REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P. 1231/18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ad. 1 M. B. pok. V. iz M., O.: …, tužitelja ad. 2 V. B. sina M. iz O., Č. Ž. D. 8, O.: …, tužitelja ad. 3 M. M. iz

M., O.: … i tužitelja ad. 4 R. d.o.o. S.,

O.: …, svi zastupani po odvjetnicima iz Z.

G. V. i K. V., O., protiv tuženika

C. M. d.o.o. S., O.: …, zastupan

po zakonskom zastupniku N. S., R., O.: …, a ova po odvjetnicima iz Z. M. B. i G. L., S., radi utvrđenja prava služnosti, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 7. lipnja 2022. godine u nazočnosti pun. tužitelja i zamj. pun. tuženika, dana 16. rujna 2022. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se da u korist čest.zem.4402/2 ZU 3191 k.o. R. koja odgovara k.č.br.7203/2 k.o. R., čest.zem.4412/32 Z. 2508 k.o. R. kojoj odgovara k.č.br.7217 k.o. R. i čest.zem.4406/8

Z. k.o.R. kojoj odgovora k.č.br.7222/1, kao povlasnih dobara,

postoji pravo služnosti staze na teret čest.zem.4404/2 Z. 4045 k.o. R. koja odgovara dijelu k.č.br.7606/1 k.o. R., kao poslužnom dobru, a i to u površini od 351 m2, u duljini od cca. 118 m i prosječnoj širini od cca. 3 m i to u dijelu površine poslužnog dobra kako je to prikazano na priloženoj skici K.O. R. M. 1:1000 označen kao lik A, šrafiran crvenom bojom i točkama1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12, 13, 14, 15, 16, 17, 18, 19, 20, 21, 22, 23, 24, 25, 26, 27, 28, 29, 30, 31, 32, 33, 34, 35, 36, 37, 38, 39, 40, 41, 42, 43, 44, 45, 1 koja čini sastavni dio ove presude.

II.Tužitelji imaju pravo temeljem ove presude, po njenoj pravomoćnosti, zatražiti i postići uknjižbu prava služnosti staze iz točke I. ove presude.

III.Dužan je tuženik tužiteljima u roku od 15 dana naknaditi parnični trošak uvećan za zakonsku zateznu kamatu koje, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godina dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno prosječnoj kamatnoj stopi za referentno razdoblje objavljenoj od strane HNB za svako polugodište, na predmetni iznos teku

od presuđenja pa sve do konačne isplate."

II. Nalaže se tužiteljima u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 14.375,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

Dana 23.siječnja 2015.godine zaprimljena je tužba tužitelja ad.1, ad.2, ad.4 i prednika tužiteljice ad.3 – sada pokojnog B. M., u kojoj se navodi da su tužitelji vlasnici u suvlasnici nekretnina u mjestu M. i to tužitelj ad.1 i ad.2 suvlasnici za po ½ idealnog dijela čest.zem.4401/6 i 4402/1 Z. 3190 k.o. R.,

obje da odgovaraju k.č.br.7203 k.o. R. (u naravi obiteljska kuća sa okućnicom), tužitelj ad.3 B. M. da je vlasnik čest.zem.4412/32 Z. 2508 k.o. R. kojoj odgovara k.č.br.7217 k.o. R. (u naravni stambeno-poslovni objekt), te tužitelj ad.4 suvlasnik za 580/669 idealna dijela čest.zem.4406/8 Z. 3488 k.o. R. kojoj odgovara k.č.br.7222/1 ( naravi stambeno poslovni objekt). Na području mjesta M., predio zvan uvala B. (k.č.br.7606/1, 7606/2, 7607 i 7608 sve k.o. R.) važećim prostornim planom uređen kao zorna kupališta,

odnosno uređena morska plaža R3 unutar građevinskog područja naselja i izdvojenih ugostiteljskih turističkih zona, koju uvalu i plažu na njoj redovito koriste svi tužitelji kao i njihovi gosti, budući se svi tužitelji bave ugostiteljskom djelatnošću u predmetnim nekretninama. Kao jedini pristup toj zoni kupališta sa nekretnina u vlasnosti tužitelja, da se već desetljećima koristi pješački makadamski put položen preko k.č.br.7606/1 k.o. R. (kojoj odgovaraju čest.zem. 4404/2 i 4405/1 ZU 4045 k.o. R. i čest.zem. 4405/11/12 ZU 1705), koji preko te nekretnine ide u duljini od 150 m i širini od cca 1-2 m. Tužitelji sa svojim prednicima tim pješačkim, makadamskim putem da se neprekidno koriste i prolaze preko 50 godina, a svakodobni vlasnici k.č.br.7606/1 k.o. R. da su to trpjeli i da se nisu tome protivili, tako da je među lokalnim stanovništvom za taj put uvriježen naziv D.P., budući su prednici tužitelja i prije razvoja turizma, tim putem odlazili na plažu u uvali B. jer je na njoj bio jedini izvor pitke vode u mjestu M., sa kojega se cijelo mjesto napajalo vodom i za lokalne i za osobne potrebe, za potrebe stoke te poljoprivrednih kultura koje su se ranije uzgajale na nekretninama, te da su tu vodu odnosili u barilima koje su tada nosili magarci. Ovaj "DP" da nije upisan u glavnoj zemljišnoj knjizi za k.o. R., iako se tužiteljima i njihovim prednicima nitko nije protivio prolaziti tim putem i koristiti istog. U međuvremenu da se nekretnina preko koje prolazi predmetni put prodala tuženiku (u srpnju 2013.godine), koji se na istu uknjižio i od rujna 2014.godine da je počeo tužiteljima osporavati i zabranjivati pravo korištenja i prolaza tim putem. Budući su tužitelji i njihovi prednici pošteno posjedovali stvarnu služnost puta preko k.č.br.7606/1 k.o. R., zvanog D.P., prolazeći istim duže od 20 godina, a da se prednici tužitelja tome nisu protivili,

to da se na temelju čl.228. i čl. 229. ZV-a predlaže donijeti presudu kojom se utvrđuje da u korist nekretnina vlasnosti tužitelja kao povlasnih dobara postoji pravo služnosti staze na teret nekretnine tuženika kao poslužnog dobra, te da tužitelji imaju pravo uknjižiti pravo služnosti ove staze, ujedno traže naknadu parničnog troška od tuženika.

U svom odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbenom zahtjevu, predlaže da sud isti odbije uz osudu tužitelja na snašanje parničnog troška. Navodi da je potpuno netočan, proizvoljan i iskonstruiran navod po kojem se, kao jedini pristup zoni kupališta lokalnoj plaži i uvali B., koristi pješački makadamski put, predmetni put. Tužbom sličnih pretenzija da je ustao i G. O., da je vođen parnični postupak pred ovim sudom pod brojem Pst-207/15 u kojem je i donesena presuda kojom je odbijen zahtjev G. O., radi utvrđenja služnosti upravo na ovoj nekretnini. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, navodi da povlasne nekretnine u odnosu na poslužnu nemaju fizičkog kontakta, samim tim da nemaju ni sposobnost da se u odnosu na iste nekretnine zasnuje odnosno utvrdi služnost. Na strani tužitelja da nema poštenja, da im nije mogla biti nepoznata činjenica vlasnosti predmetnih nekretnina, tužitelji da su jako dobro znali tko je vlasnik nekretnine, da tuženik od istih kupuje i da je kupio predmetnu nekretninu.

Svojim podneskom od dana 11.svibnja 2022.godine tužitelji su konačno precizirali svoj tužbeni zahtjev tako da isti glasi kao u izreci ove presude. Tuženici su naveli da se protive preinaci zahtjeva, sud je stava da se ne radi o preinaci tužbe nego samo o preciziranju već postavljenog zahtjeva.

U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom predmeta ovog suda broj Pst.207/15 i Psp-122/14; izvadaka iz zemljišnih knjiga za predmetne nekretnine; prerisa katastarskih planova; kupoprodajnog ugovora zaključenog dana 4.srpnja 2013.godine između I. M., S. M., N. A., D.

M. te tuženika; saslušanjem tužitelja ad.1 i ad.2, saslušanjem svjedoka D.

M., P. M. i L. M.; dokumentacije sa web-a vezano za

skice lica mjesta i situaciju na terenu (G. i katastar.hr); vještva sudskog vještaka za geodeziju dipl.ing.P. G. za potrebe postupka Psp-122/14;

očevidom na licu mjesta sa fotografijama sačinjenim prilikom izvođenja te sudske radnje; skice lica mjesta koja čini sastavni dio konačno uređenog zahtjeva tužitelja.

Stranke su popisale parnični trošak.

Zahtjev tužitelja nije osnovan.

Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužitelja kao vlasnika nekretnina u k.o.R. koji se temelji na odredbi čl. 228. i 229. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/99, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14, dalje: ZV), tužitelji traže utvrđenje kao vlasnici povlasnih nekretnina u odnosu na tuženika kao vlasnika poslužne nekretnine da postoji pravo služnosti staze na teret poslužne nekretnine, u površini od 351 m2, duljini od cca 118 m i prosječnoj širini od 3 m, kako je to prikazano na skici koja čini sastavni dio izreke odnosno tužbenog zahtjeva. Sporna je aktivna legitimacija tužitelja, sporna je osnovanost zahtjeva. Tužbeni zahtjev je uređen u dovoljnoj mjeri da se može donijeti meritorna presuda. Odredba čl.228. ZV-a propisuje da će se neposredno na temelju zakona pravo služnosti osnovati kad se ispune sve zakonom predviđene pretpostavke za dosjelost služnosti; inače samo kad tako odredi posebni zakon. Tko stekne pravo služnosti nekretnine na temelju zakona, ovlašten je ishoditi upis stečenoga prava vlasništva u zemljišnoj knjizi. Odredba čl.229. ZV-a propisuje da se stvarna služnost osniva na temelju zakona dosjelošću, ako ju je posjednik povlasne nekretnine pošteno posjedovao izvršavajući njezin sadržaj kroz dvadeset godina, a vlasnik poslužne nekretnine se nije tome protivio. Ne može se dosjelošću osnovati stvarna služnost ako se njezin sadržaj izvršavao zloupotrebom povjerenja vlasnika ili posjednika poslužne nekretnine, silom, potajno ili na zamolbu do opoziva.

Sud je izveo dokaz očevidom na licu mjesta, fotografirano je stanje terena počevši od nekretnine tužitelja ad.1 i ad.2 pa do plaže B., te je na fotografijama jasno prikazano stanje na tom području.

Izveden je dokaz saslušanjem tužitelja ad.1, ad.2 i ad.3, kao i saslušanjem svjedoka.

Tužitelj ad.2 V. B., sin tužitelja ad.1 iskazuje da je zajedno sa svojim ocem – tužiteljem ad. 1 suvlasnik nekretnine, čest. zem. 4401/6 i 4402/1, katastarske oznake 7203, navodi da su na toj nekretnini odnosno čestici počeli graditi kuću 1969. godine, moguće 1970. godine, ova parcela da je kupljena od strane njihove obitelji 20 godina prije toga, da su počeli graditi kuću, u njoj da se stanuje, da je koriste za iznajmljivanje turistima i od toga imaju prihod. Ta kuća da je udaljena cca od nekretnine tuženika, prema zapadu, od kada zna za ovo područje i od kada su tamo, da je postojala predmetna staza, da se radi o lijepoj i širokoj stazi kojom su svi prolazili pješice da bi došli do mora do plaže u uvali B., svi da su početkom sezone zajednički stazu sređivali, čistili, i ona da je služila za prolazak svima do mora. To da je jedini pristup do plaže i navodi da im prije tuženika nikada nitko ovo nije branio. Kada je tuženik kupio svoju veliku parcelu preko koje je prelazila i još uvijek postoji predmetna staza, da nije kontaktirao sa tuženikom, odnosno z. z. tuženika jer nije ni u kakvoj mjesnoj vlasti niti je bio organiziran sa ostalim mještanima, tako da ne zna za nekakve ponude z. z. tuženika i tome slično. Uglavnom z. z. tuženika da je odlučio onemogućiti korištenje predmetne staze preko njegove parcele, da je izgradio alternativni pristup, betonske skale, te odlučio da se tuda može pristupati do mora, a te skale da su njegove i na njegovoj parceli. Iste da imaju dvije kapije, a navodi da je postojala i postoji zabrana korištenja skala, da je bila traka da se zabrani pristup i bila je tabla odnosno oznaka, a isto tako i oznaka opasnosti od padajućih predmeta na tim skalama. Dakle, istima da se može prolaziti samo na vlastitu odgovornost, a navodi da se ponovno do njih mora pristupiti preko tuđih nekretnina, odnosno precizira, da se mora pristupiti okolo, prema sjeveru pa na te skale, asfaltnim putem do skala. Dakle, z. z. tuženika ni tuženik da ga nikada nisu pitali u pogledu bilo kakve suglasnosti. U nekakvim dogovorima sa S., čitavo vrijeme da su, pa tako i on, inzistirali da se ne zatvori donji put, jer je to i naziv ovog puta, nikada sa njihove strane da u obzir nije dolazila mogućnost da se zatvori donji put, međutim, S. (raniji z.z.tuženika) da je baš to napravio i zatvorio im donji put. Čitavo vrijeme da je ovaj donji put bio tranzitni put za dolazak do plaže, do uvale B., taj put da je bio kraći i uglavnom da su mještani i njihovi gosti tim putem dolazili do plaže. Navodi da je na skici prikazana staza – poprečna koja je dolazila s asfalta i koja se ponovno spajala na donji put na čestici tuženika. Na posebno pitanje pun. tuženika tužitelj ad. 2 navodi da on od svoje nekretnine pa do nekretnine tuženika baš donjim putem prelazi i preko tuđih parcela, da ne zna koji je to broj parcela u privatnom vlasništvu preko kojih se prelazi, ali da nikada nitko od drugih vlasnika nije prekinuo donji put odnosno komunikaciju njime, pa da je tako vlasnik parcele preko koje također prolazi donji put M. M. napravila tunel ispod donjeg puta da isti ne bi presjekla ljudima. Navodi da misli da na teret tih drugih nekretnina nije zasnovana služnost u korist njegove nekretnine niti nekretnina drugih tužitelja, vezano za predmetni donji put.

Tužitelj ad.1, star 89 godina, priklonio se iskazu svog sina, tužitelja ad.2, u bitnom, te naveo da se uvijek koristio tzv. DP, stanje da je bilo uvijek isto, od kako pamti, da je dolje počeo dolaziti kada je bio star 10 godina, dok to tuženik nije prekinuo. Na plaži da su starosjedioci od davnina napravili kamenice za vodu, dole da je bio izvor žive vode, koji i danas tamo postoji, pa su svi baš ovim donjim putem dolazili do te vode, a isto tako i mještani. To da tako korišteno od davnina, a za dolazak do toga da je služio isključivo donji put.

Svjedok D. M. iskazao je kako je on jedan od jedan od prodavatelja predmetne nekretnine S. odnosno tuženiku, da mora kazati da su tu nekretninu prodavali još od 1980. godine i da su lice mjesta razgledavali brojni kupci, brojne kupce da su tamo vodili, da se pojavio S. i u konačnici da je nekretnina prodana njemu. Svjedok navodi da on osobno nikada nije živio na predmetnom području, da se rodio u O. i od svoje 7 godine živi u S., a još njegov djed da je živio u mjestu L. R. odnosno da je odselio tamo. Navodi da se sjeća, da je bio

star po prilici 18-20 godina kada mi je otac kazao da odu na lice mjesta i ograde njihov posjed, to da su radili u dva navrata, stavljali kolce i žicu, a poslije da je to sve završilo u moru, očito da su to nakon njih pobacali neki ljudi. Navodi da se od kada pamti do plaže B. prolazilo sa sjeverne strane, pa zatim sa istočne strane nekretnine tuženika, ranije njihove nekretnine, to da je bio put prema P., da se dolazilo do rta i tu da su se mještani spuštali prema moru, dakle, da se nije prelazilo preko naše parcele. Tek gradnjom JM da je napravljen put te da je napravljeno okruglo okretište i onda da je izvjesni C. kao vlasnik nekretnine između tog puta i juga napravio sa tog okretišta betonske skale do svoje okućnice. Navodi da se i on znao tamo doći kupati, ljudi da su znali parkirati automobile na ovom okretištu te su se spuštali do mora, kako god se stiglo, dakle, da se probijalo kroz ovu šumicu, a najčešće C. skalama prema jugu, pa od njega, kako je tko stigao do mora, da su se radile tzv. staze i oputine. Navodi da je predmetni zemljani put dobio sadašnje karakteristike, odnosno izgleda onako kako izgleda danas prije 15-ak godina, dakle, da se radi o utabanoj zemljanoj stazi i to da je ono što može navesti po ovom pitanju. Tada da se pojavio S. kao kupac, pregledao lice mjesta, prije zaključenja kupoprodajnog ugovora u restoranu K. M. da je bio nekakav sastanak kojemu je svjedok bio nazočan, da su nazočni bili i ostali prodavatelji, S., njegov odvjetnik, geometar i neki od predstavnika mještana, L. M., P. M. i K. M., K. da mu je nadimak, da ne zna

kako mu je ime. Tada da su dogovarali i dogovorili se, a da se sjeća da su mještani bili zadovoljni, da će S. urediti preko njegovog zemljišta put do mora, da ne zna koja je bila trasa dogovorena, uglavnom, to da je trebalo biti sa ovog okretišta prema jugu. Dakle, navodi da nije ulazio u detalje tog dogovora, S. da je nekretnina uredno prodana i svjedok da sa njom više nije imao ništa. Po prilici nekih dvije godine nakon ovog sastanka da je sreo L. M. koji mu je kazao da je

S. napravio betonske skale, investiciju za pristup do mora, te da je to platio 100.000 EUR-a. To da ga je začudilo, ali da je postao svjestan veličine zahvata kada je jedne prigode sa svojom suprugom otišao tamo i vidio te skale. Navodi da su se kasnije neki počeli žaliti kako invalidi ne mogu tim skalama pristupiti do mora, na to da se začudio i kazao da kako su onda mogli invalidi pristupati prije do mora, ako sada ne mogu, misleći pri tom na raniji način pristupanja ljudi do plaže. Dakle, to da je sve što on ima s ovim, po njegovom mišljenju da tu ništa nije sporno, da su prodali ono što je njihovo, kupcu da je bilo jasno ono što kupuje, mještani da su pregovarali sa kupcem u pogledu pristupa, što on pretpostavlja. Na pitanje pun. tužitelja zašto je sporna staza konstatirana u kupoprodajnom ugovoru koji su svjedok i prodavatelj zaključili sa S., svjedok navodi da on misli da ta staza nije konstatirana u tom ugovoru, da pun. tužitelja pregleda ugovor i da će tamo to vidjeti.

Svjedok P. M. naveo je kako je on starosjedilac na ovom području,

da ima kuću u S. S., M., udaljenosti po prilici 1 km, moguće 700 m od predmetne plaže B., prema zapadu. Sa istočne strane, a da misli da graniči sa zemljom tuženika, da ima maslinik. Navodi da je ova plaža od davnina, oduvijek, služila mještanima za uzimanje vode, na istoj da je bio izvor pitke vode pa da se u tzv. vučijama voda nosila u selo, tu da su se sastajali, sakupljali, navodi da je predmetni put koji se naziva DP ili P. ispod stanine tu postojao oduvijek, dakle, da je prolazio preko predmetne nekretnine koja je sada vlasništvo tuženika, a to da je najstariji put koji od sela vodi do plaže B., isti da je postojao takorekuć od kada je postojalo selo. Navodi da se na plažu B. moglo pristupiti i sa sjeverne strane, ali tek od gradnje magistrale, koncem 60-ih godina. Predmetni put da je bio takav da se njime moglo proći pješice ili magarcem, tuda se nisu mogla provoziti kola. Vlasnik zemljišta kojeg je sada vlasnik tuženik da su bili također M., zvani L. i oni da nikada nisu živjeli u selu, da se sjeća da su isti oglašavali prodaju tog zemljišta, po prilici već i 10-ak godina prije nego što je to kupio tuženik, da je on znao da će to prodati, a da ne zna jesu li znali drugi mještani. Uglavnom, da nikome od njih nije palo na pamet da bi oni prodali nekome tko će zatvoriti predmetni put i da bi itko odnosno budući vlasnik uopće to mogao promisliti tako da nije ni vladala bojazan po pitanju prodaje. Navodi da se sjeća da su ovi prodavatelji M. – L. zvali predstavnike sela, na neformalni sastanak u restoranu K. M. da je bilo 10-ak ljudi, prodavatelji, ovaj T. odnosno tuženik, S., L. M., da se

ne može sada točno sjetiti tko je sve bio, uglavnom, ovi prodavatelji da su tražili dopuštenje mještana da se predmetna staza izmjesti tako da ne prelazi preko njihove nekretnine čitavom širinom, nego sa strane, z.z.tuženika da je kazao da će napraviti stepenište sa strane svog zemljišta kako bi se moglo nesmetano pristupati do plaže, uglavnom, ono što je tada dogovoreno je bilo da će tuženik napraviti projekt tog stepeništa sa kojim bi se onda ljudi eventualno suglasili. Nakon ovoga da više nije bilo nekakvih sastanaka, tuženik da je odmah ogradio zemljište pa tako i zahvatio pomorsko dobro tom ogradom, sa zapada da je preko predmetnog puta napravio nekakva vrata odnosno zagradio taj put, iako se moglo nekako uspjeti proći, to da su ljudi makli i nakon toga su počeli problemi. T. da je nakon toga počeo sa gradnjom stepeništa, da je napravio sam stepenište kako je mislio, uglavnom, da ne znam ništa po pitanju daljnjih postupanja, samo da zna da su problemi brojni. Što se tiče njega osobno, navodi da imam ovaj maslinik sa istočne strane tuženikovog zemljišta i da na isti pristupam stazom odnosno putem koji je napravljen sa sjevera, da ne pristupa predmetnim putem, jer se to više i ne može. Predmetnim putem da je, prije nego što je tuženik ogradio zemljište pristupao do plaže, a do maslinika ne tim putem, nego sa sjevera jer da njegovo zemljište seže sve do magistrale. Svjedoku je predočen izvod iz katastarskog plana (list 90 spisa) te isti potvrđuje položaj plaže, nekretnine tuženika, te ovaj put sa sjeverne strane koji nije predmetni put, a ispod kojeg se prema jugu prostire nekretnina označena kao 7225/1, vlasnosti C. koji je tu napravio kuću te 7224/1, navodi da ne zna točno tko je vlasnik te nekretnine, uredno da je predmetni put prelazio preko tih nekretnina i vlasnici istih nikada ljudima nisu branili prolaz. Pun. tužitelja postavlja pitanje svjedoku, a vezano za skicu lica mjesta iz lipnja 2013. godine, G.-pol d.o.o., te svjedok navodi da na ovom sastanku u restoranu K. M. uopće nije bilo govora o predmetnom putu do plaže koji se prostire širinom zemljišta tuženika, jer nikome nije bilo palo na pamet da bi se isti mogao zatvoriti. Naime, na tom sastanku da se jedino pričalo o mogućem izmještanju staze koja se vidi iscrtkana i prostire se u pravcu sjever – jug, označena je kao staza i tu je bilo priče da bi se ista makla prema zapadu uz samu granicu odnosno nekretninu tuženika. Navodi da se ova staza formirala sama od sebe, prolaženjem ljudi, upravo krajem 60-ih godina kada je napravljena magistrala, te da se sa tom stazom pristupalo od sjevera odnosno napravljenog okretišta pa do predmetnog zemljanom puta znanog i zvanog "DP". Svjedok navodi da su M. odnosno

L. znali da se formirala ova staza sa sjevera prema jugu još od kraja 60-ih godina i da su bili suglasni sa postojanjem iste, a za D. p. su znali oduvijek kao i svi i tu ništa nije bilo sporno. Svjedok navodi da su ovu stazu sa sjevera prema jugu koristili ljudi od kada se ista formirala krajem 60-ih godina, koji bi sa autima došli sa sjevera ili kojima je to bilo bliže njihovim nekretninama, a svi ostali, koji su bili položeni sa zapada skroz do S. S. da su koristili predmetni D. p. za odlazak na plažu i da se to znalo. Navodi da su D. p. održavali mještani koji su tuda prolazili na način da su isti čistili, da se to znalo i organizirano raditi. Kako je skica korištena tijekom saslušanja za postavljanje pitanja svjedoku, označena kao list 53 spisa, sutkinja je stazu sa sjevera prema jugu (koja nije predmetni donji put) označava žutim markerom, radi lakšeg snalaženja. Na posebno pitanje zamj. pun. tuženika kako sada svjedok prolazi od svoje kuće u M. do plaže, svjedok navodi da više tuda ne ide nikako do plaže, jer da bi ga to šokiralo odnosno kolpalo, da on sjedne u auto i ode na sasvim drugu plažu, upravo zbog ovih problema i nastale situacije. Navodi da mu nije poznato kako tužitelji prolaze do plaže B., niti njihovi gosti. Informativno upitan od strane sutkinje svjedok navodi da je vodovod za mjesto napravljen po prilici 70-ih godina, da ne može biti precizan kada je to bilo i od tada da više nije bilo potrebe da se pitka voda nosi sa plaže B., a da se na plažu išlo na kupanje i eventualno za ribolov.

Svjedok L. M., a za navesti je da su svi svjedoci nesrodni sa

tužiteljima, iskazao je da je starosjedilac na ovom području, u samom mjestu M. da je rođen i njegova obiteljska kuća da je otprilike 250 m zapadnije od predmeta spora. Navodi da je neko vrijeme bio član MO, da je upoznat sa ovim problemom i ono što može jest da je predmetni put odnosno staza postojala i postoji preko 300 godina. Naime, od sela M. pa do plaže B. da se dolazilo i pristupalo tom stazom jer je tu bio izvor pitke vode, staza da je bila takve širine da je mogao proći magarac odnosno tovarna stoka, a voda da se sa tog izvora prevozila u tzv. vučijama, za piće, do mjesta. Tamo da su išle žene prati robu i vunu, pa i nakon što su ljudi sagradili svoje gustirne i prestali prevoziti pitku vodu. Dakle, ta roba da se i nadalje prala na ovoj plaži i na tom izvoru, a negdje 70-ih godina da je za tim prestala potreba kako je došlo do razvoja mjesta, moguće i prije, međutim, čitavo vrijeme da se ta staza koristila i za pristup ljudi do plaže, pa tako i nadalje kroz sve ove godine, da se nikada ovaj put koji vodi skroz u selo nije prestao koristiti, da bi došlo do prodaje nekretnine tuženiku koji je očito imao namjeru prisvojiti plažu i navodi da je došlo do ograđivanja njegove nekretnine i žičanim ogradama i betonskim zidom, ljudi da su se pobunili jer im je onemogućen pristup plaži tuda pa da je došlo do postupaka, u konačnici, sada da se nazire rješenje problema vezano za postupanje G. O.. Jedne prigode da je bio pozvan kao mještanin u gostionicu K. M. tada da su bili predstavnici prodavatelja predmetnog zemljišta, z.z.tuženika, on osobno, A. M., P. M., M. S., M.

M.. Te prigode da nije bilo niti jedne jedine riječi spomena o predmetnoj stazi odnosno donjem putu i da nije bilo nikakve priče da bi se promijenila narav tog puta niti je o tom putu i pravu ljudi da tuda prolaze uopće razgovarano niti je išta dogovoreno. Razgovor je bio samo o tome da će tuženik napraviti betonske skale sa gornjeg, sjevernog, asfaltiranog puta koji se zove P. B., pa do spoja sa ovim donjim putem, dakle, to da je jedino što je dogovoreno, tuženik da je na svoju ruku izgradio skale, međutim, mještani nisu bili zadovoljni time, skale da su opasne, da je dolazilo do odrona zemlje i iste da se ne mogu koristiti. Navodi da se čitavo vrijeme na predmetnu plažu moglo pristupati i sa sjevera, ta komunikacija da je uvijek postojala i da je bila slične širine kao predmetna staza, tuda da su ljudi isto išli na plažu, ali se radi o dva odvojena puta i jedan s drugim nema nikakve veze. Dakle, ponavlja da je ono što je tuženik napravio napravio na svoju ruku i da ljudi imaju pravo i dalje preko njegovog zemljišta prolaziti predmetnom stazom. Ove betonske skale koje je tuženik napravio da su trebale biti jedna vrsta kompenzacije za ranije postojeću stazu sa sjevera na sporni put kuda su prolazili određeni mještani odnosno vlasnici nekretnina, na kraju tuženik da tako nije napravio. Navodi da predmetne prigode uopće s z.z.tuženika nisu razgovarali gdje će on napraviti betonske skale, da nije bilo dogovora o tome koja će biti trasa odnosno lokacija, da je on na svom zemljištu to mogao napraviti gdje god hoće uz uvjet da budu adekvatne i da im služe kako je to potrebno i normalno. Na posebno pitanje pun. tužitelja da se svjedok očituje po pitanju skice lista mjesta (list 53 spisa), svjedoku se predočava skica i svjedok se orijentira u prostoru te pokazuje sjeverni asfaltirani put – P. B., navodi da su se kroz vrijeme prije izgradnje betonskih skala tim putem koristili mještani, a posebno ljudi koji su uz ovaj asfaltirani put izgradili svoje nekretnine, da su se koristili ljudi koji su to željeli, a donjim putem da su se nastavili koristiti također mještani i oni kojima je tuda bilo lakše prolaziti i oni koji su tuda prolazili i prije. Predočava žuto obojenu stazu sa sjevernog puta do predmetne staze, a navodi da bi T. izgradio betonske skale istočnije od ove žuto obojene staze. Navodi da je ovaj P. B. – asfaltirani put napravljen 1963. ili 1964. godine, kada se gradila J.M. Navodi da su se svakako predmetnom stazom koristili tužitelji,

čitavo vrijeme, ponavlja da su se tom stazom koristili svi mještani, čitavo mjesto. U ovom slučaju teret dokaza je na tužiteljima, da su se ispunile okolnosti propisane naprijed citiranim odredbama ZV-a. Tužitelji ad.1 i ad.2 (inače otac i sin) dokazali su da su suvlasnici za po ½ dijela čest.zem.4401/6 i čest.zem.4402/1 ZU 3190 k.o. R., u naravi pašnjak, a na kojoj je izgrađena njihova kuća. Sud je očevidom na licu mjesta, te uvidom u skice i preris katastarskog plana utvrdio položaj i sve okolnosti ove nekretnine tužitelja ad.1 i ad.2, te njezin položaj u odnosu na plažu B., predmetnu stazu i nekretninu tuženika. Tužiteljica ad.3 je slijednica pok.B. M., ranijeg tužitelja ad.3, kao vlasnika čest.zem.412/32 ZU 2508

k.o. R.. Tužitelj ad.4 kao trgovačko društvo, odnosno pravna osoba nije isključivi vlasnik čest.zem. 4406/8 ZU 3488 k.o. R., to proizlazi iz zk izvatka,

a i sam tužitelj ad.4 to navodi u historijatu tužbe. Za navesti je odmah, sve i da zahtjev svih tužitelja nije neosnovan, a neosnovan jest, da bi tužbu u ovom postupku vezano za čest.zem.4406/8 (tužitelj ad.4) trebali podnijeti svi suvlasnici navodnog povlasnog dobra, a ne samo jedan od suvlasnika, tako da po tom pitanju sama tužba tužitelja ad.4 nije uredna, pored toga što je zahtjev svih tužitelja neosnovan. Pasivna legitimacija tuženika nije sporna, dakle, da je tuženik vlasnik zemljišta preko kojeg se traži utvrđenje prava stvarne služnosti prolaza u korist nekretnina tužitelja. Iz svih izvedenih dokaza proizlazi utvrđenim da dugi niz godina preko zemljišta tuženika postoji utabana stana, različite širine, kojom se moglo pješice prolaziti do plaže B., nije sporno ni da na plaži postoji špina (slavina) za vodu koju su stanovnici tog područja ranije koristili, nije sporno da tuženik, nakon što je kupio zemljište, brani prolazak tom stazom preko svoje nekretnine. Staza je zaista velike dužine i u biti velike površine, neravna je, istom mogu proći samo pješaci, presijeca nekretninu tuženika na dva dijela i u biti čini donji dio, južni, malo korisnim ili u biti beskorisnim tuženiku kao vlasniku, baš zbog te staze, po tužiteljima navedenog tzv. D.p. Sve ovo je utvrđeno u brojnim sudskim postupcima, u ovom postupku, priložene su skice lica mjesta, prerisi katastarskih planova, razvidno je postojanje te staze, mogućnost da se istom ranije moglo proći, njen položaj u odnosu na nekretninu tuženika i nekretnine prema zapadu, kao što je razvidno i među strankama nesporno da nekretnine tužitelja nisu međašne sa predmetom nekretninom, nekretnine tužitelja nisu susjedne ni jedna drugoj, odnosno ni sami tužitelji nisu međašnici, od nekretnine odnosno kuće tužitelja ad.1 i ad.2 pa do nekretnine tužitelja ad.4 (kao suvlasnika iste) postoje druge brojne nekretnine, drugih vlasnika, koji nisu podnijeli tužbu u ovoj pravnoj stvari, dakle, kada bi se zahtjev tužitelja prihvatio, onda bi jedino preko nekretnine tuženika bila utvrđena služnost puta, a ne i preko nekretnina tužitelja i ostalih vlasnika nekretnina preko kojih se prolazilo do tuženikove nekretnine, na isti način. Ovaj sud je stava, prihvaća se stav tuženika, da ovakvu tužbu odnosno zahtjev mogu podnijeti jedino međašnici sa poslužnim dobrom i da povlasne nekretnine moraju biti susjedne, dakle, povlasna nekretnina i poslužna nekretnina moraju biti susjedne, što ovdje nije slučaj. Sve ovo razvidno je iz svih priloga spisu, a posebno iz skica (list 73, 147 i 156 spisa). Naime, čest.zem.4406/8 (kat.čest.7222/1) suvlasnosti tužitelja ad.4 nije međašna sa čest.zem.4404/2 (kat.čest.7606/1) vlasnosti tuženika, što je vidljivo iz priloga spisu, a svima je dostupno, sa podacima o upisanim posjednicima i na web stranici katastar.hr. Kat.čest. 7224/1 upisana je na I. T., kat.čest.7225/1 na B. C., a kat.čest.7222/3 na I. P., tako da čestica suvlasnosti tužitelja ad.4 nije tik do zemljišta tuženika, predmetnog, jer ih dijele ove čestice, preko kojih bi prolazila predmetna staza. Nekretnine tužitelja ad.1 i ad.2, kao i tužiteljice ad.3, sa izgrađenim kućama, a nesporno je da se svi tužitelji bave turizmom i iznajmljivanjem, su još udaljenije prema zapadu od nekretnine tuženika, sa brojnim nekretninama između, vlasnika koji nisu podnijeli ovu tužbu i preko čijih bi nekretnina staza prolazila. Dakle, temeljna stvar u ovoj situaciji je okolnost što povlasne i poslužna nekretnina nisu međašne, susjedne, položene tik jedne do drugih, jer je to smisao služnosti prolaza u korist povlasnih nekretnina, na teret poslužnog dobra, dakle, izostaje potrebna karakteristika odnosno kvaliteta nekretnina da bi se moglo, pod ispunjenjem i drugih pretpostavki, prihvatiti zahtjev. Ovdje je to, kod okolnost što tužitelj ad.4 nije jedini vlasnik svoje nekretnine, od najvećeg značaja za ovakvo presuđenje, tako da u biti nekretnine tužitelja nemaju sposobnost biti povlasne nekretnine, niti nekretnina tuženika u odnosu na ove nekretnine poslužna nekretnina.

Druga stvar koju ovaj sud zaključuje, što je tijekom postupka je utvrđeno, a također je lako provjerljivo na stranici – katastar.hr, jest utvrđena okolnost da ovo nije jedina mogućnost za dolazak do plaže B., dapače, sa sjevera postoji uredan javni put, koji se nastavlja prema istoku, pa onda preko nekretnine O. O. postoji pristup do plaže, o čemu iskazuju i svjedoci saslušani u ovom postupku, taj pristup je po iskazu svjedoka L. M. približno iste širine kao i predmetna staza.

Dakle, predmetna staza, tzv. D.p. jest najlakši za pristup tužiteljima i njihovim gostima do plaže B., u biti svakome tko je tu želio proći, ali ne i jedini, dakle, uredno svi mogu doći i pristupiti na plažu, kako tužitelji tako i njihovi gosti, bez prelaska preko nekretnine tuženika, kao i svi ljudi koji to žele.

Postojanje predmetne staze koja je utabana od strane mještana, u biti nije sporno, to proizlazi iz svih izvedenih dokaza i ta staza se više desetljeća mogla koristiti, kako je to god tko htio, a prolazila je preko brojnih nekretnina, sa zapada prema nekretnini tuženika, odnosno do plaže B.. Zbog promjena društvenih prilika, očito su mještani ranije mogli tuda proći do plaže B. radi pitke vode, nakon toga je ta potreba otpala, nije bilo više niti držanja magaraca ni stoke na tom području, nego su se mještani počeli baviti turističkom djelatnošću. Logično je da se ta staza kojom se zaista moglo proći koristila na različite načina kroz vrijeme, pa i u toku godine, očito su ljeti tuda zaista u većem opsegu prolazili turisti i kupači, a u ostalom periodu skoro nitko, jer za to nije ni bilo potrebe. Ništa od toga nije sporno, dakle, postojanje te staze i mogućnost da se preko nekretnine tuženika prođe do plaže, pješice, međutim, svima je bilo poznato i moralo je biti poznato da se radi o zemljištu vlasnosti obitelji M., tzv. L., kako su ih zvali, kao što je bilo jasno i svima poznato da ta staza prolazi preko nekretnina brojnih vlasnika, tada, u to vrijeme mještana i starosjedilaca. Svakako, jedan od ranijih vlasnika zemljišta tuženika, svjedok D. M. (sada star 80 godina) iskazao je o nemogućnosti njih kao vlasnika da ograde svoje zemljište, jer bi ograda bila pokidana i stupovi bačeni. Isti je naveo, a to sud drži uvjerljivim i životnim, da je sa ocem, kada je bio star 18 do 20 godina, stavljao kolce i žicu, da su ograditi posjed, ali da bi to sve završilo u moru, da bi to očito neki ljudi pobacali. Dakle, to je logično, oni nikada nisu tu stanovali pa nisu ni mogli kontrolirati stanje svoje nekretnine, ali sud iz ovoga izvlači zaključak da su se oni kao vlasnici protivili, već odavno, prolaženju tom stazom do mora, preko njihove nekretnine. Ako su to ograđivali i ako je to srušeno, onda su vlasnici iskazali volju i stav da ne dopuštaju prolazak preko njihovog zemljišta, dakle, očito je to bilo poznato mještanima. U svakom slučaju, ukoliko je tome tako, a sud drži da jest, s obzirom da se ne može dosjelošću osnovati stvarna služnost ako se njezin sadržaj izvršavao zloupotrebom povjerenja vlasnika ili posjednika poslužne nekretnine, silom, potajno ili na zamolbu do opoziva. Vlasnici nisu znali tko tuda prolazi, nisu znali da to rade baš tužitelji ili njihovi prednici, nisu mogli spriječiti prolazak tužiteljima ili njihovim prednicima, očito nikome tko je htio tuda proći, u svako vrijeme, pa se onda očito sadržaj služnosti staze izvršavao svojevoljno od strane pješaka, jer se nepoznatim ljudima i prolaznicima prolazak očito nije mogao zabraniti i to spriječiti od strane ranijih vlasnika. U biti bi se radilo o ulici, prolazu za pješake, u velikoj dužini, čitavom trasom, za navesti je da se tako nešto ne može ostvariti u ovom postupku, niti od strane ovih tužitelja, koji bi to očito željeli napraviti za sve moguće korisnike, to je pitanje jedinice lokalne samouprave, potpuno drugog postupka, niti onog istovjetnog ovome koji je inicirao, bez uspjeha G. O.. Dakle, jasno je da se to ne može postići od strane ovih tužitelja, niti po pravilima ZV-a na koji se tužitelji pozivaju, jednostavno rečeno, ovaj zahtjev tužitelja u odnosu na ovog tuženika nije osnovan. Tužitelji u stvarnosti, bez obzira na ovaj zahtjev spram tuženika, narav ovog postupka, u biti traže uspostavljanje javnog puta u općoj upotrebi, ne pravo služnosti puta samo za sebe kao vlasnike povlasnih nekretnina, vezano za sve okolnosti slučaja. Ukoliko se od starog sela do plaće B. želi napraviti ulica za prolaz pješaka, onda se to ne može postići sa uspjehom u ovom postupku niti u ovoj vrsti postupka, niti od strane ovih tužitelja, jasno je kako se to pravno može pokušati postići, kao preko nekretnine tuženika, tako i preko nekretnine apsolutno svih vlasnika, trasom čitave pješačke staze.

Dakle, ovaj sud drži da i iz ovog razloga tužitelji, sve da su međašnici sa tuženikovom nekretninom, nisu mogli steći dosjelošću traženo pravo na ovoj stazi. Svakako, ta staza u čitavoj svojoj dužini nema status puta i niti na jednom dijelu nije upisano pravo koje sada tužitelji traže, u korist bilo koje nekretnine kao povlasnog dobra. Za okolnost da M. prodaju zemljište sadašnje vlasnosti tuženika, deset godina, se očito znalo i o tome je iskazao svjedok P. M., dakle, niti tužitelji,

niti bilo tko od mještana i vlasnika nekretnina kojima prolazi predmetna staza, nisu ništa poduzeli po pitanju utvrđenja prava stvarne služnosti prolaza pješice stazom, upisa stečenog prava u zemljišnim knjigama, apsolutno nitko nije od ranijih vlasnika, prodavatelja M. tražio utvrđenje ovog prava i upis istog u zemljišnim knjigama. Kako se radilo o nogama utabanoj stazi, oputini, bez obzira koliko se to desetljeća koristilo i u kojem opsegu, očito su svi držali da na to imaju pravo, iako su svi znali da se radi o nekretninama u privatnom vlasništvu i da se to u konačnici kasnije i prodaje trećim osobama, što se i dogodilo. Nije jasno kako su mještani držali za sigurno da će tuženik dopustiti prolaske njegovom nekretninom, kada se već dogodio sastanak o kojem su svi iskazali, u restoranu K. M. i kada je i u kupoprodajnom ugovoru konstatirano postojanje predmetne staze. Isto tako, upravo radi promjene načina prolaženja ljudi predmetnim putem i stazom sa sjevera koja se sa javnog puta spaja na predmetni put, tuženik i jest izjavio i iskazao namjeru, čemu se mještani nisu tada usprotivili, a sa čime kasnije nisu bili zadovoljni, da će tuženik izgraditi armirano- betonske stepenice za pristup do plaže, preko njegove nekretnine, ali drugom trasom, na drugom mjestu, koji je za njega manje tegoban nego ranije staze i ne umanjuju mu vrijednost kupljene nekretnine. Tuženik je to i napravio, kasnije je došlo do brojnih problema i postupaka pred sudom, a za navesti je i to da gradnja ovih stepenica od strane tuženika ukazuje na okolnost da je tuženik znao za predmetnu stazu, kao što je to konstatirano i u samom tuženikovom kupoprodajnom ugovoru, za okolnost da na svaki mogući način ljudi i dalje žele prolaziti njome, nesmetano i slobodno, da im je želio omogućiti drugačiji pristup i da je to i napravio, što nije polučilo pozitivan efekt, određeni mještani i vlasnici nekretnina na tom području time nisu bili zadovoljni i došlo je do velikih problema, za sve njih, kao i za stranke. U konačnici stepenice koje je izgradio tuženik i koje sada od kupača ne koristi, nisu bitne za presuđenje u ovom postupku, one predstavljaju pokušaj rješenja problema od strane tuženika, sa čime se u konačnici određeni ljudi nisu suglasili, a ta suglasnost i nije potrebna. Ovaj problem između vlasnika nekretnina i tuženika jest životan i stvaran, ali, vezano za ovaj postupak, a sud odlučuje u granicama postavljenog zahtjeva ovih tužitelja u odnosu na tuženika, u ovom postupku je bitno jesu li ovi tužitelji dosjelošću stekli pravo stvarne služnosti prolaza predmetnom stazom preko nekretnine tuženika, ovaj sud drži da nisu. Bez obzira na više desetljeća postojanja staze za prolaz pješaka preko nekretnine tuženika, tužitelji nisu vlasnici susjednih-međašnih nekretnina sa tuženikom, oni ni između sebe nisu međašnici, a u odnosu na sve druge nekretnine preko kojih predmetna staza prolazi od zapada (nekretnine tužitelja ad.1 i ad.2) do istoka (nekretnine tuženika), ovo pravo nije utvrđeno niti upisano u zemljišnim knjigama niti za jednu jedinu nekretninu preko koje prolazi predmetna staza, a nije u vlasnosti stranaka. Takvi postupci nisu ni pokrenuti, nisu zaključeni nikakvi pravni poslovi sa vlasnicima tih zemljišta i jednostavno rečeno, u ovom slučaju, tužitelji nemaju pravo na traženo utvrđenje i upis istog prava u zemljišnim knjigama, kao vlasnici povlasnih nekretnina u odnosu na tuženika kao vlasnika poslužnog dobra. Radi navedenog nekretnine tužitelja uopće ne mogu biti povlasne nekretnine, iste nisu susjedne nekretnine i do njihovih nekretnina uopće nije položena poslužna nekretnina, tako da, s obzirom na smještaj čitave staze, tehnički, tužitelji nemaju pravo na traženo utvrđenje, na teret tuženika. Pored navedenog, tuženik je iskoristio svoje vlasničko pravo, sa svojom nekretninom, u vrijeme sastanka sa tuženikom o kojem su svi iskazivali, vlasnici susjednih nekretnina mogli su od tuženika uredno tražiti ispravu za upis prava stvarne služnosti predmetne staze u zemljišnim knjigama, nitko to nije tražio i nitko to pravo nije ni pokušao ostvariti pravnim putem, tek nakon ograđivanja zemljišta tuženika i gradnje stepenica, je došlo do nezadovoljstva i problema, i postupaka, ali opet ne međašnika sa tuženikom, čije nekretnine presijeca staza, a koje su međašne sa tuženikom. Za ponoviti je da postoji sa sjevera uredan put kojim se proteže prema istoku i spušta prema plaži B. sa istočne strane predmetnih nekretnina, radi se o putu slične širine kao predmetna staza, taj put jest duži i teži za tužitelje i njihove goste, ali, svi imaju pristup do plaže B. i stanje jest takvo. Sami tužitelji prema jugu imaju pristup drugim plažama, južno od svojih nekretnina, to je utvrđeno na licu mjesta, te plaže koriste i tužitelji i njihovi gosti, a do plaže B. mogu uredno svi doći, na ranije opisani način, dakle, ne postoji zakonska mogućnost da bilo tko tu plažu prisvoji za sebe, pa tako ni tuženik kao vlasnik zemljišta sjeverno od plaže odnosno pomorskog dobra. Na isti način kao i tuženik, može, u odnosu na tuženika postupiti i vlasnik međašne nekretnine sa tuženikom, pa onda ni tuženik i osobe po njemu dovedene ne bi mogle pristupati prema zapadu stazom, niti na plaže ispod objekata tužitelja, niti do mjesta zapadno od kuće tužitelja ad.1 i ad.2., vezano za prolazak stazom od zapadne međe tuženika pa dalje prema zapadu.

Pregledom predmeta ovog suda Pst-207/15 utvrđeno je da je isti pravomoćno okončan, radi se o predmetu vođenom po tužbi G. O. protiv tuženika radi utvrđenja postojanja prava stvarne služnosti staze u korist k.č.br.7227 k.o. R. kao povlasnog dobra, a na teret k.č.br.7606/1 k.o. R. kao poslužnog dobra,

dakle, iste staze, prvostupanjskom presudom, koja je potvrđena drugostupanjskom presudom, odbijen je zahtjev tužitelja G. O. protiv tuženika, kao neosnovan. U. ovom slučaju ne radi se o presuđenoj stvari, taj postupak ne predstavlja ni prethodno pitanje za ovaj spor, pa da bi tim presuđenjem, ovaj postupak bio vezano za prethodno pitanje, riješen. Dakle, G. O. nije spram tuženika uspio sa istim zahtjevom, kao ni ovi tužitelji, iz drugih razloga, a za ponoviti je da iz svih izvedenih dokaza proizlazi da zahtjev ovih tužitelja spram tuženika nije osnovan i radi navedenog je valjalo odlučiti kao u izreci ove presude.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00,

88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 1.000,00 kn; zastupanja na ročištu od dana 30.siječnja 2018.godine u iznosu od 500,00 kn (50%); zastupanja na ročištima održanim dana 17.svibnja 2018.godine, 27.studenog 2018.godine, 21.ožujka 2019.godine, 22.siječnja 2020.godine, 26.ožujka 2021.godine, 14.rujna 2021.godine, 9.veljače 2022.godine, 2.svibnja 2022.godine i 7.lipnja 2022.godine u iznosu od po 1.000,00 kn; sastava obrazloženog podneska od 3.lipnja 2022.godine u iznosu od 1.000,00 kn; 25% PDV- a u iznosu od 2.875,00 kn; što ukupno zbrojeno daje iznos od 14.375,00 kn, koliko su na ime naknade parničnog troška tužitelji obvezani isplatiti tuženiku, preostali trošak tuženiku nije priznat jer nije bio potreban za vođenje postupka.

U Splitu, 16. rujna 2022. godine

S U D A C

Julijana Ponoš v.r.

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika