REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1213/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Branka Medančića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja M. K. iz Z., OIB: ..., i 2. tužiteljice V.-T. K. iz V., OIB: ..., oboje zastupani po punomoćniku K. Š., odvjetniku u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske,. OIB: ..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici broj Gž- 1485/2018-3 od 14. studenoga 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-799/2015-36 od 14. studenog 2018., u sjednici održanoj 20. rujna 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev kojim je 1. tužitelj zahtijevao isplatu iznosa od 42.946,81 kn s osnova imovinske štete, te 1. tužitelj i 2. tužiteljica isplatu iznosa od po 220.000,00 kn s osnova neimovinske štete, sve sa zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka (toč. I. izreke). Tužitelji su obvezani naknaditi tuženici na ime troškova postupka iznos od 35.000,00 kn (toč. II. izreke), dok je za iznos od 5.500,00 kn zahtjev tuženice odbijen (toč. III. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska odluka.

3. Rješenjem ovog suda broj Revd-810/2020-2 od 30. lipnja 2020., tužiteljima je dopušteno podnošenje revizije protiv presude, jer je o tom pravnom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje (npr. u odluci broj Rev 2989/2015-2 od 19. rujna 2018.) a pobijana drugostupanjska presuda utemeljena je na pravnom shvaćanju koje nije podudarno sa pravnim shvaćanjem revizijskog suda, a koje pitanje glasi:

„Da li Republika Hrvatska za štetu koju policijski službenik počini trećim osobama u službi ili u svezi sa službom odgovara po principu krivnje (subjektivna odgovornost) ili po principu uzročnosti (objektivna odgovornost)?“

4. Postupajući po navedenom dopuštenju tužitelji su podnijeli reviziju sukladno odredbi čl. 386. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog materijalnopravnog pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena. Radi opravdanja svog pravnog stava tužitelji se pozivaju na shvaćanja izražena u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2989/2015-2 od 19. rujna 2018. Rev-x 651/2013-2 od 22. siječnja 2014., Rev 759/1981-2 od 12. svibnja 1981., Revr 169/2007-2 od 6. rujna 2007., Revx 749/12 od 19. ožujka 2013. i Rev 983/15 od 12. prosinca 2018. te odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U- III/2314/2006 od 21. veljače 2007. i U-III/7552/2014 od 27. travnja 2016., kao i više odluka Europskog suda za ljudska prava (Selmouni protiv Francuske i dr.), koje sve govore o objektivnoj odgovornosti tuženice. Predlažu da ovaj sud preinači obje nižestupanjske presude, podredno iste ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, uz naknadu troškova revizije.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija tužitelja nije osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade imovinske i neimovinske štete koju isti trpe zbog smrti sina, koji je preminuo tijekom policijske intervencije.

8. Nižestupanjski sudovi su u postupku koji je prethodio reviziji utvrdili:

- da je pok. V. K., sin 1. tužitelja i 2. tužiteljice, preminuo ....;

- da je pok. K. remetio javni red i mir na način da je u kasnim večernjim satima 4. srpnja 2014. došao do kuće susjeda - obitelji policajca B. i rukama i nogama lupao po vratima i prozorima te vikao i prijetio što je uznemirilo suprugu i djecu u kući, da je i nakon dolaska policijske patrole nastavio s vikanjem i prijetnjama te uhvatio policajca J. za prsa uslijed čega je ovaj ostao bez daha nakon čega su ga policajci J. i B. pokušali svladati ali pritom je, obzirom da se pok. K. snažno opirao a bio je jače tjelesne građe (imao oko 130 kg i bio je duševni bolesnik sa psihotičnim karakteristikama), bilo naguravanja pa su sva trojica pali nakon čega su mu uspjeli staviti lisice;

- da je prema nalazu obdukcije isti imao patološko, bolesno stanje srca, s jako suženim srčanim žilama te oštećenja na srčanom mišiću u smislu fibroze i ožiljaka kao znaka prije preboljelih srčanih bolesti i infarkta; uočene su lake tjelesne ozljede u vidu površinskih oguljotina i mali krvni podljevi, među ostalim, jedan na desnoj strani trupa koji je bio izdužena prutasta oblika nastao direktnim udarcem nekim tupotvrdim izduženim prutastim sredstvom; do smrtnog ishoda došlo je zatajenjem srca uslijed psihičke trume koja je, s obzirom na patološko stanje organizma od ranije u smislu oštećenja vitalnih organa, dovela do nasilne smrti;

- da je, prema nalazu i mišljenju vještaka, kod nasilne smrti bitan faktor upravo posebno stanje organizma od ranije, a moment okidač je sam događaj odnosno psihičko uzbuđenje izazvano bilo traumom bilo samim verbalnim kontaktom.

9. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je smatrao neosnovanim tužbeni zahtjev, uz shvaćanje da je neposredni uzrok zatajenja rada, od ranije bolesnog, srca oštećenika psihička trauma koju je pok. K. doživio tijekom policijske intervencije i da postoji uzročno-posljedična veza između policijske intervencije koja je pok. K. prouzročila psihičku traumu i njegove smrti tijekom te intervencije; da prema odredbi čl. 115. Zakona o policiji („Narodne novine“, broj 34/11 i 130/12 - dalje: ZP), za štetu koju policijski službenik počini trećim osobama u službi ili u vezi sa službom odgovara Republika Hrvatska, osim ako dokaže da je šteta posljedica zakonite primjene policijskih ovlasti. Navodi da je obzirom na ponašanje pok. K., policijska intervencija bila potrebna; da su policajci temeljem odredbe čl. 129. st. 1., 2. i 3. i čl. 130. st. 4. Pravilnika o načinu postupanja policijskih službenika („Narodne novine“, broj 89/10 - dalje: Pravilnik) bili ovlašteni uporabiti tjelesnu snagu radi svladavanja otpora pok. K. koja podrazumijeva udarac dijelom tijela, zahvat i druge vještine obrane ili napada; te da ozljede odgovaraju dinamici prema iskazima svjedoka i posljedica su zakonite primjene policijskih ovlasti time da je uzdužni krvni podljev prutasta oblika, po ocjeni suda, nastao uporabom palice (iako svjedoci negiraju njenu uporabu) a tuženica nije dokazala da je palicu bilo nužno uporabiti što je teži oblik uporabe tjelesne snage prema odredbi čl. 132. st. 1. Pravilnika pa je ta uporaba sile bila nezakonita ali je prouzročila laku tjelesnu ozljedu koja nije mogla dovesti do smrti. Konačno, da prethodni sukobi između pok. K. i policajca B. u konkretnom slučaju nisu doveli do iskorištavanja njegovog službenog položaja jer ga je na intervenciju uputio zapovjednik a pri intervenciji nije došlo do nezakonite primjene policijskih ovlasti. Pritom, odbijeno je provođenje dokaza dodatnim saslušanjem vještaka dr. S. jer taj sud smatra da eventualno polijeganje pok. K. na lijevi bok, nije uzrok smrti istoga niti bi to bilo protupravno.

10. Drugostupanjski sud je prihvatio utvrđenja i zaključke, kao i primjenu materijalnog prava prvostupanjskog suda; međutim, pogrešno zaključivši da se radi o odgovornosti po osnovu krivnje a ne o objektivnoj odgovornosti, što je ovdje nedvojbeno slučaj i koje shvaćanje je izraženo u nizu odluka ovog revizijskog suda pa tako i broj Rev 2989/2015-2 od 19. rujna 2018.

11. Slijedom navedenog, odgovor na postavljeno pitanje je da Republika Hrvatska za štetu koju policijski službenik počini trećim osobama u službi ili u vezi sa službom odgovara po principu uzročnosti (objektivna odgovornost), ali ona se te odgovornosti može osloboditi ako dokaže da je šteta posljedica zakonite primjene policijskih ovlasti, a što je ovdje i dokazano, sve kako je to naprijed, od strane prvostupanjskog suda, pravilno navedeno.

12. Prema odredbi čl. 391. st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

13. Revidenti se u reviziji pozivaju i na odredbu čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave očito misleći na odredbu čl. 14. tog zakona („Narodne novine“, broj 150/11 i 12/13 - dalje: ZSDU) koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja, kojom je propisano da štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska. Iz naveden odredbe proizlazi upravo ono što je i raspravljeno pred nižestupanjskim sudovima, odnosno je li bilo ili nije bilo nezakonitog postupanja. Pod nezakonitim postupanjem podrazumijeva se svako djelovanje suprotno odredbama i načelima važećeg pravnog poretka, a u konkretnom slučaju to se ogleda kroz ocjenu ne/zakonitosti primjene policijskih ovlasti. Za postojanje odgovornosti Republike Hrvatske za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne i javne uprave potrebno je da je oštećeniku uzrokovana šteta upravo zbog njihovog nezakonitog ili nepravilnog rada; dakle, adekvatna uzročnost.

14. Stoga, nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, a koji prema odredbi čl. 356. ZPP postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio. 15. Obzirom da su u konkretnom slučaju službene radnje policajaca poduzete u okviru zakonskih ovlasti, proizlazi da nema protupravnosti jer su sve radnje poduzete sa svrhom koju zakon dopušta. Temeljni uvjet primjene zakonite prisile je poštivanje načela supsidijarnosti (u konkretnom slučaju proizlazi da nikakav blaži način postupanja nije bio moguć osim uhićenja i stavljanja lisica), i načela razmjernosti (jer je uporaba dopuštene tjelesne snage, u mjeri koja je dovela do sveukupno lake tjelesne ozljede, ostala u granicama zakonite primjene policijskih ovlasti).

16. Ni čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“, MU broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10) ne zabranjuje uporabu sile od strane policijskih službenika tijekom uhićenja pri čemu to pribjegavanje sili mora biti razmjerno i neophodno, što se ocjenjuje s obzirom na okolnosti svakog konkretnog slučaja, a te okolnosti su ovdje uvjerljivo razjašnjene: nužnost policijske intervencije radi zaštite života i zdravlja drugih (u konkretnom slučaju i djece kao posebno zaštićene kategorije), opiranje uhićenju, uporaba sile u mjeri koja je bila nužno potrebna da se obuzda pok. K. te pravno relevantna okolnost prethodnog patološkog zdravstvenog stanja pok. K. koja nije bila uočljiva a policajci su mu pokušali pružiti prvu pomoć (kroz postupak reanimacije).

17. Zaključno, pok. K. nije bio dobrog zdravstvenog stanja (naprotiv, imao je patološko, ozbiljno bolesno srce), utvrđene tjelesne ozljede nisu mogle dovesti do smrti dok je, s druge strane, svojim ponašanjem izazvao odgovor u vidu nužne policijske intervencije i s tim u vezi, sam prouzročio psihičko uzbuđenje koje se u takvoj situaciji implicira, pri čemu nije bilo nezakonitosti u primjeni policijskih ovlasti izuzev u dijelu mogućeg korištenja palice pri čemu je nastala jedna ozljeda u vidu malog krvnog podljeva koja nije mogla dovesti do smrtnog ishoda.

18. Kako je ovaj revizijski sud utvrdio da razlozi zbog kojih je revizija podnesena, i na koje se odnosi pravno pitanje zbog kojeg je dopuštena, ne utječu na donošenje drukčije odluke, to je temeljem odredbe čl. 393. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci ove presude.

Zagreb, 20. rujna 2022.

Predsjednik vijeća:

Branko Medančić, v.r.