Poslovni broj Gž-54/2021-3
Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ksenije Dimec predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić i članice vijeća Larise Crnković, u pravnoj stvari tužitelja S. O. iz O., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku J. J. odvjetniku iz M., protiv tuženika O. B. d.d., S., OIB: ..., zastupan po punomoćnicima iz O.D. A. & A. d.o.o. odvjetnicima iz S., radi utvrđenja i isplate, odlučujući po žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli, poslovni broj P-124/20 od 12. studenog 2020., u sjednici vijeća održanoj 19. rujna 2022.
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tuženika O. B . d.d., te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli, poslovni broj P-124/20 od 12. studenog 2020.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke utvrđeno je da je ništetan i bez pravnog učinka čl. 12. st.1. Ugovora o kreditu br. 58372/06 u dijelu u kojem je određeno da je za prijevremenu otplatu kredita potrebno platiti naknadu određenu aktom Kreditora, točkom II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 9.439,27 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom III. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 4.050,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
2. Protiv citirane presude, žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, u daljnjem tekstu ZPP-a).
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba tuženika nije osnovana.
5. Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a, kao ni postupovna povreda iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a, budući da pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.
6. Nisu osnovani navodi tuženika kojima upire na ostvarenje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluke sadržane u točkama I. i II. izreke presude.
7. Iz rezultata dokaznog postupka proizlazi u bitnome između ostalog:
-da je 14. prosinca 2006. sklopljen Ugovor o kreditu broj 58372/06 između pravnog prednika tuženika S. G . -S. B. d.d., kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, solemniziran od strane javnog bilježnika I. K., Broj: OU 220/06, temeljem kojeg je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od CHF 205.800,00,
-da je čl. 12. st.1. Ugovora, navedeno da: „korisnik kredita može otplatiti neotplaćeni iznos kredita jednokratno prije krajnjeg roka dospijeća. Za prijevremenu otplatu kredita potrebno je podnijeti pisani zahtjevi platiti naknadu određenu aktom Kreditora". ,
-da je čl. 18. istog Ugovora, utvrđeno da ugovorne strane na tako zaključeni pravni posao prihvaćaju primjenu odredbi Općih uvjeta poslovanja, pravilnika o odobravanju kredita građanima, te drugih akata Kreditora koji uređuju kreditiranje građana, osim onih odredbi koji su ovim Ugovorom izričito isključene ili odredbi čija priroda onemogućava primjenu na isti. Prihvat primjene naznačenih akata obuhvaća i njihove izmjene i dopune,
-da su navedene ugovorne strane sklopile Dodatak br. 1. predmetnog Ugovora, kojim je provedena konverzija, sa time da se pri tome nije izmijenio čl. 12. Ugovora,
-da je tužitelj 18. srpnja 2016. podnio Zahtjev za prijevremenom otplatom kredita, kojim je tražio odobrenje i obračun prijevremene otplate kredita kao i smanjenje roka otplate do 10. rujna 2029., temeljem kojeg mu je obračunata i naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 2.756,72 kn (za prijevremenu otplatu iznosa od 70.044,99 kn), te je sklopljen Dodatak br. 2. Ugovora o kreditu br. 58372/06,
-da je, tužitelj ponovno 12. prosinca 2016. podnio novi Zahtjev za prijevremenom djelomičnom otplatom kredita, uz smanjenje roka otplate, temeljem kojeg Zahtjeva mu je obračunata i naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 2.785,74 kn (za prijevremenu otplatu iznosa od 70.014,74 kn), te je sklopljen Dodatak br. 3 Ugovora o kreditu br. 58372/06,
-da je tužitelj Zahtjevom za prijevremenom djelomičnom otplatom kredita od 06. prosinca 2017. tražio daljnje odobrenje i obračun prijevremene otplate kredita uz smanjenje glavnice kredita skraćenje roka otplate, po kom osnovu da mu je obračunata i naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 3.896,81 kn (za prijevremenu otplatu iznosa od 100.103,16 kn), slijedom čega je sklopljen Dodatak br. 4 Ugovora o kreditu br. 58372/06.
8.1. Na temelju ovakvih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja, pozivom na čl. 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje ZZP- a/03), koji je vrijedio u vrijeme sklapanja spornog Ugovora, utvrđuje da kako iz stanja u spisu proizlazi da tuženik niti jednim predloženim dokazom nije osporio navode tužitelja da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, pa da se stoga radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik nije mogao utjecati na sadržaj, da se tuženik poziva na Tarifu naknada od 1. ožujka 2014., koja je stupila na snagu 8 godina nakon potpisivanja Ugovora, da ne specificira što su u odnosu na prijeporno pitanje sadržavale odredbe Općih uvjeta tuženika, niti to dostavlja u spis. Nastavno tome, sud drži da je ova ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa da je ista ništavna sukladno čl. 87. ZZP-a/03.
Pored toga, prvostupanjski sud je vodio računa o odluci Ustavnog suda RH poslovni broj U-III-2521/15 i pravno shvaćanje izneseno u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt 249/14.
8.2.Pored toga, sud je imao u vidu i čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 dalje – ZOO/05), te zaključuje da je sporna ugovorna odredba ništetna pozivom na čl. 87. st.1. ZZP-a/03, te čl. 49. i 55. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14 i 110/15, dalje ZZP-a/14), budući da Ugovor ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja te naknade, ni podatak o tome hoće li se primjenjivati Odluka koja je važila u vrijeme nastanka obveznog odnosa ili Odluka koja će važiti u vrijeme otplate kredita, pa da je jasno da je tuženik samovoljno odredio visinu naknade, o čemu se nije pojedinačno pregovaralo.
8.3.Pored toga, sud prvog stupnja je iznio shvaćanje i da sama po sebi naknada za prijevremenu otplatu kredita nije ništetna, što da proizlazi i iz Direktive 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktive 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Direktive 93/13 EEZ, te kasnije Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16, dalje: ZPK-a), no samo u situaciji ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i ako tako ugovorena naknada ne uzrokuje znanu neravnotežu između potrošača i trgovca.
9. Sukladno svim navedenim razlozima, prvostupanjski sud u cijelosti udovoljava tužbenim zahtjevima tuženika, te odlučuje kao u točkama I. i II. izreke, a odluku o parničnom trošku temelji na čl. 154. st.1. ZPP-a.
10. U kontekstu svega do sada iznesenog, neutemeljenim drži ovaj sud žalbene tvrdnje tuženika kojima osporava pravilnost stajališta prvostupanjskog suda, pozivajući se odluke pojedinih Županijskih sudova u RH (Rijeka, Split, Pula- Pola).
11. Ponajprije valja istaći, da je tuženik u historijatu žalbe, iznio prigovore koji su istovjetni žalbenim navodima, koji se u bitnome svode na to da prijevremenom otplatom kredita u svojoj pasivi još uvijek ima dugoročnu obvezu iz koje je financirala sredstva za odobravanje kredita tužitelju, te se time izravno uzrokuje smanjenje njegovih kamatnih prihoda iz čega proizlazi da tuženik propisanom naknadom suprotno ranije spomenutom čl. 1024.st.4. ZOO-a, naplaćuje od potrošača gubitak ugovorene kamate do isteka ugovorenog roka otplate. S druge strane tuženik u ovoj parnici nije niti pokušao dokazati visinu eventualno administrativnih ili nekih drugih troškova vezanih uz prijevremenu otplatu kredita, niti je sukladno čl. 81.st.4. ZZP-a/03, predložio dokaze na okolnost da su ugovorne stranke pregovarale o naknadi za prijevremenu otplatu i njenoj visini, kako je je pravilno utvrdio i prvostupanjski sud.
12. Nadalje, valja skrenut pažnju tuženiku na stajalište izneseno u odluci Vrhovnog suda RH, poslovni broj Rev 112/2018 od 9. ožujka 2022., donesenu povodom izvanredne revizije u kojoj je izraženo stajalište da paušalno pozivanje tužene banke na svoje opće akte i Tarifu kojom su propisane naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo do li nadoknađivanje dijela kamata koje je prema ugovoru trebala dobiti do kraja trajanja ugovora o kreditu, dakle prikrivenu izmaklu dobit.
Pri tome se napominje da je shvaćanje da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji od izmakle dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošačima naplatiti naknada za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 101/17) kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijele ranije spomenute Direktive, kao i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL. L 60, 28.2.2014.). Nadalje se naglašava da je iako se taj Zakon ne primjenjuje na konkretni slučaj (Ugovor o kreditu kao i u ovom konkretnom predmetu sklopljen prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju), da je evidentno da je Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja onemogućivši bankama da penaliziraju potrošače za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza te da bi banke imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplate kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i pravo na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu.
13. Uvažavajući sve prednje iznesene razloga, nije ovome sudu prihvatljivo pozivanje tuženika na Opće uvjete poslovanja, čiji primjerak nije dostavljen u spis, sukladno čemu sud nije imao mogućnost analize odredaba istih.
14. Pravno irelevantnim, drži ovaj sud ostale žalbene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem isti analizira kriterije ništetnosti odredaba spornog Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na kamatnu stopu, budući to nije predmet ovog spora.
15. Kako je shodno svemu do sada iznesenom, prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje koje je odlučno za ishod spornog odnosa među strankama, to ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključke suda prvog stupnja o postojanju pravno relevantnih činjenica, koje tuženik iznošenjem vlastitih pravnih shvaćanja nije uspio dovesti u dvojbu. Slijedom svega izloženog, ističe se da se pravna stajališta navedena u pobijanoj presudi zasnivaju na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i prihvatljivom tumačenju relevantne zakonske norme, u okviru kojeg postupka je od strane suda prvostupanjskog suda uslijedila odgovarajuća pravna argumentacija koja upućuje na to da pobijana odluka nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pogrešne primjene mjerodavnog prava.
16. Obzirom na sve do sada utvrđeno, pravilnom drži ovaj sud i odluku o parničnom trošku.
17. Zbog svih razloga, valjalo je odbiti žalbu tuženika, potvrditi prvostupanjsku presudu, pozivom na čl. 368. st.1. ZPP-a.
U Rijeci, 19. rujna 2022.
Predsjednica vijeća
Ksenije Dimec, v.r.
