REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž-709/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca B. F. kao predsjednika vijeća, M. R. kao suca izvjestitelja i člana vijeća te R. F. kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. I. K. iz M., OIB: …, 2. S. K. iz S. R. N., , OIB: …, 3. Z. K. iz M., OIB: … i 4. B. K. iz P. K., , OIB: …, svi zastupani po punomoćniku M. B., odvjetniku iz V., protiv tuženice R. H., OIB: …, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u M., Građansko-upravnom odjelu, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude suda u poslovni broj: P- 346/2021 od 3. svibnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 19. rujna 2022.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u M. poslovni broj: P-346/2021 od 3. svibnja 2022.

II Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

„I Utvrđuje se da su tužitelji i to I. K., M., , OIB: …, S. K., Nj, OIB: …, Z. K., M., , OIB: …, B. K., OIB: …, suvlasnici od po 1/4 nekretnine u posjedovnom listu br. 531, oznake dio kat. čest. zem. 4390/3, k.o. P. K., u površini od 117 m2, i to baš dijela navedene nekretnine koji je u skici ovlaštenog ing. geodezije D. K. prikazan točkama 4, 3, 8, 9, 10, 11, 12, 13, 14, 15, 16, 17, 4, kao i dijela kat. čest. zem. 4390/3, k.o. P. K., u površini od 24 m2, koji je u skici ovlaštenog ing. geodezije D. K. prikazan točkama 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 1, a koja skica čini sastavni dio geodetskog situacijskog nacrta stvarnog stanja T. U. j.d.o.o. za geodetske poslove, projektiranje i nadzor od prosinca 2019. i ove presude, pa su isti ovlašteni temeljem ove presude i prijavnog lista i po njenoj pravomoćnosti postići uknjižbu prava suvlasništva na naprijed navedenim nekretninama na svoje ime i u dijelu od po 1/4 uz istodobnu uknjižbu brisanja toga prava s imena tuženika, što je tužena dužna trpjeti.

II Tužena je dužna naknaditi solidarno tužiteljima parnični trošak u iznosu od 12.153,80 kn, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška u iznosu od 3.046,20 kn.“

2. Protiv te presude žalbu, pravovremeno, podnosi tuženica. Žalbu podnosi zbog svih žalbenih razloga. U žalbi, u bitnomu, navodi: da nema osnove za pozivanje na prijavni list u izreci predmetne presude, budući je izrada i provedba prijavnog lista regulirana zakonodavnim okvirom unutar upravnog postupka te sud nije nadležan za odlučivanje po tomu pitanju, što je nedvojbeno utvrđeno kroz sudsku praksu i brojne odluke viših sudova i tužbu je u tomu dijelu valjalo odbaciti; da je prvostupanjski sud na temelju provedenih dokaza neutemeljeno zaključio da su tužitelji dokazali kako su njihovi prednici bili pošteni posjednici spornih nekretnina kroz vrijeme od 40 godina do 6. travnja 1941., odnosno i u kasnijem vremenskom razdoblju dostatnom za ostvarenje uvjeta stjecanja prava vlasništva dosjelošću; da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a izreka proturječi razlozima presude, te nema razloga o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika te i samih tih isprava ili zapisnika odnosno navoda stranaka i svjedoka; da nije pouzdano utvrđeno tko je i kada navodno posjedovao predmetno zemljište niti je utvrđeno temeljem čega bi navodni pravni slijednici bili nasljednici iza onog tko bi vlasništvo predmetne nekretnine navodno stekao dosjelošću niti kad bi se navodno ispunilo vrijeme potrebno za stjecanje vlasništva dosjelošću niti je pouzdano utvrđeno kada je otpočelo vrijeme dosjedanja i od koga i kada se dovršilo; da se u pobijanoj presudi navodi da je zemljište bilo u posjedu prednika tužitelja bez da se u dovoljnoj mjeri utvrdilo i dokazalo o kakvom bi se posjedu radilo od kojih posjednika, a dokazi koji se nalaze u spisu ukazuju i na druge linije nasljeđivanja, čak i kad bi predmetno zemljište bilo predmet nasljeđivanja što se spori; da sud prvog stupnja ne cijeni utvrđenu činjenicu kako tužitelji i njihovi prednici nisu bili evidentirani u katastarskom operatu kao posjednici na predmetnoj nekretnini prigodom revizije katastra 1952. godine koja je izvršena i na terenu i uvidom u stari katastarski operat, dakle isti nisu plaćali porez na te nekretnine niti su ih smatrali svojima; da je iz povijesti promjena na katastarskim česticama koje je ona dostavila vidljivo kako su pojedine fizičke osobe ostvarivale upise na predmetnoj nekretnini, no niti jedna cjelina ne odgovara površinom ili označenim korisnicima predmetnoj nekretnini; da prvostupanjski sud zanemaruje i ne obrazlaže činjenicu, koju sam navodi u obrazloženju pobijane presude, kako bi, sukladno utvrđenom činjeničnom stanju, i predmetna nekretnina bila evidentirana u posjedovnom listu kao posjed „Hrvatskih šuma Š. V.“ niti primjenjuje odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama („Narodne novine“ broj: 41/90, koji je stupio na snagu 16. listopada 1990.) sukladno kojem šume i šumska zemljišta na teritoriju Republike Hrvatske jesu u državnom vlasništvu Republike Hrvatske; da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio iskaze saslušanih svjedoka, a koji iskazi nisu ni mogli biti dostatan dokaz iz kojeg bi se na pouzdan način mogao izvest zaključak da su pravni prednici tužitelja vlasništvo nekretnine stekli dosjelošću s obzirom na dob pojedinih svjedoka; da se tužbeni zahtjev ne može postaviti na uknjižbu suvlasničkih udjela na dijelu nekretnine označenom točkama kako to traže tužitelji; da sud prvog stupnja ne cijeni u dostatnoj mjeri činjenicu kako se iz rješenja o nasljeđivanju poslovni broj: O-294/17 od 06. srpnja 2018. iza pokojnog D. K. ne može pouzdano zaključiti da bi predmetna nekretnina bila predmet nasljeđivanja, budući se u istomu nigdje ne navodi kuća ili dio kuće i dvorište na toj nekretnini, a isto nije vidljivo ni iz rješenja o nasljeđivanju iza pokojne K. K. poslovni broj: O-1076/15 od 1. lipnja 2015., a napose ne iz dosudnice poslovni broj: O-12/42; da su tužiteljima priznati troškovi na koje oni ne bi ostvarivali pravo i u iznosima nesukladnim odredbama Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22 – dalje: Tarife), obzirom da se na nekim ročištima nije raspravljalo.

2.1. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači na način da se odbaci tužba odnosno, podredno, odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan uz dosudu troškova za sastav žalbe odnosno, podredno, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Sa žalbom tuženice postupljeno je na temelju odredbe članka 359. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje: ZPP).

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba tuženice nije osnovana.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi da su oni suvlasnici, svaki u ¼ dijela, dijela nekretnine označene kao k. č. br. 4390/3 k.o. P. K., upisane u posjedovni list 531, i to dijela te nekretnine, površine 117 m2, koji je u skici ovlaštenog ing. geodezije D. K. prikazan točkama 4, 3, 8, 9, 10, 11, 12, 13, 14, 15, 16, 17, 4, kao i dijela te nekretnine, površine 24 m2, koji je u skici ovlaštenog ing. geodezije D. K. prikazan točkama 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 1, a koja skica čini sastavni dio geodetskog situacijskog nacrta stvarnog stanja T. U. j.d.o.o. za geodetske poslove, projektiranje i nadzor od prosinca 2019. i ove presude i da su, posljedično tomu, temeljem pravomoćne presude i prijavnog lista ovlašteni ostvariti uknjižbu toga prava suvlasništva na svoje ime uz istodobnu uknjižbu brisanja toga prava s imena tuženice, što je ona dužna trpjeti, temeljeći svoj zahtjev na stjecanju prava vlasništva dosjelošću.

7. Prvostupanjski sud je nakon provedenog postupka i ocjene provedenih dokaza (članak 8. ZPP), kao osnovan prihvatio takav zahtjev tužitelja zaključujući da su njihovi pravni prednici stekli pravo vlasništva „utuženih“ dijelova predmetne nekretnine na temelju izvanredne dosjelosti sukladno pravnom pravilu paragrafa 1472. bivšeg OGZ, jer su bili u neprekidnom i poštenom posjedu više od 40 godina do 6. travnja 1941., pa su nastavno, nakon smrti svojih pravnih prednika, nasljeđivanjem mogla steći pravo suvlasništva „utuženih“ dijelova te nekretnine.

8. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tomu – dodatno po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (članak 365. stavak 2. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda zakonita i pravilna.

9. Prije svega, u ovoj pravnoj stvari, obzirom na žalbene razloge žaliteljice u dijelu u kojemu sadržajno ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio ovu bitnu povredu odredaba parničnog postupka obzirom da su u prvostupanjskoj presudi u pobijanom dijelu navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno ni nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega ta presuda u pobijanom dijelu nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

9.1. Suprotno žalbenim navodima žaliteljice, prvostupanjski sud nije počinio niti relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 1. u vezi odredbe članka 8. ZPP na koju sadržajno ukazuje jer je procesno ovlaštenje prvostupanjskog suda da odlučuje o tomu koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svomu uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a što je prvostupanjski sud, pravilnom primjenom ove zakonske odredbe, i učinio i za što je dao ovomu sudu u svemu pravilne, jasne i napose uvjerljive razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a uvjerljivost kojih niti žaliteljica nije uspjela dovesti u dvojbu.

9.2. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP, radi čega ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da nije ostvaren zakonski žalbeni razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

10. U ovomu postupku ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

11. Prvostupanjski sud je nakon dovoljne raspravljenosti svih, za ovaj spor, pravno relevantnih činjenica utvrdio (članak 8. ZPP):

- da je stanje javnih evidencija zemljišta – katastra, loše na području zaseoka K. i općenito k.o P. K. te da nema uopće osnovane zemljišne knjige za k.o P. K.;

- da sporna nekretnina nije nikakvo ni opće niti javno dobro niti se nalazi u bilo kakvom vlasničkom pojasu bilo kojeg od upravitelja cesta sukladno Zakonu o cestama, pa ni kao nerazvrstana cesta;

- da je pradjed tužitelja i to M. K. pokojnog Ivana umro u dubljoj starosti 22. svibnja 1941. godine ostavivši iza sebe nasljednike svoju suprugu A. K. te sinove I. i J.;

- da je taj njihov pradjed M. K. bio neometani posjednik sporne nekretnine još od 19. stoljeća kao starosjedioc u zaseoku K. u dijelu gdje je danas izgrađena dimara na mjestu J. gdje se gasilo vapno te srednjeg objekta kojeg je izgradio njegov unuk D. K., zajedno s pripadajućim spornim dijelom dvorišta tih dvaju objekata (dakle u pogledu utuženog dijela predmetne nekretnine površine 117 m2);

- da je sin tužiteljeva pradjeda, djed tužitelja I. K. pokojnog M. imao samo jednog sina i to D. K. rođenog 1926. godine, koji je naslijedio svog oca I. i majku K. K. u cijelosti, te da je i on bio neometani posjednik sporne nekretnine, i da oko toga unutar obitelji nije bilo nikakvih prijepora ili ometanja;

- da su D. K. naslijedili njegovi sinovi – ovdje tužitelji;

- da je manja kuća izgrađena na starini davno pokojne R. V. čija obitelj je tu svoju starinu prodala ocu tužitelja D. K. i da je u vrijeme prodaje to bila stara štala, a koju je otac tužitelja srušio i napravio malu kuću prije više od 40 godina na mjestu te stare štale objekata (dakle u pogledu utuženog dijela predmetne nekretnine površine 24 m2);

- da tužitelje, njihova oca D., njihova djeda I., pa ni pradjeda M. K. nitko nije nikad ometao u posjedu ovih spornih nekretnina, a ni obitelj R. V. u njenoj starini koju je ta obitelj prodala D. K. prije 1957. godine kada je prodavatelj tog dijela sporne nekretnine J. V. umro, te da su svi navedeni bili pošteni posjednici sporne nekretnine još od 19. stoljeća;

- da su tužitelji stekli spornu nekretninu nasljeđivanjem od oca D., a ovaj od svog oca I. (izuzev dijela kojeg je D. kupio od obitelji pokojne R. V. koju je ona naslijedila kao svoju starinu), a I. od svog oca M. K. koji je stekao to vlasništvo dosjelošću neometanim i poštenim posjedovanjem u razdoblju od 1901. do 1941. godine (izuzev spomenute starine obitelji R. V.).

12. Ovako utvrđeno činjenično stanje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer je za takvo utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud dao ovomu sudu u svemu jasne i prihvatljive razloge, utemeljene na pravilno ocijenjenim dokazima (članak 8. ZPP), a napose iskazima saslušanih svjedoka, pa u takve zaključke prvostupanjskog suda utemeljene na navedenim dokazima nema razloga sumnjati ni ovaj drugostupanjski sud, napose iz razloga što uvjerljivost takvih zaključaka nije uspjela osporiti ni žaliteljica svojom žalbom.

12.1. Naime, tuženica (ni) ne može pretendirati na uspjeh u žalbenom postupku samo osnovom isticanja prigovora činjenične naravi kojima iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te prigovora o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem), pa je žalba žaliteljice neosnovana i u ovomu dijelu.

13. U odnosu na žalbene navode tuženice da iskazi u postupku saslušanih svjedoka nisu ni mogli biti dostatan dokaz iz kojeg bi se na pouzdan način mogao izvest zaključak da su pravni prednici tužitelja vlasništvo nekretnine stekli dosjelošću s obzirom na dob pojedinih svjedoka, valja istaknuti da ZPP ne isključuje kao dokazna sredstva svjedoke koji imaju posrednih saznanja o pravno odlučnim okolnostima (tako i Rev-1962/2015 od 4. srpnja 2018.).

14. Obzirom na ovako utvrđeno činjenično stanje i vrijeme za koje tužiteljica smatra da je dosjelošću stekla pravo vlasništva predmetne nekretnine, prvostupanjski sud je pravilno, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, zaključio da ovaj spor valja prosuđivati temeljem odredbi Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ), a koje se u ovomu postupku imaju primijeniti na temelju odredbi Zakona o načinu primjene pravnih pravila donesenih prije 6. travnja 1941. („Narodne novine“ broj: 73/91), a sve na temelju odredbe članka 388. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - dalje: ZVDSP).

14.1. Na temelju pravnog pravila 1460. OGZ propisano je „da se kroz dosjelost stječe nije dovoljno da je osoba sposobna steći, a stvar da se može steći; nego je još potrebno da onaj, koji ovim načinom ima steći, doista posjeduje rečenu stvar ili pravo; uz to valja da mu je posjed zakonit, pošten i istinit, i da je trajao kroz cijelo vrijeme zakonom određeno (paragrafi 309., 316., 320., i 345.)“, dok je pravnim pravilom paragrafa 1461. OGZ propisano da je „zakonit i dovoljan za dosjelost svaki posjed utemeljen na naslovu koji bi bio dovoljan da se zadobije vlasnost, da je ova pristojala prodavaocu. Takvi su naslovi na pr. zapis, darovanje, zajam, kupovanje i prodaja, promjena, isplata itd.“

14.2. Prema pravnom pravilu paragrafa 1463. OGZ za stjecanje prava vlasništva dosjelošću bilo je propisano da posjed mora biti pošten, dok je pravnim pravilom paragrafa 1477. OGZ propisano da „tko dosjelost svojeg posjeda osniva na vrijeme od trideset ili četrdeset godina nije dužan pokazati zakonit naslov stečenja, ali ako bi suprot njemu bilo dokazano nepoštenje posjeda, tada ne biva dosjelost ni istečenjem pomenutog duljeg vremena.“

15. Cijeneći sadržaj ovih zakonskih odredbi i Načelno mišljenje opće sjednice Saveznog Vrhovnog suda br. 3/60 od 4. travnja 1960., te navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da su pravni prednici tužitelja bili u samostalnom, poštenom i nesmetanom posjedu utuženih dijelova predmetne nekretnine (identificiranih i označenih u skici ovlaštenog inženjera geodezije D. K. iz prosinca 2019., koja je sastavnim dijelom presude) bili više od 40 godina prije 6. travnja 1941. pa su se u konkretnomu slučaju ispunile pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću prije 6. travnja 1941. do kada je prošlo više od 40 godina dosjedanja, a kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud, pravilno cijeneći iskaze saslušanih svjedoka u pogledu pravnih prednika tužitelja koji su se u tomu razdoblju nalazili u zakonitom i poštenom posjedu „utuženih“ dijelova predmetne nekretnine, radi čega je i žalbu žaliteljice valjalo, kao neosnovanu odbiti i u ovomu dijelu.

15.1. Naime, u odnosu na žalbeni navod žaliteljice da je prvostupanjski sud na temelju provedenih dokaza neutemeljeno zaključio da su tužitelji dokazali kako su njihovi prednici bili pošteni posjednici, valja istaknuti da je prema pravnom pravilu paragrafa 326 OGZ određeno da je nepošten posjednik onaj koji zna ili iz okolnosti mora misliti da je tuđa stvar koju posjeduje, s tim da se poštenje u slučaju dvojbe pretpostavlja (pravno pravilo paragrafa 328. OGZ) tako da je, posljedično tomu, na tuženici u ovomu postupku bio teret dokazivanja da taj posjed tužiteljevih pravnih prednika nije bio pošten, no ona tako što u ovomu postupku nije dokazala niti pokušala dokazati, pa je njezina žalba i u tomu dijelu neosnovana.

16. U odnosu na tuženičinu tvrdnju da predmetna nekretnina predstavlja šumsko zemljište jer je u posjedovnom listu upisana kao „šuma“, valja ukazati kako tuženica u postupku nije dostavila dokaz da je ona bila obuhvaćene šumskogospodarskom osnovom odnosno Programom gospodarenja šumama i šumskim zemljištima na dan 16. listopada 1990. kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o šumama („Narodne novine“ broj: 41/90), niti je tijekom postupka predložila izvođenje ijednog dokaza na te okolnosti, pa tuženica nije dokazala da su predmetne nekretnine šumsko zemljište te se posljedično tomu ne primjenjuje odredba članka 55. stavka 2. Zakona o šumama („Narodne novine“ broj: 52/90 pročišćeni tekst), ukinuta 12. siječnja 2000., prema kojoj se vlasništvo na šumama i šumskom zemljištu

su neosnovani

u državnom vlasništvu nije moglo steći dosjelošću, slijedom čega žalbeni navodi tuženice da rok za stjecanje vlasništva dosjelošću počinje teći tek od ukidanja navedene odredbe.

16.1. Nadalje, iz sadržaja u postupku provedenog uviđaja na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka mjerničke struke D. K. 8. srpnja 2020. jasno proizlazi da se „utuženi“ dijelovi predmetne nekretnine u naravi predstavljaju tri objekta (dimaru, srednje veliku kuću izgrađena od klesanog kamena starije gradnje i malu kuću – nekadašnju štalu) s malim dijelom dvorišta (stranice 55 i 56 spisa) pa je stoga za zaključiti da „utuženi“ dijelove te nekretnine aktualno ne predstavljaju niti su na dan 16. listopada 1990. predstavljali šumsko zemljište (članak 373.a stavak 1. točka 2. ZPP). Posljedično tomu, ni činjenica da tužitelji i njihovi prednici nisu bili evidentirani u katastarskom operatu kao posjednici na predmetnoj nekretnini prigodom revizije katastra 1952. godine, sama po sebi, nema niti može imati onaj značaj koji joj žaliteljica daje, jer da su se stvarni podaci u posjedovne listove potpuno i pravodobno unosili i unose, onda se u takvomu slučaju ne bi ni dogodilo da se na „utuženim“ dijelovima predmetne nekretnine, a koji bi prema sadržaju posjedovnog lista trebali predstavljati šumu, ne nalazi nijedno stablo, već prethodno spomenuta tri stara, davno izgrađena objekta.

16.2. Osim toga, neosnovano se žaliteljica poziva na (nastavno ukinutu) odredbu članka 55. stavka 2. Zakona o šumama („Narodne novine“ broj: 52/90 pročišćeni tekst), po kojoj se na šumama i šumskom zemljištu u državnom vlasništvu ne može steći pravo vlasništva dosjelošću, jer je sud prvog stupnja utvrdio da je u konkretnomu slučaju vrijeme potrebno za dosjelost proteklo do 6. travnja 1941., kada se po pravnim pravilima bivšeg OGZ moglo steći vlasništvo dosjelošću i na takvom zemljištu (tako i Rev-2905/1999-2 od 13. srpnja 2000.).

17. U odnosu na žalbene navode tuženice u kojima osporava pravilnost postavljenog tužbenog zahtjeva na dijelu nekretnine označenom točkama i da nema osnove za pozivanje na prijavni list u izreci predmetne presude, budući je izrada i provedba prijavnog lista regulirana zakonodavnim okvirom unutar upravnog postupka te sud nije nadležan za odlučivanje po tomu pitanju, valja istaknuti da se pravo vlasništva može uknjižiti (a što će u konkretnomu slučaju biti moguće tek nakon osnivanja zemljišnih knjiga za k.o. P. K.) samo na određenoj zemljišno-knjižnoj čestici, a ne i na fizički određenom dijelu čestice, zbog čega je prethodno potrebno provesti parcelaciju predmetne nekretnine temeljem odgovarajućeg prijavnog lista. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja, kada su tužitelji stvarno stekli dva točno određena, realna dijela predmetne nekretnine – one koji se ne mogu paušalno označiti (da bi to bilo pravnorelevantno ekvivalentno …) „kroz“ idealni dio te nekretnine, jer naše pravo ne poznaje „pretvaranje“ realnog u idealan dio, tužitelji su pravilno odredili predmet spora osnovom svoga zahtjeva za traženjem utvrđenja da su stekli utužena dva određena realna dijela predmetne nekretnine, koji su u skici ovlaštenog ing. geodezije Duška Karduma prikazani određenim točkama i koja skica čini sastavnim dijelom ove presude, pa je žalba tuženice i u tomu dijelu neosnovana.

18. U odnosu na žalbene navode žaliteljice da sud prvog stupnja ne cijeni u dostatnoj mjeri činjenicu kako se iz priloženih rješenja o nasljeđivanju iza njihovih pravnih prednika ne može pouzdano zaključiti da bi predmetna nekretnina bila predmet nasljeđivanja, valja istaknuti da je u rješenju o nasljeđivanju poslovni broj: O-294/17 od 6. srpnja 2018. iza pokojnog D. K. (stranica 13) jasno navedeno da ostavinu toga ostavitelja čini i „vanknjižno suvlasništvo nekretnine 4390/3 D u zemljišnih knjiga za k.o. P. K.“, a pri tomu treba posebno imati u vidu da predmetna nekretnina ni do danas nije ni upisana u zemljišne knjige jer iste nisu ni osnovane za k.o. P. K. te da ostavinska imovina u trenutku ostaviteljeve smrti prelazi na ostaviteljeve nasljednike na temelju zakona, bez ikakvog posebnog akta stjecanja.

19. Suprotno žalbenim navodima žaliteljice, prvostupanjski sud je uz pravilnu primjenu odredbe članka 154. stavka 1. u vezi odredbe članka 155. stavka 2. ZPP pravilno odlučio i u pogledu pobijanih troškova zastupanja tužitelja po punomoćniku – odvjetniku odmjerenih za četiri ročišta (2. lipnja 2020., 23. studenog 2020., 25. veljače 2022. i 3. svibnja 2022.) na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi (po tbr. 9. t. 1. Tarife) i uviđaju od 8. srpnja 2022 (po tbr. 9. t. 7. Tarife), pa je njezina žalba neosnovana i u ovomu dijelu.

20. Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tomu nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivala žaliteljica, kao niti one na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP presuditi kao pod točkom I izreke ove presude.

21. Kako je žalba neosnovana, odbijen je zahtjev žaliteljice za naknadu troška žalbenog postupka (članak 166. stavak 1. ZPP).

U Puli – Pola 19. rujna 2022.

Predsjednik vijeća

B. F.