REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 2204/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Branka Medančića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika B. M. iz O., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici D. M.-P., odvjetnici u Odvjetničkom društvu P. i p. u Z., protiv tuženice-protutužiteljice Hrvatske agencije za poljoprivredu i hranu O., OIB: ..., zastupane po punomoćniku V. B., odvjetniku u Odvjetničkom društvu B. & M. D. j.t.d. u O., radi utvrđenja nedopuštenosti odluka, utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu, vraćanja na posao i naknade neimovinske štete, odlučujući o prijedlogu tuženika-protutužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1459/2021-2 od 4. siječnja 2022., kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-5252/2018-43 od 23. travnja 2021., u sjednici održanoj 20. rujna 2022.,
r i j e š i o j e:
Prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.
Obrazloženje
1. Tuženik-protutužitelj (dalje: tuženik) je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1459/2021-2 od 4. siječnja 2022., kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-5252/2018-43 od 23. travnja 2021.
2. Postupajući sukladno odredbama čl. 385., čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da je u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno postavljeno pravno pitanje za koje predlagatelj smatra da je važno u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, ali da isto nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu jer se radi o pitanju koje polazi od drugačijeg utvrđenja u odnosu na ona u postupku.
3. Naime, u odnosu na postavljeno pitanje koje se odnosi na to mijenja li se sadržaj radnog odnosa na štetu radnika izrekom odluke o sankciji koja je propisana unutarnjim propisom poslodavca, ili se sadržaj radnog odnosa mijenja odlukom o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora, tuženik navodi da o tome ne postoji praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske ali da je u prilog njegovoj tvrdnji o nedopuštenosti sudske zaštite protiv njegove odluke Klasa: 320-11/18-01/00022 Ur. broj: 396-08-18-4 od 10. rujna 2018. u odnosu na toč. II. izreke te odluke kojom je izrečena sankcija premještaja tužitelja-protutuženika (dalje: tužitelja) na drugo točno određeno radno mjesto niže složenosti poslova, i njegove odluke Klasa: 320-11/18- 01/00022 Ur. broj: 396-08-18-14 od 2. listopada 2018. kojom se potvrđuje takva odluka, izraženo shvaćanje istog suda u odluci broj Revr 1363/2013 od 7. rujna 2014. i pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela istog suda broj Su IVg 46/2007-4 od 16. travnja 2007.
4. Međutim, iz obrazloženja drugostupanjske odluke ne proizlazi da je navedenim odlukama tuženika došlo do mijenjanja sadržaja radnog odnosa, već da se tim odlukama na negativan način odlučilo o radnim pravima tužitelja i da se ne može jednostranom odlukom poslodavca u postupku izricanja sankcija propisanih njegovim Pravilnikom o radu mijenjati pravni položaj radnika.
5. S druge strane, ni odluka broj Revr 1363/2013 od 7. rujna 2014. ni shvaćanje na sjednici Građanskog odjela ovog suda od 15. listopada 2007. povodom rasprave o temama za zajednički sastanak predsjednika i predstavnika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske da upozorenje poslodavca radniku na obveze iz radnog odnosa i mogućnost otkaza nije odluka protiv koje bi radnik imao pravo na sudsku zaštitu, nisu usporedivi u odnosu na postavljeno pitanje i činjenične okolnosti predmeta spisa jer se u konkretnom slučaju ne radi o upozorenju u smislu odredbe čl. 119. st. 1 Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14 i 127/17) protiv kojeg upozorenja ne bi bila dopuštena sudska zaštita i tužba bi bila odbačena.
6. Konačno, za dopuštenost sudske zaštite protiv odluke poslodavca relevantno je da je njegovom odlukom došlo do povrede prava radnika a ne i je li njome neposredno došlo do izmjene sadržaja radnog odnosa. Stoga pitanje, onako kako ga je postavio tuženik, nije važno za intervenciju revizijskog suda jer nisu ni određeno izloženi razlozi zbog kojih podnositelj smatra da je pitanje važno u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.
7. Slijedom navedenog, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz članka 385.a st. 1. ZPP i dopuštenje revizije, valjalo je na temelju odredbe čl. 387. st. 5. ZPP riješiti kao u izreci.
Zagreb, 20. rujna 2022.
Predsjednik vijeća:
Branko Medančić, v.r.
