REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Rijeka, Erazma Barčića 5

Poslovni broj: 10 Us I-622/2022-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji toga suda Danici Vučinić, uz sudjelovanje Sanje Misirača, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja H.-. d. o. o., sa sjedištem u R., A. A., kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva P. & p. d. o. o., sa sjedištem u R., S. , protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, radi poreznog nadzora, 19. rujna 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za poništavanje rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II- 471-02/21-01/283, URBROJ: 513-04-22-2 od 1. travnja 2022. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Pazin, KLASA: UP/I-471-02/21-01/55, URBROJ: 513-07-18-21-07 od 16. travnja 2021.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Pazin, KLASA: UP/I-471-02/21-01/55, URBROJ: 513-07-18-21-07 od 16. travnja 2021., tužitelju je utvrđen manje obračunati porez na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2019. po stopi od 25% u iznosu od 2.598,58 kuna i kamata zbog nepravodobne uplate u iznosu od 258,83 kune, te manje obračunati porez na dodanu vrijednost po stopi od 5%, za isto razdoblje, u iznosu od 23.174,28 kuna i kamata zbog nepravodobne uplate u iznosu od 22.308,75 kuna.

2. Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II-471-02/21-01/283, URBROJ: 513-04-22-2 od 1. travnja 2022., odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu.

3. Tužitelj je ovom Sudu pravodobno podnio tužbu kojem osporava zakonitost rješenja tuženika, te u bitnome navodi kako tuženik u pobijanom rješenju utvrđuje da je tužitelj 2. veljače 2019. naplatio usluge pacijentu G. M. u gotovini u iznosu od 1.100,00 EUR, te da je 28. lipnja 2019. naplatio usluge u gotovini u iznosu od 400,00 EUR, da je tužitelj istom pacijentu 10. srpnja 2019. izdao račun broj 300/LOK1/1 na iznos od 17.000,00 kn, a kojom da je prigodom pacijent platio preostali iznos koji predstavlja razliku do ukupnog iznosa računa. Navodi kako su takva utvrđenja točna i nesporna, da je 2. veljače 2019. odrađen prvi posjet pacijenta i dogovor te uplaćen predujam cijene, 28. lipnja 2019. da su započeti radovi i plaćen je drugi predujam cijene te, konačno 10. srpnja 2019. da je odrađen završetak radova, izdan račun broj 300/LOK1/1 po obavljenoj usluzi i plaćen ostatak iznosa cijene po računu. Ono što je ovdje krajnje sporno jest zaključak koji porezna tijela formiraju temeljem tako iznijetog činjeničnog stanja, a to je da tužitelj prilikom primitka navedenih iznosa prije izdavanja računa broj 300/LOK1/1 10. srpnja 2019. nije izdavao račune za primljene uplate, što navode kao njegovu zakonsku obvezu, te citira odredbu članka 83. stavkom 1. Zakona o PDV-u. Navodi kako je ispunio obvezu izdavanja računa 10. srpnja 2019. kad je izdao račun broj 300/LOK1/1 na iznos od 17.000,00 kn, a koji je račun da je zaveden u poslovnim knjigama te se po izdavanju istog tužitelj i zadužio za PDV na predmetni iznos. Ističe kako je tuženik propustio primijeniti ključni članak 30. stavak 1. Zakona o PDV-u kojim je propisano da „oporezivi događaj i obveza obračuna PDV-a nastaju kada su dobra isporučena ili usluge obavljene“, što da u konkretnom slučaju znači da obveza PDV-a po zakonu nastaje točno na dan kad je tužitelj izdao predmetni račun jer je tada obavio uslugu pacijentu. Što se tiče navodne povrede članka 83. stavka 1. Zakona o PDV-u koju navodi tuženik, aludirajući da je porezni obveznik propustio izdati račune za primljene predujmove od 1.100,00 EUR 2. veljače 2019. te 400,00 EUR 28. lipnja 2019., tužitelj ističe kako je porezno tijelo ponovno propustilo utvrditi i da su navedeni predujmovi primljeni od nerezidenta, kupca iz druge zemlje članice Europske unije, kojemu porezni obveznik nije bio dužan izdati račun za predujam sukladno članku 38. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost, te citira odredbe Pravilnika. Dalje navodi kako porezno tijelo u daljnjem zadnjem pasusu na 3. stranici primjenjuje članak 92. OPZa te pristupa procjeni porezne osnovice zaključivši kako istu ne može utvrditi iz poslovnih knjiga i evidencija, koja utvrđenja da su u potpunosti nezakonita i pogrešna, da nisu ispunjeni uvjeti za utvrđivanje ikakve porezne obveze budući da je tužitelj postupao zakonito, izdavao račune i na isto plaćao dužna javna davanja, a u što da su se porezna tijela nezakonito upustila, već su poreznu osnovicu utvrdili primjenom metode procjene iste, što da je u potpunosti neopravdano, posebno iz razloga što da je porezno tijelo samo utvrdilo da su poslovne knjige i porezne evidencije uredno i točno vođene, da izdani računi sadrže sve propisane elemente, da je pravilno utvrđena osnovica PDV- a. U slučaju postojanja obveze (što da nije slučaj), osnovicu bi činio utvrđeni iznos računa broj 300/LOK1/1, odnosno iznosi koji su po njemu plaćani, te da je osnovica jasno utvrđena- radi se o iznosu računa i plaćanjima vršenima po istome i da nema mjesta primjeni metode procjene od strane poreznih tijela po citiranom članku 92. OPZ-a, koji razlozi dodatno čine pobijano i prvostupanjsko rješenje nezakonitim i nepravilnim. Na kraju, tužitelj ističe kako su u provedenom poreznom postupku povrijeđena temeljna načela postupanja koja propisuju odredbe OPZ-a i Zakona o općem upravnom postupku (NN 47/09, 110/21, dalje: ZUP), a to su načelo utvrđivanja materijalne istine te načelo samostalnosti i slobodne ocjene dokaza i stoga predlaže da se poništi rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu smatra kako tužba nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja i predlaže da se ista odbije kao neosnovana.

5. U ovom sporu provedena je rasprava 12. rujna 2022. u prisutnosti zamjenice opunomoćenika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, čime je strankama, u smislu odredbe članka 6. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 22/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21; dalje: ZUS), omogućeno da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog spora.

6. Zamjenica opunomoćenika tužitelja ustrajala je kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva i napominje da je račun izdan na kraju nakon svih primljenih predujmova, sukladno članku 30. stavak 1. Zakona o PDV-u, te ističe da se u konkretnom slučaju radi o nerezidentu, pa da ne bi niti trebalo izdavati račune za primljene predujmove i ističe da porezno tijelo nije trebalo obračunavati poreznu osnovicu i predlaže poništiti rješenje tuženika, odnosno usvojiti tužbeni zahtjev, te ostaje kod svih dokaza iz tužbe.

7. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano drugostupanjsko rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora. Sud je odbio dokazne prijedloge tužitelja navedene u tužbi, ocijenivši navedene dokaze suvišnima za rješavanje ovoga spora kraj ostalih činjenica koje su u sporu utvrđene uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnoga postupka i ovoga upravnog spora. Pri tome je Sud u prvom redu imao u vidu osnovno načelo poreznog postupka

– načelo dokumentarnosti, prema kojem se sve činjenice bitne za oporezivanje dokazuju poslovnom dokumentacijom odnosno vjerodostojnim knjigovodstvenim ispravama koje porezni obveznik u postupku treba predati poreznom tijelu ili treba predložiti da se izvrši uvid u iste već tijekom poreznog nadzora, a najkasnije prilikom podnošenja prigovora protiv zapisnika o poreznom nadzoru.

8. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Iz spisa predmeta upravnog spora proizlazi da je kod tužitelja proveden porezni nadzor o čemu je sastavljen Zapisnik 12. travnja 2021., na koji nije izjavljen prigovor, te je 16. travnja 2021. donijeto ovdje osporavano prvostupanjsko rješenje.

10. Odredbom članka 65. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ broj: 115/16, 106/18, dalje: OPZ), propisano je da se knjigovodstvo mora voditi u skladu s propisima i na način da stručna treća osoba može u primjerenom roku steći pregled nad poslovanjem poduzetnika te nastankom, razvojem i okončanjem poslovnih događaja.

11. Odredbom članka 66. OPZ-a, propisano je da knjiženja i druga evidentiranja treba obavljati potpuno, točno, pravodobno i uredno. Primitke i izdatke blagajne (gotovinski promet) treba bilježiti slijedom njihova nastanka svakodnevno (stavak 1.). Bilježenje podataka u poslovne knjige mora se temeljiti na urednim i vjerodostojnim knjigovodstvenim ispravama (stavak 2.). Smatra se da je isprava za knjiženje uredna kad se iz nje nedvosmisleno može utvrditi mjesto i vrijeme njezina sastavljanja i njezin materijalni sadržaj, što znači narav, vrijednost i vrijeme nastanka poslovne promjene povodom koje je sastavljena. Vjerodostojna je isprava ona koja potpuno i istinito odražava nastali poslovni događaj (stavak 4.).

12. Odredbom članka 6. stavak 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“, broj: 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14 i 115/16, dalje: ZPDV), propisano je da je porezni obveznik svaka osoba koja samostalno obavlja bilo koju gospodarsku djelatnost bez obzira na svrhu i rezultat obavljanja te djelatnosti.

13. Odredbom članka 4. stavak 1. točka 1. ZPDV-a, propisano je da je predmet oporezivanja PDV-om isporuka dobara u tuzemstvu uz naknadu koju obavi porezni obveznik koji djeluje kao takav.

14. Odredbom članka 30. stavak 1. ZPDV-a, propisano je da oporezivi događaj i obveza obračuna PDV-a nastaju kada su dobra isporučena ili usluge obavljene, a prema članku 39. stavak 1. ZPDV-a, PDV se obračunava i plaća po stopi od 25%.

15. Odredbom članka 83. stavak 1. ZPDV-a, propisano je da porezni obveznik mora u svom knjigovodstvu osigurati sve potrebne podatke koji omogućuju ispravno i pravodobno obračunavanje i plaćanje PDV-a. Porezni obveznik mora osigurati podatke o obvezi PDV-a za uplatu i uplati PDV-a te o potraživanju za povrat pretporeza i njegovoj naplati. Porezni obveznik mora imati i dokumentaciju koja dokazuje da su ispunjeni uvjeti za porezna oslobođenja propisana člankom 41. stavkom 1. ovoga Zakona.

16. Odredbom članka 92. stavak 1. i 2. OPZ-a, propisano je da ako porezno tijelo ne može utvrditi poreznu osnovicu na temelju poslovnih knjiga i evidencija, mora je procijeniti. Porezno tijelo procijenit će poreznu osnovicu: 1. ako porezni obveznik ne može predočiti knjige ili evidencije koje je dužan voditi prema poreznim zakonima; 2. ako porezni obveznik ne izdaje propisane račune ili ne vodi poslovne knjige točno, uredno i pravodobno; 3. ako porezni obveznik podatke za oporezivanje ne može dokazati vjerodostojnom dokumentacijom; 4. ako porezni obveznik odbije sudjelovati u poreznom postupku ili onemogućava provedbu poreznog postupka; 5. ako porezni obveznik koji vodi podatke u elektroničkom obliku ne postupi u skladu s odredbama članka 67. ovoga Zakona.

17. Tijekom inspekcijskog nadzora utvrđeno je da je G. M. izvršio gotovinske uplate tužitelju 20. veljače 2019. u iznosu od 1.100,00 EUR i 28. lipnja 2019. u iznosu od 400,00 EUR. Uvidom u Informacijski sustav Porezne uprave, Aplikaciju „Fiskalizacija- Provjera računa po OIB-u“, utvrđeno je da je 20. veljače 2019. evidentirano/fiskalizirano tri računa u ukupnom iznosu od 1.900,00 kn i nije evidentiran/fiskaliziran niti jedan račun u iznosu protuvrijednosti od 1.100,00 EUR, a za 28. lipnja 2019. je evidentirano/fiskalizirano 8 računa u ukupnom iznosu od 29.650,00 kn, ali niti jedan račun u iznosu protuvrijednosti od 400,00 EUR. Obzirom da je G. M. predočio potvrde o uplati naprijed navedenih iznosa, tužitelj se očitovao i potvrdio navedene tvrdnje uz obrazloženje da je pacijentu 10. srpnja 2019. izdao završni račun broj 300/LOK1/1 na iznos od 17.000,00 kn uz napomenu da je toga dana u stvari primio razliku od 1.500,00 EUR predujma do iznosa od 17.000,00 kn, o čemu nije predočio nikakav dokaz u obliku vjerodostojne isprave.

18. Dakle, gore opisanim postupanjem tužitelj je postupio suprotno odredbi članka 83. stavak 1. ZPDV-a, te je naplatio svoje usluge u gotovini (2. veljače 2019. i 28. lipnja 2019.), a da pritom nije izdao račune i ostvareni promet iskazao potpuno, točno, pravodobno i uredno putem naplatnog uređaja.

19. Iako se tužitelj poziva na odredbe članka 38. stavak 1. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost, smatrajući da za primljene predujmove od nerezidenta nije dužan izdati račun, ovaj Sud smatra da za primljene predujmove obveza obračuna PDV-a na primljenu svotu nastaje u trenutku primitka predujma i za taj predujam porezni obveznik treba izdati račun, posebice jer je 2. veljače 2019. i 28. lipnja 2019. obavljena usluga od strane tužitelja, a na izdanom računu broj 300/LOK1/1 nije vidljiva uplaćena razlika predujma do iznosa od 17.000,00 kn, niti su navedene uplate prethodno uplaćenih iznosa predujma.

20. Sukladno navedenome, porezno tijelo je procjenom utvrdilo poreznu osnovicu koristeći podatke iz evidencije izdanih računa tužitelja, te evidencija o ostvarenom gotovinskom prometu iz Informacijskog sustava Porezne uprave za 2019., sve kako je detaljno opisano u obrazloženju prvostupanjskog rješenja i u Zapisniku o izvršenom nadzoru.

21. Slijedom iznesenoga, sud je zaključio da tužitelj prigovorima iznesenim u tužbi nije doveo u sumnju da je u konkretnom slučaju činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, te da je pravilno primijenjeno relevantno materijalno pravo.

22. Iz navedenih razloga, sud je osporavano rješenje kojim je žalba tužitelja odbijena ocijenio zakonitim, pa je stoga sud na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima presudio kao u izreci.

23. O trošku upravnog spora sud je odlučio na temelju članka 79. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima kojim je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora.

U Rijeci 19. rujna 2022.

Sutkinja:

Danica Vučinić, dipl.iur.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.