratelja i nositelja socijalnog osiguranja njemačkog pravnog sustava), kojim potražuje od tuženika isplatu iznosa od 35.043,79 EUR s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačno određene iznose, koji iznos je na ime obiteljske mirovine za razdoblje od 24. prosinca 2000. do 31. listopada 2017. isplatio S. U., supruzi svog osiguranika L. U., hrvatskog državljanina, koji je smrtno stradao u prometnoj nesreći koja se dogodila 24. prosinca 2000. na županijskoj cesti br. 2040 između K. i D. V.

12. U postupku pred prvostupanjskim sudom nije bilo sporno da se prometna nesreća dogodila tako da je na bicikl kojim je upravljao L. U. naletjelo osobno vozilo osigurano kod tuženika, kojim je upravljao D. H., da je D. H. u vezi navedene nesreće pravomoćnom presudom Općinskog suda u Prelogu br. K-41/01-20 od 18.09.2002. proglašen krivim za počinjenje kaznenog djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine i sigurnosti prometa – izazivanjem prometne nesreće, opisanog u članku 272. st. 4. u vezi st. 2. i 1. Kaznenog zakona, jer brzinu kretanja vozila nije prilagodio noćnim uvjetima vožnje, posebice dometu vidljivosti oborenih svjetala, da je tužitelj rješenjem od 13. kolovoza 2001. S. U. priznao pravo na tzv. veliku obiteljsku mirovinu iza smrti supruga L. U., počevši od 24. prosinca 2000.

12.1. Prvostupanjski sud je ocijenio da iz izvedenog dokaza saslušanjem S. U. ne može s potrebnom sigurnošću zaključiti da je pokojni L. U. uzdržavao svoju suprugu, a osobito u kojoj bi visini to eventualno činio, slijedom čega je, primjenjujući pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP) odbio tužbeni zahtjev u cijelosti, jer tužitelj navedeno nije dokazao, odnosno da nije dokazao osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva.

13. Drugostupanjski sud smatra da je za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva relevantna odredba čl. 30. st. 1. Ugovora o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i SR Njemačke iz 1997. ("Narodne novine" – međunarodni ugovori, broj 7/98), kojim je određeno da osoba koja prema pravnim propisima jedne države ugovornice treba dobiti nadoknadu za štetu nastalu na području suvereniteta druge države ugovornice, a prema njenim propisima ima pravo na nadoknadu štete od treće osobe, tada pravo na nadoknadu prelazi na nositelja prve države ugovornice, prema pravnim propisima koji za njega vrijede, a druga država ugovornica priznaje taj prijelaz. Pravnim pravilom iz paragrafa 116. Socijalnog zakonika SR Njemačke propisano je da na nositelja osiguranja koji je korisnicima naknade štete bio dužan pružiti davanja prelazi pravo na zahtjev za naknadu štete koju su osiguranici (ili u slučaju njihove smrti oni na koje to pravo prelazi) mogli ostvarivati po drugim zakonskim propisima. Stoga, budući da je tužitelj kao osiguratelj primjenom navedenog Zakonika (paragraf 46) bio dužan udovici svog osiguranika priznati pravo na veliku obiteljsku mirovinu, što je i učinio te je dužne iznose i isplatio, to je pravo neposredno oštećene osobe S. U., na temelju pravila iz paragrafa 116. Socijalnog zakonika SR Njemačke prešlo na tužitelja, koji je time stupio u njezinu pravnu poziciju prema tuženiku i u predmetnoj parnici ostvaruje pravo na zahtjev oštećene, koji je na njega prešao subrogacijom.

13.1. Nadalje, drugostupanjski sud ocjenjuje da iznosi isplaćeni S. U. s osnova obiteljske mirovine po svojoj prirodi predstavljaju naknadu zbog izgubljenog uzdržavanja, tj. rentu, a da bi tužitelj imao pravo regresa od tuženika za tako isplaćene iznose, potrebno je da su se ostvarile pretpostavke na temelju kojih bi oštećenica po domaćem pravu mogla ostvariti u Republici Hrvatskoj naknadu štete zbog izgubljenog uzdržavanja. Dakle, primjenom pravila iz paragrafa 116. Socijalnog zakonika SR Njemačke u vezi s odredbom čl. 30. st. 1. Ugovora o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i SR Njemačke, koji je po pravnoj snazi iznad domaćih zakona, tužitelj ima pravo na regres u visini iznosa koje bi udovica S. U. mogla ostvariti na ime naknade štete zbog izgubljenog uzdržavanja po propisima Republike Hrvatske, a maksimalno do visine iznosa koje je tužitelj njoj isplatio. 13.2. Drugostupanjski sud je utvrdio da je pok. L. U. polovinu svojih primanja - 1.500,00 kn mjesečno - davao za potrebe supruge, a tako sve do 29. rujna 2011. kada bi po redovnom tijeku stvari navršio 65 godina života i ostvario uvjete za redovnu starosnu mirovinu, kada bi i dalje uzdržavao suprugu, no da tužitelj za daljnje razdoblje nije dokazao visinu iznosa, stoga da nije dokazao da ima pravo na regres za razdoblje nakon 29. rujna 2011. Drugostupanjski sud ocjenjuje da se samo za razdoblje od 24. prosinca 2000. do 28. rujna 2011. može sa sigurnošću zaključiti da bi S. U. po domaćim propisima imala pravo na naknadu štete koju trpi gubitkom uzdržavanja, i u kojem iznosu, pri čemu treba uzeti u obzir i doprinos pok. L. U. nastanku štetnog događaja i štete, koji po ocjeni drugostupanjskog suda iznosi 60%, u kojem omjeru se tuženik oslobađa od odgovornosti za štetu, na temelju odredbe čl. 177. st. 3. ZOO. Stoga je ocijenjeno da bi S. U. imala pravo na naknadu štete po osnovi izgubljenog uzdržavanja zbog smrti supruga u razdoblju od 24. prosinca 2000. do 28. rujna 2011. u iznosu od 1.500,00 kn mjesečno umanjenom za 60% po osnovi doprinosa L. U. nastanku štetnog događaja i štete, dakle u iznosu od 600,00 kn mjesečno, u kojem iznosu je po ocjeni drugostupanjskog suda osnovan tužbeni zahtjev za regresnu isplatu. Stoga je utvrdio koliko je tužitelj isplatio na ime obiteljske mirovine te u kojem iznosu ima pravo na regres, od isplaćenog dijela, slijedom čega je u dijelu prihvatio tužbeni zahtjev. Tužbeni zahtjev je odbijen za razdoblje od 29. rujna 2011. do 31. listopada 2017. jer tužitelj u tom dijelu nije dokazao osnovanost odnosno visinu svog regresnog zahtjeva, kao i u dijelu za razdoblje od 24. prosinca 2000. do 28. rujna 2011. kojim se potražuju iznosi preko osnovano utvrđenih, tako da je prema ocjeni drugostupanjskog suda tužbeni zahtjev neosnovan u ukupnom iznosu od 24.622,63 EUR.

U odnosu na reviziju tužitelja

14. Tužitelj neosnovano ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP učinjene pred drugostupanjskim sudom. Protivno navodima revizije, pobijana presuda je jasna i neproturječna, a takvi su i razlozi o odlučnim činjenicama, slijedom čega se drugostupanjska presuda može ispitati pa ovaj revizijski razlog nije ostvaren.

15. Kao što tužitelj i sam navodi u reviziji, nižestupanjski sudovi pravilno navode da je za utvrđivanje prava na regres inozemne osobe socijalnog osiguranja mjerodavno njemačko pravo. Naime, za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva, a s obzirom na vrijeme nastanka štetnog događaja (24. prosinca 2000.) relevantne su odredbe čl. 30. st. 1. Ugovora o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i SR Njemačke ("Narodne novine", međunarodni ugovori broj 7/98 - dalje u tekstu: međunarodni ugovor), gdje je propisano da ako osoba koja prema pravnim propisima jedne države ugovornice treba dobiti naknadu za štetu nastalu na području druge države ugovornice, a prema njezinim propisima ima pravo na naknadu štete od treće osobe, ovo pravo na naknadu prelazi na nositelja prve države ugovornice prema pravnim propisima koji važe za njega. Dakle, navedena odredba Sporazuma sadrži pravila za određivanje mjerodavnog prava, iz koje proizlazi da je za utvrđivanje prava na regres inozemne osobe socijalnog osiguranja (tužitelja) za isplaćene naknade štete oštećeniku mjerodavno pravo SR Njemačke, dok se pravo osiguranika oštećenog na području druge države ugovornice na naknadu štete ocjenjuje prema domaćem pravu.

16. U okolnostima konkretnog slučaja tužitelj kao nositelj socijalnog osiguranja je udovici svog osiguranika, zbog gubitka uzdržavanja uzrokovanog smrću supruga za koju je odgovoran osiguranik tuženika, isplaćivao obiteljsku mirovinu, zbog čega u visini izvršenih isplata postavlja regresni zahtjev prema osiguraniku tuženika odgovornog za štetu.

17.1. Tužitelj osnovano zahtijeva isplatu iznosa kojeg je isplatio, razmjerno doprinosu njegova osiguranika štetnom događaju, jer je pravo neposredno oštećenih (supruge pok. tužiteljevog osiguranika) na naknadu štete od treće osobe prema propisima SR Njemačke prešlo na tužitelja kao nositelja osiguranja njemačkog pravnog sustava. Pritom je pogrešno shvaćanje suda drugog stupnja da je za osnovanost tužbenog zahtjeva odlučno u kojoj visini je pokojni/osiguranik tužitelja za života uzdržavao suprugu, već je odlučno je li na tužitelja, koji je nakon smrti svog osiguranika isplaćivao njegovoj udovici obiteljsku mirovinu, prešlo pravo zahtijevati vraćanje isplaćenih iznosa od odgovorne osobe.

17.2. Naime, prelazak prava regresa na tužitelja ocjenjuje se (na temelju međunarodnog ugovora) prema njemačkom zakonu odnosno članku 116. st. 1. Zakona o socijalnom osiguranju (Sozialgesetbuch) koji propisuje da zahtjev za naknadu štete koji se temelji na drugim zakonskim propisima prelazi na nositelja osiguranja ili nositelja socijalne pomoći ukoliko ovaj na temelju štetnog događaja mora isplaćivati socijalna davanja koja služe otklanjanju štete iste vrste i koja se odnose na isto razdoblje kao i naknada štete koju treba nadoknaditi štetnik.

17.3. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeto je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-x 370/14-2 od 5. studenog 2014., Rev-x 987/2012-3 od 5. ožujka 2014., Revx-166/15 od 15. veljače 2020.

18. Obzirom da zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu ocijenjene relevantne činjenice i okolnosti u pogledu visine tužbenog zahtjeva, valjalo je prihvatiti reviziju tužitelja te u pobijanom dijelu ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu, na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP. Stoga je odlučeno kao u izreci rješenja pod točkom I.

U odnosu na reviziju tuženika

19. Tuženik neosnovano ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP. Protivno navodima revizije, pobijana presuda je jasna i neproturječna, a takvi su i razlozi o odlučnim činjenicama, slijedom čega se drugostupanjska presuda može ispitati pa ovaj revizijski razlog nije ostvaren. 20. Kao što je već naprijed navedeno, u pogledu primjene materijalnog prava, za utvrđivanje prava na regres inozemne osobe socijalnog osiguranja (tužitelja) za isplaćene naknade štete oštećeniku mjerodavno je pravo SR Njemačke i to čl. 116. st. 1. njemačkog Zakona o socijalnom osiguranju, jer je isplatom davanja obiteljske mirovine od strane tužitelja na istoga prešlo pravo tražiti regres isplaćenih iznosa od tuženika kao osiguratelja štetnika. Međunarodni ugovori su iznad nacionalnih zakona, a propisi Njemačke daju pravo tužitelju da traži regres isplaćenih iznosa. Stoga nisu osnovane tvrdnje tuženika o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Također je drugostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare, navodeći da se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina, obzirom se radi o regresnom zahtjevu prema osiguratelju štetnika.

21. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je odbiti reviziju tuženika i odlučiti kao u izreci presude.

22. O troškovima cjelokupnog postupka odlučit će se u konačnoj odluci (čl. 166. st. 3. ZPP).

Zagreb, 20. rujna 2022.

Predsjednik vijeća:

Branko Medančić, v.r.