Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 4 Kv II-200/2022-3

1 Kir-622/2022-9

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tomislava Brđanovića, predsjednika vijeća, te Igora Pavlica i Mirne Mavriček, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Ane-Marije Runjić, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog A. H., zbog kaznenog djela iz čl. 231. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21., dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi okrivljenika podnesenoj protiv rješenja sutkinje istrage ovoga suda od 11. rujna 2022. poslovni broj: Kir-622/2022-3, u sjednici održanoj 20. rujna 2022.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenog A. H..

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem sutkinje istrage Županijskog suda u Varaždinu na temelju čl. 127. st. 1. u vezi čl. 123. st. 1. toč. 2. i 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22., dalje: ZKP/08, valja primijetiti da je sutkinja istrage propustila navesti broj Narodnih novina 80/22., a koji je bio na snazi na dan donošenja rješenja), protiv okrivljenika A. H. određen je istražni zatvor koji može trajati najdulje jedan mjesec od lišenja slobode odnosno od 9. rujna 2022.

2. Protiv tog rješenja žali se okrivljenik po braniteljici po službenoj dužnosti I. M., odvjetnici, bez navođenja žalbenih razloga, a stvarno samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s žalbenim prijedlogom da vijeće ovog suda ukine pobijano rješenje.

3. Žalba okrivljenika nije osnovana.

4. Okrivljeni A. H. podnijetom žalbom osporava postojanje i opće pretpostavke za određivanje istražnog zatvora iz čl. 123. st. 1. ZKP/08 i posebnih pretpostavki iz čl. 123. st. 1. toč. 2. i 3. ZKP/08 za određivanje istražnog zatvora, isključivo s aspekta pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

4.1. Žalitelj osporava postojanje osnovane sumnje polazeći od sadržaja svoje obrane u kojoj osporava počinjenje kaznenog djela za koje ga se tereti u ovom kaznenom postupku, tvrdeći da je izjava žrtve nevjerodostojna jer je isti bio pod utjecajem alkohola u vrijeme počinjenja djela. Nakon navedenoga, izlažu se teoretska razmatranja o značenju pojma osnovane sumnje uz poziv na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske IV Kž-37/2004 od 10. kolovoza 2004. U odnosu na postojanje posebnih pretpostavki za određivanje istražnog zatvora, žalitelj opovrgava postojanje tih pretpostavki. Tako tvrdi da ne postoji njegova tzv. koluziona niti iteracijska opasnost što izvodi iz tvrdnji o nepostojanju posebnih okolnosti koje su potrebne pretpostavke prema odredbama čl. 123. st. 1. toč. 2. i 3. ZKP/08. Također se izlaže teoretsko razmatranje o potrebi postojanja konkretne, ne apstraktne opasnosti, kao istražno-zatvorskih pretpostavki. Isto tako, izlaže se i razmatranje da je obrazlaganjem postojanja tzv. iteracijske opasnosti utemeljene na podacima o vođenim i pravomoćno dovršenim kaznenim maloljetničkim postupcima protiv okrivljenika i korištenjem podataka o izvršenim odgojnim mjerama, sutkinja istrage povrijedila presumpciju nedužnosti (nevinosti) okrivljenika. U odnosu na otklanjanje koluzione opasnosti žalitelj predlaže istu otkloniti mjerom opreza zabrane približavanja određenim osobama, kao zamjenom istražnom zatvoru.

4.2. Žalitelj se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na postojanje osnovane sumnje da bi počinio kazneno djelo. Osnovana sumnja postoji kada postoji više dokaza/obavijesti koje govore u prilog zaključku o počinjenju kaznenih djela, od manje vjerojatnosti o protivnome. U pobijanom rješenju, sutkinja istrage je, pozivom na sasvim određene dokaze i obavijesti, na potrebnoj razini vjerojatnosti utvrdila postojanje osnovane sumnje da je okrivljenik počinio kazneno djelo za koje ga se tereti u ovom postupku. Tako iz izjave presumptivne žrtve, kao i izjava očevidaca K. L. i M. K., koji izravno terete okrivljenika za počinjenje predmetnog kaznenog djela, kao i medicinske dokumentacije za žrtvu, proizlazi postojanje takve sumnje. Žalbene tvrdnje o suprotnome, teoretske naravi, koje nemaju dokaznu podlogu, ne dovode u sumnju utvrđenje iz pobijanog rješenja o opstojnosti osnovane sumnje. Stoga u tom dijelu nije osnovana žalba žalitelja.

4.3. Žalitelj postojanje koluzione i iteracijske opasnosti osporava, ponovno s teoretskog aspekta, tvrdeći da razlozi pobijanog rješenja ne udovoljavaju pretpostavkama iz čl. 123. st. 1. toč. 2. i 3. ZKP/08. Puka, teoretska, tvrdnja o izostanku obje opasnosti, kao posebnih pretpostavki za određivanje istražnog zatvora, ne dovodi u sumnju utvrđenje i zaključak iz pobijanog rješenja o postojanju obje istražno-zatvorske osnove. Tvrdnjama o povredi presumpcije nedužnosti okrivljenika, korištenjem podataka o njegovoj ranijoj evidentiranosti kao počinitelja kaznenih djela u mlađoj životnoj dobi, žalitelj jednostavno ne dovodi u pitanje jasne i potpune razloge iz pobijanog rješenja o postojanju posebnih pretpostavki za određivanje istražnog zatvora iz čl. 123. st. 1. toč. 2. i 3. ZKP/08. Žalitelja se radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje na odnosni dio pobijanog rješenja (toč. 7. do 7.3. obrazloženja).

4.4. Žalitelj nije u pravu kada negira mogućnost korištenja podataka o ranijoj "osuđivanosti" okrivljenika kao maloljetnika, jer se i o navedenome vodi evidencija kod ministarstva nadležnog za socijalnu skrb za područje Republike Hrvatske (čl. 1. Pravilnika o evidenciji odgojnih mjera, NN 141/2011.). Ti se podaci, prema čl. 4. st. 4. Zakona o izvršavanju sankcija izrečenih maloljetnicima za kaznena djela i prekršaje (NN 133/12) i čl. 10. st. 1. spomenutog Pravilnika mogu dati na uvid državnom odvjetništvu i sudu u svrhu provođenja kaznenog postupka prema evidentiranoj osobi. Stoga, nije u pravu žalitelj kada osporava mogućnost korištenja podataka o ranijim maloljetničkim kaznenim postupcima vođenim protiv okrivljenika, pogrešno držeći da se time vrijeđa Ustavna i Konvencijska presumpcija nedužnosti, jer nakon izvršenja odgojne mjere, automatizmom nastupa rehabilitacija. Upravo suprotno, podaci o ranijoj evidentiranosti okrivljenika koji je kao maloljetnik zbog počinjenja i nasilnih i imovinskih kaznenih djela bio sudionikom maloljetničkih kaznenih postupaka, bile su mu izrečene odgojne mjere i to dvije najteže odgojne mjere i po sadržaju i po trajanju, pa je nedugo nakon otpuštanja iz odgojnog zavoda, ponovio jedno od težih kaznenih djela, za koje je osnovano sumnjiv, ukazuju na potrebu određivanja istražnog zatvora protiv njega po osnovi iz čl. 123. st. 1. toč. 3. ZKP/08. Podaci o izrečenim i izvršenim odgojnim mjerama, kaznenim djelima za koje su izrečene i nedavni otpust s izvršavanja odgojne mjere ukazuju na kontinuitet u kriminalnom ponašanju okrivljenika, na kojega izrečene i izvršene mjere, više nego očito, nisu djelovale dovoljno odvraćajuće. Na mogućnost određivanja mjera opreza umjesto istražnog zatvora odgovoreno je negativno u pobijanom rješenju (odlomak 8. obrazloženja). Stoga nije osnovana žalba okrivljenika po ovoj žalbenoj osnovi.

5. Pobijano rješenje ispitano je po službenoj dužnosti u smislu čl. 494. st. 4. ZKP/08, kakvim ispitivanjem je utvrđeno da je pobijano rješenje donijelo nadležno tijelo, da na štetu okrivljenika nije povrijeđeno materijalno pravo i da u pobijanom rješenju nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. Slijedom iznijetih razloga valjalo je stoga na temelju čl. 494. st. 3. toč. 2. ZKP/08 odlučiti kao u izreci ovoga rješenja.

U Varaždinu 20. rujna 2022.

Predsjednik vijeća

Tomislav Brđanović