REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 44/2020.-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća te dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optužene M. V.-Ć- i drugih, zbog kaznenih djela iz članka 246. stavka 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17. 118/18. – dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, optužene M. V.-Ć- i optuženog M.

V. podnesenih protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 4. listopada 2019. broj K-46/2018., u sjednici održanoj 20. rujna 2022.,

p r e s u d i o  j e:

I. Prihvaća se djelomično žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni u odnosu na optuženog M. V. na način da se optuženom M. V. za kazneno djelo iz članka 246. stavaka 1. i 2. KZ/11., opisano pod točkom 1., na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11., utvrđuje kazna zatvora 1 (jedna) godina, dok se za kazneno djelo iz članka 248. KZ/11., opisano pod točkom 2. izreke prihvaća po prvostupanjskom sudu utvrđena kazna zatvora 6 (šest) mjeseci, nakon čega se taj optuženik, uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11., osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora 1 (jedna) godina i 4 (četiri) mjeseca.

II. Žalba državnog odvjetnika u ostalom dijelu, a žalbe optužene M. V.-Ć- i optuženog M. V. u cijelosti odbijaju se kao neosnovane te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. U točki 1. pobijane presude optužena M. V.-Č. i optuženi M. V. proglašeni su krivima da su počinili kazneno djelo iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11., a u točki 2. da su počinili kazneno djelo iz članka 248. KZ/11., sve uz primjenu članka 51. KZ/11. (stjecaj kaznenih djela).

I Kž 44/2020.-7

1.1. Optuženoj M. V.-Č. je za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11., uz primjenu članka 48. stavka 2. u vezi s člankom 49. stavkom 1. točkom 4. KZ/11. utvrđena kazna zatvora osam mjeseci, a za kazneno djelo iz članka 248. KZ/11. joj je na temelju te odredbe utvrđena kazna zatvora tri mjeseca. Na temelju članka 51. stavka 1. i 2., uz primjenu članka 48. stavka 2. u vezi s člankom 49. stavkom 1. točkom 4. KZ/11. optuženica je osuđena na jedinstvenu kaznu zatvora devet mjeseci. Na temelju članka 56. KZ/11. izrečena joj je uvjetna osuda pa jedinstvena kazna zatvora na koju je osuđena neće biti izvršena ako optuženica u roku dvije godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

1.2. Optuženom M. V. je za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11., uz primjenu članka 48. stavka 2. u vezi s člankom 49. stavkom 1. točkom 4. KZ/11. utvrđena kazna zatvora deset mjeseci, a za kazneno djelo iz članka 248. KZ/11. mu je na temelju te odredbe utvrđena kazna zatvora šest mjeseci. Na temelju članka 51. stavka 1. i 2., uz primjenu članka 48. stavka 2. u vezi s člankom 49. stavkom 1. točkom 4. KZ/11. optuženik je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora jedanaest mjeseci. Na temelju članka 56. KZ/11. izrečena mu je uvjetna osuda pa jedinstvena kazna zatvora na koju je osuđen neće biti izvršena ako optuženik u roku tri godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

1.3. Na temelju članka 77. KZ/11. i članka 560. stavka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08.) utvrđeno je da 2.160.544,30 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženi M. V. ostvario kaznenim djelom iz točke 1. pobijane presude te da je taj iznos imovina Republike Hrvatske. Optuženom M. V. naloženo je da taj iznos uplati u korist proračuna Republike Hrvatske u roku 15 dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

1.4. Na temelju članka 148. stavka 6. ZKP/08. oboje su optuženika u cijelosti oslobođeni plaćanja troškova kaznenog postupka koji padaju na teret proračunskih sredstava.

2. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 467. točke 1. u vezi s člankom 468. stavkom 1. točkom 11. ZKP/08. i zbog odluke o kazni. Zamjenica glavnog državnog odvjetnika je djelomično odustala od žalbe u odnosu na žalbeni razlog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., a ostala je kod žalbe podnesene zbog odluke o kazni (dopis KŽ-DO-188/2020. od 19. veljače 2020.).

3. Prvostupanjsku presudu pobija optužena M. V.-Č. po branitelju, odvjetniku M. M., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni i troškova kaznenog postupka. Predlaže da se prvostupanjska presuda ukine. Optuženica je podnijela i odgovor na žalbu državnog odvjetnika i predložila da se ta žalba odbije, a „usvoji“ njena žalba.

4. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio i optuženi M. V. po branitelju, odvjetniku T. B., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U žalbi je

I Kž 44/2020.-7

predloženo „da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači i oslobodi okrivljenika od optužbe, odnosno podredno da istu ukine i vrati na ponovni postupak“. Optuženik je i zatražio obavijest o sjednici.

5. Spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske (članak 474. stavak 1. ZKP/08.).

6. Na sjednicu nisu pristupili uredno pozvani državni odvjetnik, optuženi M. V. i njegov odvjetnik T. B. pa je sjednica održana u njihovoj odsutnosti (članak 475. stavak 4. ZKP/08.).

7. Žalba državnog odvjetnika djelomično je osnovana. Žalbe oboje optuženika nisu osnovane.

8. Optužena M. V.-Č. smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka jer je „izreka pobijanog rješenja u suprotnostima sa obrazloženjem istog“ i da „obrazloženje pobijanog rješenja u sebi ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama“.

8.1. Najprije treba navesti da je prvostupanjski sud donio presudu, a ne rješenje kako se to dva puta pogrešno navodi u žalbi optuženice. Nadalje, žaliteljica za opisanu žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka ne navodi razloge. Žalbeni razlozi se u svojoj biti sastoje od činjeničnih prigovora koji izražavaju nezadovoljstvo pobijanom presudom. Naime, izreka presude nije u suprotnosti s njenim obrazloženjem, a obrazloženje sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama. Žaliteljica se s njime ne slaže, ali time prigovara činjeničnim utvrđenjima pa nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju se pogrešno i neosnovano poziva.

8.2. Žaliteljica tako tvrdi „da nije jasno iz kojeg razloga se smatra da je ostvarena protupravna imovinska korist u iznosu od 2.160.544,30 kuna“ te da „nije u cijelosti utvrđeno koliki su zaista bili troškovi trgovačkog društva“. No, prvostupanjski je sud vrlo razložno i iscrpno obrazložio kako i zašto je utvrdio protupravnu imovinsku korist u navedenome iznosu. Ti su razlozi na stranicama 22 do 28 prvostupanjske presude. Ovaj sud ih prihvaća jer je raščlamba prvostupanjskog suda logična i zdravorazumska. Stoga žalitelje upućuje na navedene razloge prvostupanjske presude. Ipak, treba navesti i sljedeće.

8.2.1. U postupku nije sporno da su oboje optuženika podizali gotovinu s računa trgovačkog društva u kojem su bili odgovorne osobe. Optuženi M. V. naveo je na što je trošen podignuti novac. Neke troškove prvostupanjski je sud utvrdio da su opravdani, a za neke je utvrdio da nisu. Za to je dao vrlo opširne i detaljne razloge na temelju izvedenih dokaza, ponajprije nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještačenja i mnogobrojnih svjedoka. Te je dokaze prvostupanjski sud raščlanio svakoga za sebe i u međusobnoj povezanosti. Razloge (ne)prihvaćanja pojedinih troškova prvostupanjski je sud detaljno i logično obrazložio. Žalba ne navodi dobre razloge zbog kojih bi činjenična raščlamba prvostupanjskog suda u pogledu iznosa imovinske koristi bila dovedena u sumnju.

I Kž 44/2020.-7

8.3. Optuženica u žalbi navodi i da „nije jasno na temelju kojih parametara je zaključeno da je … postupala u svojstvu supočinitelja, odnosno da je postojao prethodni dogovor, te u čemu se sastoji namjera“ optuženice. No, prvostupanjski je sud i ta činjenična i pravna pitanja jasno, detaljno i pravilno razložio (stranice 28 do 31 pobijane presude). Te razloge prihvaća i ovaj sud jer je raščlamba prvostupanjskoga sud logična i jasna.

8.3.1. Naime, pravilno je utvrđenje da su optuženici „dogovorno podijelili uloge u obiteljskoj tvrtki“ (stranica 28 prvostupanjske presude, prvi odlomak odozdo). To proizlazi iz njihovih iskaza. Optuženica je bila direktorica društva i kao takva sudjelovala u poslovanju društva potpisivanjem poslovne dokumentacije. Znala je za njenu ulogu, ovlasti i dužnosti tim više jer je bila i direktorica u drugome povezanom društvu. Supočiniteljske radnje, objektivne i subjektivne sastavnice krivnje optuženicu pravilno su i potpuno obrazložene u pobijanoj presudi.

8.4. Optuženica u žalbi ponavlja tvrdnje iz iskaza da nije ništa znala o poslovanju društva i da je imala „podređenu ulogu … autoritetu roditelja“. Takvu je obranu pravilno otklonio prvostupanjski sud. Optuženica je bila direktorica društva, a bila je i direktorica i u jednom povezanom društvu pa su joj svakako bile poznate ovlasti i dužnosti funkcije koju je obavljala. Osim toga, ona je prema pravilnom utvrđenju prvostupanjskog suda potpisivala i poslovnu dokumentaciju društva (bianco zadužnicu) i sudjelovala kao odgovorna osoba u poreznom nadzoru društva. Zato je raščlamba prvostupanjskog suda kojom je otklonio obranu optuženice i utvrdio njenu kaznenopravnu odgovornost pravilna i logična.

9. Optuženi M. V. u žalbi prepričava bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. navodeći je kao žalbenu osnovu. No ne navodi žalbene razloge koji bi predstavljali postojanje te bitne povrede. Razlozi su činjenične prirode pa u odnosu na tu žalbenu osnovu mutatis mutandis vrijedi ono što je rečeno pod 8.1.

10. Optuženik dalje u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud „propustio uopće utvrditi tko je član društva … te da li je ista osoba kao član društva mogla pristupiti isplati dobiti“. Okolnost tko su sve članovi društva pravno su neodlučni za kaznenopravnu odgovornost optuženika koji je nesporno bio prokurist. Osim toga, u spisu postoje podaci o članovima društva koji su jasni iz povijesnih izvadaka iz sudskog registra. Tu je dokumentaciju prvostupanjski sud pročitao u dokaznom postupku. Okolnost da prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude nije poimence naveo članove društva nema utjecaja na pravilnost i potpunost činjenične i pravne raščlambe prvostupanjskoga suda. U odnosu na isplatu dobiti iz poslovanja društva više je u odlomcima 11. do 11.3.

10.1. Optuženik u žalbi navodi i da „nije dokazan subjektivni element za učin ovih kaznenih djela, odnosno namjera … već je sud ovaj zaključak izveo isključivo iz nesporne činjenice podizanja gotovine s poslovnog računa društva“. Nije točno da je utvrđenje o izravnoj namjeri optuženika izvedeno samo iz nesporne činjenice podizanja gotovog novca s poslovnog računa. Prvostupanjski je sud detaljno utvrdio i

I Kž 44/2020.-7 obrazložio (ne)prihvaćanje optuženikove obrane o trošenju podignutoga novca na poslovanje društva. Ako optuženik veći dio podignutoga novca nije potrošio na poslovanje društva i ako ne tvrdi da je imao drugi zakoniti razlog za podizanje toga novca (primjerice, isplata dobiti; vidi pod 11. do 11.3.), onda je jedini logični zaključak da je novac za koji je proglašen krivim protupravno zadržao za sebe. Stoga je zaključak prvostupanjskog suda i izravnoj namjeri optuženika potpun i pravilan (stranica 31 prvostupanjske presude, četvrti odlomak odozgo).

11. Optužena M. V. Č. u žalbi navodi i sljedeće: „temeljna funkcija trgovačkih društva je da svojim vlasnicim i involviranim osobama stvara prihod … te dobit svojim vlasnicima [pa] nije jasno iz kojeg se razloga dizanje novca s bankomata tretira kao radnja podložna kaznenom gonjenju [a ta] radnja bi se trebala tretirati kao povlačenje dobiti, a na koju bi se onda razrezao porez“. Optuženi M. V. navodi i da „prvostupanjski sud nije utvrdio … da li članovi društva imaju mogućnosti isplate dobiti iz imovine društva“. Smatra da su članovi društva „u određenim situacijama ovlašteni na isplatu dobiti iz imovine društva“ i da se zato „svaka isplata ne može sama po sebi smatrati povredom čl. 430. i 252. ZTD-a“.

11.1. U pravu su žalitelji kada tvrde da vlasnici (članovi) društva imaju pravo isplate iz dobiti društva. No to pravo oni smiju ostvariti samo pod uvjetima koji su propisani zakonom. Prema članku 406. stavku 1. i 2. te članku 441. stavku 1. Zakona o trgovačkim društvima koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenih djela koja su predmet postupka („Narodne novine“ broj 34/99., 121/99. – vjerodostojno tumačenje, 52/00. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 118/03., 107/07., 146/08. i 137/09. - dalje: ZTD) za isplatu dobiti potrebna je prethodna odluka skupštine društva ograničene odgovornosti. Sve odluke skupštine moraju biti evidentirane u „posebnoj knjizi odluka“ (članak 446. stavak 1. ZTD-a). Isplata dobiti podliježe plaćanju poreza i prema Zakonu o porezu na dobit koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenih djela („Narodne novine broj 177/04., 90/05., 57/06., 146/08. i 80/10.).

11.2. Prema stanju spisa i rezultatima dokaznog postupka optuženici kao odgovorne osobe nisu ispunili navedene zakonske obveze. Nema odluke skupštine o isplati dobiti koja bi bila evidentirana u „Posebnoj knjizi odluka“, a nema niti podataka da je plaćen porez na dobit. Štoviše, optuženici su proglašeni krivima i da nisu vodili trgovačke i poslovne knjige koje su po zakonu obvezni voditi. S obzirom na to, očito je da isplate za koje su optuženici proglašeni krivima nisu zakonito isplaćena dobit kako se to neosnovano navodi u njihovim žalbama.

11.3. Treba dodati da optuženici tijekom postupka u svojim iskazima nisu naveli da je podizanje novca bilo zbog isplate dobiti. Ta je okolnost spomenuta u govoru branitelja i u žalbama. No ti su žalbeni navodi neosnovani iz razloga koji su navedeni pod 11.1. i 11.2.

12. U odnosu na kazneno djelo povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga optuženica u žalbi navodi da „nije imala nikakve veze s vođenjem poslovnih knjiga“ i da je „bila isključena od bilo kakvog odlučivanja za vođenje trgovačkog društva“ te da se „ne može prihvatiti zaključak … da poslovne knjige uopće nisu vođene samo na temelju navoda da iste nisu predočene nadležnim tijelima“.

I Kž 44/2020.-7

Optuženik u žalbi navodi da prvostupanjski sud „nije dao valjane razloge zbog kojih nije prihvatio“ njegovu obranu „o teškoj bolesti … i objektivnoj nemogućnosti vođenja poslovnih knjiga“.

12.1. Žalbeni razlozi ne dovode u sumnju pravilnost činjeničnih i pravnih zaključaka prvostupanjskog suda. Osim okolnosti da optuženici nisu predali poslovne knjige na traženje porezne uprava, a niti sudu tijekom kaznenog postupka, prvostupanjski sud činjenično utvrđenje o nevođenju poslovnih knjiga temelji i na nalazu i mišljenju knjigovodstvenog vještačenja. Također, sud pravilno nije prihvatio iskaze oboje optuženika da je poslovne knjige vodila svjedokinja V. V. jer je ona to opovrgnula i navela da je u trgovačkom društvu radila samo tri mjeseca tijekom 2009. i to poslove koji ne uključuju vođenje poslovnih knjiga. Osim toga, prvostupanjski sud logično raščlanjuje međusobne proturječnosti između obrana oboje optuženika te nesuglasnost obrane optuženika i iskaza svjedokinje V. V.. Stoga je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenice i odgovornost oboje optuženika i u odnosu na ovo kazneno djelo. Žalbeni navodi o bolesti optuženika i o objektivnoj nemogućnosti vođenja poslovnih knjiga pravno su neodlučni. Osim toga, iz žalbe nije jasno u čemu se sastoji „objektivne nemogućnost“ vođenja poslovnih knjiga u razdoblju u kojem je optuženik vodio poslovanje trgovačkog društva.

13. Državni se odvjetnik žali zbog izrečenih kaznenopravnih sankcija optuženicima i predlaže da im se „izrekne bezuvjetne kazne zatvora“. Optuženici u žalbama ne navode žalbenu osnovu zbog odluke o kazni, ali su žalbe podnijeli zbog pogrešno i nepotpuno činjeničnog stanja. Budući da žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u korist optuženika u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni (članak 478. ZKP/08.) pobijana je presuda ispitana u tom dijelu i u povodu žalbi optuženika. Žalba državnog odvjetnika u dijelu koji se odnosi na izrečenu kaznenopravnu sankciju za optuženog M. V. je osnovana, a nije osnovana u odnosu na kaznenopravnu sankciju izrečenu optuženoj M. V.-Č.. Ispitivanjem kaznenopravne sankcije izrečene optuženici u povodu njene žalbe, ovaj sud smatra da joj ne treba izreći blažu sankciju.

13.1. Najprije treba navesti da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio okolnosti važne za izbor vrste i mjere kazne za oboje optuženika. Te je okolnosti u odnosu na optuženu M. V.-Č. i pravilno ocijenio. Nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da su olakotne okolnosti precijenjene i da joj se ne može cijeniti olakotno to što je postupala u namjeri protupravnog pribavljanja imovinske koristi drugome, a ne sebi. Olakotne okolnosti (neosuđivanost, majka dvoje djece o kojime je dužna skrbiti, protek vremena od počinjenja djela do presuđenja) pravilno su utvrđene i ocijenjene. Pravilno je utvrđena i ocijenjena okolnost da je namjera optuženice bila pribavljanje protupravne imovinske koristi drugome, a ne sebi. Uz izostanak otegotnih okolnosti, kao i činjenice mladosti optuženice u vrijeme počinjenja djela (23 godine života), pravilno je prvostupanjski sud primjenom propisa o ublažavanju kazne za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. utvrdio pojedinačnu kaznu zatvora osam mjeseci, a za kazneno djelo iz članka 248. KZ/11. utvrdio kaznu zatvora tri mjeseca. Pravilnom primjenom odredaba o stjecaju (članak 51. KZ/11.) pravilno je optuženica osuđena na jedinstvenu kaznu zatvora devet mjeseci. Također je pravilna ocjena prvostupanjskog suda da ne postoji opasnost da će optuženica počiniti novo kazneno

I Kž 44/2020.-7

djelo te joj je zato izrekao uvjetnu osudu i odredio vrijeme provjeravanja dvije godine. Tako izrečena kaznenopravna sankcija primjerena je svim okolnostima djela i ličnosti optuženice te može ostvariti svrhu kažnjavanja.

13.2. U odnosu na optuženog M. V. prvostupanjski je sud pravilno utvrdio olakotne okolnosti i to: neosuđivanost, protek vremena od počinjenja djela, stariju životu dob (75 godina života u vrijeme počinjenja djela) i narušeno zdravstveno stanje. Otegotnim je utvrđen visoki iznos nepripadajuće imovinske koristi više od dva milijuna kuna. U pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da su olakotne okolnosti podcijenjene. S obzirom na upornost u počinjenju djela (razdoblje dvije godine), iznos pribavljene imovinske koristi, način počinjenja djela (organizacija poslovanja društva tako da se imovinska korist protupravno pribavlja samo njemu), stupanj i opseg povrede prokurističkih dužnosti optuženika, nije opravdano ublažavanje kazne za kazneno djelo iz članka 246. stavak 2. KZ/11., a niti izricanje uvjetne osude. Stoga je pobijanu presudu trebalo u tom dijelu preinačiti. Optuženom M. V. za kazneno djelo iz članka 246. stavak 2. KZ/11. utvrđena je kazna predviđena kao posebni minimum (jedna godina) za to kazneno djelo imajući na umu olakotne okolnosti. Za kazneno djelo iz članka 248. KZ/11. utvrđena mu je kazna zatvora u donjoj trećini predviđenog raspona za to djelo (šest mjeseci, a raspon je od općeg minimuma koji je tri mjeseca do posebnog maksimuma koji je tri godine). Primjenom odredaba o stjecaju optuženik je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora jedna godina i četiri mjeseca. Ovako izrečena kazna primjerena je i stupnju krivnje te pogibeljnosti i težini kaznenog djela. Uvjetna osuda je zato neprimjerena i ne bi mogla ispuniti svrhu kažnjavanja kao jedinstvena kazna zatvora na koju je optuženik sada osuđen. Naime, kazna treba izraziti društvenu osudu zbog počinjenih kaznenih djela, jačati povjerenja građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava te utjecati na optuženika i sve ostale da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kazneni djela. Uvjetna osuda to ne bi mogla pa je i zato optuženik osuđen na jedinstvenu (bezuvjetnu) kaznu zatvora.

14. S obzirom na sve navedeno, a budući i da nisu nađene povrede zakona na koji drugostupanjski sud, prema odredbi članka 476. stavka 1. točka 1. i 2. ZKP/08. pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08. i članka 482.

ZKP/08., odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 20. rujna 2022.

Predsjednik vijeća:

Damir Kos, v.r.