Poslovni broj Gž Ovr-464/2022-2
Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Svjetlani Pražić toga suda kao sucu pojedincu, u ovršnoj stvari ovrhovoditelja E. M. d.o.o., Z., OIB: …, protiv ovršenice A. G. Đ. iz Z., OIB: …, zastupane po punomoćniku I. M. odvjetniku iz Z., radi isplate, rješavajući žalbu ovrhovoditelja, izjavljenu protiv rješenja Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru, poslovni broj Ovr 1453/15 od 24. svibnja 2022., 19. rujna 2022.
r i j e š i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba ovrhovoditelja E. M. d.o.o., te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru, poslovni broj Ovr 1453/15 od 24. svibnja 2022.
Obrazloženje
1.Rješenjem suda prvog stupnja odgođena je ovrha u ovršnom predmetu do okončanja parničnog postupka radi utvrđenja ništetnosti isprave-Ugovora o kreditu od 14. travnja 2006., koji se postupak vodi pod poslovnim brojem P 7117/21.
2.Protiv prvostupanjskog rješenja, žalbu podnosi ovrhovoditelj, iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, u daljnjem tekstu ZPP-a), koji se propis primjenjuje sukladno odredbi čl. 21. st.1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12 i dr., u daljnjem tekstu OZ-a).
3.Odgovor na žalbu nije podnesen.
4.Žalba ovrhovoditelja nije osnovana.
5.Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl.354. st.2. t.2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl.365. st.2. ZPP-a, u vezi s čl.21. st.1. OZ-a, ovaj sud je utvrdio da donošenjem prvostupanjskog rješenja nije ostvarena ni jedna od tih povreda.
6.Nisu osnovani navodi ovrhovoditelja kojima pobija pravilnost stajališta prvostupanjskog suda.
7.Iz stanja u spisu u bitnome proizlazi:
-da je rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr 3231/14 od 17. studenog 2014. donijeto na temelju ovršne isprave – Ugovora o kreditu broj …, sklopljenog 11. travnja 2006. između Z. B. d.d. kao kreditora i ovršenice kao korisnika kredita,
-da je ovršenica 10. rujna 2021. podnijela ovršnom sudu prijedlog za odgodu ovrhe navodeći da je Općinskom građanskom sudu u Zagrebu podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnosti predmetne ovršne isprave, upirući pri tome na odluku Suda Europske unije broj C 407/18,
-da se ovrhovoditelj tom prijedlogu ovršenice usprotivio.
8.Polazeći od ovakvih utvrđenja, sud prvog stupnja, zaključuje da su činjenične i materijalno pravne osnove iz ovog predmeta istovrsne s onima iz predmetne odluke Sud EU, što da vezuje prvostupanjski sud, slijedom čega podnesen prijedlog ovršenice za odgodu ovrhe smatra osnovanim, pa odlučuje kao u izreci pobijane odluke.
9.1.Nastavno tome, nisu pravno utemeljene žalbene tvrdnje ovrhovoditelja u dijelu u kojem analizirajući presudu Suda EU broj C-407/18, ukazuje na određene razlike slovenskog i hrvatskog uređenja instituta odgode ovrhe, a shodno tome zaključuje pogrešnim pozivanje suda prvog stupnja na tu odluku.
9.2.Protivno takvom tumačenju ovrhovoditelja, pravilno je prema uvjerenju ovog suda, prvostupanjski sud prihvatio prijedlog ovršenice za odgodu ovrhe u ovoj ovršnoj stvari.
To iz razloga jer je spomenuta presuda Suda EU, kao izvor prava Europske unije obvezujuća za sve članice, njihova državna tijela i nacionalne sudove, a na koju se presudu ovršenica jedino i pozvala u prijedlogu za odgodu ovrhe.
Naime, posljedice te presude nedvojbeno se protežu i na ovaj ovršni postupak, s obzirom da se radi o predmetu jednakog činjeničnog supstrata kakav je i u ovom ovršnom postupku.
9.3.Dakle, ovrhovoditelj – bankarska institucija, inicirala je protiv korisnika kredita ovršni postupak na osnovi ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, a u odnosu na čije odredbe je ovršenik prigovarao ništetnosti. Sud EU je u analizi načela djelotvornosti primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva Vijeća 93/13/EEZ), utvrdio da Direktivu Vijeća 93/13/EEZ treba, s gledišta načela djelotvornosti, tumačiti na način da joj se protivi nacionalni propis poput onoga iz glavnog postupka, na temelju kojeg nacionalni sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog između trgovca i potrošača u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, nema mogućnost, bilo na prijedlog potrošača ili po službenoj dužnosti, ispitati jesu li odredbe sadržane u tom aktu nepoštene, u smislu te direktive, i po toj osnovi odgoditi zatraženu ovrhu.
U takvoj procesnoj situaciji, dakle, kada sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ne može provoditi kontrolu eventualne nepoštenosti odredbi sadržanih u ugovoru o hipotekarnom kreditu sklopljenom između trgovca i potrošača, a koji u obliku javnobilježničkog akta predstavlja ovršnu ispravu, već navedeno tek naknadno i eventualno može učiniti parnični sud kojemu se potrošač obrati tužbom za utvrđivanje ništetnosti takvih nepoštenih odredbi, da treba uzeti u obzir cjelokupno nacionalno pravo, te primjenjujući metode tumačenja koje to pravo poznaje da bi se zajamčila puna učinkovitost predmetne Direktive i da bi se došlo do rješenja koje je u skladu s ciljem koji se njome nastoji postići, udovoljiti zahtjevu za odgodom ovrhe do pravomoćnog okončanja parnice koju je ovršenik pokrenuo protiv ovrhovoditelja radi utvrđenja ništetnosti ovršne isprave, ukoliko je izvjesno da će ovrha nekretnine osigurane hipotekom biti dovršena prije nego što sud koji odlučuje o meritumu donese odluku kojom se eventualno utvrđuje ništetnost te odredbe kao nepoštene.
10.Stoga, imajući u vidu da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju na koji se odnosi kolektivni spor za zaštitu prava i interesa potrošača sukladno presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., odnosno presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., a u kojem je sporu utvrđeno da su banke, a među njima i ovrhovoditelj iz ovog ovršnog predmeta, prilikom sklapanja ugovora o kreditima povrijedile kolektivne interese potrošača (korisnika kredita) koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj stopi ugovorne kamate koja će se mijenjati jednostranom odlukom kreditora, a što je sve imalo za posljedicu ništetnost navedenih ugovornih odredbi, te da je ovršenica kao korisnik kredita, temeljem prednje citiranih odluka iz kolektivnog spora, pokrenula parnični postupak pred sudom prvog stupnja pod poslovnim brojem P-7117/2021 radi utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba predmetnog ugovora o kreditu koje izravno utječu na visinu tražbine, prosudba je i ovog suda, da je prvostupanjski sud pravilno odlučio o odgodi ovrhe u konkretnom slučaju, te da pritom nije bilo nužno ispitivati pretpostavke za odgodu ovrhe iz čl. 65. OZ-a, kako to čini sud prvog stupnja, jer se to protivi djelotvornosti zaštite koju pruža Direktiva 93/13/EEZ.
11.Zbog svih iznesenih razloga, valjalo je odbiti žalbu ovrhovoditelja, potvrditi pobijano rješenje, primjenom čl. 380. t. 2. ZPP-a, u vezi sa čl. 21. st. 1. OZ-a.
U Rijeci, 19. rujna 2022.
Sutkinja
Svjetlana Pražić
