REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 94/2017-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari N. D. iz B., zastupanog po punomoćniku M. M., odvjetniku iz O., protiv I. tuženika H. c. d.o.o. iz Z., zastupane po odvjetniku B. G. iz Z., i II. tuženika L. c. d.o.o iz G., radi naknade štete, odlučujući o reviziji I. i II.tuženika protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, poslovni broj Gž-1460/2015-2 od 16. svibnja 2016., kojom je preinačena presuda, Općinskog suda u Gospiću broj P-54/10-24 od 31. kolovoza 2015. u sjednici održanoj 20. rujna 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija I. i II. tuženika, podnesene protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, poslovni broj Gž-1460/2015-2 od 16. svibnja 2016., se odbijaju, kao neosnovane.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužitelj sa tužbenim zahtjevom u kojem je tražio da se obvežu tuženici da mu na ime naknade materijalne štete na osobnom vozilu isplate iznos od 19.893,83 kune sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe do isplate zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i sa zahtjevom da mu tuženici solidarno plate parnične troškove.

2. Presudom suda drugog stupnja preinačena je presuda Općinskog suda u Gospiću broj P-54/10-24 od 31. kolovoza 2015., na način da je naloženo tuženicima da tužitelju na ime naknade materijalne štete na osobnom vozilu isplate iznos od 19.893,83 kune, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja prvostupanjske presude pa do isplate, te je naloženo tuženicima da solidarno tužitelju plate parnične troškove u iznosu 10.758,50 kuna, u roku od 15 dana.

3. Protiv drugostupanjske presude tuženici su podnijeli zasebne revizije temeljem odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog pravnih pitanja za koje smatraju da su važna za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. Predlažu prihvatiti reviziju i preinačiti drugostupanjsku presudu i odbiti žalbu tužitelja, podredno predlažu ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Odgovori na revizije nisu podneseni.

5. Revizije su neosnovane.

6. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za naknadu štete nastale uslijed naleta divlje svinje na njegovo vozilo, u štetnom događaju od 13. srpnja 2009., na državnoj cesti br. 23/3, u mjestu J.

7. U revizijskoj fazi postupka i dalje je sporna odgovornost tuženika za predmetnu štetu.

8. U provedenom postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je 13. srpnja 2009. u mjestu J.-K. na kolnik državne ceste istrčala divlja svinja oštetivši predmetni osobni automobil tužitelja, kojom prilikom mu je na automobilu pričinjena materijalna šteta u iznosu od 19.893,83 kn,

- da u vrijeme štetnog događaja na prometnici nije bio postavljen znak "divljač na cesti",

- da je tužitelj pred nalet divljači upravljao vozilom brzinom od oko 40 do 50 km/h, odnosno brzinom manjom od brzine ograničenja (60 km/h), ali da bi nalet na divljač bio izbjegnut pri brzinama manjim od 14,8 km/h,

- da brzina vožnje nije u uzročnoj vezi s nastalom štetom.

9. 1. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud smatra da na strani vozača nema odgovornosti za nastupjelu štetu jer je brzinu kretanja vozila prilagodio uvjetima na cesti, a da tuženici odgovaraju za štetu prema načelu presumirane krivnje iz čl. 1045. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08 - dalje: ZOO), jer prema odredbi čl. 55. st. 1. Zakona o javnim cestama ("Narodne novine" broj 180/04, 82/06, 138/06, 146/08, 152/08 i 38/09 - dalje: ZJC ) I. tuženik obavlja poslove održavanja i upravljanja javnim cestama, a kako je poslove održavanja temeljem zakonskog ovlaštenja iz čl. 24. ZJC-a, ustupio II. tuženiku, smatra da tuženici solidarno odgovaraju za štetu nastalu trećim osobama zbog propusta u održavanju javne ceste.

9. 2. Nadalje, smatra da je tužitelj trebao dokazati da su tuženici svojim propustom prouzročili nastupanje štete na njegovom automobilu, a utvrđujući da tužitelj nije niti predlagao dokaze na tu okolnost jer je smatrao dostatnom činjenicu da je došlo do naleta automobila na divljač na državnoj cesti, njegov tužbeni zahtjev ocijenio je neosnovanim.

10. Drugostupanjski sud smatra pogrešnim zaključak prvostupanjskog suda prema kojem tužitelj nije dokazao propuste tuženika, s obzirom da nije bio postavljen prometni znak "divljač na cesti" jer po njemu obveza tuženika na postavljanje toga znaka proizlazi iz imperativne odredbe čl. 7. ZJC-a, a ne radi se o događaju koji tuženici, u obavljanju redovnih poslova održavanja i nadzora javnih cesta, ne bi mogli predvidjeti i poduzeti ogovarajuće mjere radi sprječavanja nesreća, te zaključuje da je predmetna šteta u uzročno posljedičnoj vezi sa stanjem ceste, odnosno propustom tuženika glede označavanja opasnosti postavljanjem znaka "divljač na cesti" u smislu čl. 7. ZJC-a.

11. Tuženici u revizijama, kroz postavljena pravna pitanja, osporavaju zakonitost pobijane odluke.

12. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a, u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalno pravnog ili postupovno pravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako je to primjerice navedeno u točkama 1.-3. tog članka.

13. U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP-a stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

14. I. tuženik u podnesenoj reviziji postavlja slijedeća pravna pitanja:

"1. Kad je u pitanju odgovornost tuženika prema načelu presumirane krivnje kao u konkretnom slučaju, tko u postupku (oštećenik ili štetnik) mora dokazivati štetu, štetnu radnju, uzročnu vezu između nastale štete i štetne radnje?"

"2. Može li propust u održavanju prometnice u smislu čl. 7. i 55. st. 1. Zakona o javnim cestama ( NN- 180/04., 82/06., 138/06., 146/08., 152/08. i 38/09.)-dalje ZJC, biti osnova odgovornosti za štetni događaj temeljem čl. 1045. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, kada taj možebitni propust u održavanju prometnice(nepostojanje prometnog znaka opasnosti "divljač na cesti") nije u relativnoj uzročno-posljedičnoj vezi s nastankom štetnog događaja?"

15. 1. Obrazlažući razloge važnosti prvog postavljenog pitanja poziva se na presudu ovoga suda broj Rev-1262/13-2 od 16. travnja 2014., i Rev-304-09-2 od 7. srpnja 2009., prema kojima "oštećenik mora dokazati štetu, štetnu radnju, uzročnu vezu između nastale štete i štetne radnje", dok se vezano za drugo pitanje poziva na odluke ovog suda broj Rev-2552/1982 od 5. svibnja 1983. i Gž-281/1982 od 25. svibnja 1983., prema kojima "sama činjenica da na mjestu nezgode nije bilo postavljen prometni znak "divljač na cesti" ne znači automatizmom postojanje uzročne veze između štete i radnje tuženika, štoviše kada vještak navodi da bi do prometne nezgode došlo i da je postojao odnosni prometni znak. U tom slučaju tužitelj je trebao dokazati da je zbog štetne radnje tuženika njemu nastala šteta, jer se relevantna uzročna veza nikada ne predmnijeva".

15. 2. Tvrdi da je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na pravnom shvaćanju koje nije podudarno s pravnim shvaćanjima iznesenim u citiranim odlukama.

16. Odlučujući o dopuštenosti tužiteljeve revizije ovaj sud je ocijenio da je revizija u odnosu na postavljena pitanja dopuštena u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP-a .

17. Iz obrazloženja presude drugostupanjskog suda proizlazi da je zahtjev u odnosu na I. tuženika koji odgovara po principu krivnje (čl. 1045. ZOO) prihvaćen jer je tužitelj dokazao da je upravo zbog propusta I. tuženika da održava prometnicu za korištenje na siguran način (čl. 55. st. 1. ZJC-a) došlo do prometne nesreće, dok u odnosu na II. tuženika, koji ima dužnost postavljanja vertikalne signalizacije odnosno znaka opasnosti "divljač na cesti" sukladno odredbi čl. 7. ZJC-a, jer mu je te poslove ustupio I. tuženik sukladno čl. 24. ZJC-a, smatra da je propust ne postavljanje takvog znaka, a koji propust u konkretnoj situaciji je u uzročno posljedičnoj vezi s nastalom nezgodom.

18. Vezano za pitanje koje se odnosi na dužnost tuženika da dokazuju razloge koji bi isključivali njihovu odgovornost sukladno odredbama čl. 1063., čl. 1064., čl. 1067. ZOO-a, Vrhovni sud Republike Hrvatske je već zauzeo shvaćanje u odluci broj Rev- 1782/13 od 28. studenog 2018., a jednako tako i u oduci broj Rev-1216/15 od 18. prosinca 2018., prema kojima u situaciji kad se štetni događaj zbio u vrijeme primjene odredbi Zakona o lovstvu, (kao što je to u ovom slučaju) tada taj zakon ima prednost pred općim i ranijim propisom koji regulira opći odnos odgovornosti za štetu (ZOO).

19. Izmjenama i dopunama Zakona o lovstvu od 29. lipnja 2009. (''Narodne novine'' broj 75/09 - dalje: ZL), člankom 37. propisano je: "Članak 86. stavak 3. mijenja se i glasi:

3) Odgovornost za nastalu štetu na vozilu snosi vozač ukoliko nije prilagodio brzinu kretanja uvjetima na cesti, tako da može pravovremeno postupiti po prometnom pravilu ili znaku, a u protivnom pravna osoba koja gospodari prometnicom na kojoj je šteta nastala. Iznimno od ove odredbe štetu snosi ovlaštenik prava lova, ako je šteta uvjetovana vršenjem skupnog lova.".

20. Novelirana odredba čl. 86. st. 3. ZL-u, je vrijedila u vrijeme štetnog događaja (13. srpnja 2009.), a ona prvenstveno propisuje opće pravilo da za nastalu štetu od divljači na prometnici odgovara pravna osoba koja gospodari prometnicom. Od tog općeg pravila, propisani su izuzeci, i to prvi, da za štetu na vozilu odgovara vozač ako nije prilagodio brzinu kretanja uvjetima na cesti, i drugi izuzetak, prema kojem za štetu odgovara ovlaštenik prava lova, ako je ista nastala vršenjem skupnog lova. Prema navedenom, ako nema gore navedenih izuzetaka, za štetu odgovara pravna osoba koja gospodari prometnicom, što jasno proizlazi iz dikcije citirane odredbe.

21. Navedena odredba ZL-u je jasna, nedvosmislena i nedvojbeno propisuje da za štetu na vozilu nastalu uslijed naleta divljači na javnoj cesti, odgovara pravna osoba koja upravlja prometnicom ako je vozač prilagodio kretanje uvjetima na cesti, i ako šteta nije uvjetovana skupnim lovom. Tu odredbu u konkretnom slučaju treba primijeniti neovisno o tome što je kasnije, stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o javnim cestama (''Narodne novine'' broj 153/09) navedena odredba prestala važiti 29. prosinca 2009. i neovisno o svojim pravno tehničkim nedostacima jer ona jasno propisuje tko je u danoj situaciji stekao subjektivno pravo. 22. Iz navedenog proizlazi da su shvaćanja u pobijanoj presudi utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno sa shvaćanjem ovog suda izraženog u odluci poslovni broj Rev-1782/13-2 od 28. studenoga 2018. i Rev-1216/15 od 18. prosinca 2018., zbog čega su postavljena pravna pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni sukladno odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a. Međutim, kako je drugostupanjski sud utvrdio da je vozač-tužitelj prilagodio kretanje vozila uvjetima na cesti, kada je vozio ispod ograničenja brzine kojom se smio kretati jer nije realno očekivati da bi prema stanju ceste i ostalim uvjetima na cesti, i pored postojanja prometnog znaka "divljač na cesti" prosječni vozač smanjio brzinu kretanja vozila ispod 14,8 km/h, i kada po nalazu vještaka ne bi došlo do predmetne nezgode, te kako šteta nije uvjetovana skupnim lovom, pravilno je utvrdio I. tuženika odgovornim za predmetnu štetu jer taj tuženik nije dokazao, a na njemu je bila dužnost toga dokazivanja, ni jedan od ekskupacionih razloga od svoje objektivne odgovornosti iz kojih ne bi bio odgovoran za nastalu štetu tužitelju.

23. Stoga je valjalo odbiti reviziju I. tuženika primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a jer je u odnosu na njega pravilno primijenjeno materijalno pravo.

24. Drugo tuženik je u reviziji postavio slijedeća pravna pitanja:

1."Je li pravna osoba (ovdje II. tuženik) koja je temeljem ugovora sa Hrvatskim cestama d.o.o. preuzela izvršavati poslove redovnog održavanja državnih cesta osoba koja je temeljem zakona dužna održavati javnu cestu u ispravnom stanju?

2. Je li između pravne osobe koja je H. c. d.o.o. preuzela izvršavati poslove redovnog održavanja državnih cesta i treće osobe kojoj nastane šteta kao posljedica stanja javne ceste nastao izvanugovorni odnos odgovornosti za štetu, odnosno je li ta pravna osoba štetnik?

3. Je li eventualna odgovornost osobe koja je temeljem ugovora sa H. c. d.o.o. preuzela izvršavati poslove redovnog održavanja državnih cesta prema H. c. d.o.o. odlučna glede pitanja odštetne odgovornosti H. c. d.o.o. prema osobi koja pretrpi štetu uslijed stanja javne ceste?

4. Je li za održavanje državne ceste koja prolazi kroz naselje nadležna jedinica lokalne samouprave ili H. c. d.o.o.?

5. Je li prvo tuženik dužan postavljati prometne znakove opasnosti (u koje spada i znak za opasnost od divljači) unutar naselja, prema Pravilniku o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama (NN 33/05), i odgovarali za štetu ako tako ne postupi?

6. Je li prvo tuženik dužan znati mjesta gdje divljač prelazi državnu cestu, i odgovara li za štetu ako takvo mjesto ne označi odgovarajućim prometnim znakom?".

25. Obrazlažući razloge važnosti prva tri postavljena pitanja poziva se na odluku ovoga suda broj Rev-1179/10-3 od 29. lipnja 2017., te tvrdi da je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na pravnom shvaćanju koje nije podudarno s pravnim shvaćanjima iznesenim u citiranoj odluci.

26. Vezano za četvrto pitanje poziva se na odluku ovoga suda broj Rev x - 525/13-2 od 14. svibnja 2013., a glede preostala dva pravna pitanja poziva se na rješenje Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-1164/2011-2 od 12. travnja 2011. i presudu Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-3182/2011-2 od 27. kolovoza 2012., i tvrdi da je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na pravnom shvaćanju koje nije podudarno s pravnim shvaćanjima iznesenim u citiranim odlukama.

27. Pitanja drugo tuženika (1-3), koja se odnose na odgovornost II. tuženika su važna radi jedinstvene primjene materijalnog prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, zbog čega je potrebno ujednačiti sudsku praksu jer o tim pitanjima postoji različita praksa revizijskog suda.

28. 1. Naime, u odluci broj Rev-1179/10-3 od 29. lipnja 2017., na koju se poziva revident, izneseno je pravno shvaćanje prema kojem pravna osoba koja je temeljem ugovora sa H. c. d.o.o. preuzela izvršavati poslove redovnog održavanja državnih cesta nije osoba koja je temeljem zakona dužna održavati javnu cestu u ispravnom stanju, već su to H. c. d.o.o., zbog čega između te pravne osobe i oštećenih osoba nije nastao izvan ugovorni odnos odgovornosti za štetu, pa II. tuženik nije štetnik, i u odnosu na tog tuženika nema niti odgovornosti za štetu u smislu čl. 1045. stavak 1. ZOO-a u svezi čl. 55. st. 1. ZJC.

28. 2. Međutim u odluci ovoga suda broj Rev 1662/10-2 od 14. ožujka 2012., izneseno je pravno shvaćanje vezano za pitanje ocjenjuje li se odgovornost tuženika prema trećima (kao pravne osobe kojoj je na osnovu ugovora sklopljenog s upravom za ceste povjereno održavanje javnih cesta) za naknadu štete uzrokovane propustom u održavanju i čišćenju cesta, na osnovu tog ugovora i u granicama ugovora, a kao razlog zbog kojeg je to pitanje važno za jedinstvenu primjenu zakona revident se u tome predmetu pozvao na presudu revizijskog suda broj Gzz-9/2007 od 23. siječnja 2008.

28. 3. U obrazloženju presude Gzz-9/2007 od 23. siječnja 2008., navedeno je:

"Valja imati na umu i to da ovdje nije riječ o obavljanju komunalne djelatnosti u smislu odredbe čl. 3. Zakona o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine", broj 36/95 i 70/97) prema kojoj komunalna djelatnost predstavlja i održavanje javnih površina, pod čim se naročito podrazumijeva održavanje javnih zelenih površina, pješačkih staza, pješačkih zona, otvorenih odvodnih kanala, trgova, parkova, dječjih igrališta i javnih prometnih površina, osim javnih cesta.

Konačno, temelj odgovornosti za naknadu štete IV-tuženika . PZC V. d.o.o., kao osobe kojoj je na osnovu ugovora sklopljenog s upravom za ceste povjereno održavanje javne ceste nije zakon već taj tuženik odgovara uže i u granicama ugovora.

Prema tome taj tuženik kao osoba koja je na temelju ugovora sklopljenog s upravom za ceste preuzela neposrednu obvezu održavanja i čišćenja ceste dužan je nadoknaditi štetu ako bi ona bila prouzročena neispunjavanjem obveza prema tom ugovoru ili nekvalitetnim izvršavanjem ugovornih radova, što u ovom sporu nije slučaj.

Na osnovu rečenog drugostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je u odnosu na tuženike Županijsku upravu za ceste V. županije i P. V. d.o.o. preinačio prvostupanjsku presudu.".

28. 4. Takvo isto shvaćanje revizijski sud je potvrdio i u odluci Rev-1662/2010-2 od 14. ožujka 2012.

29. U ovom je predmetu odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje je podudarno sa shvaćanjem revizijskog suda iznesenim u presudi broj Gzz- 9/2007 od 23. siječnja 2008., i u odluci Rev-1662/2010-2 od 14. ožujka 2012., a to stoga što se i odluka drugostupanjskog suda i navedena odluka revizijskog suda temelje na shvaćanju prema kojem i pravna osoba koja je na temelju ugovora sklopljenog s upravnom za ceste preuzela neposrednu obvezu održavanja i čišćenja ceste, odgovara za štetu trećim osobama, ako je ta šteta uzrokovana neispunjenjem obveza iz tog ugovora.

30. 1. Revizijski sud je dužan ujednačavati sudsku praksu i ne smije biti izvor neujednačene prakse, a to je već i učinio u naprijed iznesenim odlukama te se, ponovno odlučujući o iznesenim pitanjima priklanja pravnom shvaćanju revizijskog suda iznesenom u odlukama broj Gzz-9/2007 od 23. siječnja 2008., kao i drugim odlukama (tako i u Rev-1662/2010-2 od 14. ožujka 2012.), smatrajući da je ono pravilno.

31. Radi usuglašavanja prakse revizijski sud je na sjednici Građanskog odjela održanoj 8. rujna 2022. raspravio navedena pitanja te je donio pravno shvaćanje broj Su-IV-33/2022-14., koje glasi:

"Osoba koja je u ugovornom odnosu s pravnom osobom koja je po zakonu dužna održavati javnu cestu, odgovara oštećenim osobama za naknadu štete na javnoj cesti u granicama ugovornih odredbi, ako je šteta u uzročnoj vezi sa stanjem ceste kao posljedice neispunjavanja ugovornih odredbi od strane onog tko je ugovorom preuzeo neposrednu obvezu održavanja ceste.".

32. Naime, obrazlažući navedeno pravno shvaćanje prije svega je potrebno reći da se vezano za odgovornost II. tuženika ne radi o komunalnoj djelatnosti održavanja javnih površina već o ugovorom preuzetih obveza od zakonskog obveznika održavanja javnih cesta. Stoga ovaj sud smatra da onaj tko je u skladu s zakonskim ovlastima prenio na drugoga tu svoju zakonsku obvezu (održavanja javnih cesta) ne može se prema trećima osloboditi obveze naknade štete uslijed neodržavanja javne ceste, a jednako tako se ne može osloboditi te obveze ni onaj koji je od osobe koja je po zakonu dužna održavati javnu cestu, u situaciji kada zakon dopušta (o čemu se u konkretnom slučaju radi) da on svoju zakonsku obvezu prenese na treću osobu (ovdje II. tuženika) i kada je ta treća osoba prihvatila tu obvezu, naravno uz odgovarajuću naknadu, tako preuzetu obvezu održavanja javne ceste koju mu je povjeri-prenio zakonski obveznik, pa se ne može reći da on prema trećim osobama (ovdje tužitelj) nije ni u kakvoj obvezi (izvan ugovornoj) naknade štete zbog neodržavanja, jer je zakonska obveza I. tuženika, preuzimanjem (ugovorom) te obveze od I. tuženika prešla na njega (II. tuženika) temeljem toga ugovora, po kojem je i sam postao obveznik održavanja javne ceste i obveznik naknade u okviru zaključenog ugovora sa I. tuženikom.

33. Stoga, kako iz navedenog proizlazi da je shvaćanje u pobijanoj presudi utemeljeno na shvaćanju koje je podudarno sa shvaćanjem ovog suda broj Su-IV- 33/2022-14 od 8. rujna 2022., odnosno shvaćanjem iznesenim u odluci poslovni broj Gzz-9/2007 od 23. siječnja 2008., i u odluci Rev-1662/2010-2 od 14. ožujka 2012., donesenim povodom ujednačavanja sudske prakse, u kojima je izneseno shvaćanje o postojanju odgovornosti II. tuženika zbog ugovorom preuzete obveze održavanja javne ceste, ipak je valjalo odbiti reviziju II. tuženika pozivom na odredbu čl. 393. ZPP-a.

34. Odlučujući o dopuštenosti revizije II. tuženika u odnosu na preostala tri pitanja ovaj sud je ocijenio da revizija u odnosu na ta pitanja nije dopuštena u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP-a jer II. tuženik u reviziji nije iznio odgovarajuće razloge zbog kojih smatra da bi ona bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

35. 1. Naime u odluci ovoga suda broj Rev x 525/13-2 od 14. svibnja 2013. izneseno je pravno shvaćanje prema kojem je "za održavanje javne ceste nadležno Javno poduzeće H. c. i njegovi pravni sljednici, a iznimka je čišćenje javne dionice u naselju koje ne spada u održavanje javne ceste za koje bi postojala njihova nadležnost, već čišćenje dionice javne ceste u naselju, kao jednu od komunalnih djelatnosti, obavlja općina.".

35.2. Odluka Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-1164/2011-2 od 12. travnja 2011. je ukidna, pa ta odluka ne predstavlja odluku drugostupanjskog suda koju ima u vidu odredba čl. 382. st. 2. ZPP-a.

35. 3. U odluci Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-3182/2011-2 od 27., radilo se o situaciji da na mjestu nezgode nije bio postavljen prometni znak "divljač na cesti", i da pojas uz prometnicu nije bio održavan, zbog čega je vozaču bila smanjena mogućnost uočavanja dolaska divljači na cestu, pa je cijeneći da tužitelj nije ni tvrdio da je do nezgode došlo zbog propusta u održavanju ceste, odnosno da je zbog toga došlo do naleta vozila na divljač, odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.

36. Prema navedenom, odluka ovoga suda broj Rev x 525/13-2 od 14. svibnja 2013. odnosi se na čišćenje javne dionice u naselju (od blata) pa se ne radi o usporedivim činjeničnim i pravnim situacijama, zbog čega ta odluka ne daje važnost postavljenim pitanjima, odluka Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-1164/2011-2 nije pravomoćna drugostupanjska odluka koju ima u vidu odredba čl. 382. st. 2. ZPP-a, dok u odluci Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-3182/2011-2 nije izneseno ni jedno pravno shvaćanje vezano za postavljena pravna pitanja, te stoga, u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene zakonske pretpostavke za dopuštenost izvanredne revizije u odnosu na navedena pravna pitanja.

37. Na temelju svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 20. rujna 2022.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Žabčić, v.r.