REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb
Poslovni broj: 47 Pž-4362/2021-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Kristina Saganić, u pravnoj stvari tužitelja S. E. d.o.o. D., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica Z. G., odvjetnica u Z., protiv tuženika S. G. S. d.o.o. K., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik A. I., odvjetnik u R., radi isplate iznosa od 44.908,60 kn / 5.960,40 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Povrv- 221/2020-16 od 14. svibnja 2021., 19. rujna 2022.
p r e s u d i o j e
Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-221/2020-16 od 14. svibnja 2021.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Rijeci održan je na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika M. S. P. iz K., poslovni broj Ovrv-29/2020 od 27. listopada 2020. kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 44.908,60 kn sa zakonskim zateznim kamatama na više pojedinačnih iznosa od dospijeća do isplate i trošak ovršnog postupka u iznosu od 2.286,36 kn s kamatama. Tuženiku je naloženo tužitelju naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 kn.
2. Prvostupanjski sud je pobijanom presudom odlučio o tužbenom zahtjevu koji se odnosi na plaćanje kupoprodajne cijene za robu koju tuženik nije platio (čl. 9., 376. i 29. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO; čl. 451. st. 3. Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP). Prvostupanjski sud je zaključio da tužiteljeva tražbina postoji (čl. 221.b ZPP-a) te da tuženikov prigovor zastare nije osnovan (čl. 228. ZOO-a).
3. Protiv navedene presude tuženik je izjavio žalbu iz svih žalbenih razloga navodeći da je ona proturječna, da ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama te da se ne može ispitati. U bitnome, tuženik tvrdi da iz dokaza u spisu ne proizlazi da je roba po utuženim računima isporučena baš tuženiku te da je tužitelj trebao dokazati konkretnu isporuku. Predlaže da ovaj sud pobijanu presudu preinači i odbije tužbeni zahtjev, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
4. Odgovor na žalbu nije dostavljen.
5. Tuženikova žalba nije osnovana.
6. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredaba čl. 365. st. 2. i 467. st. 1. ZPP-a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t.
2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je ona pravilna i zakonita.
7. Postavljajući okvire ispitivanja prvostupanjske presude, valja naglasiti da je u predmetnom slučaju riječ o sporu male vrijednosti (čl. 502. st. 1. ZPP-a). Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. (osim t. 3.) ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st. 1. ZPP-a). Predmetnu presudu nije moguće pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja na koji se nedopušteni žalbeni razlog tuženik posebno pozvao, a ovaj sud ga nije ovlašten ispitivati.
8. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud o tužbenom zahtjevu donio pravilnu i zakonitu odluku, utemeljenu na valjanoj ocjeni izvedenih dokaza. Obrazloženje pobijane presude je jasno i potkrijepljeno sadržajem izvedenih dokaza, a prvostupanjski sud nije počinio povredu odredaba parničnog postupka na koju tuženik u žalbi posebno upućuje (čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a).
9. Predmet tužbenog zahtjeva odnosi se na plaćanje tužiteljevih računa za robu. Tuženik se tužbenom zahtjevu usprotivio prigovorom zastare i tvrdnjom da stranke nisu bile u pravnom odnosu iz kojeg bi proizlazila utužena tražbina, te da je on sve tražbine iz poslovnih odnosa s tužiteljem podmirio. Po primitku tuženikovog prigovora, tužitelj je obrazložio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te osporio tuženikove prigovore. Tužitelj je pritom istaknuo da je jedan od dva utužena računa tuženik prije pokretanja ovog postupka tužitelju u većem dijelu platio (što nije predmet ove parnice) pa nije osnovana tuženikova tvrdnja o nepostojanju poslovnog odnosa s tužiteljem. Uz navedeno, tužitelj je obrazložio da je roba isporučena tuženiku po njegovim narudžbenicama, dostavljena je prijevoznicima koje je angažirao tuženik, a to proizlazi iz otpremnica i ovjerenih teretnih listova.
10. Prvostupanjski sud je, po tužiteljevom prijedlogu pribavio od nadležne porezne uprave podatke o tome da je tuženik koristio pravo na odbitak pretporeza po utuženim računima. Odredbom iz čl. 221.b ZPP-a propisana je presumpcija o postojanju tražbine u slučaju da je tuženik po utuženom računu iskoristio pravo na odbitak pretporeza, osim ako tuženik ne dokaže suprotno (oboriva zakonska presumpcija). Cijeneći sve okolnosti zaključuje se da tuženik osporavanjem tužbenog zahtjeva nije doveo u pitanje zakonsku presumpciju i nije dokazao suprotno, te da je prvostupanjski sud osnovano zaključio o postojanju utužene tražbine.
11. Tuženik je, po primitku tužiteljevog podneska kojim je obrazložio osnovu i visinu zahtjeva te po dostavi podataka porezne uprave, naveo tek da ustraje kod prigovora i to naročito kod prigovora zastare. On takvim procesnim držanjem nije s uspjehom doveo u pitanje tužiteljeve tvrdnje, a prvostupanjski je sud pravilno ocijenio sve izvedene dokaze, otklonivši osnovanost i prigovora zastare (čl. 228. ZOO-a). Valja pritom naglasiti da tuženik žalbom upućuje na nepravilnu ocjenu dokaza od strane prvostupanjskog suda i povredu u postupanju (koju ovaj sud ne nalazi); tuženik ni tada kao ni tijekom postupka, nije istaknuo tvrdnju da robu nije primio. Ni osnovanost tuženikove tvrdnje o nepostojanju poslovnog odnosa s tužiteljem ne proizlazi iz rezultata dokaznog postupka; tuženik je štoviše, veći dio jednog utuženog računa platio i nije dokazao ni to da je utužena tražbina prestala ispunjenjem. Zaključno, tuženik ničim nije osporio tužiteljevu tvrdnju koja proizlazi iz ovjerenih isprava u spisu, a to je da je tužitelj robu isporučio prijevoznicima po tuženikovom nalogu; osnovom odredaba čl. 389. i 394. ZOO-a smatra se da je predaja robe kupcu izvršena uručenjem stvari prijevozniku ili otpremniku.
12. Slijedom svega navedenog, budući da je prvostupanjski sud na osnovi pravilne ocjene izvedenih dokaza i pravilnom primjenom odredaba čl. 376. i 29. ZOO-a prihvatio tužbeni zahtjev, a to žalbenim navodima tuženik nije doveo u pitanje, pobijana presuda je potvrđena (čl. 368. st. 1. ZPP-a).
13. Napominje se da je novčani iznos u uvodu presude iskazan i u valuti EUR, primjenom fiksnog tečaja konverzije od 7,53450, uvažavajući čl. 43. i 48. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22 i 88/22).
Zagreb, 19. rujna 2022.
Sudac
Kristina Saganić
