Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2
Poslovni broj: 9 Gž-1071/2022-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji Tatjani Ledinšćak-Babić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice A. K. iz B., OIB: ..., zastupane po punomoćniku J. P., odvjetniku iz B., protiv tuženika R. A. d.d., Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnima iz Odvjetničkog društva K. & P. d.o.o. iz Z., radi isplate, povodom žalbe tužiteljice izjavljene protiv rješenja Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj: P-229/2022-8 od 3. lipnja 2022., 20. rujna 2022.,
r i j e š i o j e
I. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice, te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj: P-229/2022-8 od 3. lipnja 2022.
II. Trošak odgovora na žalbu tuženiku se ne dosuđuje.
Obrazloženje
1. Pobijanim rješenjem pod točkom I. izreke prvostupanjski sud se oglasio mjesno nenadležnim za vođenje postupka u ovoj parnici, dok je pod točkom II. izreke određeno da će se nakon pravomoćnosti navedenog rješenja predmet ustupiti mjesno nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu.
2. Navedeno rješenje pravodobnom podnesenom žalbom pobija tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na daljnje postupanje.
3. U odgovoru na žalbu tuženik osporava sve navode žalbe, predlažući istu odbiti i potvrditi rješenje prvostupanjskog suda, a sve uz obvezu da tužiteljica nadoknadi tuženiku troškove postupka u ovoj pravnoj stvari.
4. Žalba tužiteljice nije osnovana.
5. Nije sporno da su stranke 3. travnja 2007. zaključile u B. Ugovor o kreditu broj ... u kojem su čl. 12. ugovorile da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta kreditora, dakle u Z., jer je sjedište tuženika u Z.
5.1. Kako tužiteljica u ovoj parnici zahtijeva utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i potražuje isplatu radi iste ništetnosti, sud smatra da tuženik u tom odnosu ima status trgovca, zbog čega o osnovanosti prigovora mjesne nenadležnosti istaknutog od strane tuženika treba odlučivati primjenom odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03 – dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu.
6. Zaključivši da je navedeni Ugovor unaprijed formulirani ugovor kojeg je sastavio tuženik, te da se o odredbi čl. 12. nije posebno pregovaralo, sud smatra da tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj odredbe o mjesnoj nenadležnosti suda za slučaj spora. Međutim, tvrdi da ta odredba nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice jer ona, koja prebiva u B. radi zaštite svojih prava ne bi bila izložena značajnim dodatnim troškovima ni značajnim gubitkom vremena ako bi se parnica vodila pred sudom u Z. Kako je općepoznata činjenica, prema mišljenju prvostupanjskog suda, da je udaljenost od B. do Z. u jednom smjeru 87 km, a budući je predloženo saslušanje tužiteljice u svojstvu stranke, ista bi trebala putovati jednom iz B. u Z. i natrag, za što povratna cijena autobusne karte iznosi oko 200,00 kn i za put bi u oba smjera potrošila nešto manje od 3 sata. Stoga sud pojašnjava da takav trošak i takav gubitak vremena s obzirom na ukupnu vrijednost predmeta spora od 51.030,80 kn istu zasigurno ne bi odvratili od vođenja postupka, slijedom čega utvrđuje da ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti u konkretnom slučaju nije ništetna, jer ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Osim toga, sud pojašnjava da tužiteljica ni u tužbi, a ni tijekom postupka ne opisuje svoje opće imovno stanje i ne navodi ikakve bitne okolnosti koje bi objektivno mogle dovesti do zaključka da navedena ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti, suprotna načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Stoga zaključuje da su stranke imale mogućnost sporazumjeti se o nadležnosti suda u mjestu sjedišta tuženika, imajući u vidu da za suđenje u konkretnom slučaju nije određena isključiva mjesna nadležnost prvostupanjskog suda.
7. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud prigovor tuženika nalazi osnovanim, pa se primjenom odredbe čl. 20. st. 1. u svezi s čl. 70. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19) oglasio mjesno nenadležnim i temeljem čl. 21. st. 1. istog Zakona riješio da će se nakon pravomoćnosti pobijanog rješenja predmet ustupiti mjesno nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu na daljnje postupanje.
8. U žalbi tužiteljica ističe da prije sklapanja navedenog Ugovora o kreditu s tuženikom nije imala mogućnosti pregovaranja o odredbi kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu tuženika. Osim toga obrazlaže da bi primjena te ugovorne odredbe za tužiteljicu evidentno prouzročila suviše velik i neovisan financijski izdatak radi ostvarenja svojih prava s obzirom na udaljenost suda u sjedištu tuženika i njezinog prebivališta, te s obzirom na vrijeme potrebno za pristup sudu, jer bi i punomoćnik iste trebao pristupiti sudu na svako ročište koje bi trebao naplatiti tužiteljici, a koji u konkretnom slučaju može iznositi i do 1.000,00 kn po jednom odlasku na raspravu, a koje troškove sud ne dosuđuje na teret protivne stranke. Stoga tužiteljica smatra odlučnim u vezi s Ugovorom o kreditu da je sukladno odredbi čl. 19.l. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju potrošač u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu ovlašten pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane pred sudom u mjestu svog prebivališta, što je tužiteljica podnošenjem tužbe prvostupanjskom sudu i učinila, pa smatra da je odluka suda o oglašavanju nenadležnim u ovom predmetu očigledno suprotna materijalnim propisima, kao i relevantnoj sudskoj praksi.
9. Ispitujući pobijanu odluku sukladno žalbenim navodima, a i primjenom odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19 i 80/22 – dalje: ZPP) s obzirom da tužiteljica ni sadržajno ne ukazuje na počinjene i jedne bitne povrede odredaba parničnog postupka, valja istači da ovaj sud nije našao da bi ista odluka bila opterećena i jednom bitnom povredom na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.
10. Nadalje, ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda, da se sukladno odredbi čl. čl. 81. ZZP-a, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora 3. travnja 2007., sporna ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, samo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.), s time da identične odredbe sadrži i čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača „(Narodne novine“ broj: 41/14, 110/15 i 14/19), koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka, a ovi Zakoni usklađeni su s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.
11. Međutim, tužiteljica ni u tužbi ni nakon dostave prigovora tuženika u svezi mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda ne iznosi nikakve činjenice niti okolnosti zbog kojih je smatrala da je upravo Općinski sud u Bjelovaru mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, već tek sada u žalbi iznosi nove činjenice koje sukladno odredbi čl. 352. st. 1. ZPP-a ne može iznositi, pozivajući se pri tom pogrešno na primjenu odredaba Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine broj: 75/09), imajući u vidu da je isti Zakon stupio na snagu 1. siječnja 2010. a sam propisuje u odredbi čl. 29. da se ne primjenjuje na Ugovore o kreditu sklopljene do dana stupanja na snagu tog Zakona, dok su stranke sporni navedeni Ugovor o kreditu sklopile 3. travnja 2007., a odredba na koju se poziva tužiteljica odnosi se na pitanje međunarodne nadležnosti za sporove iz potrošačkog ugovora, a što ovdje nesporno nije slučaj.
12. Stoga je zakonito prvostupanjski sud po službenoj dužnosti ispitao okolnosti vezane uz ocjenu da li navedena ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice prema dostupnim podacima koje je u času donošenja odluke imao u spisu, te pravilno zaključio da isti ne ukazuju da bi sporna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, imajući u vidu udaljenost između prebivališta tužiteljice i sjedišta tuženika, mogućnost dolaska na sud te vrijednost predmeta spora, na što ukazuje i zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesen pod brojem Su IV – 308/2020 od 05. studenog 2020.
13. Stoga se pravilno prvostupanjski sud oglasio mjesno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spis ustupio mjesno nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu na daljnje postupanje poštujući pri tom sporazum stranaka o mjesnoj nadležnosti suda u Z. za slučaj spora.
14. Stoga je valjalo žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu i primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrditi pobijanu odluku.
U Varaždinu 20. rujna 2022.
Sutkinja
Tatjana Ledinšćak-Babić v.r.
