Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kž-223/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća te Marije Balenović i mr.sc. Marijana Bitange, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marine Kapikul, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog A. G., zbog kaznenog djela iz članka 230. stavak 2. u vezi stavka 1. i članka 34. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21.– dalje KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog A. G., podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, broj K-9/2022. od 24. ožujka 2022., u sjednici vijeća održanoj 20. rujna 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog A. G. kao neosnovane te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom optuženi A. G. proglašen je krivim da je počinio kazneno djelo protiv imovine, razbojništvo, opisano u članku 230. stavak 2. i članku 34. KZ/11., pa mu je na temelju članka 230. stavka 2. KZ/11. uz primjenu članka 48. stavka 2. KZ/11. i članka 49. stavka 1. točke 3. KZ/11. za to kazneno djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, te mu je na temelju članka 58. stavak 1. KZ/11. opozvana uvjetna osuda izrečena presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, broj K-224/18. od 27. veljače 2018., a koja je postala pravomoćna 28. ožujka 2018. te mu je uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju 1 (jedne) godine, a potom je optuženi A. G. uz primjenu članka 51. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine.

1.1. Na temelju članka 54. KZ/11. optuženom A. G. u jedinstvenu kaznu zatvora uračunato je vrijeme provedeno u pritvoru i istražnom zatvoru od 8. studenog 2021. pa nadalje.

1.2. Na temelju članka 69. KZ/11. optuženom A. G. izrečena je sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o drogi koja će trajati do isteka kazne zatvora.

1.3. Na temelju članka 148. stavak 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.), optuženik je oslobođen u cijelosti obveze da naknadi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1-6 ZKP/08. te nagrada i nužnih izdataka postavljenog branitelja.

2. Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženik zbog odluke o kazni.

2.1. Državni odvjetnik predlaže da se pobijana presuda preinači te optuženiku izrekne stroža kazna zatvora bez primjene odredaba o ublažavanju kazne, jer da je prvostupanjski sud precijenio olakotne okolnosti na strani optuženika, a da nije u dovoljnoj mjeri cijenio značaj postojećih otegotnih okolnosti, a posebno upornost u počinjenju djela, da je djelo počinjeno u vremenu kušnje, te da okolnosti počinjenja djela i dosadašnja osuđivanost ukazuju na potrebu izricanja strože kazne, jer da se izrečenom kaznom neće postići svrha kažnjavanja, pogotovo jer je optuženik recidivist u počinjenju kaznenih djela, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženiku utvrdi stroža kazna bez instituta ublažavanja kazne, te uz opozvanu uvjetnu osudu isti osudi na strožu jedinstvenu kaznu zatvora u odgovarajućem trajanju.

2.2. Optuženi A. G. žali se po braniteljici M. P., odvjetnici u Z., zbog odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se istom izrekne blaža kazna zatvora. Smatra da je prvostupanjski sud podcijenio olakotne okolnosti pogotovo stoga što je optuženik, ne samo priznao djelo, već i doprinio ekonomičnosti ovog postupka, izrazio kajanje i kritičnost zbog počinjenog, a uz uvažavanje naročito olakotnih okolnosti njegova odrastanja i života, kao djeteta kojeg su roditelji napustili u dobi od 3 i pol godine, odrastajući prepušten institucijama, a nakon školovanja prepušten je isključivo sam sebi i ulici, postao beskućnik i ovisnik, krećući se u takvom lošem društvu, a i ovo djelo počinjeno je zbog pribavljanja hrane i zbog gladi, te je ostalo samo pokušaju. Stoga smatra da je izrečena kazna prestroga, zbog čega bi i blaža kazna od izrečene postigla svrhu specijalne i generalne prevencije.

2.3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

3. Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

4. Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.

5. Prije svega treba istaći da je Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, u povodu podnesenih žalbi, pobijanu presudu ispitao u smislu članka 476. stavka 1. točke 1. i 2. ZKP/08., tj. postoji li povreda kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 1., 5., 6., 9.-11. i članka 468. stavak 2. ZKP/08. te je li rasprava provedena suprotno odredbama zakona i održana u odsutnosti optuženika i njegovog branitelja, te da li je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon, te je ovaj sud utvrdio, kako nije počinjena niti jedna navedena povreda, bilo formalne ili materijalne naravi.

6. Nisu u pravu, niti državni odvjetnik, niti optuženik, kada predlažu strože, odnosno blaže kažnjavanje optuženika.

7. Protivno žalbenim navodima, a u odnosu na obje žalbe zbog odluke o kazni, drugostupanjski sud nalazi da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve okolnosti na strani optuženika važne za proces individualizacije kazne koje u smislu članka 47. KZ/11. utječu da kazna po vrsti i visini bude lakša ili teža za počinitelja i da je te okolnosti u dostatnoj mjeri valorizirao.

8. Tako je prvostupanjski sud, određujući vrstu i mjeru kazne koju u konkretnom slučaju valja primijeniti, uzeo u obzir i pravilno cijenio optuženiku kao olakotne okolnosti da je priznao počinjenje kaznenog djela i time olakšao vođenje kaznenog postupka, izraženo žaljenje i kajanje zbog počinjenog kaznenog djela, teške životne okolnosti u kojima je živio još od djetinjstva budući je odrastao u domu, roditelji se nisu brinuli o njemu kao niti brat te da je ovisnik o opojnim drogama, te da iz medicinske dokumentacije proizlazi da je optuženik pokušao s liječenjem od ovisnosti, a inače ovisnik je o više opojnih droga i to amfetamina, kanabinoida i sedativa, kao i o alkoholu, te da je izjavio da se želi liječiti u buduće te nakon izlječenja započeti život u skladu s pozitivnim propisima, dok je kao otegotnu okolnost cijenio mu dosadašnju osuđivanost.

9. Po mišljenju Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, sve navedene olakotne okolnosti u svojoj ukupnosti predstavljaju one naročite olakotne okolnosti na strani optuženika koje opravdavaju odluku prvostupanjskog suda o primjeni odredaba o ublažavanju kazne, koji je sukladno odredbi članka 48. stavak 2. te članka 49. stavak 1. točka 3. KZ/11., primijenio institut ublažavanja kazne, te mu za počinjeno kazneno djelo utvrdio kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine i 6 (šest ) mjeseci, a potom na temelju članka 58. stavak 1. KZ/11. opozvao uvjetnu osudu izrečenu presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, broj K-224/18. od 27. veljače 2018., a koja je postala pravomoćna 28. ožujka 2018. te mu je uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju 1 (jedne) godine, a potom je optuženika A. G. uz primjenu članka 51. KZ/11. osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, nalazeći da će se i tako izrečenom kaznom, blažom od propisane, ostvariti svi vidovi svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11., a koje obrazloženje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

10. Stoga, što se tiče žalbe državnog odvjetnika, a u pogledu prijedloga da bi trebalo preinačiti presudu, tako da se optuženik osudi na strožu kaznu zatvora, ističući pri tome način počinjenja kaznenog djela, te stupanj krivnje, drugostupanjski sud je uvjerenja da izrečena kazna od strane prvostupanjskog suda sadrži sve elemente koji su bitni za ocjenu pri odabiru kazne, pri čemu je bitno naglasiti da se u svakom konkretnom slučaju sud treba voditi načelom individualizacije izbora kazne.

10.1. Naime, pri izboru vrste i mjere kazne svrha iste treba djelovati kako na samog počinitelja, tako i na svijest građana o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela, te doprinijeti shvaćanju o pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja. Na taj način se u potpunosti ostvaruju interesi, kako specijalne, tako i generalne prevencije, što je u ovom konkretnom slučaju i ostvareno, jer je optuženiku izrečena bezuvjetna kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, uz prethodnu ocjenu svih olakotnih okolnosti navedenih u točki 8. ove odluke, dok otegotne okolnosti koje navodi ovaj žalitelj o težini djela i upornosti, sadržane su kako u zakonskom obilježju, tako i u biću kaznenog djela koje je optuženik počinio i priznao u cijelosti, zbog čega žalbeni navodi državnog odvjetnika nisu doveli do utvrđenja i postojanja nekih novih i drugih naročito otegotnih okolnosti koje bi opravdavale primjenu strože kazne.

11. Nasuprot tome, a u odnosu na žalbu optuženika, treba istaći da je prvostupanjski sud posve jasno obrazložio svoje stajalište u odnosu na odabir kazne i pravilno presudio optuženika na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, pri čemu je prvostupanjski sud uzeo u obzir niz olakotnih okolnosti, a što je detaljno navedeno u točki 8. ove odluke. Stoga olakotne okolnosti nisu podcijenjene, kako se to posredno ističe u žalbi optuženika, a niti su takove da bi opravdavale blaže kažnjavanje. Ta kazna nije prestroga, već je primjerena i blažom od nje ne bi se ostvarila svrha izricanja kazne, u smislu specijalne i generalne prevencije, pogotovo imajući u vidu da je ovo djelo počinjeno u vremenu kušnje.

11.1. Ovako odmjerenom i izrečenom kaznom, po uvjerenju Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske u potrebnoj mjeri izraziti će se prijekor društva prema počiniteljima ovakovih kaznenih djela, a izdržavanje izrečene kazne dostatno će utjecati na optuženika da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitog ponašanja, pa će se ujedno takvom kaznom utjecati na optuženika, a i na sve druge da ne čine kaznena djela, te ojačati svijest građana o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela, te o pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja, a počinitelju omogućiti ponovno uključivanje u društvo.

12. Uvažavajući naprijed iznijeto, žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni nisu osnovane.

13. Slijedom iznesenog, na temelju članka 482. ZKP/08. odlučeno kao u izreci ove presude.

Zagreb, 20. rujna 2022.

Predsjednik vijeća:

Željko Horvatović, v.r.