REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 4253/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Branka Medančića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja privremenog staratelja ostavine P. P., odvjetnika u Z., protiv tuženice Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Z., OIB:..., zastupane po punomoćnici S. M. P., odvjetnici u Z., uz sudjelovanje umješača na strani tužitelja P. S. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici I. S., odvjetnici u Z., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-3477/17-2 od 12. prosinca 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-349/15-102 od 31. ožujka 2017., u sjednici održanoj 20. rujna 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je ništav i da ne proizvodi pravne učinke ugovor o darovanju za slučaj smrti sklopljen 26. srpnja 1991. između darovateljice - sada pok. M. A. i daroprimca - tuženice, u dijelu čl. 1. kojim su predmet darovanja nekretnine pobliže opisane u toč. I. izreke, dok je tužbeni zahtjev odbijen u odnosu na pokretnine pobliže opisane u toč. II. izreke. Odbijen je i alternativni tužbeni zahtjev na poništenje istog ugovora (toč. III. izreke) te određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (toč. IV. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda u toč. II., III. i IV. izreke (toč. I. izreke); nadalje, odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. I. i IV. izreke (toč. II. izreke). Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka (toč. III. izreke) kao i zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu (toč. IV. izreke).

3. Protiv toč. II. i IV. izreke drugostupanjske presude tuženica podnosi reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), a iz razloga navedenog u odredbi čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP. Potražuje trošak sastava revizije.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija tuženice nije osnovana.

6. Pobijana presuda ispitana je samo u onom dijelu u kojem se revizijom pobija i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a st. 1. ZPP) pri čemu je uzeto u obzir da je odredbom čl. 386. ZPP propisano da stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi da se neće uzeti u obzir.

7. Predmet spora u ovom stadiju postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavosti ugovora o darovanju za slučaj smrti od 26. srpnja 1991. u dijelu čl. 1. kojim su predmet darovanja nekretnine darovateljice, a iz razloga nedostatka propisane forme.

8. Nakon provedenog postupka nižestupanjski sudovi su utvrdili sljedeće:

- da su dana 26. srpnja 1991. darovateljica - sada pok. M. A. i daroprimac - tuženica, sklopili ugovor o darovanju za slučaj smrti kojim je ugovorena predaja nekretnina nakon smrti darovateljice, te je potpis darovateljice ovjeren od strane Općine C. Z.;

- da je predmetni ugovor o darovanju potpisan od strane ugovornih strana ali nije sačinjen u formi sudskog zapisnika;

- da tuženica nije stupila u posjed nekretnina nakon smrti darovateljice niti se uknjižila kao vlasnik istih;

- da je rješenjem broj O-4350/94 od 18. svibnja 1994., u ostavinskom postupku iza smrti darovateljice, postavljen privremeni staratelj ostavine, dok je prednik umješača sada pok. R. S. njen oporučni nasljednik u odnosu na svu njenu imovinu temeljem oporuke od 27. prosinca 1993.

9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, suprotno tvrdnji tuženice, pravilno su nižestupanjski sudovi, kada su tužbeni zahtjev u pobijanom dijelu prihvatili, primijenili materijalno pravo, iz paragrafa 943. Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ) koja su se kao pravna pravila primjenjivala temeljem odredbe čl. 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije („Službeni list FNRJ“, broj 86/46), prema kojem je pravnom pravilu za ugovor o darovanju bez prave predaje stvari potrebna pisana forma. Naime, za prosudbu valjanosti i pravnih učinaka ugovora o darovanju sklopljenih do 1. siječnja 2006. kao dana stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05), primjenjuju se odredbe paragrafa 938. do 956. OGZ.

10. Nadalje, prema pravilu iz paragrafa 956. OGZ, darovanje koje se ima ispuniti tek nakon smrti daroprimca, valjano je kao zapis ako se pazilo na formu koju zakon propisuje, odnosno kao pogodba ako je o tome sačinjena pisana isprava.

11. Propisana pisana forma je forma sudskog zapisnika kako to pravilno zaključuju nižestupanjski sudovi, a koje pravno shvaćanje je izraženo u nizu odluka ovog revizijskog suda pa tako i u odlukama broj Rev 1916/87 od 23. veljače 1988. (ugovor o darovanju nekretnina mora biti zaključen u formi sudskog zapisnika, a ako nije ima pravni učinak samo ako je izvršena prava predaja), broj II Rev 36/76 od 26. svibnja 1976. (za valjanost ugovora o darovanju za slučaj smrti traži se da je sačinjena u obliku sudskog zapisnika, a nije dovoljan samo pismeni oblik ugovora), broj Rev 2432/1997-2 od 16. veljače 2000. (da bi ugovor o darovanju za slučaj smrti bio valjan, morao je biti sastavljen u obliku sudskog akta - zapisnika), broj Rev 669/1997- 2 od 17. listopada 2000. („..darovanje za slučaj smrti kao posebna vrsta darovnog ugovora, predstavlja strogo formalni ugovor za čiju je valjanost potrebna forma sudskog zapisnika, a to slijedi iz samog karaktera tog darovanja, koje se ima ispuniti tek nakon smrti darovatelja - prenijeti vlasništvo na daroprimca, i za koje je akt zaključenja ugovora vremenski nužno odvojen od akta izvršenja, a za takvo se darovanje traži forma sudskog zapisnika.“), broj Rev 2759/11-4 od 18. prosinca 2012. („.. odredbom čl. 52. st. 1. toč. 4. bivšeg Zakona o javnim bilježnicima iz 1930. bilo je propisano da je za valjanost ugovora o darovanju bez prave predaje potrebna forma javnobilježničkog akta. Odlukom AVNOJA-a o ukidanju javnih bilježnika od 17. studenoga 1944. na području Jugoslavije ukinuta su sva javna bilježništva, a poslovi koje su do tada vodili javni bilježnici prešli su u nadležnost sudova. Od tada, pa do stupanja na snagu Zakona o javnom bilježništvu - Narodne novine" 78/93, za valjanost darovnog ugovora bez prave predaje bila je potrebna forma sudskog zapisnika. Prema odredbi čl. 70. st. 1. ZOO ugovor koji nije sklopljen u propisanoj formi nema pravni učinak ako iz cilja propisa kojim je određena forma ne proizlazi što drugo. Stroža forma ugovora o darovanju bez prave predaje propisana je upravo radi izbjegavanja lakomislenosti preuzimanja obveza darodavca u situaciji kad predmet darovanja nije predan u neposredan posjed, te predstavlja uvjet za valjanost ugovora. Stoga je za zaključiti da iz cilja propisa kojima je predviđena stroža forma ugovora ne proizlazi što drugo dakle, da nema iznimke predviđene odredbom čl. 70. st.1. ZOO.“) i dr.

12. Pritom, pravilno su se sudovi pozvali i na odredbu čl. 9. Zakona o prometu zemljišta i zgrada („Narodne novine“, broj 52/73) koji je vrijedio do 1. siječnja 1997. kao dana stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96), prema kojoj odredbi je za valjanost ugovora o prijenosu prava vlasništva nužna pisana forma.

13. Sudovi također pravilno smatraju da ugovor u tom dijelu nije konvalidirao (prema odredbi čl. 73. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine", broj 53/91, 73/91,

3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO, ugovor za čije se sklapanje zahtijeva pisana forma smatra se pravovaljanim, iako nije zaključen u toj formi, ako su ugovorne strane izvršile, u cijelosti ili u pretežnom dijelu, obveze koje iz njega proizlaze), jer nije došlo do predaje posjeda (a pravni temelj detencije nekretnina od strane prednika umješača nalazi se u rješenju Općinskog suda u Zagrebu od 27. srpnja 1994. kojim je on određen čuvarem nekretnina te su mu od strane suda predani ključevi stana), niti da ima mjesta konverziji jer nisu zadovoljene pretpostavke postojanja nekog drugog ugovora. S tim u vezi, posebice je za naglasiti da predmetni ugovor nema elemente ugovora o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju jer je ugovorena naknada u iznosu od 1.500 DEM mjesečno (čl. II.4. ugovora) predviđena na ime autorskog honorara i suradnje darovateljice sa kustosom tuženice u svezi uređivanja spomen zbirke slika R. i I. A., dok u odnosu na nekretnine nije ugovorena nikakva protučinidba daroprimca.

14. Prvostupanjski sud ocijenio je sve pravno relevantne okolnosti i, sukladno iznijetim činjenicama i predloženim dokazima, na temelju ocjene tih dokaza i rezultata cjelokupnog postupka, donio svoju odluku, a isto tako drugostupanjski sud je pravilno na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja ocijenio sve navedene žalbene razloge, pa ovaj sud upućuje na razloge drugostupanjske presude, koje u cijelosti prihvaća, temeljem odredbe čl. 396.a ZPP.

15. Pritom, nije došlo do povrede ustavnih prava na jednakost niti je tuženica na bilo koji način bila onemogućena u podnošenju pravnog lijeka.

16. Na internetskim stranicama uz ovu presudu objavit će se presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-3477/17-2 od 12. prosinca 2017.

17. Zbog svega navedenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, na temelju odredbe čl. 393. ZPP u vezi čl. 396.a ZPP, valjalo je reviziju tuženice odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 20. rujna 2022.

Predsjednik vijeća:

Branko Medančić, v.r.