Poslovni broj: 14 UsI-941/22-6

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu Sandri Ćoraš Gega, te Radojki Ćupurdija, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja: P. V. iz Č., Č. ., OIB: ….., zastupan po opunomoćeniku I. G., odvjetniku u

Odvjetničkom društvu T. i G. d.o.o., Z., U. b. T. ., protiv

tuženika: Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprava za ljudske potencijale, Služba disciplinskog sudovanja, Drugostupanjski disciplinski sud, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, OIB: 36162371878, kojeg zastupa opunomoćenik I. R., zaposlenik tuženika, temeljem generalne punomoći pohranjene u Uredu predsjedniceovog Suda, radi teže povrede službene dužnosti, nakon neposredne i javne rasprave zaključene dana 9. rujna 2022. u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i opunomoćenika tuženika, dana 19. rujna 2022.,

p r e s u d i oj e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se poništi rješenje tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Drugostupanjskog disciplinskog suda KLASA: NK- UP/ll-114-04/21-02/151, URBROJ: 511-01-158-22-5 od dana 16. ožujka 2022. II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U tužbi (koju je ovaj Sud tretirao pravovremenom iz razloga jer spisu tuženog tijela ne prileži dostavnica iz koje bi bilo vidljivo kada je tužitelj zaprimio osporeno rješenje tuženika), podnesenoj protiv rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Drugostupanjskog disciplinskog suda KLASA: NK-UP/ll-114-04/21- 02/151, URBROJ: 511-01-158-22-5 od dana 16. ožujka 2022., tužitelj je, u bitnom, naveo da je isto doneseno, iako je iz provedenog upravnog postupka razvidna zakonitost u postupanju prvostupanjskog tijela u smislu da je isto pravilno i potpuno utvrdilo činjenično stanje, pravilno primijenilo materijalno pravo i da je vodilo računa o pravilima postupka koja su bila od utjecaja na rješavanje stvari dok obrazloženje prvostupanjskog rješenja sadrži sve podatke o odlučnim činjenicama. Naime, da je rješenjem prvostupanjskog disciplinskog suda utvrđeno kako tužitelj nije odgovoran da bi dana 9. prosinca 2020. DORHU lažnu prijavio policijskog službenika M. K. za kazneno djelo „Sprječavanje dokazivanja“ iz čl. 306. st. 1. Kaznenog zakona. Tužitelj da prije svega napominje kako pobijano rješenje nije doneseno u zakonskom roku obzirom na odredbu čl. 121. Zakona o općem upravnom postupku. S tim u vezi tužitelj ističe kako je načelnik MUP-a, PU d.-n. I. P. dana 10. prosinca 2021. podnio žalbu protiv prvostupanjskog rješenja dok je pobijano drugostupanjsko rješenje doneseno tek dana 16. ožujka 2022. Pored toga, da je tuženik prilikom donošenja pobijanog rješenja počinio procesnu povredu iz čl. 115. st. 3. Zakona o općem upravnom postupku. Tuženik da nije imao procesnu mogućnost da na temelju pravilno provedenog dokaznog postupka i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja od strane prvostupanjskog tijela donese dijametralno suprotnu odluku bez da su u drugostupanjskom postupku izvedeni nekakvi novi dokazi ili ponovno ispitane stranke i svjedoci. Na najgrublji način da je povrijeđeno načelo ne bis in idem. Naime, da je protiv tužitelja Općinsko državno odvjetništvo podiglo optužnicu zbog kaznenog djela lažnog prijavljivanja kaznenog djela iz čl. 304. st. 1. Kaznenog zakona, povodom kaznene prijave M. K. od dana 28. prosinca 2020. Predmetni kazneni postupak da se vodi vezano za istovjetnu stvar i istovjetno terećenje kao i u rubriciranom disciplinskom postupku, dok se u sudskom postupku koji slijedi tek trebaju utvrditi sve relevantne činjenice i okolnosti predmetnog događaja. Sve do tada, da za tužitelja, sukladno odredbama iz čl. 28. Ustava RH, vrijedi presumpcija nevinosti. Zabranu "dupliciranja" kaznenog, prekršajnog ili disciplinskog postupka za isti prijestup da poznaje Europski sud za ljudska prava kao i pozitivno zakonodavstvo Republike Hrvatske. Činjenično stanje u pobijanom rješenju da je u cijelosti pogrešno i proizvoljno utvrđeno te da su povrijeđene odredbe čl. 58. st. 1. i čl. 115. st. 3. Zakona o općem upravnom postupku. I sam tuženik da u osporenom rješenju navodi kako je u prvostupanjskom rješenju činjenično stanje u potpunosti pravilno utvrđeno te da je prvostupanjski sud na okolnost teže povrede službene dužnosti koja je stranci stavljena na teret izveo sve potrebne dokaze kao i da u prvostupanjskom rješenju nema nepravilnosti koje ga čine ništavim. No, i pored svega toga, da tuženik postupa u cijelosti nelogično na način da pobijanim rješenjem u cijelosti usvaja predmetnu žalbu. U osporenom rješenju da se na gotovo tri stranice tematizira u cijelosti nebitna okolnost za meritum spora, je li sporne prilike bilo prisile od strane načelnika M. K. prema policijskim službenicima M. G., D. P. i S. R. na način da

im je isti putem tužitelja P. V. naložio da moraju sudjelovati u čišćenju i određenim radovima u samostanu u Pridvorju. Iako da se pobijanim rješenjem nastoji predstaviti kako su isti službenici zamoljeni da dragovoljno počiste navedeni samostan, da tome u prilog ne idu navodi svjedokinja S. R. i D. P.. Naime, da se ne problematizira okolnost jesu li imenovani policijski službenici dragovoljno ili po nalogu upućeni na čišćenje navedenog samostana, nego je li M. K. iskoristio svoj utjecaj i naložio tužitelju P. V. kao podređenom policijskom službeniku da napravi preinake u navedenoj bilješci u svrhu svoje obrane u disciplinskom postupku. Nije sporna okolnost da je predmetna preinaka u navedenoj službenoj zabilješci napravljena po uputi načelnika K., no da je navodno upitan način na koji bi isti od tužitelja zatražio da napravi navedenu preinaku. Tužitelj da smatra u cijelosti neprihvatljivim način na koji se u pobijanom rješenju pokušava relativizirati postupanje načelnika K., imajući u vidu hijerarhijsko ustrojstvo u MUP-u kao i motive imenovanog načelnika zbog kojih bi zatražio da se navedena preinaka učini, a osobito kada se to radi na način da se od strane načelnika policijske postaje poziva službujućeg šefa smjene i od njega zahtjeva da pronađe policijske službenike koji bi radili nešto što nema apsolutno nikakve veze s opisom poslova njihovog radnog mjesta te policijskim poslom i ovlastima. Također da je takvo ponašanje načelnika u suprotnosti s čl. 37. Zakona o policiji. Tužitelj da ističe kako je sporne prilike postupio pravilno i to s namjerom da nadležna tijela blagovremeno izvijesti o relevantnim radnjama i postupcima načelnika K., a kako bi ista tijela u postupcima propisanim ZKP-om utvrdila ima li u postupanjima načelnika K. elemenata bilo kojeg kaznenog djela. Navedeno da je ujedno i bila dužnost tužitelja shodno odredbama iz čl. 204. st. 1. Kaznenog zakona. Tužitelj na koncu ističe kako je pobijanim rješenjem de facto prejudicirana odluka nadležnog državnog odvjetništva po prijavi tužitelja P. V. protiv načelnika M. K. na način da je već u ovoj fazi postupka od strane tuženika utvrđeno kako se radi o nekakvom lažnom prijavljivanju prije nego li je u predmetnom kaznenom postupku utvrđeno je li navedena prijava osnovana i utemeljena ili je lažna i nevjerodostojna. Slijedom svega iznijetog da tužitelj predlaže poništiti osporeno rješenje tuženika i naložiti tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka.

2. Opunomoćenik tužitelja je na ročištu kod ovog Suda dana 9. rujna 2022. naveo da ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva kao i kod prijedloga za izvođenje predloženih dokaza u tužbi. Bitnim napominje da je doista čudno da se tuženik prilikom postupanja drugostupanjskog tijela upustio u odlučivanje stvari koje nisu u njegovoj nadležnosti pa da je tako isto tijelo donijelo meritorno odluku da bi tužitelj bio odgovoran zbog lažnog prijavljivanja policijskog službenika M. K., tj. odgovoran za kazneno djelo iz čl. 306. st. 1. Kaznenog zakona. S tim u vezi da se ističe da je donošenje odluke vezano za konkretnu inkriminaciju isključivo u nadležnosti državnog odvjetništva, a vezano za koju tematiku da se i vodi kazneni postupak pred ODO D. broj KO-DO-228/2021. Nadalje, da tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako u konkretnom slučaju nije bilo nikakvog nezakonitog naloga niti opravdanog razloga zbog kojeg bi tužitelj trebao prijaviti M. K. državnom odvjetništvu, a utvrđivanje kojih okolnosti da nije u ingerenciji tuženika, nego da je u nadležnosti postupajućih tijela gonjenja koja će u odgovarajućem kaznenom dokaznom postupku, temeljem priležeće dokazne građe, odlučiti je li tužitelj osnovano ili neosnovano prijavio M. K. te je li svojim postupanjem ostvario elemente bilo kojeg kaznenog djela. Prvostupanjsko tijelo MUP-a da je donijelo u cijelosti utemeljenu i dostatno obrazloženu odluku vezano za ovo pravno pitanje, dok je postupajuće tijelo drugog stupnja iz nepoznatih razloga i u cijelosti neosnovano istu odluku preinačilo bez izvođenje bilo kakvih novih dokaza niti valoriziranja novih činjenica ili nekakvih novonastalih okolnosti. U pobijanoj odluci tuženika da se nije odlučivalo o nekakvom disciplinskom prijestupu tužitelja ili povredi službene dužnosti, nego o učinu kaznenog djela iz čl. 304. st. 1. Kaznenog zakona, a za koje postupanje da tuženik nema zakonom propisana ovlaštenja. Pored toga, da je opisanim postupanjem na najgrublji način povrijeđena presumpcija nevinosti na štetu tužitelja obzirom da na okolnosti je li on nekoga lažno prijavio tek treba provesti postupak pred nadležnim Državnim odvjetništvom i sudom u D.. Na ovaj način da mu se inputira u cijelosti proizvoljno nešto za što još uvijek nije dokazano da bi isti počinio. Sporne prilike da je tužitelj postupao u skladu s čl. 204. st. 1. Kaznenog zakona te da je prijavio sumnju na počinjenje kaznenog djela od strane M. K., a da je isključivo Državno odvjetništvo nadležno ispitivati je li ta prijava bila utemeljena, a što da ne mogu činiti tijela disciplinskog progona.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da je neosnovan navod tužitelja da pobijano rješenje nije doneseno u zakonskom roku pri čemu da valja uputiti na odredbu čl. 100. i čl. 109. Zakona o policiji jer da je nesporno da je disciplinski postupak protiv P. V. pokrenut i vođen unutar navedenih rokova propisanih Zakonom o policiji, a koji Zakon da je lex specialis u odnosu na postupke zbog povrede službene dužnosti. Neutemeljen da je i navod tužitelja da je tuženik počinio procesnu povredu iz čl. 115. st. 3. Zakona o općem upravnom postupku, jer da je postupajući u žalbenom postupku tuženik ustanovio da su na okolnosti teže povrede službene dužnosti u prvostupanjskom postupku izvedeni svi potrebni dokazi, međutim također je utvrđeno da iz tako izvedenih dokaza prvostupanjski sud nije izveo ispravan zaključak kada je odlučio da P. V., ovdje tužitelj, nije odgovoran da bi počinio težu povredu službene dužnosti činjenično i pravno opisanu u zahtjevu za pokretanje disciplinskog postupka protiv njega.Stoga, da za donošenje nove odluke o odgovornosti prijavljenog policijskog službenika, u konkretnom slučaju nije bilo nužno izvoditi nove dokaze ili ponovno ispitati stranke i svjedoke, već da je odluka o odgovornosti prijavljenog policijskog službenika proizlazila iz već izvedenih dokaza tijekom prvostupanjskog postupka. Neutemeljeno da se navodi u tužbi kako je pokretanjem disciplinskog postupka na najgrublji način povrijeđeno načelo ne bis in idem, pri čemu valja uputiti na odredbu čl. 93. st. 3. i st. 4. Zakona o policiji. Dakle, s obzirom na Zakonom o policiji propisanu odvojenost i neovisnost disciplinske i kaznene odgovornosti, da je nesporno da se u vezi s djelom za koje je protiv policijskog službenika podignuta optužnica, a koje djelo ima elemente disciplinske povrede, može voditi i disciplinski postupak. Navedeno stajalište da je potvrđeno i ustaljenom i jedinstvenom praksom upravnih sudova, kao i Ustavnog suda RH te Europskog suda za ljudska prava u predmetima Vanjak protiv Hrvatske, Trubić protiv Hrvatske, Šikić protiv Hrvatske te A.B. protiv Norveške. Tako da Ustavni sud RH navodi kako je kod načela ne bis in idem u postupovnom smislu bitno da je riječ o istoj kaznenoj stvari pri čemu da prvi kazneni postupak već mora biti okončan meritornom odlukom koja prijavljenog policijskog službenika oslobađa krivnje ili osuđuje i koja je res judicata. U disciplinskom postupku da se utvrđuje postojanje disciplinske odgovornosti policijskog službenika, a ne njegova kaznena odgovornost, pri čemu eventulano postojanje njegove kaznene odgovornosti ne utječe na odlučivanje o postojanju disciplinske povrede (stajalište koje je Ustavni sud iznio u više svojih odluka i to broj: U-lll-953/1998 od dana 4. veljače 2004., U-lll- 2601/2004 od dana 23. studenog 2006, U-lll-2761/2012 od dana 20. lipnja 2012. i U-ll 1- 3304/2011 od dana 23. siječnja 2013.). Nadalje, stav Ustavnog suda je da se presude disciplinskih sudova ne temelje na kaznenoj odgovornosti prijavljenog policijskog službenika za kazneno djelo, već na utvrđenju da je policijski službenik povrijedio propise kojima se uređuje rad službe te na taj način počinio težu povredu službene dužnosti. Odgovornost policijskog službenika za težu povredu radne discipline u disciplinskom postupku da se može utvrditi neovisno o odluci kaznenog suda. U disciplinskom postupku da se utvrđuju elementi povrede radne discipline, pri čemu da nije nužno da su se istodobno ostvarili i elementi nekog kaznenog djela pa da je u tom smislu disciplinska odgovornost šira od kaznene odgovornosti (odluka Ustavnog suda broj: U-111-4798/2010 od dana 12. lipnja 2014. i brojnim drugim). Nadalje, navodi u kojima se pojašnjava iz kojih sve dokaza proizlazi da se u konkretnom slučaju radilo o zamolbi, a ne o nalogu načelnika M. K. da netko ode pomoći u samostan u P. tj. da se radilo o dragovoljnom odlasku na ispomoć u samostan, da se zasigurno ne odnose na nebitne okolnost za utvrđivanje odgovornosti prijavljenog policijskog službenika P. V. za terećenu povredu službene dužnosti, već da se naprotiv radi o odlučnim okolnostima za utvrđivanje njegove odgovornosti. Naime, pojasnivši da se tu zapravo radilo o dragovoljnosti odlaska u samostan od strane policijskih službenica D. P. i S. R.,

da je tuženik ukazao na bitnu činjenicu da se traženje M. K. koje je uslijedilo nakon toga, da prijavljeni u službenu zabilješku koju je već bio sačinio dana 8. prosinca 2020. doda riječi: „koje bi dragovoljno" te riječi: „da će one dragovoljno poći", ne mogu smatrati postupkom K. kojim bi prijavljenog naveo da učini nešto što ne bi odgovaralo istini, odnosno da bi ga K. na taj način, iskoristivši svoj položaj naveo na davanje lažnog iskaza, a kako je to prijavljeni navodio u svojoj predstavci/pritužbi. Dakle, da je tuženik pojasnio da dodavanjem navedenih riječi u predmetnu službenu zabilješku nije učinjeno ništa što bi bitno izmijenilo karakter same zabilješke, a budući da je i iz prve (neprepravljene) verzije zabilješke koja nije sadržavala riječi „koje bi dragovoljno" i „da će one dragovoljno poći", nesporno proizlazilo da se radilo o dragovoljnosti odlaska na pomoć u samostan. Navedena okolnost da se radilo o „dragovoljnosti" odlaska policijskih službenica u samostan, da je od bitnog utjecaja na odgovornost tužitelja za terećenu povredu službene dužnosti, budući da navedeno potvrđuje da je tužitelj K. prijavio za kaznenodjelo sprečavanje dokazivanja, iako da je znao i mogao znati da navedeno djelo K. nije počinio. Neutemeljeno da tužitelj navodi da bi ponašanje načelnika K. bilo u suprotnosti s člankom 37. Zakona o policiji jer da se predmetni tužbeni navod nalazi paušalnim i neargumentiranim pa da se tuženik na isti ne može konkretno očitovati. Nadalje, da iz dokaza izvedenih tijekom disciplinskog postupka nesporno proizlazi da u konkretnom slučaju nije bilo naloga načelnika M. K., a poglavito da nije bilo njegovog nezakonitog naloga te stoga da nije bilo niti opravdanog razloga zbog kojeg bi tužitelj V. trebao prijaviti M. K. Državnom odvjetništvu, a što da je on nesporno učinio.Slijedom svega navedenog, budući da je nesporno dokazano da je tužitelj počinio težu povrede službene dužnosti koja mu je stavljena na teret te da je pobijano rješenje u potpunosti zakonito da tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

4. Opunomoćenik tuženika je na ročištu kod ovog Suda dana 9. rujna 2022. naveo da ostaje pri navodima iz odgovora na tužbu. Ponovno da se skreće pozornost na odredbu čl. 93. st. 3. i st. 4. Zakona o policiji. Odluka tuženika da je donesena na temelju izvedenih dokaza u prvostupanjskom postupku te da je pravo tuženika da odluči o tako izvedenim dokazima temeljeno na činjenici da je odlučivano o žalbi na odluku prvostupanjskog tijela. Postupak da je vođen zbog teže povrede službene dužnosti iz čl. 96. st. 1. toč. 7. Zakona o policiji opisane kao "nedolično ponašanje u službi ili izvan službe kada šteti ugledu policije", a ne zbog kaznenog djela lažnog prijavljivanja kako to inputira opunomoćenik tužitelja.

5. Osporenim rješenjem tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Drugostupanjskog disciplinskog suda KLASA: NK-UP/ll-114-04/21-02/151, URBROJ: 511-01-158-22-5 od dana 16. ožujka 2022. pod točkom 1. uvažena je žalba načelnika PU d-n te je poništeno rješenje Prvostupanjskog disciplinskog suda MUP-a u S. KLASA: NK-UP/l-114-04/21-02/352, URBROJ: 511-01-158-21-8 od dana 26. studenog 2021. Pod točkom 2. utvrđeno je da je P.

V., ovdje tužitelj, sin D. i V., rođen dana .. …. 1….. u S., s prebivalištem u Č., Č. ., zaposlen u MUP-u od 1999., raspoređen na radno mjesto šefa smjene u PGP G., u zvanju policijski narednik, po zanimanju policajac, oženjen, otac dvoje djece, disciplinski kažnjavan, prosječnih imovinskih prilika, nije sindikalni povjerenik, godišnja ocjena za 2018., 2019. i 2020. godinu - dobar, odgovoran što je: dana 9. prosinca 2020. godine, Državnom odvjetništvu RH, lažno prijavio policijskog službenika M. K. za kazneno djelo “Sprečavanje dokazivanja” iz čl. 306, st. 1. Kaznenog zakona, navodeći kako mu je K. naložio ispravljanje njegove (V.), prethodno napisane službene zabilješke, na način da u navedenu bilješku unese riječi: ”da će one dragovoljno poći”, a sve za potrebe obrane K. u disciplinskom postupku koji se protiv njega vodio na disciplinskom sudu u S., čime je počinio težu povredu službene dužnosti iz zahtjeva za pokretanje disciplinskog postupka, opisanu odredbom čl. 96. toč. 7. Zakona o policiji, kao „nedolično ponašanje u službi ili izvan službe kada teško šteti ugledu policije", zbog čega mu se temeljem odredbe čl. 110. st. 2. toč. 1. Zakona o policiji izriče novčana kazna u mjesečnom iznosu od 15% od posljednje plaće koja je službeniku isplaćena za puni mjesec proveden na radu, u trajanju od četiri mjeseca (4x15%).

6. Sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem cjelokupne dokumentacije koja se nalazi u spisu kojeg je dostavilo tuženo tijelo u kojem je doneseno osporeno rješenjete u spisu upravnog spora dok je odbijen dokazni prijedlozi tužitelja da se pribavi spis ODO D. pod poslovnim brojem KO-DO-228/2021, cijeneći da se s obzirom na stanje spisa i raspoloživost dokaza pravilna i zakonita odluka može donijeti i bez izvođenja tog dokaza.

7. U sporu je dana 9. rujna 2022. održana raspravau nazočnosti opunomoćenika tužitelja i opunomoćenika tuženika na kojoj je dana mogućnost, sukladno članku 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ br. 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, dalje: ZUS-a), očitovanja o činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješenje ove upravne stvari.

8. Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog spora, nakon održane usmene i javne rasprave, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS-a, kao i savjesnom ocjenom svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

9. Predmet ovog spora je, sukladno odredbi čl. 3. ZUS-a, ocjena zakonitosti osporavanog rješenja tuženika.

10. Odredbom čl. 96. toč. 7. Zakona o policiji („Narodne novine“, br. 34/11, 130/12, 89/14, 151/14, 33/15, 121/16 i 66/19, dalje: Zakon) propisano je da je teža povreda službene dužnosti nedolično ponašanje u službi ili izvan službe kada teško šteti ugledu policije.

11. Člankom 97. st. 2. Zakona propisano je da za teže povrede službene dužnosti postupak vodi i odluku donosi disciplinski sud.

12. Sukladno odredbi čl. 110. st. 2. Zakona za teže povrede službene dužnosti mogu se izreći sljedeće kazne: 1. novčana kazna u mjesečnom iznosu do 20% od posljednje plaće koja mu je isplaćena za puni mjesec proveden na radu, na vrijeme od 1 do 6 mjeseci, 2. zaustavljanje promicanja u zvanju od 2 do 4 godine, 3. zaustavljanje napredovanja u službi u trajanju od 2 do 4 godine, 4. premještaj na drugo radno mjesto iste ili niže složenosti poslova istog stupnja obrazovanja, 5. uvjetna kazna prestanka državne službe i 6. prestanak državne službe.

13. Prema odredbi čl. 111. st. 1. Zakona pri određivanju vrste kazne uzimaju se u obzir težina počinjene povrede i nastale posljedice, stupanj odgovornosti policijskih službenika, okolnosti u kojima je povreda počinjena te olakotne i otegotne okolnosti na strani policijskih službenika.

14. Shodno odredbi čl. 93. st. 3. Zakona kaznena, odnosno prekršajna odgovornost ne isključuje odgovornost za povredu službene dužnosti ako djelo koje je predmet kaznenog ili prekršajnog postupka ujedno predstavlja i povredu službene dužnosti. Stavkom 4. istog članka propisano je da oslobođenje od kaznene, odnosno prekršajne odgovornosti ne pretpostavlja oslobađanje od odgovornosti i za povredu službene dužnosti ako je počinjeno djelo propisano kao povreda službene dužnosti.

15. Odredbom čl. 17. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika ("Narodne novine". br. 114/11, dalje: Pravilnik) propisano je da Disciplinski sud može odlučiti: 1.da prijavljeni policijski službenik nije odgovoran za težu povredu službene dužnosti, 2. da je prijavljeni policijski službenik odgovoran za težu povredu službene dužnosti u cijelosti ili djelomice te mu izreći kaznu.

16. Ovdje valja napomenuti da se prema odredbi čl. 4. st. 2. ZUS-a upravni spor ne može voditi o pravilnosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene javnopravnog tijela, ali se može voditi o zakonitosti takve odluke, granicama ovlasti i svrsi radi koje je ovlast dana, pa ocjena o zakonitosti odluke ovisi o kvaliteti danog obrazloženja.

17. U obrazloženju osporenog rješenja, u bitnom, je navedeno da je činjenično stanje u potpunosti i pravilno utvrđeno te da je prvostupanjski sud na okolnosti teže povrede službene dužnosti koja je stranci stavljena na teret, izveo sve potrebne dokaze, međutim da iz tako izvedenih dokaza nije izveo ispravan zaključak kada je odlučio da P. V. nije odgovoran da bi počinio težu povredu službene dužnosti činjenično i pravno opisanu u pobijanom rješenju. To Vijeće da drži da iz dokaza priloženih spisu predmeta nesporno proizlazi da je prijavljeni policijski službenik počinio težu povredu službene dužnosti, a kako ga se tereti zahtjevom za pokretanje disciplinskog postupka protiv njega. Uvidom u spis predmeta da se nalazi nespornim da je prijavljeni policijski službenik P. V., dana 9. prosinca 2020., uputio predstavku/pritužbu na načelnika PGP G. M. K. Državnom odvjetništvu RH, Prvostupanjskom disciplinskom sudu u S. i Unutarnjoj kontroli MUP-a, a u kojoj predstavci/pritužbi da je prijavio policijskog službenika PGP G., M. K. za kazneno djelo „Sprječavanje dokazivanja" iz čl. 306. st. 1. Kaznenog zakona, navodeći kako mu je K. naložio ispravljanje njegove (prijavljenikove), prethodno napisane službene zabilješke, na način da u navedenu bilješku unese riječi: „koji bi dragovoljno“ te riječi „da će one dragovoljno poći“, a sve za potrebe obrane K. u disciplinskom postupku koji da se protiv njega vodio na disciplinskom sudu u S.. Nakon toga je izneseno što je točno u toj predstavci/pritužbi navedeno. Predmetna službena zabilješka na koju se odnose spomenuti navodi iz predstavke/pritužbe prijavljenog da se odnosi na događaj u vezi sa zamolbom fra I. K. za čišćenje samostana u P. te na komunikaciju između prijavljenog i M. K., kao i komunikaciju između prijavljenog i policijskih službenica D. P. i S. R. u vezi s tom zamolbom.

Uvidom u izjave samog prijavljenog te u izjave policijskih službenica D. P. i S. R., kao i u izjavu M. K., dane na okolnosti predmetne zamolbe i komunikacije između prijavljenog i K. te komunikacije između prijavljenog i policijskih službenica P. i R. u vezi s tim, da se nalazi da su navodi iz predstavke prijavljenog da mu je K. naložio ispravljanje njegove (prijavljenikove) napisane službene zabilješke te da postoji osnovana sumnja u počinjenje kaznenog djela „Sprječavanje dokazivanja“ iz čl. 306. st. 1. Kaznenog zakona, smatrajući da je M. K., kao načelnik postaje, iskoristio svoj položaj i naveo ga na davanje lažnog iskaza, da se nalaze u potpunosti neutemeljenima. Nadalje se iznosi što je prijavljeni naveo u svojoj izjavi na zapisnik od dana 14. rujna 2020. Također, da je ispitan u drugom disciplinskom postupku kao svjedok (spisu priložen dio zapisnika sa usmene rasprave koji se odnosi na iskazivanje svjedokinje I. Š. i svjedoka P. V.) te se iznosi njegova izjava. Nadalje, navodi se što proizlazi iz službene zabilješke od dana 17. svibnja 2021. o obavijesnom razgovoru s D. P. i službene zabilješke o obavijesnom razgovoru sa S. R. od dana

4. svibnja 2021. kao i u izjavi na zapisnik od dana 14. rujna 2020. koju je dala D. P. te izjavi koju je dala S. R. na zapisnik tog istog dana. Iz navedenih izjava prijavljenog policijskog službenika, kao i policijskih službenica D. P. i S. R., da nesporno proizlazi da se u konkretnom slučaju nije radilo o nalogu načelnika PGP G. M. K. kojim bi isti kao rukovoditelj nekoga obvezao da ode na ispomoć u samostan u P., već da je nesporno da se radilo o odlasku i pomaganju na dobrovoljnoj osnovi. Prije svega, da prijavljeni sam navodi kako nije bilo prisile i kako su kolegice mogle odbiti to što je od njih traženo. Osim toga, da se ni prijavljeni niti policijski službenici M. G., D. P. i S. R. u konkretnom slučaju nisu ponašali onako kako bi se bili dužni ponašati u slučaju da je načelnik izdao nalog odnosno da je nekoga obvezao na odlazak u samostan, pa da tako prijavljeni navodi kako je nazvao policijskog službenika M. G. koji da mu je rekao da je zauzet te da ga je isti uputio na policijske službenice P. i R., a što da G. zasigurno ne bi mogao učiniti da je postojao nalog načelnika, već da bi u tom slučaju bio dužan postupiti po tom nalogu. Također, da su službenice P. i R. samostalno odlučile da li će ići pomoći u samostan ili ne, tako što su se prvo njih dvije dogovorile pa da su onda javile V. da će otići. Dakle, da je nesporno da se u konkretnom slučaju radilo o odlasku u samostan na dobrovoljnoj osnovi. Nastavno na dio iz izjava policijskih službenica P. i R. od dana 14. rujna 2020., u kojima iste prvo potvrđuju da ih je prijavljeni kao šef smjene pitao da li bi one otišle pomoći u samostan u P., a čime nesporno ukazuju na dobrovoljnost odlaska, u vezi dijela njihovih izjava gdje navode kako su pristale zbog straha od posljedica odbijanja, da to Vijeće drži da takvi navodi imenovanih službenica ne dovode u pitanje dragovoljnost njihovog odlaska na ispomoć. Naime, u slučaju da su doista osjećale takav strah, da se radi o njihovom osobnom osjećaju koji da nije bio izazvan od strane načelnika K., a niti prijavljenog koji je prenio zamolbu načelnika. Ovo tim više što načelnika K. imenovane još nisu niti poznavale, budući da je tek počeo obnašati funkciju načelnika PGP G., pa da bi mogle insinuirati da se radi o osobi koja bi im zbog odbijanja njegove zamolbe mogla naštetiti. Osim toga, da je S. R. pri obavijesnom razgovoru od dana 4. svibnja 2021. navela da sa načelnikom nije imala nikakvih problema, a obje policijske službenice u svojim izjavama da su istaknule kako im se, nakon obavljenog posla, kada su se srele s načelnikom K. zbog održavanja radnog sastanka, isti zahvalio za učinjeno, a što da sve skupa ne upućuje na to da bi se radilo o osobi koja bi zbog neizvršavanje njegovih zamolbi svoje nadređene kažnjavala odnosno navodni strah koje policijske službenice spominju u svojim izjavama da je očito njihov osobni osjećaj koji da nije bio izazvan ponašanjem načelnika i koji da ne dovodi u pitanje dragovoljnost njihovog odlaska na ispomoć. Da se radilo o dobrovoljnosti odlaska na ispomoć u samostan, da potvrđuje i M. K. kada pri obavijesnom razgovoru od dana 16. prosinca 2020. navodi da ga je telefonom nazvao fra I. K., policijski kapelan, zamolivši ga da, ako može pronaći par osoba koje bi mu pomogle oko postavljanja stolova, da mu je palo na pamet da nekoga angažira od policijskih službenika koji nisu u službi te budući da nije imao njihove brojeve da je nazvao operativno dežurstvo te šefu smjene P. V. prenio zamolbu fra K. i naglasio mu da pronađe par djelatnika izvan službe koji bi dragovoljno pošli pomoć u samostan u P.. Nakon toga da ga je povratno nazvao V. i rekao mu da je zvao M. G. koji je imao drugih obveza, ali da mu je on prenio da su slobodne S. R. i D. P. i da su voljne poći u P.. Stoga,

a budući da iz naprijed izloženog nesporno proizlazi da se u konkretnom slučaju radilo o zamolbi, a ne o nalogu načelnika K. da netko ode pomoći u samostan odnosno budući da se nesporno radilo o dragovoljnom odlasku na ispomoć, to da se traženje M. K. upućeno prijavljenom da u službenu zabilješku koju je bio sačinio dana 8. prosinca 2020., unese riječi: „koje bi dragovoljno" te riječi: „da će one dragovoljno poći", ne predstavlja postupak kojim bi K. naveo prijavljenog da učini nešto što ne bi odgovaralo istini odnosno da bi ga K. na taj način, iskoristivši svoj položaj naveo na davanje lažnog iskaza, a kako to prijavljeni navodi u svojoj predstavci/pritužbi. Naime, i bez dodavanja navedenih riječi da se nesporno radilo o dragovoljnosti odlaska na ispomoć. To Vijeće da drži da dodavanjem navedenih riječi u predmetnu službenu zabilješku nije učinjeno ništa što bi bitno izmijenilo karakter same zabilješke, a budući da je i iz prve (neprepravljene) verzije koja nije sadržavala riječi „koje bi dragovoljno" i „da će one dragovoljno poći", nesporno proizlazilo da se radilo o dragovoljnosti odlaska na pomoć u samostan, pa da tako u prvoj verziji zabilješke prijavljeni navodi kako ga je načelnik zamolio da nađe dvoje kolega, zatim da je zvao D. P. i prenio joj što je načelnik zamolio, na šio da su ona i S. rekle da može i pošle su pomoći, a što nesporno ukazuje na to da se radilo o zamolbi načelnika o kojoj su predmetne policijske službenice samostalno i dragovoljno odlučile da će postupiti po njoj. Niti traženje načelnika K. upućeno prijavljenom da u predmetnu službenu zabilješku unese navedene riječi, da nije imalo karakter naloga, kako to prijavljeni ističe u svojoj predstavci/pritužbi, a što da proizlazi iz službene zabilješke policijskog službenika M. Č. od dana 14. travnja 2021., a koji službenik da je bio prisutan predmetnom razgovoru. Pa da tako imenovani navodi da odgovorno tvrdi da su njih dvojica normalno, kulturno i profesionalno razgovarali, da nije bilo tenzija, da nije bilo neprimjerenog odnosa te da je K. pitao V. riječima: „P. ako si im rekao da je dragovoljno napiši, ako nisi onda imaš i ti problem jer traže stegu i za tebe, P. mu je rekao jesam načelnice normalno da sam rekao". Iz takvog razgovora da je nesporno da se nije radilo o nalogu načelnika, već o sugestiji načelnika da se u tekst unesu riječi koje će dodatno pojasniti okolnosti na koje se službena zabilješka odnosila, iako da to pojašnjenje realno nije niti bilo potrebno. Iz naprijed izloženog, da nesporno proizlazi da je prijavljeni, unatoč činjenici što nadređeni mu policijski službenik M. K., nije naložio da u predmetnu službenu zabilješku unese sadržaj koji ne bi odgovarao istini, sačinio predstavku/pritužbu u kojoj je naveo kako mu je K. naložio ispravljanje njegove (prijavljenikove) napisane službene zabilješke te da postoji osnovana sumnja u počinjenje kaznenog djela „Sprječavanje dokazivanja“ iz čl. 306. st. 1. Kaznenog zakona, smatrajući da je M. K., kao načelnik postaje, iskoristio svoj položaj i naveo ga na davanje lažnog iskaza. Netočno u vezi s tim, da prijavljeni u svom odgovoru na žalbu podnositelja zahtjeva navodi kako nije dokazano da je pri podnošenju predmetnog podneska postupio s namjerom odnosno sviješću da svojim postupanjem čini nešto zabranjeno. Naime, s obzirom da je iz izjava koje je prijavljeni dao u vezi s predmetnim događajem, razvidno da prijavljeni sam navodi kako je upućivanje na ispomoć u samostan u Pridvorju bilo na dragovoljnoj osnovi, a slijedom čega upućeno mu traženje načelnika K. da u službenu zabilješku unese riječi kojima se upućuje na takvu dragovoljnost, da prijavljeni zasigurno nije mogao smatrati nalogom za unošenjem neistinitog sadržaja odnosno navođenjem na davanje lažnog iskaza te da je nesporno da je prijavljeni bio svjestan da navodima u svojoj predstavci/pritužbi da mu je K. naložio ispravljanje službene zabilješke te da postoji osnovana sumnja u počinjenje kaznenog djela „Sprječavanje dokazivanja" iz čl. 306. st. 1. Kaznenog zakona te da je M. K., kao načelnik postaje, iskoristio svoj položaj i naveo ga na davanje lažnog iskaza, zapravo daje lažne informacije i optužbe protiv M. K., ali da je unatoč tome prijavljeni to ipak učinio te predstavku/pritužbu takvog sadržaja poslao na tri različite adrese. Ukoliko je prijavljeni doista smatrao da je dobio nezakoniti nalog od strane nadređenog mu rukovoditelja, da je u tom slučaju bio dužan postupiti sukladno odredbama čl. 27. stavka 1. i 2. Zakona o državnim službenicima („Narodne novine", broj: 92/05, 140/05, 142/06, 77/07, 107/07, 27/08, 34/11,49/11, 150/11, 34/12, 49/12, 37/13, 38/13, 01/15, 138/15, 61/17, 70/19, 98/19), odnosno da je bio dužan odbiti izvršenje takvog naloga te o tome izvijestiti nadređenog rukovoditelja ili čelnika tijela, a što da prijavljeni nije učinio. Slijedom izloženog, da to Vijeće drži osnovanim žalbene navode podnositelja zahtjeva da iz izvedenih dokaza nesporno proizlazi da je prijavljeni policijski službenik P. V. svojim ponašanjem ostvario obilježja teže povrede službene dužnosti iz zahtjeva za pokretanje disciplinskog postupka, opisanu odredbom čl. 96. toč. 7. Zakona o policiji, kao „nedolično ponašanje u službi ili izvan službe kada teško šteti ugledu policije”.

18. Ocjena je ovog Suda da je u obrazloženju osporenog rješenja, kako se prethodno iznosi, na jasan i nedvojben način obrazloženo koji su razlozi uslijed kojih tuženik smatra da je tužitelj odgovoran za težu povredu službene dužnosti na način pobliže naveden u izreci osporenog rješenja te zbog čega tuženik drži da je tužitelj svojim postupanjem kritične zgode počinio težu povredu službene dužnosti iz čl. 96. toč. 7. Zakona (nedolično ponašanje u službi ili izvan službe kada teško šteti ugledu policije).

19. Nadalje, tuženik je prilikom odlučivanja o primjerenosti vrste i visine disciplinske kazne sukladno čl. 111. st. 1. Zakona cijenio težinu počinjene povrede, nastale posljedice, stupanj odgovornosti policijskog službenika, okolnosti u kojima je povreda počinjena te olakotne i otegotne okolnosti na strani policijskog službenika pa je, prema ocjeni ovog Suda, tuženik pravilno obrazložilo izbor kazne za težu povredu službene dužnosti (od onih propisanih gore citiranom odredbom čl. 110. st. 2. Zakona) pri čemu valja naglasiti da je tužitelju izrečena najblaža od propisanih kazni.

20. Dakle, u skladu s gore citiranom odredbom čl. 4. st. 2. ZUS-a, ovaj Sud ne može ulaziti u pravilnosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene, već samo u njezinu zakonitosti, granice ovlasti i svrhu radi koje je ovlast dana, pa kako ocjena zakonitosti odluke ovisi o kvaliteti danog obrazloženja to je u ovom upravnom sporu nedvojbeno utvrđeno da je tuženik valjano obrazložio razloge za donošenje rješenja kojim je tužitelju utvrđena stegovna odgovornost kao i izbor stegovne sankcije koja je u navedenom primijenjena spram tužitelja.

21. Što se tiče navoda kako je tuženik pogrešno ocijenio izvedene dokaze, kraj pravilno provedenog postupka, ovaj Sud u to ne može posebno niti ulaziti, jer je osporena odluka donesena primjenom slobodne ocjene, a svoju ocjenu provedenih dokaza je tuženik na valjan način i argumentirano obrazložio dajući iscrpno obrazloženje uslijed kojeg je donio upravo odluku sadržanu u izreci osporenog rješenja, a to što je tuženik donio odluku suprotnu onoj koju je donijelo prvostupanjsko upravno tijelo, nije samo po sebi razlog da se osporeno rješenje tuženika ocijeni nezakonitim kao niti to što tuženik nije ponovno izvodio sve dokaze jer isto nije bilo niti potrebno obzirom da je tuženik povodom žalbe samo drugačije ocijenio ono što proizlazi iz dokaza izvedenih u prvostupanjskom upravnom postupku.

22. Nadalje, ovaj Sud u cijelosti nalazi neosnovanim tužiteljeve prigovore kako se ne bi mogao voditi disciplinski postupak protiv tužitelja iz razloga jer se protiv njega vodi kazneni postupak, jer kazneni postupak ne isključuje vođenje stegovnog postupka radi teže povrede službene dužnosti sukladno gore citiranoj odredbi čl. 93. st. 3. Zakona, stoga se ne bi moglo raditi o povredi načela ne bis in idem, a kako to pravilno ističe i tuženik.

23. Slijedom navedenog, po ocjeni ovog Suda, niti ostali prigovori koje je tužitelj iznio u tužbi (da osporeno rješenje nije doneseno u rokovima koje predviđaju odredbe Zakona o općem upravnom postupku, da su povrijeđena tužiteljeva ustavna prava, da se na gotovo tri stranice osporenog rješenja tematizira u cijelosti nebitna okolnost za meritum spora itd.) nisu od utjecaja na drugačije presuđenje iz razloga jer je u upravnom postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu tuženik donio zakonitu odluku u granicama svojih ovlasti i svrhe radi koje mu je takva ovlast dana, vodeći računa o težini kršenja propisa te prevenciji takvog ponašanja ubuduće, a za što je tuženik dao u cijelosti prihvatljivo obrazloženje.

24. U izloženim okolnostima, a uzimajući u obzir gore navedene zakonske odredbe, osporavana odluka tuženika je zakonita. Nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ br. 47/09 i 110/21, dalje: ZUP-a), na koje ovaj Sud, temeljem članka 31. stavka 2. ZUS-a, pazi po službenoj dužnosti, a radi čega je, na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a, valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te odlučiti kao u izreci pod točkom I.

25. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 79. st. 4. ZUS-a, kojim je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi svoje troškove, ako zakonom nije drukčije propisano, radi čega je zahtjev za naknadom troška, koji je opunomoćenik tužitelja popisao na ročištu kod ovog Suda održanom dana 19. rujna 2022., valjalo odbiti iz razloga jer je tužiteljev zahtjev odbijen i riješiti kao u izreci pod točkom II. U Splitu, 19. rujna 2022.

S U D A C

Sandra Ćoraš Gega

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. ZUS-a).

DN-a:

- opunomoćeniku tužitelja uz zapisnik o objavi

- tuženiku Ministarstvu unutarnjih poslova, Upravi za ljudske potencijale, Službi disciplinskog sudovanja, Drugostupanjskom disciplinskom sudu, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33 uz zapisnik o objavi

- u spis

RJ:

1. Vrijednost predmeta spora je neprocjenjiva.

2. Nema naplate sudske pristojbe na temelju odredbe članka 22. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 118/18).

3. Kalendar 60 dana.