REPUBLIKA HRVATSKA

P-4442/21

OPĆINSKI SUD U SPLITU Ex. vojarna Sv. Križ-Dračevac

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u S. po sucu ovog suda Ž. T. kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja G. T., T., …, OIB: …,

zastupan po pun. B. V., odvj. u T., protiv tuženika, H.

D. P. N. B. D. M. Z.

…, OIB: … zastupan po pun. I. K. odvj. u S., radi

utvrđenja i uknjižbe prava vlasništva, nakon glavne i javne rasprave održane dana 01. srpnja 2022. god., u prisustvu pun. tužitelja B. V., odvj. u T., i pun. tuženika I. K. odvj. u S., dana 16. rujna 2022. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužben zahtjev koji glasi;

"-Utvrđuje se da je tužitelj G. T. vlasnik fizički i geometrijski određenog realnog dijela čest. zem. 1009/25 k.o. Ž. koji je u vještvu vještaka za geodeziju Ž. Š. od 04.02.2016. g. prikazan kao lik omeđen slovima A-B-C-D-E-F-G-H-I-J-K-L-M- N-A i šrafiran crvenom bojom u površini od 1151 m2, koje vještvo čini sastavni dio ove presude, pa je tužitelj ovlašten na temelju ove presude i prijavnog lista Državne geodetske uprave, Područnog ureda za katastar nekretnina S., Ispostave za katastar nekretnina T. izvršiti parcelaciju predmetne nekretnine na način da se iz čest. zem. 1009/25 k.o. Ž. izdvoji fizički i geometrijski točno određeni opisani realni dio te nekretnine u površini od 1151 m2, da se navedeni dio formira kao samostalna čestica zemljišta s novim katastarskim i zemljišnoknjižnim brojem i provede navedena parcelacija u katastru zemljišta i zemljišnoj knjizi za k.o. Ž.

-Tužitelj je ovlašten temeljem ove presude i prijavnog lista kojim će se izvršiti parcelacija čest. zem. 1009/25 k.o. Ž., izvršiti uknjižbu prava vlasništva na novoformiranoj čestici zemljišta iz točke I ove presude na svoje ime uz izbris prava vlasništva sa imena upisanog vlasnika H. D. P.

N. B. D. M. Z., ….

-Dužan je tuženik naknaditi tužitelju parnični trošak u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od dana presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena."

II Dužan je tužitelj u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 40.643,75 kn.

Obrazloženje

Tužitelj je dana 26. veljače 2009. god., podnio ex. Općinskom sudu u T. tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da se od osnutka katastarskog operata u T. tj. od 1951. godine vodi kao suposjednik predmetne čestice zemlje. Također je naveo da je kao vlasnik u zemljišne knjige upisan tuženik, a navodi i da upis u zemljišne knjige ne održava stvarno stanje prava vlasništva predmetne čestice. Navodi da je suvlasnički dio čestice zemlje 1009/25, K.O. Ž., stekao dosjelošću, odnosno temeljem dugogodišnjeg suposjeda i to najmanje od osnutka katastarskog operata do danas. Isto tako navodi da se radi o čestici zemlje na dijelu koje je izgrađen kameni bazen R., odnosno bazen u koji se slijevala kišnica iz kojeg su vodu koristili mještani za piče i napajali stoku, a da je bazen izgrađen prije drugog svjetskog rata. Nadalje navodi da je predmetna nekretnina sa dvije strane omeđena suhozidom, a sa dvije utabanim seoskim putem koji je služio mještanima Ž. da bi s južne strane pješice došli do S., ili sa sjevera sa druge strane brda,

Slijedom navedenog, tužitlelj je predložio sudu da donese odluku pobliže opisanu u izreci presude.

U odgovoru na tužbu od 03. travnja 2009. godf., tuženik navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, te je predložio da ista bude odbijena. Također navodi da je tužba podnesena radi brisanja prava vlasnosti, a što je brisovna tužba, a ne stvarno-pravni predmet za kojeg se po prijedlogu presude traži utvrđenja vlasništva dosjelošću, a što se međusobno isključuje, pa zbog svoje nerazumljivosti predlaže se tužbu odbaciti. Navodi da je činjenica što bi tužitelj bio suposjednik nekretnine čest. zem. 1009/25 k.o. Ž. za 9297/2003447 dijela bez osnova, pa navod tužitelja da je u posjedu od 1951. godine ne upućuje na pošten posjed na strani tužitelja jer nije bitna dužina već kvaliteta posjeda, pa se nisu ispunile zakonske pretpostavke za stjecanje vlasništva dosjelošću, obzirom da je tužitelju bilo poznato da se radi o zemljištu tuženika.

Presudom ovog suda posl. br. P-2906/20 od 14. linja 2021. god., tužbeni zahtjev je prihvaćen u cijelosti.

Rješenjem Županijskog suda u V. G. posl. br. 19 Gž-1209/2021-2 od 07. prosinca 2021. god., ukinuta je presuda ovog suda posl. br. P-2906/20 od 14. linja 2021. god., i predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.

Stranke su zatražile parnični trošak.

Tijekom prethodno provedenog postupka sud je u dokazne svrhe pregledao i pročitao izvadak iz katastra zemljišta posjedovni list, prijedlog tuženika od 29. svibnja 2009. god, 01. lipnja 2009. god., zapisnik očevida s lica mjesta od 28. veljače 2012. god., vještvo stalnog sudskog vještaka za geodeziju Ž. Š. od 22. ožujka 2012. god., dopuna vještva istog sudskog vještaka od 11. veljače 2016. god., te izveo dokaz saslušanjem svjedoka M. K., B. M., R. F. i I. Š..

Tijekom ponovno provedenog postupka je izveden dokaz pregledom povijesti primjena na katastarskim česticama Državne geodetske uprave, Područni ured za katastar S., Ispostava za katastar nekretnina T. K.. 930-04/22-05/181, Ur. br. 541- 28-02-07/8-22-2 od 05. svibnja 2022. godine.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Ovaj sud je nakon prethodno provedenog postupka cijenio da među parničnim strankama nije sporno da predmet spora predstavlja u naravi cisternu za vodu sa pripadajućim natplavom, te da je kao posjednik predmetne nekretnine upisan tužitelj, a kao vlasnik tuženik, te da je sporno među parničnim strankama pitanje da li je tužitelj stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine dosjelošću.

Iz iskaza svjedoka M. K. bi proizlazilo da je od rođenja živjela u Ž..

Sa prekidom je jedno vrijeme živjela u T., a posljednjih 10 godina živi ponovno u Ž. iz razloga što joj je suprug umro, pa živi u Ž. kod svoje sestre koja je također sama. Nakon što joj se predočava slika lica mjesta sudskog vještaka Ž. Š. od 04.02.2016. god., navodi da je upoznata sa stanjem na terenu, i da je ova predmetna nekretnina odnosno dio čestice zemlje 1009/25, omeđena u cijelosti suhozidima sa sjeverne, sa istočne, sa južne i zapadne strane. Navodi da se na sjevernom dijelu nalazi jedna kamene lokva, te da je jedan dio obrađen kamenom, i to u obliku kuče kao da se radi o kući, da je to lokva i bazen sagrađen negdje prije ili tijekom prvog svjetskog rata i da je cijela nekretnina služila mještanima Ž. i tu su oni dolazili po vodu za piće. Radi se o zatvorenoj cisterni za vodu koja ima poklopac gdje se uzima voda. Navodi da je osobno koristila tu vodu dok je stanovala u Ž., da se ova predmetna cisterna zove K., i do iste se dolazilo uvijek makadamskim putem i bila su tri puta, jedan je vodio sa istočne strane, jedan iz sredine sela, a treći je bio sa zapadne strane sela. Što se tiče cijelog dijela čest zemlje 1009/25, ista je u cijelosti omeđena suhozidima koji su vidljivi na terenu i dan danas. Predmetnu cisternu su izgradili mještani mjesta Ž. odnosno seljaci, a meštar je bio M. Š. pok. I. i njegov sin V. I. pok. Š., dok crkva nikada nije koristila ovu cisternu za svoje potrebe, jer nije bilo svećenika u mjestu Ž.. Navodi da su mještani Ž. koristili ovu predmetnu nekretninu, a osobito cisternu za vodu, a kada se je gradila cisterna da je vađena glina koja je tu odložena, a kasnije je ta glina upotrjebljena za jedan put, i od tada se tu nalazi zapušteno zemljište u naravi pašnjak. Kada je građena ova cisterna zemljište je bilo seosko i selo je u zajedničkom vlasništvu imalo i druge nekretnine. Zna da je zemljište seosko iz razloga što je selo tu napravilo cisternu, i nitko nikada mještane nije smetao u posjedu te cisterne. Cisterna se nalazi sa sjeverna strane, dok je dalje u pravcu juga pašnjak i zapušteno zemljište i to cijela ova nekretnina označena slovima A B C D E F G H I J K L M N A. Navodi da je predmetna nekretnina koja je vidljiva u vještvu sudskog vještaka Žaka Šolić i označena slovima A B C D E F G H I J K L M N A, omeđena suhozidom sa sve četiri strane svijeta, dok je ovaj kameni zid kao kuća ucrtan također u vještvu vještaka Š. i to ovom tankom linijom od slova C dalje prema jugu, i od slova H dalje prema jugu. Zid je napravljen oko cisterne i potpuno je ravan, i to je bio natplov na kojem se skupljala voda i ulazila u cisternu.

Iz iskaza svjedoka B. M. bi proizlazilo, da je rođen u mjesto Ž. i oduvijek živi u mjesto Ž., i poznato mu je stanje na terenu. Nakon što mu se predočava skica lica mjesta, navodi da se sa sjeverne strane predmetne čestice nalazi betonska cisterna za vodu sa poklopcem, oko nje je vidljiv naplav ucrtan tankom linijom u vještvu vještaka Ž. Š. od 04.02.2016 god., i to od slova C dalje u smjeru juga i od slova H dalje u smjeru juga. Taj naplav gdje se skuplja kišnica je betoniran, napravljen je kameni zid koji ograđuje taj naplav. Navodi da drugi dio nekretnine nije omeđen koliko je njemu poznato, i to slovima A B C D E F G H I J K L M N, koji je označen u vještvu vještaka Š.. Nakon što mu se ponovno predočava skica, navodi da je tu bio suhozid, a i sada je od slova A do slova N, i od slova K do slova L, odnosno sa zapadne i istočne strane, da negdje po sredini ove čestice zemlje sada prolazi Županijska cesta, da gustirnu za vodu nikada nije koristila crkva nego isključivo mještani Ž., da nitko mještane Ž. nije smetao u korištenju predmetne gustirne. Gustirnu su izgradili upravo mještani sela Ž., i nitko se nije protivio što oni grade tu gustirnu, odnosno cisternu za vodu. Navodi da je crkva imala samostalnu gustirnu, a ovu gustirnu nije nikada koristila, te da se dijelila voda po kućanstvima prama broju članova obiteljskog domaćinstva.

Iz iskaza svjedoka R. F. bi proizlazilo, da je prvi put u Ž. došao živjeti 1978. godine i živio je 8 godina, nakon toga je živio u T., a u Ž.

ponovno živi od 2006. godine. Navodi da mu je poznato stanje na terenu, i nakon što mu se predočava skica lica mjesta sudskog vještaka Ž. Š. od 04.02.2016. god., navodi da je cijeli ovaj dio čest. zem 1009/25, koji je označen slovima A B C D E F G H I J K L M N A, u naravi cisterna za vodu koja je vidljiva na sjevernom dijelu, a ostali dio čestice predstavlja u naravi naplav gdje se skuplja kišnica i ulazi u cisternu za vodu. Cijeli dio čestice zemlje 1009 /25, prikazan crvenom bojom je omeđen zidom visine nekih jedan metar, a što je vidljivo i dan danas na terenu. Predmetnu gustirnu i ovaj naplav su izgradili mještani Ž. prije nekih sto godina, što on zna iz iskazivanja njegove punice. Navodi da su predmetnu nekretninu koristili isključivo mještani Ž., a ne zna da li je crkva koristila predmetnu gustirnu odnosno cisternu za vodu. Što se tiče ovog naplova gornji dio je od betona, dok je ovaj donji dio koji je veći u naravi od kamena tucanika. Što se tiče samog građenja cisterne, on o tome nema saznanja, ali zna da su cisternu uvijek koristili mještani Ž., i nitko ih nije smetao u korištenju predmetne cisterne, a što je bilo u doba građenja ne zna. Njegova supruga i njena majka su iz ove cisterne uzimali vodu dok nisu napravili svoju cisternu. Navodi da se cisterna – gustirna koristila do 2001 godine, dokad je došla voda u mjesto Ž., a moguće je da je netko od mještana tu gustirnu cisternu koristio i nakon što je došla voda, te da dio ove čestice zemlja 1009/25 predstavlja u naravi naplav, i to na način da se ispod nalazi tucanik a poviše beton, i to sve služi za skupljanje vode u cisternu. Kada je došao u Ž. 1978. godine, malo je koristio predmetnu cisternu iz razloga što su njegov punac i punica izgradili vlastitu cisternu, a isto tako je do stare kuće on osobno izgradio vanjski bazen gdje je kupio kišnicu. Predmetna gustirna je u istom obliku i dan danas i ništa nije mijenjano na terenu, samo je izraslo neko samoniklo bilje.

Iz iskaza svjedoka I. Š. bi proizlazilo da živi u mjesto Ž. od svoga rođenja, i poznato mu je gdje se nalazi predmetna nekretnina i predmetna gustirna - cisterna za vodu. Nakon što mu se predočava skica lica mjesta sud. vještaka Ž. Š. od 04.02.2016. godine, navodi, da se sa sjeverne strane nalazi betonska gustirna, dok ovaj dio čestice zemlje označen slovima A B C D E F G H I J K L M N A, odnosno cijela čestica u naravi predstavlja gustirnu i tkz. naplav. Navodi da je gustirna izgrađena od betona, a cijeli ovaj sporni dio predmetne čestice je omeđen kamenim zidom visine nekih jedan i pol metar. Što se tiče same podloge, ista se sastoji od tucanika, a poviše je beton. Predmetnu nekretninu odnosno cisternu su izgradili mještani Ž. prije nekih sto godina i od tada je stanje na terenu nepromijenjeno. Koliko mu je poznato crkva nikada nije koristila predmetnu cisternu za vodu. Nitko nikada nije smetao mještane Ž. u korištenju predmetne cisterne, a cisterna se koristila do 2000. godine, dok nije došla voda u Ž.. Navodi da je crkva imala svoju gustirnu i to u samostanu. On je osobno koristio predmetnu cisternu, tu bi dolazio sa magarcem i punio bi drvene bačvice vodom i nosio ih kući. Još dok su bili djeca oni su odlazili na te gustirne, i rado su tu odlazili iz razloga što je voda uvijek i u vrijeme ljeta bila hladna. Ne zna kolika je površina spornog dijela čestice zemlje. Navodi da je sada tu u naravi šikara, te da stanovnici Ž. misle očistiti ovaj naplav od šikare, da je predsjednik mjesnog odbora, te da je predmetna cisterna i naplav održavana do 2000 godine, dok nije došla voda.

Nakon prethodno provedenog postupka ovaj sud je cijenio da bi iz iskaza svjedoka M. K., B. M., R. F. i I. Š. nedvojbeno bi

proizlazilo da se tužitelj nalazi u kontinuiranom i kvalificiranom posjedu predmeta spora (realnog dijela čestice zemlje) i naplava, koji su ograđeni nosivim kamenim zidom, a čime da je tužitelj manifestirao prema trećima dokle seže njegov posjed, te da iz iskaza gore navedenih svjedoka proizlazi da tuženik nikada nije svojatao predmetnu nekretninu, i da nikada nije bio u posjedu iste.

Nadalje je ovaj sud cijenio da je u posjedovnom listu tužitelj upisan kao suvlasnik predmetne čestice zemlje od osnutka katastra od 1951. god., a koji podaci da su upisani na temelju revizije na terenu, te se je pozvao na pravno stajalište Europskog suda za ljudska prava izraženo u presudama doneseno u predmetima T. protiv R. H. i drugih, po kojem u rok potreban za dosjelost treba obračunati i razdoblje posjedovanja za vrijeme trajanja društvenog vlasništva na predmetnoj nekretnini.

Ovaj sud je smatrao da su svi gore navedeni svjedoci jasno iskazivali o gustirni, cisterni i naplavu, a da okolno zemljište južno od naplava nije predmet ovog spora, te da među strankama nije niti sporno da su gustirna i naplav izgrađeni prije više od sto godina, i da su tada u posjedu mještana Ž..

S obzirom na gore iznijeto, ovaj sud je cijenio da je tužitelj stekao pravo vlasništva dosjelošću, jer je njegov posjed bio savjestan, istinit i pošten, te da je prošao zakonski rok od 40 godina za stjecanje prava vlasništva dosjelošću do 1941. godine po pravilima Općeg građanskog zakonika, da tuženik nikada nije ometao tužitelja, odnosno mještane Ž. u posjedu predmetnog idealnog dijela nekretnine, te da je Mjesna zajednica kao pravna osoba prestala postojati, a prava i obveze mjesnih zajednica su prešle na Gradove i Općine na temelju Zakona o područjima Županija, Gradova i Općina u RH.

Kako je već navedeno, presudom ovog suda posl. br. P-2906/20 od 14. linja 2021. god., tužbeni zahtjev je prihvaćen u cijelosti, ali je rješenjem Županijskog suda u V. G. posl. br. 19 Gž-1209/2021-2 od 07. prosinca 2021. god., ukinuta donijeta presuda ovog suda, i predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.

U obrazloženju ukidne odluke suda drugog stupnja se navodi da je u postupku suda prvog stupnja počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a na što osnovano ukazuje tuženik u žalbi, jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. To iz razloga jer obrazloženje presude ne sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama.

Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da je dosjelošću stekao vlasništvo fizički i geometrijski određenog realnog dijela čest. zem. 1009/25 k. o. Ž., koji je u nalazu i mišljenju vještaka za geodeziju Ž. Š. od 4. veljače 2016. god., prikazan kao lik omeđen slovima A-B-C-D-E-F-G-H-I-J-K-L-M-N-A i šrafiran crvenom bojom u površini od 1151 m2, utemeljen na činjeničnim navodima tužbe:

- da se od osnutka katastarskog operata u T. od 1951., tužitelj vodi kao suposjednik čest. zem. 1009/25, k. o. Ž.,

- da je kao vlasnik u zemljišne knjige upisan tuženik, a da upis u zemljišne knjige ne održava stvarno stanje prava vlasništva predmetne čestice, jer je tužitelj suvlasnički dio čest. zem. 1009/25, k. o. Ž. stekao dosjelošću, odnosno temeljem dugogodišnjeg suposjeda i to najmanje od osnutka katastarskog operata do danas,

- da se radi o čestici zemlje na dijelu koji je izgrađen kameni bazen R. odnosno bazen u koji se slijevala kišnica koju su vodu koristili mještani za piće i napajali stoku, a da je bazen izgrađen prije drugog svjetskog rata, da je posjed tužitelja s dvije strane omeđen suhozidom, a s dvije utabanim seoskim putem koji je služio mještanima Ž. da bi s južne strane pješke došli do S. ili sa sjevera sa drugu stranu brda.

Sud prvog stupnja donosi pobijanu presudu s obrazloženjem:

- da je u posjedovnom listu tužitelj upisan kao suvlasnik predmetne čestice zemlje od osnutka katastra od 1951., koji podaci su upisani na temelju revizije na terenu,

- da između stranaka nije sporno da predmet spora predstavlja cisterna za vodu s pripadajućim naplavom, te da je kao posjednik upisan tužitelj, a kao vlasnik tuženik,

- da između stranaka nije sporno da su gustirna i naplav izgrađeni prije više od sto godina i da su od tada u posjedu mještana Žednog,

- da iz iskaza svjedoka M. K., B. M., R. F. i I. Š.

nedvojbeno proizlazi da se tužitelj nalazi u kontinuiranom i kvalificiranom posjedu predmetnog spora realnog dijela čestice zemlje i naplava, koji su ograđeni nosivim kamenim zidom čime je tužitelj manifestirao prema trećima dokle seže njegov posjed,

- da iz iskaza svjedoka proizlazi da tuženik nikada nije svojatao predmetnu nekretninu da nikada nije bio u posjedu iste,

- da je mjesna zajednica kao pravna osoba prestala postojati i da su prava i obveze mjesnih zajednica prešle na gradove i općine na temelju Zakona o područjima županija, gradova i općina u RH,

- da se sud „poziva na pravno stajalište Europskog suda za ljudska prava izraženo u presudama doneseno u predmetima T. protiv R. H. i drugih

prema RH u kojem rok potreban za dosjelost treba obračunati i razdoblje posjedovanja za vrijeme trajanja društvenog vlasništva na predmetnoj nekretnini,

- da je tužitelj stekao pravo vlasništva dosjelošću, jer je njegov posjed bio savjestan istinit i pošten,

- da tuženik nikada nije ometao tužitelja odnosno mještane Ž. u posjedu predmetnog idealnog dijela nekretnine i da je prošao zakonski rok od 40 godina za stjecanje prava vlasništva dosjelošću do 1941. po pravilima Općeg građanskog zakonika.

Pravilno tuženik u žalbi ukazuje da nije jasno iz čega proizlazi zaključak suda prvog stupnja da između stranaka nije sporno da predmet spora predstavlja cisterna za vodu s pripadajućim naplavom, te da je kao posjednik upisan tužitelj, a kao vlasnik tuženik, jer tužitelj nije posjednik, već prema činjeničnim navodima tužbe suposjednik predmetne nekretnine. Isto tako pravilno tuženik u žalbi ukazuje da nije jasan zaključak da između stranaka nije sporno da su gustirna i naplav izgrađeni prije više od sto godina i da su od tada u posjedu mještana Ž., jer tuženik kako tijekom postupka, tako i u žalbi osporava vlasništvo i posjed tužitelja i bilo kojih trećih osoba, stoga doista nije jasno od kuda sudu prvog stupnja zaključak da navedeno između stranaka nije sporno. Osnovano tuženik u žalbi ukazuje da nije jasno zašto je sud prvog stupnja utvrdio 1941., kao godinu do koje je protekao rok od 40 godina za dosjedanje prema pravilima Općeg građanskog zakonika.

Iako se sud prvog stupnja, a kako to tuženik ukazuje i u žalbi, nije pozvao niti na jedan zakonski članak, iz obrazloženja pobijane presude može se zaključiti da je sud prvog stupnja imao u vidu pravno pravilo paragrafa 1472. Općeg građanskog zakonika, koji se primjenjivao kao pravno pravilo temeljem Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije ("Službeni list SFRJ" broj 86/46 - dalje: OGZ), kojim je propisano da za stjecanje vlasništva na državnoj, crkvenoj, općinskoj i sličnoj imovini nije dovoljna redovna, već izvanredna dosjelost posjednika koja se može steći posjedom od 40 godina. No, presuda suda prvog stupnja nema argumentacije za zaključak da je zakonski rok od 40 godina protekao do 1941., jer u postupku osim reproduciranja iskaza svjedoka, sud prvog stupnja nije utvrdio kada je i komu počeo teći rok za dosjelost da bi dosjedanje bilo završeno 1941. godine. Naime, tuženik u žalbi osnovano ukazuje da nije jasno ni u postupku utvrđeno tko je prvi počeo dosjedanje, o kojoj se mjesnoj zajednici radi, jer mjesne zajednice nisu postojale prije 100 godina.

Naime, dosjelost je stjecanje prava vlasništva neke stvari neprekidnim samostalnim posjedovanjem te stvari kroz zakonom određeno vrijeme. Pravni učinci dosjelosti nastupit će po samom zakonu čim se ispune sve pretpostavke stjecanja putem dosjelosti, pri čemu se zahtijeva ispunjavanje određenih pretpostavki, prije svega da stjecatelj ima posjed određene kvalitete (dovoljno je poštenje posjeda) i da posjed traje zakonom određeno vrijeme (kao i da stvar koja je predmet dosjedanja bude sposobna biti predmetom stjecanja u vlasništvo putem dosjelosti kao i da je stjecatelj sposoban tu stvar steći u vlasništvo dosjelošću). Za stjecanje prava vlasništva dosjelošću posjed mora biti barem pošten i trajati zakonom određeno vrijeme. Radi se o tome da se činjenično stanje pretvara u pravno.

Prema pravnom pravilu iz paragrafa 1460. OGZ za stjecanje prava vlasništva na temelju dosjelosti zahtijevalo se zakonit, pošten i istinit posjed, s time da onaj tko dosjelost svog posjeda temelji na vremenu od 30 ili 40 godina nije dužan dokazivati zakoniti način stjecanja. Odredba identičnog sadržaja nalazi se i u čl. 28. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, dalje: ZOVO) i u čl. 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99 – Odluka USRH, 22/00 – odluka USRH, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15 – pročišćeni tekst i 94/17- ispravak pročišćenog teksta – dalje: ZVDSP).

Dakle, sukladno navedenom pravnom pravilu, pretpostavka za stjecanje prava vlasništva dosjelošću uvijek je bio pošten (savjestan) posjed (pravno pravilo iz paragrafa 1463. bivšeg OGZ), dok prema odredbi čl. 18. st. 3. ZVDSP, posjed je pošten odnosno savjestan ako posjednik koji ga je stekao nije znao, niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada. Dakle, poštenje posjeda se pretpostavlja, presumira, ali čim posjednik sazna da mu ne pripada pravo na posjed njegov posjed, gubi kvalitetu poštenog posjeda i postaje od tog trenutka nepošten posjednik.

Sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude samo konstatira da je posjed tužitelja bio ne samo pošten, već i kvalificiran (a to je takav posjed koji je zakonit, pošten i istinit, a što tužitelj niti ne tvrdi), a da se pri tomu ni riječju ne osvrće na prigovore tuženika iznesene na okolnost osporavanja poštenja posjeda.

Postupajući na navedeni način prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, pa je temeljem odredbe čl. 369. st. 1. ZPP valjalo ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje s time da će se nova glavna rasprava temeljem odredbe čl. 371. ZPP provesti pred drugim sucem.

Kako je ukinuta odluka o glavnoj stvari, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima postupka, pa će novom odlukom o glavnoj stvari, prvostupanjski sud ponovno odlučiti i o cjelokupnim troškovima postupka (čl. 164. st. 4. i čl. 166. st. 3. ZPP).

U ponovljenom postupku sud prvoga stupnja, otklonit će ukazanu mu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, kao što će raspraviti ostale žalbene navode tuženika istaknute u žalbi, te će nakon toga biti u mogućnosti donijeti novu i na zakonu utemeljenu odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

To u prvom redu podrazumijeva da će sud prvog stupnja raspraviti prigovore tuženika iznesene tijekom postupka koji se odnose na poštenje posjeda, tko je i kada započeo dosjedanje na utuženom dijelu nekretnine, vodeći računa o tomu da je odredbom čl. 338. st. 4. ZPP, propisan sadržaj obrazloženja prvostupanjske presude, na što ovaj sud ukazuje iz razloga jer u pobijanoj presudi nije niti reproduciran nalaz i mišljenje vještaka, niti je ocjenjen taj izvedeni dokaz, nisu izneseni zaključci koji proizlaze iz iskaza svjedoka, pogrešno se navodi da između stranaka određene činjenice nisu sporne, a sporne su.

Tijekom ponovno provedenog postupka na raspravnom ročištu dana 01. travnja 2022. god., tuženik navodi da je očigledno da je predmetna nekretnina uzurpirana bez ikakve pravne osnove, te da posjed tužitelja nije pošten, jer je istome kao lokalnoj jedinci samouprave od njenog osnutka poznato da je tuženik vlasnik predmetne nekretnine, i kao takav upisan u zemljišne knjige. Ustrajao je u prijedlogu da se od katastra zemljišta pribavi povijest primjena za predmetnu nekretninu kat. čest. 1009/25, K.O. Ž..

Tužitelj u podnesku od 23. svibnja 2022. god., navodi da iz iskaza saslušanih svjedoka koji su redom mještani Ž. rođeni 1939., 1947., 1950. i 1954. g., koji uglavnom od rođenja žive u tom mjestu pa svoja saznanja o predmetu spora crpe iz vlastitog zapažanja, proizlazi:

- da je prije ili tijekom prvog svjetskog rata sagrađena cisterna s naplavom (prikazana u vještvu vještaka od 04.02. 2016. g. u površini od 1151 m2) koja je služila mještanima Ž. kao izvor pitke vode;

- da su isti izgradili mještani – seljaci koji su oduvijek vjerovali da je zemljište na kojem je izgrađena cisterna sa naplavom seosko;

- da su je koristili mještani, a da se voda dijelila prema broju članova obiteljskog domaćinstva;

- da su je saslušani svjedoci osobno koristili;

- da se ista za navedene potrebe intenzivno koristila do 2000. g., dok nije došla pitka voda u Ž.;

- da je tužitelj i danas u posjedu iste koju čisti i održava današnji mjesni odbor Ž.;

- da istu nikada nije koristila tužena niti da je branila mještanima korištenje iste.

Aktivna legitimacija tužitelja proizlazi iz samog Zakona, a od perioda gradnje naplava i cisterne do danas mijenjalo se ustrojstvo lokalne samouprave, u kojima je oduvijek sudjelovao narod za dobrobit svoga mjesta i zajedničkih potreba mještana, u konkretnom predmetu mještani Ž..

Naime, razdoblje između dva svjetska rata od 1918. do 1941. godine karakterizirano je trostupanjskim ustrojstvom u strukturi teritorijalne uprave: općina, kotar, županija (okrug, oblast, banovina).

Već potkraj 1943. g., u osnivanju lokalnih jedinica vlasti i samouprave – tadašnjih mjesnih narodnooslobodilačkih odbora, u pravilu se nastojalo da se nova vlast i nove osnovne jedinice stvaranja i funkcioniranja novog društva organiziraju u već postojećim neformalnim zajednicama stanovanja (selo, naselje).

Mjesni narodnooslobodilački odbori organizirali su narod ne samo u vršenju političke vlasti nego i organiziranja privrede, prosvjete, kulture, zdravstva i svih drugih oblasti funkcioniranja društva.

Prvi Ustav FNRJ od 1946. g., i opći zakon o narodnim odborima iz 1946 . godine utvrđuju da su umjesto narodnooslobodilačkih odbora novi lokalni organi narodne vlasti na području mjesta, sela i manjih gradova mjesni narodni odbori.

U početku su bili formirani gotovo u svakom selu, u naselju, da bi već 1947. godine došlo do znatne koncentracije i formiranja niza mjesnih narodnih odbora za nekoliko sela.

Općim zakonom o narodnim odborima iz 1952. godine dolazi do ukidanja mjesnih narodnih odbora i formiranja općinskih narodnih odbora.

Od 1952. do 1955. godine, formiranjem općinskih narodnih odbora i ukidanjem mjesnih narodnih odbora, dolazi do postepenog sjedinjavanja kotara i gradova i njihova pretvaranja u općinu (komunu) kao osnovnu društveno-političku zajednicu.

Za razliku od mjesnih narodnih odbora — koji su bili prije svega organi vlasti — mjesni odbori su po svom djelokrugu i funkcijama i po unutrašnjoj organizaciji i metodi rada oblik lokalne samouprave građana, a osnovni je posao mjesnih odbora bio upravo organiziranje građana u obavljanju poslova korisnih za naselje.

Mobilizirajući radne ljude i građane na rješavanju brojnih zajedničkih problema života u naselju, na osnovi solidarnosti i dobrovoljnog angažiranja, mjesni odbori bili su prekretnica u razvoju lokalne samouprave. Oni su stvorili uvjete za konstituiranje i razvoj mjesnih zajednica.

Godine 1963., donošenjem novog ustava uvedena je u naš društveno-politički sistem institucija mjesne zajednice kao univerzalne zajednice lokalne samouprave i u gradu i u selu.

Pravni slijednici mjesnih zajednica nakon njihova ukidanja bile su općine i gradovi. Mjesne zajednice bile su uređene Zakonom o mjesnim zajednicama.

Prema odredbi čl. 1. Zakona o mjesnim zajednicama ("Narodne novine" broj 19/83), mjesne zajednice definirane su kao samoupravne zajednice sa svojstvom pravne osobe

.

U mjesnoj zajednici građani su odlučivali o ostvarivanju zajedničkih interesa i solidarnom zadovoljavanju zajedničkih potreba u svim pitanjima od neposrednog i svakodnevnog interesa za život i rad ljudi i njihovih obitelji.

Poseban je naglasak bio stavljen na sljedeće poslove: uređivanje naselja, stanovanje, komunalne djelatnosti, društvena briga o djeci, socijalna i zdravstvena zaštita, odgoj i obrazovanje, kultura i fizička kultura, zaštita potrošača, zaštita i unapređenje čovjekova okoliša, itd.

Mjesne zajednice su po sili zakona prestale postojati i to temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi, koji je stupio na snagu dana 31. prosinca 1993. godine ("Narodne novine", br. 117/93.). Tek tada su mjesne zajednice prestale postojati kao pravni subjekti.

Na dan stupanja na snagu tog Zakona, imovina dosadašnjih mjesnih zajednica koja se sastoji od nekretnina i pokretnina, postaje vlasništvo gradova i općina koji su utemeljeni Zakonom o područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", br. 90/92.), te G. Z. na čijem se području nalazilo sjedište mjesne zajednice.

Članak čl. 87. st. 1. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi ("Narodne novine", broj 90/92), propisuje da će Općine, gradovi i županije utemeljene Zakonom o područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj preuzeti nekretnine, pokretnine, financijska sredstva te prava i obveze dosadašnjih općina čiji su slijednik u roku od šest mjeseci od dana konstituiranja predstavničkog tijela tih jedinica.

Tužitelj je stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini dosjelošću.

Tužitelj nije suvlasnik predmetne nekretnine, već vlasnik fizički i geometrijski određenog utuženog realnog dijela te nekretnine prikazanog u vještvu vještaka od 04.02.2016. g., u površini od 1151 m2.

Posjed prednika tužitelja na predmetnoj nekretnini počinje prije početka prvog svjetskog rata kada je započela izgradnja cisterne i naplava.

Stoga, su se prednici tužitelja i tužitelj kontinuirano nalazili u posjedu predmetne nekretnine 40 godina prije 6. travnja 1941., pa su istu stekli dosjelošću po pravnim pravilima Općeg građanskog zakonika koja pravila se primjenjuju temeljem Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. („Narodne novine“ broj 73/91).

Osim toga, iz izvedenih dokaza proizlazi da su tužitelj i njegovi prednici posjedovali predmetnu nekretninu i prije 8. listopada 1991., uvažavajući i okolnosti pravnog shvaćanja koje je Europski sud za zaštitu ljudskih prava iznio u predmetu T. protiv H. (presuda od 11. lipnja 2009., broj 35298/04). Donošenjem Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96 – dalje: ZVDSP), koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997., odredbom čl. 150. st. 4. je propisano da samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske stječe dosjelošću vlasništvo stvari pošto je njegov posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onog propisanog u st. 2. i 3. istog članka (za nekretnine 10, odnosno 20 godina), dakle, protekom 20, odnosno 40 godina, a istovremeno je odredbom čl. 388. st. 4. navedenog Zakona bilo propisano da se u rok stjecanja dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana pa, iako je ova odredba ukinuta od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske (odlukama br. U-I-58/1997., UI-1235/1997., U-I- 237/1997., U-I-1053/1997. i U-I-1054/1997), prema shvaćanju Europskog suda za ljudska prava izraženog u presudama Trgo protiv Republike Hrvatske i drugima, a koje shvaćanje je preuzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev 158/2017-2 od 7. svibnja 2019., takvu grešku zakonodavstva, ako ne postoje suprotstavljena prava nekih trećih osoba, ne mogu snositi pojedinci – građani nego sama država. Naime u ovim presudama Europskog suda za ljudska prava u predmetima T. protiv R. H. i dr. je zauzeto slijedeće stajalište: "… da podnositelj zahtjeva, koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao – s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba – snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavni propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja vlasništvo imovine koju je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država, greške se ne smiju ispravljati na trošak pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes."

Dakle, prema naprijed citiranom stajalištu Europskog suda za ljudska prava, a koje je prihvatio i Vrhovni sud Republike Hrvatske, vrijeme poštenog samostalnog posjeda, kao i kvalificiranog posjeda, na nekretninama koje su bile u društvenom vlasništvu i prije 8. listopada 1991., uračunava se u vrijeme potrebno za stjecanje prava vlasništva na tim nekretninama dosjelošću, slijedom čega je u postupku valjalo utvrditi dosjelost tužitelja na spornoj nekretnini do 17. studenoga 1999., do kada je bila na snazi ukinuta odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP, pri tome vodeći računa da pravu posjednika kao stjecatelja nije suprotstavljeno pravo neke treće osobe.

U konkretnoj pravnoj stvari, je tužitelj osobno i putem svojih prednika u posjedu predmetne nekretnine, neometano od ikoga, nalazi zasigurno preko 40 godina računajući od studenoga 1999., pa unatrag, budući da su o njihovu posjedu suglasno i detaljno iskazivali saslušani svjedoci.

Nesporno je utvrđeno tko je u posjedu predmetne nekretnine do danas.

Iz pribavljene Povijesti promjena na katastarskim česticama klasa: 930-04/22- 05/181 od 05.05.2022. g., proizlazi da je na kč. br. 1009/25 k.o. Ž.:

- od osnutka katastarskog operata 1953. g., u PL 144 upisana Općenarodna imovina – Ž.,

- na osnovu revizije 1982. g. u PL 572 upisano Društveno vlasništvo – korisnik O. T., T. i

- prelaskom na elektronsko vođenje katastarskog operata do danas upisanu PL 188 G. T. na 9297/23447 dijela,

a što proizlazi i pregledom povijesnog posjedovnog listu DGU, Klasa: 936-02/09- 05/74 od 25.02.2009. g., koji prileži spisu.

Posjed tužitelja je u cijelosti ograđen masivnim kamenim zidom čime je tužitelj manifestirao prema trećima dokle seže njegov posjed, a tužena nikada nije bila u posjedu iste niti je ometala tužitelje u vršenju posjeda, kao ni itko treći.

Posjed tužitelja je savjestan.

Upis prava vlasništva tuženika u zemljišnoj knjizi ne isključuje savjesnost tužitelja, jer prednost u zaštiti stečenog prava ima tužitelj, a stjecatelj svoju savjesnost u stjecanju nije mogao opravdati samo pouzdanjem u zemljišne knjige, te je posjedovanjem nekretnine u potrebnom vremenu, stekao pravo vlasništva dosjelošću.

Nadalje i podredno, kada bi se mogla uspješno osporiti savjesnost samo zbog upisanog prava vlasništva u zemljišnim knjigama, tada stjecanja prava vlasništva dosjelošću i ne bi bilo.

Okolnost što su se tužitelji i njegovi prednici oduvijek ponašali kao vlasnici sporne nekretnine, a da im tuženik nikada nije osporio pravo vlasništva, iako su oni svoja vlasnička prava manifestirali tuženiku naočigled. Tužitelj i njegovi prednici su imali svijest o tome da su vlasnici predmetne nekretnine, pa mu se ne može staviti na teret okolnost što je tuženik upisan kao zemljišno – knjižni vlasnik.

Onaj tko se poziva na nesavjesnost dužan je to i dokazati, a tužitelj je nije dokazao.

Posjed tužitelja je savjestan kroz period od najmanje 100 godina, a tuženik je cijelo vrijeme bio potpuno pasivan u iskazivanju svoje vlasničke ovlasti na toj nekretnini, u svojatanju nekog prava na njoj, pa nije vodio niti računa kako se koristi i gdje se nalazi.

Na raspravnom ročištu dana 09. lipnja 2022. god., tužitelj navodi da je pravo vlasništva predmetne nekretnine stekao temeljem Zakona o komunalnom gospodarstvu. Naime, sukladno čl. 59 i 60 st. 61 tog zakona, predmetna nekretnina predstavlja komunalnu infrastrukturu, tj. građevinu javne namjene, a sukladno čl. 61 st. 1 tog Zakona, komunalna infrastruktura je javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu lokalne samouprave, ovdje tužitelja. Sama namjena i predmet korištenja predmetne nekretnine upućuje da se radi o nekretnini javne namjene. Tužitelj je izradio gustirnu sa naplavom kao savjestan posjednik, a tuženik nije zabranio predmetnu gradnju, niti je na bilo koji način sudjelovao radi opće koristi.

U podnesku od 01. srpnja 2022. god., tuženik navodi da G. T., kao tužitelj, odnosno jedinica lokalne samouprave, ne može biti savjestan posjednik, iako je upisan u važećem posjedovnom listu kao posjednik.

Upis posjeda u katastarskim knjigama neposredno nakon II Svjetskog rata (bez ikakvih dokumenata), predstavlja klasičnu uzurpaciju crkvenih nekretnina, kako su to činili i mještani Ž. i A. na ostalim crkvenim nekretninama koje su predmetom tužbi (M. S. K."), u skoro 100-tinjak spisa vođenim protiv ovdje tuženika.

Ovo posebno iz razloga što je prema odredbama Kanonskog zakonika, i to knjige V pod nazivom "Vremenita crkvena dobra" § 1254-1298, za crkveno zemljište crkva je dužna voditi knjigu posjeda i o svakom otuđenju ili opterećenju zemljišta o tome sklapati pisane ugovore, a za vrjednija zemljišta potreban je pristanak ekonomskog vijeća i zbora savjetnika.

Naime, dosjelost je stjecanje prava vlasništva na temelju samostalnog posjedovanja stvari, kroz zakonom određeno vrijeme. Redovna dosjelost je stjecanje prava vlasništva na temelju samostalnog, zakonitog, istinitog i poštenog posjeda kroz zakonom propisano vrijeme posjedovanja.

Izvanredna dosjelost je stjecanje prava vlasništva na temelju samostalnog, poštenog posjeda kroz zakonom propisano vrijeme posjedovanja (čl. 159 ZV-a).

Samostalni posjed znači da posjednik posjeduje stvar kao svoju u uvjerenju da je njezin vlasnik.

Nadalje, posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj toga posjedovanja (pravo na posjed) – čl. 18 st. 1 ZV-a. U tom smislu se ističe: "Zakonit je onaj posjed koji ima valjan pravni temelj toga posjedovanja (čl. 18 st. 1 ZV-a), a nezakonit je onaj koji uopće nema nikakvi pravni temelj za to, ili mu temelj nije valjan". Da bi posjed bio zakonit, neophodno je da njegov pravni temelj objektivno postoji i da je valjan. Putativni temelj (tobožnji, za koji se samo misli da postoji) nije dovoljan. Nezakonit je posjed i posjed koji ima pravni temelj, ali je taj ništav.

Da bi se stvar stekla u vlasništvo dosjelošću, posjed osim što mora biti samostalan, mora biti pošten.

Odredbom čl. 18 st. 3 ZV-a, propisano je da je posjed pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao, niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, al poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada.

U konkretnom slučaju tužitelj je znao i morao je znati da je vlasnik utužene nekretnine – C., čime otpada savjesnost posjeda.

Nije ispunjena ni osnovna pretpostavka za dosjelost – samostalnost posjeda, naime, iz sadržaja spisa, te dokaza koje je tužitelj predlagao, isti nije ni mogao biti samostalni posjednik ako su predmetnu nekretninu koristile treće osobe.

Na raspravnom ročištu 09. lipnja 2022. god., tužitelj se je pozvao na Zakon o komunalnom gospodarstvu i to na čl. 59, 60 i 61. Međutim, utužena nekretnina ne pada pod udar tog Zakona, budući se ne radi o nerazvrstavanim cestama ili o objektima od posebnog značenja, tim više što tužitelj utuženu nekretninu nikada nije koristio, već su to, moguće, koristili mještani otoka Č.. Ukoliko su to činili mještani (kako to iskazuju svjedoci), to nužno ne znači da G. T. kao tužitelj u ovom spisu – određena prava (ukoliko postoje) može prenijeti na sebe.

Nadalje navodi da se je tužitelj pozvao i na odredbu čl. 87 st. 1 Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi (N.N. 90/92), sukladno kojoj je bio ovlašten preuzeti određenu imovinu od dosadašnjih Općina čiji je slijednik u roku od šest mjeseci od dana konstituiranja predstavničkog tijela tih jedinica. Međutim, tužitelj nije dostavio sudu odluku iz koje bi bilo razvidno da je predmetna nekretnina preuzeta, te sukladno tome ista nije ni mogla biti preuzeta.

Na raspravnom ročištu dana 01. srpnja 2022. god., tuženik u odnosu na navode iz podneska tužitelja od 01. srpnja 2022.god., navodi da se je na iste tijekom postupka već očitovao, te da se radi o navodima koje je tuženik već do sada isticao tijekom postupka. Ustrajao je u navodima da je pravo vlasništva stekao dosjelošću temeljem pravnim pravilima OGZ-a i Zakona o komunalnom gospodarstvu. Navodi da nema daljnjih dokaznih prijedloga, te je predložio sudu da zaključi glavnu raspravu.

Na očevidu tijekom prethodno provedenog postupka održanog dana 28. veljače 2012. god., sud je utvrdio da predmetna nekretnina u naravi predstavlja dijelom nepristupačni teren obrastao niskim raslinjem i makijom, a koji teren sve do vrha brda vodi sve do samog predmeta spora. Predmet spora je u naravi površina koja predstavlja gustirnu i svo okolno zemljište, a uočen je i naplav, dok je predmetna nekretnina ograđena suhozidom.

Stalni sudski vještak za geodeziju Ž. Š., geodet u vještvu od 22. ožujka 2012. god., navodi da je nakon očevida na licu mjesta u K.O. Ž., te uvida u originalni katastarski plan 4-5:2880, K.O. Ž., nekretninu koju je pokazao pun. tužitelja identificirao kao dio čest.zem. 1009/25, K.O. Ž.. Za utvrditi idealni suvlasnički dio bilo bi potrebno izvršiti izmjeru predmetne nekretnine.

U dopuni vještva od 04. veljače 2016. god., imenovani sudski vještak navodi da je sukladno nalogu suda, a prema rješenju suda od 18. studenog 2015. god., kojim je pozvan da sačini dopunski nalaz i mišljenje, te nakon što je pristupio detaljnoj geodetskoj izmjeri koja je predmet postupka, odnosno njenog dijela pokazanog od strane tužitelja, obrade podataka terenske izmjere, prikupio katastarske i zk. podatke, pa je tako utvrdio sljedeće:

-da nekretnina pokazana od strane tužitelja, a koja je na grafičkom dijelu njegove dopune vještva, označena točkama, linijama i slovima A-B-C-D-E-F-G-H-I-J-K-L-M-N-A i šrafirana crvenom bojom , u naravi predstavlja dio čest.zem. 1009/25, K.O. Ž., stvarne površine P=1151m2, odnosno 1151/46894 idealnog dijela čest.zem. 1009/25, K.O. Ž..

Parnične stranke nisu imale primjedbi niti prigovora na dopunu vještva stalnog sudskog vještaka za geodeziju Ž. Š., geodet od 04. veljače 2016. godine.

Među parničnim strankama, dakle nije sporno da predmetna nekretnina u naravi predstavlja zapuštenu i dijelom obraslu niskim raslinjem i makijom, gustirnu – cisternu sa naplavom, ograđenu zidom, površine 1151 m2, a koja je na grafičkom dijelu dopune vještva stalnog sudskog vještaka za geodeziju Ž. Š., geodet od 04. veljače 2016. god., označena točkama, linijama i slovima A-B-C-D-E-F-G-H-I-J-K-L-M-N-A i šrafirana crvenom bojom, te da se radi o nekretnini koja je materijalni dio čest. zem. 1009/25, K.O. Ž..

Opći građanski zakonik (Austrijski građanski zakonik, u daljnjem tekstu OGZ), u paragrafu 1460, propisivao je da se kroz dosjelost stječe, nije dosta da je osoba sposobna steći, a stvar da se može steći; nego je još potrebno da onaj koji ovim načinom ima steći, doista posjeduje rečenu stvar ili pravo; uz to valja da mu je posjed zakonit, pošten i istinit, i da je trajao kroz cijelo vrijeme zakonom određeno (paragraf 309, 316, 326 i 345).

U paragrafu 309 OGZ-a, bilo je propisano da tko stvar kakvu ima u svojoj vlasti ili sahrani, zove se njezin držalac. Ako držalac koje stvari ima volju zadržat je kao svoju, tad je njezin posjednik.

U paragrafu 316 OGZ-a, bilo je propisano da posjed stvari jest zakonit, ako se osniva na tvrdom naslovu, to jest, na pravnom kakvom temelju, po kojem se što steći može. Inače zove se nezakonit.

U paragrafu 326 OGZ-a, bilo je propisano da tko drži iz uzroka vjerojatnih, da je njegova stvar koju posjeduje, jest pošteni posjednik. Posjednik nepošteni jest onaj koji zna ili iz okolnosti mora misliti, da je tuđa stvar koju posjeduje. S toga, što se tko prevario u samom djelu, ili što ne zna propisa zakonitih, takav može biti nezakonit (paragraf 316) a pri svem tom pošten posjednik.

U paragrafu 345 OGZ-a, bilo je propisano da ako tko ulazi silom u posjed, ili se uvlači potajno s lukavstvom ili molbom, i nastoji pretvoriti u stalno pravo ono, što mu je dopušteno od jedne uslužnosti, bez obveze istu uslugu dalje mu činiti; posjed po sebi nezakonit i nepošten postaje suviše neistinit; inače smatra se kao istinit. Osim toga, u paragrafu 380 OGZ-a, bilo je propisano da bez naslova i bez pravnog načina stečenja, ne može se zadobiti nikakva vlasnost.

Nadalje je u paragrafu 1464 OGZ-a, bilo propisano da posjed ima biti istinit. Ako tko posvoji kakvu stvar silom ili lukavstvom, ili ako se uvuče u posjed potajno, ili ako posjeduje stvar samo na izmoljeni način; ni on sam, ni njegovi nasljednici ne mogu dosjesti takvu stvar.

Konačno, u paragrafu 1477 OGZ-a, bilo je propisano da tko dosjelost svojeg posjeda osniva na vremenu od trideset ili četrdeset godina, taj nije dužan pokazati zakoniti naslov stečenja svojeg. Ali ako bi proti njemu bilo dokazano nepoštenje posjeda, tad ne biva dosjelost ni stečenjem pomenutog duljeg vremena.

Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Sl.list SFRJ br. 6/80 i 36/90, u daljnjem dijelu teksta ZOVO), koji je preuzet Zakonom o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (N.N. br. 53/91), propisivao je u odredbama čl. 28 st. 2 i st. 4, da savjesni i zakoniti posjednik nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo vlasništva, stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom deset godina, te da savjesni posjednik nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo vlasništva, stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom dvadeset godina.

Prema tome, i sukladno odredbama ZOVO-a, koji je stupio na snagu po prestanku važenja OGZ-a, za pravne učinke stjecanja prava vlasništva nekretnina dosjelošću, potrebno je da budu ispunjene točno određene zakonske pretpostavke tj. trajanje posjeda i kvalitet posjeda, pri čemu dakle, nije dovoljno samo posjedovanje nekretnine tijekom zakonom propisanog vremena, odnosno rokova dosjelosti, već je potrebno i da posjed ima potreban kvalitet, odnosno da je zakonit i savjestan, ili barem savjestan.

U odredbi čl. 72 st. 1 i st. 2 ZOVO-a, bilo je propisano da je posjed zakonit ako se zasniva na pravovaljanoj pravnoj osnovi koja je potrebna za stjecanje prava vlasništva, i ako nije pribavljen silom, prijevarom ili zloupotrebom povjerenja, te da je posjed savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova.

Jednako tako i sada važeći Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (N.N. br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00,129/00 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, u daljnjem dijelu teksta ZV), sukladno odredbama čl. 159 st. 3. i 4, kao pretpostavku za stjecanje nekretnina u vlasništvo dosjelošću traži barem pošten posjed, odnosno da posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed (čl. 18 st. 3 ZV-a).

Nakon ponovno provedenog postupka ovaj sud cijeni da tuženik tijekom postupka osnovano ističe da činjenica što bi tužitelj u katastru zemljišta bio upisan kao suposjednik predmetne nekretnine označene čest. zem. 1009/25, K.O. Ž. (od osnutka katastarskog operata 1953. god.) bez osnova, ne upućuje na pošten posjed na strani tužitelja kao jedinice lokalne samouprave jer nije bitna dužina već kvaliteta posjeda, pa se nisu ispunile zakonske pretpostavke za stjecanje vlasništva dosjelošću, obzirom da je tužitelju kao jedinici lokalne samouprave bilo poznato da se radi o zemljištu tuženika.

Naime, ovaj sud cijeni da su tužitelj kao jedinica lokalne samouprave, kao i svi njegovi pravni prednici još do vremena od Austro-ugarske monarhije (1867-1918. god.) do danas, zacijelo imali svoju stručnu pravnu službu, ili ono barem jednog uposlenog službenika odgovarajuće pravne izobrazbe, a kojim stručnim službama, odnosno ovlaštenom stručnom službeniku zacijelo nije mogla ostati nepoznata činjenica da je kao vlasnik predmetne nekretnine u zemljišnoj knjizi za K.O. Ž., uknjižen upravo tuženik, te da pravni prednici tužitelja i danas tužitelj nemaju ama baš nikakav pravni osnov stjecanja vlasništva predmetne nekretnine.

Osim toga, nitko od saslušanih svjedoka u svojem iskazu ne spominje da bi bilo koji pravni prednik tužitelja na bilo koji način sudjelovao u izgradnji predmetne gustirne – cisterne sa naplavom, već iz njihova iskaza nedvojbeno proizlazi da su se mještani Ž. samoorganizirali i izgradili spornu gustirnu sa naplavom, pa tako predmetna nekretnina nikada nije niti bila u posjedu tužitelja i njegovih pravnih prednika, već je bila u posjedu mještana Ž., i to do 2000. - 2001. god., kada je uslijed priključka mjesta Ž. na vodovodnu mrežu, posjed predmetne nekretnine napušten od strane mještana Ž., i od tada predmetna nekretnina zarasta u nisko raslinje i makiju.

Nikakve dvojbe nema da su u vrijeme izgradnje sporne gustirne – cisterne sa naplavom, mještani Ž., kao i njihova stoka, bili ne samo žedni, nago i gladni, pa su se tako samoorganizirali, i na brdu koje je za to bilo prikladno izgradili spornu gustirnu – cisternu sa naplavom, a sve kako bi osigurali kakve takve uvjeta za život, a samim time i svoj ostanak u mjestu Ž. na otoku Č..

Pri tome je i mještanima Ž., budući da se radi o maloj sredini, zacijelo bilo poznato da je predmetno zemljište crkveno, a činjenica što se tuženik nije usprotivio izgradnji sporne gustirne – cisterne sa naplavom od strane mještana Ž., ukazuje samo na činjenicu da je tuženik dopustio mještanima Ž., kao svojim vjernicima, izgradnju sporne gustirne – cisterne sa naplavom, jer je i njemu odgovaralo da mještani Ž., odnosno njegovi vjernici, osiguraju kakve takve uvjete za život, a samima time i svoj ostanak u mjestu Ž. na otoku Č..

Međutim, sama činjenica da je tuženik dopustio mještanima Ž. izgradnju sporne gustirne – cisterne sa naplavom na predmetnoj nekretnini, svakako ne ukazuje i na bilo kakvo prepuštanje vlasništva predmetne nekretnine mještanima Ž. od strane tuženika.

Slijedom svega navedenog, a budući da tužitelj, kao jedinca lokalne samouprave i njegovi pravni prednici nisu nikada bili u posjedu predmetne nekretnine, te da posjed predmetne nekretnine od strane mještana Žednog u razdoblju od izgradnje sporne gustirne – cisterne sa naplavom do 2000. – 2001. god., uslijed nedostatka poštenja odnosno savjesnosti, nema potrebnu kvalitetu za stjecanje prava vlasništva dosjelošću neovisno o duljini trajanja posjeda, tužbeni zahtjev je u cijelosti odbijen kao neosnovan. Radi svega navedenog, valjalo je donijeti odluku kao u izreci presude.

Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154 st. 1 Zakona o parničnom postupku (N.N. br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 70/19). Tuženiku su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku, i to za sastav odgovora na tužbu 250 bod., pristup na šest ročišta po 250 bod., pristup na dva ročišta po 125 bod., pristup na šest ročišta po 62,5 bod., pristup na očevid 250 bod., sastav žalbe 312,5 bod., sastav jednog podneska 250 bod., a priznati su i troškovi PDV-a u iznosu od 7.968,75 kn, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tuženiku su priznati i troškovi za sudske pristojbe, i to pristojbe žalbe u iznosu od 800,00 kn, sve sukladno važećoj Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (N.N. br. 53/19).

U Splitu, 16. rujna 2022. godine.

S U D A C

Živomir Topić,v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu, putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu.

DNA:

-pun. tužitelja

-pun. tuženika