REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 3453/2020-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja B. Đ. iz S., (OIB … ), II. tužitelja Ž. S. iz S., (OIB … ), III. tužitelja D. B. iz P., (OIB … ), IV. tužitelja A. S. iz B. (OIB … ), V. tužitelja R. Š. iz D., (OIB … ) i VI. tužitelja Ž. B. iz Č., (OIB … ), zastupanih po punomoćniku A. P. odvjetniku iz Z. protiv tuženice Republike Hrvatske - za Ministarstvo obrane (OIB … ), Z., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, radi isplate razlike naknade za godišnji odmor, odlučujući o prijedlogu tuženice da joj se dopusti revizija protiv odluke o parničnom trošku iz presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž R-171/2017-2 od 6. ožujka 2020. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu posl. br. Pr-419/2016-29 od 6. prosinca 2018., u sjednici održanoj 20. rujna 2022.,
r i j e š i o j e :
I: Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.
II. Tužiteljima se ne dosuđuje naknada troška odgovora na prijedlog tuženice za dopuštenost revizije.
Obrazloženje
1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je tuženica obvezana:
- u točki 1. izreke, isplatiti I. tužitelju na ime razlike naknade plaće za godišnji odmor bruto iznos od 586,06 kn sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim na pojedinačne dijelove toga iznosa - te na ime zakonske zatezne kamate netto iznos od 238,25 kn sa pripadajućim zateznim kamatama računatim na taj iznos,
- u točki 2. izreke, isplatiti II. tužitelju na ime razlike naknade plaće za godišnji odmor bruto iznos od 6.101,43 kn sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim na pojedinačne dijelove toga iznosa - te na ime zakonske zatezne kamate netto iznos od 386,98 kn sa pripadajućim zateznim kamatama računatim na taj iznos,
- u točki 3. izreke, isplatiti III. tužitelju na ime razlike naknade plaće za godišnji odmor bruto iznos od 4.959,26 kn sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim na pojedinačne dijelove toga iznosa - te na ime zakonske zatezne kamate netto iznos od 22,58 kn sa pripadajućim zateznim kamatama računatim na taj iznos,
- u točki 4. izreke, isplatiti IV. tužitelju na ime razlike naknade plaće za godišnji odmor bruto iznos od 1.495,56 kn sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim na pojedinačne dijelove toga iznosa - te na ime zakonske zatezne kamate netto iznos od 232,97 kn sa pripadajućim zateznim kamatama računatim na taj iznos,
- u točki V. izreke, isplatiti V. tužitelju na ime razlike naknade plaće za godišnji odmor bruto iznos od 4.530,28 kn sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim na pojedinačne dijelove toga iznosa - te na ime zakonske zatezne kamate netto iznos od 183,71 kn sa pripadajućim zateznim kamatama računatim na taj iznos,
- u točki VI. izreke, isplatiti VI. tužitelju na ime razlike naknade plaće za godišnji odmor bruto iznos od 4.546,35 kn sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim na pojedinačne dijelove toga iznosa - te na ime zakonske zatezne kamate netto iznos od 122,69 kn sa pripadajućim zateznim kamatama računatim na taj iznos,
kao i naknaditi svim tužiteljima zajedno troškove parničnog postupka od 16.218,75 kn.
2. Tuženica je sukladno čl. 400. st. 2. u svezi čl. 387. i 385.a Zakona o parničnom postupku podnijela prijedlog da joj se protiv odluke o parničnom trošku iz te drugostupanjske presude dopusti revizija, a sve zbog pravnih pitanja koje (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
3. Tužitelji su odgovorili na prijedlog tuženice i predložili da se ovaj odbaci kao nedopušten.
4. Na prijedlog za dopuštenje revizije nije odgovoreno.
5. Prijedlog je nedopušten.
6. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 6. ožujka 2020., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."
7. Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:
- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",
- odredbe čl. 385.a stavka 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“,
- odredbe čl. 400. st. 2., prema kojoj: „Revizija protiv odluke suda drugog stupnja kojom je pravomoćno odlučeno o troškovima postupka je dopuštena ako su ispunjene pretpostavke iz članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona.“
8. Tuženica je predložila da joj se protiv odluke o parničnom trošku iz drugostupanjske presude dopusti revizija, pa je, uz navod da odluka o parničnom trošku ovisi od pitanja važnih i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu, u prijedlogu postavila pitanja:
„Je li za osnov odluke o troškovima postupka trebalo vrijednost predmeta spora odrediti prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva kada su pojedine tužbene zahtjeve istakli različiti tužitelji protiv istog tuženika?“
„Je li tuženiku trebalo djelomično priznati troškove postupka s obzirom na djelomični uspjeh stranaka u parnici u odnosu na povučeni dio tužbe, jer su tužitelji za polovicu prvotno utuženog razdoblja povukli tužbu i tužbene zahtjeve?“
9. Postavljena pitanja valja sagledati imajući na umu da odredbe čl. 385.a ZPP-a predviđaju (kako bi i sam prijedlog bio dopušten) postojanje u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se prijedlog podnosi, sa određenim razlozima - da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu ali i (ovdje odlučno) za odluku o konkretnom sporu (prema samoj svrsi revizije: jer da bi uz odgovor na pitanje i shvaćanje različito od onog na kojemu je temeljena osporena odluka, u postupku ostvario povoljniju poziciju), te postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje je suprotno sudskoj praksi ili (u očekivanju) nesigurno ili neujednačeno, toliko da ga treba još i tumačiti - sve kako bi u odnosu na postavljeno pitanje i to shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske imao opravdani razlog i mogao ispuniti svoju svrhu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“), tumačenjem zakona i ujednačavanjem sudske prakse.
10. Polazeći od toga i odredbe čl. 387. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: "Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučuje o dopuštenosti revizije na temelju prijedloga za dopuštenje revizije." - dakle i u granicama u prijedlogu formuliranog pitanja, u prijedlogu tuženice postavljena pitanja Vrhovni sud Republike Hrvatske ocijenjuje:
- važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (prema smislu navedene odredbe čl. 385.a stavka 1. ZPP-a), sve obzirom da je revizijski sud u nizu svojih odluka (primjerice posl. br.: Revx 3/2009-2 od 30. ožujka 2009., Rev 735/2007-2 od 2. listopada 2007., Rev 734/2004-2 od 29. rujna 2004.) izrazio jasno shvaćanje u primjeni odredbe čl. 37. st. 2. ZPP-a, prema kojemu: „Kad više tužitelja zahtijeva, ali ne kao solidarni vjerovnici, da im tuženik isplati određenu svotu novca, vrijednost predmeta spora za svakog od tužitelja određuje se tako da se utužena svota podijeli s brojem tužitelja“ ili „kad više tužitelja u jednoj tužbi ističu tužbene zahtjeve koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema vrijednosti zahtjeva svakog pojedinog tužitelja“) te (u odlukama posl. br. Revr 1426/2010-2 od 2. veljače 2011., Revt 35/2004, Rev 402/2004, Rev 521/2005) u primjeni odredbe čl. 158. st. 1. ZPP-a, prema kojemu: „Kod odlučivanja o troškovima postupka treba voditi računa o vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanja svake parnične radnje, pa kako je smanjenje tužbenog zahtjeva djelomično povlačenje tužbe u tom dijelu strankama pripada pravo na naknadu parničnog troška kao kod povlačenja tužbe“ - a osporena odluka o trošku postupka na takvim shvaćanjima nije temeljena (iako bi tek suđenje u skladu s takvim shvaćanjima predstavljalo suđenje u skladu sa stabilnom, već ustaljenom i dosljednom sudskom praksom koju bi upravo stoga što je takva bilo i ustavnopravno neprihvatljivo, s aspekta pravne sigurnosti i vladavine prava te jednakosti svih pred zakonom, mijenjati),
- ali nalazi i da prijedlog predlagateljice ne sadrži određene razloge da bi i uz prihvaćena pravilna shvaćanja (dakle: kada bi se o trošku postupka odlučivalo pojedinačno po svakome tužbenom zahtjevu zasebno) njezina pozicija u odnosu na obvezu snašanja parničnog troška u okolnostima konkretnog slučaja u ičemu bila povoljnija.
11. Sukladno tome, ovdje je za prihvatiti:
- da pitanja iz prijedloga tuženice nisu važna za odluku o konkretnom predmetu,
- da u odnosu na ta pitanja ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.
12. Stoga je prijedlog tuženice za dopuštenje revizije valjalo (i to ne spada u "pretjerani formalizam", kojeg revizijski sud ne može dopustiti) odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 387. st. 4. ali i st. 5. ZPP-a, prema kojoj: „U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje dovoljno je da se revizijski sud određeno pozove na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije.“).
13. Tužiteljima nisu priznati troškovi sastava odgovora na prijedlog tuženice za dopuštenje revizije jer ta parnična radnja nije bila od utjecaja prilikom donošenja odluke o tome prijedlogu (čl. 155. st. 1. ZPP-a).
Zagreb, 20. rujna 2022.
Predsjednik vijeća:
Dr. sc. Jadranko Jug,v.r.
