REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Pr-7073/2021

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu Snježani Cvitanović u pravnoj stvari Z. Š. iz S., V. , OIB :, zastupan po punomoćniku M. R.,

odvjetniku iz O. B. & P. d.o.o. S., protiv tuženika B. d.d.

S., P. S., OIB:, zastupano po T. D.,

predsjedniku uprave, koje zastupaju odvjetnik J. G. i odvjetnik J. M. iz

M. G. V. odvjetničko društvo d.o.o. sa sjedištem u Z.,

B. , radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 12.

srpnja 2022., u nazočnosti pun. tužitelja i pun. tuženika, te po objavi dana 16. rujna 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I.Dužan je tuženik pod prijetnjom ovrhe i u roku od 15 isplatiti tužitelju s naslova otpremnine sukladno Kolektivnom ugovoru za hrvatsku brodogradnju bruto 1 iznos od 24.165,00 kn uvećan za zatezne kamate koje na isti iznos teku od dana 10.08.2017.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena.", kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku B. d.d. S., P. S. , OIB: u

roku od 15 isplatiti tužitelju Z. Š. iz S., V. , OIB: s naslova otpremnine iznos od neto 8.000,00 kn (1061.78 EUR) uvećan za zatezne kamate koje na isti iznos teku od dana 17.08.2017.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, dok se sa više zatraženim iznosom od 3.434,78 kn ( 455.87 EUR) do bruto iznosa te sa dužim tijekom zakonskih zateznih kamata od 10. do 16. kolovoza 2017., ova traženja tužitelja odbijaju kao neosnovana.

II. Nalaže se tuženiku B. d.d. S., P. S. , OIB: u

roku od 15 isplatiti tužitelju Z. Š. iz S., V., OIB: parnični trošak od 3.937,50 kn ( 522.60 EUR) sa zakonskom zateznom kamatom

tekućom od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, dok se sa više zatraženim iznosom od 2.312,50 kn (306.92 EUR) ovo traženje tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovano.

Obrazloženje

1.Tužitelj je 29. prosinca 2017. podnio tužbu ovome sudu protiv tuženika radi isplate otpremnine radi odlaska u redovitu starosnu mirovinu, navodeći u istoj kako ga temeljem kolektivnog ugovora za hrvatsku brodogradnju od 29. lipnja 1996. čl.32 pripada pravo na otpremninu prilikom odlaska u mirovinu u iznosu tri prosječne mjesečne plaće isplaćene po zaposleniku u gospodarstvu RH u prethodna tri mjeseca koja mu je trebala biti isplaćena s posljednjom plaćom tj najkasnije mjesec dana po prestanku radnog odnosu. Prema Pravilniku od siječnja 2015. koji je bio na snazi kod tuženika od siječnja 2015. po čl. 140. tužitelj kao radnik kojemu radni odnos prestaje po sili zakona i to sjecanjem uvjeta za odlazak u redovitu starosnu mirovinu ima pravo na otpremninu u visini koja se određuje u iznosu od 2.000,00 kn za svakih navršenih 5 godina staža u kontinuitetu kod poslodavca a u svakom slučaju do visine neoporezivog iznosa po zakonu. Osim navedenog dopušta se mogućnost da se u dijelu i oko statusa mirovine ( prijevremena mirovina i sl.) i eventualne otpremnine i visine otpremnine, poslodavac i radnik dogovore drugačije. Tužitelju je prestao radni odnos 10. srpnja 2017 temeljem Sporazuma o prestanku ugovora o radu ali nije primio otpremninu. Tužitelj se tuženiku obratio zahtjevom za mirnim rješenjem spora ali on nije odgovorio. Tužitelj je predložio sudu obvezati tuženika na isplatu pripadajuće otpremnine u iznosu kojeg će navesti nakon dostave podataka o visini plaće i isplaćenom iznosu otpremnine nakon prestanka radnog odnosa.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor promašene pasivne legitimacije jer da je u tužbi kao tuženik označeno društvo B.-B. d.d. koje je nepostojeći

pravni subjekt. Osim toga, tuženik osporava sve navode iz tužbe i protivi se tužbenom zahtjevu u cijelosti, ističe kako KU na koji se poziva tužitelj više nije na snazi a u ostalom nije niti važeći prema odredbama Zakona o reprezentativnosti udruga poslodavaca i sindikata ( NN 93/14, 26/15). Predmetni Ku nije u primjeni od 01. siječnja 2016 pa tužitelj nema osnove potraživati isplatu otpremnine. Isto tako, tužitelju je radni odnos prestao temeljem Sporazuma o prestanku ugovora o radu od 10. srpnja 2017 iz kojega je vidljivo da nije predviđeno pravo na isplatu otpremnine u korist tužitelja pa niti ne postoji osnova za isplatu iste. Tužitelju je prestao ugovor o radu na zahtjev tužitelja radi odlaska u starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika a ne po sili zakona sukladno čl. 1122.st.1.t.4. Zakona o radu prema kojemu radnik mora navršiti 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža, što je bitno kod primjene čl. 140. Pravilnika o radu koji doista predviđa otpremninu za odlazak u redovnu starostu mirovinu ali samo za radnika kojemu radni odnos prestaje po sili zakona što ovdje nije slučaj s obzirom da je do prestanka radnog odnosa došlo na zahtjev tužitelja koji je u trenutku odlaska u mirovinu imao 60 godina. Dakle, u slučaju kod tužitelja do prestanka radnog odnosa nije došlo na temelju zakona pa stoga ne postoji osnova za isplatu otpremnine, što bi značilo da tužitelj nema osnova za isplatu otpremnine prema čl. 140 Pravilnika o radu. Radi navedenog tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovana obvezati tužitelja na naknadu parničnog troška tuženiku sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

3. Tijekom postupka sud je rješenjem br. Pr 924/17 od 18.r ujna 2018. prekinuo postupak do pravomoćnog okončanja postupka koji se vodio pred Županijskim sudom Split broj P- 2/16 a koji se nalazio na rješavanju pred Vrhovnim sudom RH-a, a u kojem postupku je odlučeno o otkazu Kolektivnog ugovora o pravima i obvezama radnika i poslodavca u skupini B. od 30.r ujna 2015. a na koji se tužitelj poziva glede osnove ovopredmetnog potraživanja.

4. Tužitelj je podneskom od 02.07.2021. u kojemu je označio kao tuženika B. d.d. S., predložio nastavak ovog postupka jer da je VSRH donio odluku br. Gž-9/2020 od 02.02.2021. potvrđujući presudu Županijskog suda u Splitu br. P-2/16. radi čega je sud donio Rješenje o nastavku postupka od 13. rujna 2021. te se predmet nastavio voditi pod poslovnim brojem Pr -7073/2021.

5. U nastavku postupka tužitelj podneskom od 28.01.2022. navodi kako se tužbom potražuje isplata po dva osnova, Kolektivnom ugovoru za hrvatsku brodogradnju i prema Pravilniku o radu, što tuženik sve osporava. Međutim, omaškom se je u tužbi propušteno pozvati i na Kolektivni ugovor o pravima i obvezama radnika i poslodavca u skupini društava Brodosplit iz 2004.g. (dalje : KUB 2004) čiji se bitni dijelovi i prilogu dostavljaju. Prema članku 79. KUB 2004 tužitelja pripada otpremnina prilikom odlaska u mirovinu, i pri tome se ne navodi se o kojoj vrsti odlaska u mirovinu mora biti riječ. Nastavno na to, člankom 86. KUB 2004 se navodi da se ta isplata iz te glave KUB 2004 vrši do razine neoporezivih iznosa izdataka utvrđenih poreznim propisima, a drugim stavkom iste odredbe je navedeno …visinu tih izdataka tužitelj utvrđuje pisanom odlukom početkom kalendarske godine uz prethodnu suglasnost sindikatom. Neovisno o gornjem, tužitelj navodi kako je riječ o iznosu od 8.000,00 kn, jer je tako bilo propisano člankom 5. tada važećeg Pravilnika o porezu na dohodak (NN 1/2017) ; tome, što se tiče KUB 2004 tu je sve jasno. Osim toga, sukladno članku 190. Zakona o parničnom postupku tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu(*a prethodni postupak nije zaključen radi donošenja rješenja o prekid postupka na pripremnom ročištu) Nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, s tim da sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, a sukladno članku 139. Zakona o radu potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za pet godina. Kako sukladno članku 79. KUB otpremnina dospijeva mjesec dana po prestanku radnog odnosa, a isti je prestao dana 10.07.2017.g., to ta isplata dospijeva dana 10.08.2017.g., dale prije manje od 5 godina od dana sastava ovog podneska.

5.1. Dalje, tužbom citirani članak 32. KUHB glasi :„Prilikom odlaska u MIROVINU zaposleniku se isplaćuje otpremnina u iznosu tri prosječne mjesečne plaće isplaćene po zaposleniku u gospodarstvu Republike Hrvatske u prethodna tri mjeseca. Otpremninu je poslodavac dužan isplatiti s posljednjom plaćom, odnosno najkasnije mjesec dana po prestanku radnog odnosa“. I po ovom osnovu tužitelj ima pravo potraživati otpremninu jer se ni ovdje ne uvjetuje o kojoj vrsti mirovine je riječ. Visina iste je bila definirana objavom Državnog zavoda za statistiku o Prosječnoj mjesečnoj bruto plaći po zaposlenome u pravnim osobama Republike Hrvatske za 2017. godinu ( NN 25/2018). Prema toj objavi prosječna mjesečna bruto plaća po zaposlenome u pravnim osobama Republike Hrvatske za 2017. iznosila je 8.055,00 kuna. Pri tome je očito kako ta plaće po zaposlenome u pravnim osobama Republike Hrvatske ima primijeniti na odgovarajući način u odnosu na ugovorenu po zaposleniku u gospodarstvu Republike Hrvatske, jer se taj termin 2017.g. više nije koristio.

5.2. Sukladno tome, a imajući u vidu ; a) kako se sukladno članku 9., stavak 3. Zakona o radu definira da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno, b) kako je člankom 92., stavak 4. Zakona o radu određeno da su plaća i naknada plaće, u smislu tog zakona, plaća i naknada plaće u bruto iznosu, te c) kako je člankom 433.a Zakona o parničnom propisu određeno da kad utužuje novčane tražbine po osnovi radnog odnosa koje se utvrđuju u bruto iznosu, radnik ih je dužan utužiti u tom iznosu, to se od tuženika potražuje iznos od ukupno 24.165,00 kn, a samo podredno (*u slučaju da se primarni zahtjev odbije kao neosnovan) se potražuje iznos od 11.434,78 kn (bruto iznos na osnovicu od 8.000,00 kn sukladno priloženom obračunu). Obzirom na navedeno tužitelj je sukladno prednjim navodima postavio glavni i podredni tužbeni zahtjev o kojima je odlučivao sud i ovoj presudi.

6. Tuženik tijekom postupka navodi kako se protivi kako subjektivnoj tako i objektivnoj preinaci tužbe, jer da je tužitelj u tužbi kao tuženika označio pravnu osobu koja ne postoji a da se u tužbi pozvao kao osnovu potraživanja na KU iz 2003-2004, dok se sada poziva na KU iz 1996. Tuženik inače u bitnome navodi kao u odgovoru na tužbu, držeći kako je i činjenična i pravna osnova na kojoj tužitelj zasniva svoj zahtjev nevažeća a sve iz razloga što je KU iz 1996 prestao važiti već i zahtjev s osnova Ku iu 2003. kao i pravilnika o radu tuženika.

7. Tuženik u podnesku od 29.06.2022. obavještava sud da je nad tuženikom otvoren predstečajni postupak rješenjem Trgovačkog suda u Splitu od 20.05.2022. pod br. St- 273/2022, radi čega predlaže prekinuti postupak pozivajući se na čl. 68.st.1. Stečajnog zakona ( NN 71/15, 104/17, 36/22).

7. Tužitelj se protivio prekidu postupka pozivajući se na čl. 66. Stečajnog zakona jer je predmet spora otpremnina sukladno važećim KU.

8. U postupku sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem spisa Općinskog suda br. IV P- 173/08, Sporazuma o prestanku ugovora o radu od 10.07.2017. ( str 5.), Izvadak iz Kolektivnog ugovora o pravima i obvezama zaposlenika i poslodavaca od 29.06.1996. ( str 6-8.), Izvadak iz Pravilnika o radu od siječnja 2015. ( 9-11) ,Obavijest RH ureda državne uprave u SD županiji Službe za društvene djelatnosti od 11.02.2016. u svezi sa Otkazom KU od 2003. ( str.17.), Otkaz KU od 30.09.2015. ( str 18-23), presude i rješenja Županijskog sud u Splitu br. P-2/16 od 18.07.2016., ( str 30-37.), Presude VSRH br. Gž- 9/2020-2 od 02.02.2021., kolektivni ugovor iz 2004., ( str 71-92), Kolektivni ugovor iz 1996 ( str 96-116.), podatak RH Državnog zavoda za statistiku od 15.04.2022. ( str 127), Rješenje Trgovačkog suda u Splitu br. 7St-273/2022-15 od 20.05.2022. ( str 129-134.).

9. Točka I prvog tužbenog zahtjeva tužitelja nije osnovan, dok je točka I. drugog tužbenog zahtjeva djelomično osnovana.

10. Predmet spora je isplata otpremnine tužitelja na temelju Kolektivnog ugovora o pravima i obvezama zaposlenika i poslodavaca od 29.06.1996. i iz 2004. te Pravilnika o radu od siječnja 2015. kraj činjenice da je radni odnos između tužitelja kao radnika i tuženika kao poslodavca prestao temeljem Sporazuma o prestanku ugovor o radu od 10. srpnja 2017.

11. Među strankama nije sporno:

- da je tužitelj radio kod tuženika B. D..D. na radnom mjestu povjerenika ( nezavisni sindikat) na neodređeno vrijeme ,

- da mu je radni odnos prestao temeljem Sporazuma o prestanku ugovor o radu od 10. srpnja 2017. sa danom 16. srpnja 2017.,

- da je tuženik dao otkaz na Kolektivni ugovor o pravima i obvezama zaposlenika i poslodavaca iz 2004. koji je predan Uredu državne uprava u SD županiji 02.02.2022.

- da je glede danog otkaza KU-a iz 2004. vođen postupak pred Županijskim sudom u Splitu koji je donio presudu br. P-2/16 od 18.07.2016. kojom je otkaz utvrđen ništavim,

- da je VSRH odlučujući o žalbi tuženika donio presudu br. Gž-9/2020-2 od 02.02.2021. kojom je potvrđena presuda Županijskog suda u Splitu br. P-2/16 od 18.07.2016. , pa je ista postala pravomoćna,

- da je pred Trgovačkim sudom u Splitu otvoren predstečajni postupak pod br. St- 273/2022 od 20.05.2022.

12. Među strankama je sporno:

- je li osnovan prigovor promašene pasivne legitimacije jer je tužitelj u tužbi kao tuženika označio B.-B. d.d. pravne osobe koje ne postoji,

- je li došlo do subjektivne preinake tužbe jer je tužitelj nakon prigovora promašene legitimacije označio tuženika kao B. d.d. ,

- je li došlo do objektivne preinake tužbe jer se tužitelj u podnesku od 28.01.2022. za vrijeme prethodnog postupka, pozvao se da svoje pravo na otpremninu temelji i na KU iz 2004,

- ima li mjesta prekinuti postupak radi otvaranja postupka predstečajne nagodbe nad tuženikom obzirom da se u ovoj pravnoj stvari vodi postupak radi isplate otpremnine proistekle iz radnog odnosa,

- osnova i visina otpremnine radi odlaska u mirovinu, tj pripada li tužitelju otpremnina temeljem važećih KU ili Pravilnika o radu uz primjenu za njega povoljnijeg prava sve kraj činjenice da mu je radni odnos prestao temeljem Sporazuma.

13. Prigovor promašene pasivne legitimacije tuženika je neosnovan jer i kako je sam tuženik istakao, tužitelj je kao tuženika označio pravnu osobu koja više ne postoji. Međutim kako je tužitelj podneskom od 02.07.2021. taj nedostatak koji postoji na pasivnoj strani otklonio točno označavajući kao tuženika poslodavca tužitelja sa kojim je zaključio Sporazum o prestanku radnog odnosa i to prije no što ga je to sud pozvao napravi sukladno odredbi članka 83.st.1. Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11,148/11 ( pročišćeni tekst), 25/13, 89/14, 70/19- dalje ZPP).

13.1. Radi navedenog pod točkom 13. ove presude, protivljenje tuženika na točno označavanje tuženika jer da se radi o subjektivnoj preinaci tužbe, je neosnovano, jer se ne bih radilo o subjektivnoj preinaci tužbe već postupanju sukladno čl. 83.st.1. ZPP-a.

14. Što se pak tiče prigovora tuženika glede promjene pravne osnove tužiteljeva potraživanja jer da sada isto traži ne samo na temelju KU iz 1996. već i iz 2004. također je neosnovano. Ovo stoga, što se tužitelj na KU iz 2004. pozvao i u tužbi i to u predloženim dokazima pa se ne bih radilo o preinaci tužbe. Uostalom da se i radi o ovoj preinaci te obzirom da se tužitelj na tu osnovu pozvao do zaključenja prethodnog postupka, postupajući po odredbi članka 190.st.1. ZPP-a, ovaj sud bi istu dopustio jer to smatrao svrsishodnim za konačno rješenje odnosa među strankama.

15. U odnosu na prijedlog tuženika za prekidom ovog postupka sa pozivom na odredbu čl. 68.st. 1. Stečajnog zakona kojem prekidu se tužitelj protivio pozivajući se na odredbu čl. 66. istoga zakona, ovaj sud drži kako je u pravu tužitelja jer se u ovom predmetu radi o tražbini na ime otpremnine iz radnog odnosa, pa predstečajni postupak ne utječe na ovo tužiteljevo potraživanje, pa nema mjesta prekidu postupka radi pokrenutog predstečajnog postupka.

16. Dakle, kako tužitelj svoje potraživanje tj pravo na isplatu otpremnine temelji na KU iz 1996. i 2004. ili Pravilnika o radu, ovaj sud je kao prvo trebao utvrditi pripada li tužitelja to pravo kraj nesporne činjenice da je isti sa tuženikom kao poslodavcem zaključio Sporazum o prestanku ugovora o radu od 10. srpnja 2017. (dalje Sporazum) uz prestanak radnog odnosa sa 16. srpnja 2017. u kojemu Sporazumu nije bilo predviđeno to pravo tužitelja tj u Sporazumu se ne spominje ni tužiteljevo pravo na otpremninu niti iznos otpremnine.

16.1. U Zakonu o radu koji je vrijedio u vrijeme zaključenja Sporazuma ( Narodne novine broj 93/14- dalje ZR) predviđeno je u članku 112.st.1.t.5. da ugovor o radu prestaje zaključenjem Sporazuma između radnika i poslodavca. Taj sporazum je pravni posao građanskog prava pa za njegovu valjanost vrijede opća pravila obveznog prava iz ZOO- a. Međutim, u ovoj pravnoj stvari parnične stranke dakle ni tužitelj ne osporava da je ugovor o radu prestao na temelju Sporazuma niti je isti pobijao niti poništavao.

16.2. Ono što tužitelj posebno ističe jeste činjenica da je zaključio navedeni Sporazum jer je ostvario pravo na starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika u smislu članka 35.st.1. Zakona o mirovinskom osiguranju ( "Narodne novine", broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15- dalje ZMO) jer je udovoljio uvjetima iz istoga. Naime, tim člankom pravo na starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika ima osiguranik kada navrši 60 godina života i 41 godinu mirovinskog staža osiguranja u efektivnom trajanju, pa kako je tužitelj u tom trenutku imao 60 godina života i 44 godine 8 mjesec i 7 dana mirovinskog staža, to je ostvario pravo na starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika, koje pravo je različito od prava na starosnu mirovinu iz čl. 33. koji propisuju da pravo na starosnu mirovinu ima osiguranik kada navrši 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža. U vezi sa istim, razlogom za prestankom ugovora o radu prema čl. 112.st.1. t. 4 ZR-a jeste kada radnik navrši 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža osim ako se poslodavac i radnik drukčije ne dogovore. Međutim, da bi radnik ostvario pravo na starosnu mirovinu kao i pravo na starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika, potreban je njegov zahtjev predan nadležnoj službei HZMO-a sve prema članku 122. ZMO-a. Dakle, nema razlike glede ostvarenja prava na starosnu mirovinu ili pravo na starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika. Ovo i stoga što radnik i nakon što ispuni uvjete na starosnu mirovinu može nastaviti i dalje raditi ukoliko mu to poslodavac predloži, i to na temelju posebno zaključenog ugovora o radu sa određen brojem sati tjedno. Samo u slučaju iz čl. 112.st.1.t.6. ugovor o radu prestaje dostavom pravomoćnog rješenja o priznavanju prava na invalidsku mirovinu zbog potpunog gubitka radne sposobnosti za rad.

16.3. U ovoj činjeničnoj i pravnoj situaciji ugovor o radu kao i radni odnos tužitelja prestao je temeljem pismenog Sporazuma između radnika i poslodavca od 10. srpnja 2017. sa danom 16. srpnja 2017. , dakle, ne iz razloga iz čl. 112.st.1.t. 4. ZR-a jer uostalom tužitelj ne ispunjava uvjet godina života jer je tada imao 60 godina života.

17. Uvidom u KU iz 2004. ( prečišćeni tekst) iz odredbe čl. 115. proizlazi da je taj ugovor zaključen na neodređeno vrijeme dok je čl. 116. ugovoreno da danom primjene ovog Ku prestaje vrijediti KU iz 1996. sa njegovim aneksima. Dakle, danom primjene KU iz 2004. prestao je vrijediti KU iz 1996. pa tužitelja ne bih pripadalo pravo na isplatu otpremnine iz toga KU-a.

17.1. Uzimajući u obzir nesporne činjenice da je tuženik donio Odluku o otkazu toga KU- a od 30.rujna 2015. protiv koje odluke je viđen postupak pred Županijskim sudom u Splitu broj P-2/16 u kojem je donesena presuda od 18.07.2016. koja je potvrđena presudim VSRH br. Gž-9/2020-2 od 02.02.2021. to je za zaključiti da je taj KU vrijedio u vrijeme zaključenja Sporazuma.

17.2. Uvidom u odredbu članka 79. KU/04 koji se nalazi u glavi IX pod nazivom " Ostala materijalna prava" ugovoreno je da prigodom odlaska u mirovinu Poslodavac radniku isplaćuje otpremninu te da ju je dužan isplatiti zajedno s njegovom posljednjom plaćom odnosno najkasnije mjesec dana po prestanku radnog odnosa, dok je člankom 86. st.1. KU/04 ugovoreno da se isplate radnicima po osnovi ostalih materijalnih prava iz Glave IX vrše do razine neoporezivih iznosa izdataka utvrđenih poreznim propisima.

17.3. Uvidom u Izvadak iz Pravilnika o radu iz 2015, koji je objavljen 31.03.2015. , dakle koji je vrijedio u vrijeme zaključenja Sporazuma,( tuženik ničim nije dokazao suprotno) u članku 140.st.3. propisuje da radnik kojemu radni odnos prestaje po sili zakona i to stjecanjem uvjeta za odlazak u redovnu starosnu mirovinu ima pravo na otpremninu u visini koja se određuje u iznosu od 2.000,00 kn za svakih navršenih 5 godina radnog staža u kontinuitetu kod poslodavca ( bilo kojega unutar Poslodavca tj grupacije Brodosplit) a u svakom slučaju maksimalno do iznosa koji je zakonom propisan kao neoporeziv. Osim navedenog, dopušta se mogućnost da se u dijelu oko statusa mirovine ( prijevremena mirovine i sl.) i eventualne otpremnine i visine otpremnine, poslodavac i radnik dogovore drugačije.

18. U vrijeme zaključenje Sporazuma između tužitelja i tuženika i po KU iz 2004. te Pravilnika o radu iz 2015. otpremnina prilikom odlaska u mirovinu je bila u visini neoporezivog iznosa.

18.1. Pravilnik o porezu na dohodak ( Narodne novine 10/17) u čl. 7. st.1. propisuje da u skladu s odredbama članka 21. stavka 1. točke 1. podtočke b) Zakona primici po osnovi naknada, potpora, nagrada, dnevnica i otpremnina smatraju se primicima od nesamostalnog rada ako prelaze iznose iz stavka 2. ovoga članka. Svi drugi primici koji nisu navedeni u stavku 2. ovoga članka smatraju se oporezivim primicima po osnovi nesamostalnog rada u ukupno isplaćenom iznosu, st.2. propisuje da u skladu s odredbama članka 9. stavka 1. točke 9. Zakona, oporezivim primicima po osnovi nesamostalnog rada ne smatraju se iznosi što ih poslodavac ili isplatitelj plaće isplaćuje svojim radnicima, i to u točki 14. na ime otpremnine prilikom odlaska u mirovinu do 8.000,00 kn. Dakle, u vrijeme zaključenja Sporazuma neoporezivi iznos otpremnine prilikom odlaska u mirovinu je 8.000,00 kn neto, obzirom da se radi o iznosu koji ne podliježu nikakvim porezima.

19. Ovaj sud primjenom odredbe članka 8. ZPP-a drži kako tužitelja pripada pravo na isplatu otpremnine prilikom odlaska u mirovinu u visini od 8.000,00 kn neto na temelju KU iz 2004. i čl. 140. Pravilnika o radu. Ovo stoga, što je upravo potpisnim Sporazumom među ugovorenim stranama utvrđen tužiteljev odlazak u starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika a to što tim Sporazumom ugovorne strane nisu ugovorile njegovo pravo i iznos otpremnine ne znači da je tužitelj izgubio pravo kondemnatornim zahtjevom tražiti isplatu pripadajućeg neoporezivog iznosa otpremnine poradi odlaska u mirovinu.

19. Međutim, kako je tužitelj postavio glavni i podredni tužbeni zahtjev to je valjalo glavni tužbeni zahtjev u točki I. koji je tužitelj utemeljio na KU iz 1996. odbiti kao neosnovan ali je valjalo djelomično prihvatiti podredni tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio bruto iznos od 11. 434,78 kn, iako ga pripada samo iznos od 8.000,00 kn dakle neto iznos jer je to iznos na koji se na plaćaju porezi ni prirezi a odnosi se na otpremninu zbog odlaska u mirovinu, dok je sa više zatraženim iznosom od 3.434,78 kn do bruto iznosa, odbiti kao neosnovan iz razloga navedenih pod točkom 18.1. ove presude.

19. Sud je kao tijelo javne vlasti u ovom sudskom aktu ukupan iznos novčane obveze dvojno iskazao u kunama i eurima, a sve na temelju odredbi čl. 48. st. 1. i 2. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" br. 57/22) i odluci o stopi konverzije kune u euro po središnjem paritetu 1 euro = 7,53450 kuna (8000,00 kn: 7,53450 = 1061.78 EUR), dok je sa više zatraženim iznosom od 3.434,78 kn ( 455.87 EUR) ovo traženje tužitelja valjalo odbiti kao neosnovano.

20. Tužitelja na dosuđeni iznos pripadaju zakonske zatezne kamate prema čl. 29. ZOO-a od 17. kolovoza 2017. prema čl. 79. KU/04 kojim je ugovoreno da Poslodavac radniku isplaćuje otpremninu poradi odlaska u mirovinu je dužan isplatiti zajedno s njegovom posljednjom plaćom odnosno najkasnije mjesec dana po prestanku radnog odnosa, pa kako je temeljem Sporazuma ugovor o radu tužitelju prestao 16. srpnja 2017., to je tuženik zapao u zakašnjenje 17. kolovoza 2017. kao prvog dana nakon isteka roka za plaćanje, od kada imaju teći zakonske zatezne kamate. Stoga je valjalo odbiti tužbeno traženje tužitelja sa dužim tijekom zakonskih zateznih kamata od 10. do

16. kolovoza 2017. kao neosnovanim.

21. Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi članka 154. st.5. i članka 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08,3 57/11,148/11 (pročišćeni tekst) - dalje ZPP i 25/13, 89/14, 70/19) i Tbr. 7. 8., 9.,10.,36., 42, 48. i 50 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 62/93, 87/93,16/94, 11/96, 91/04, 148/09,142/12 142/12, 103/14, 118/14, 107/15- dalje Tarife).

21.1. Tužitelj je popisao parnični trošak za sastav tužbe, dva podneska te za zastupanje na tri ročišta za svaku radnju po 1.000,00 kn što ukupno iznosi 5.000,00 kn, što uvećano za 25% PDV-a od 1.250,00 kn konačno iznosi 6.125,00 kn.

21.2. Obzirom da je tužitelj uspio u osnovu sa 100% a u visini sa 70%, to je tužitelj u ovoj parnici uspio sa 85% a tuženik sa 15%. Primjenom odredbe članka 154. st. 2. ZPP- a to je valjalo uspjeh tužitelja od 85% kao onaj veći oduzeti uspjeh tuženika od 15% kao onaj manji, te se onda dobije postotak u kojem valja tužitelju treba dosuditi parnični trošak od pripadajućeg sukladno odredbi članka 154.st.1., 2. u svezi sa člankom 155.st. 2. ZPP-a. Naime, kako je tužitelj podneskom od 28.01.2022. postavio dva tužbena zahtjeva u međusobnoj vezi u ovoj tužbi i tako da sud slijedeći o tih zahtjeva prihvati ako nađe da onaj koji je ispred njega istaknut nije osnovan, pa kako je sud prvo postavljeni tužbeni zahtjev u točki I odbio a drugo postavljeni u točki I djelomično prihvatio a djelomično odbio kao neosnovan, a kako se radi o sličnim činjeničnim navodima i povezanim pravnim osnovama, time da za raspravljanje po drugom tužbenog zahtjevu nisu nastali dodatni troškovi to je valjalo pri dosudi parničnog troška primijeniti odredbu čl. 145.st.2. a u odnosu na visinu točke I drugog tužbenog zahtjeva.

21.3. Dakle, kako je tužitelj u ovoj parnici uspio sa 70% to ga pripada priznati parnični trošak prema VPS 11.434,78 kn za sastav dva obrazloženog podneska (28.01.2022., 07.07.2022.) te od zastupanja na ročištima glavne rasprave od 07.04.2022. i od 12.07.2022. za svaku radnju po 1.000,00 kn a za ročište 01.02.2022. po Tbr.9.t.2. od 500,00 kn što ukupno iznosi 4.500,00 kn koji uvećan 25% PDV-a od 1.125,00 kn ukupno iznosi 5.625,00 kn. Stoga kao 70% od priznato parničnog troška iznosi 3.937,50 kn ( 522.60 EUR) dok se sa više zatraženim iznosom od 2.312,50 kn (306.92 EUR) valjalo je odbiti kao neosnovano.

21.4. Na dosuđeni iznos parničnog trošak tužitelja pripadaju i zaražene zakonske zatezne kamate temeljem odredbe članka 29.st.2. ZPP-a koje teku od presuđenja pa do isplate temeljem odredbe članka 151.st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11,148/11 ( pročišćeni tekst), 25/13, 89/14, 70/19, 80/22- dalje ZPP).

22. Sud je kao tijelo javne vlasti u ovom sudskom aktu ukupan iznos novčane obveze parničnog troška dvojno iskazao u kunama i eurima, a sve na temelju odredbi čl. 48. st. 1. i 2. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" br. 57/22) i odluci o stopi konverzije kune u euro po središnjem paritetu 1 euro = 7,53450 kuna (3.937,50 kn : 7,53450 = 522.60 EUR).

U Splitu, 16. rujna 2022.

Sutkinja

Snježana Cvitanović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pisano u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.

Ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, a istom ročištu nije pristupila tada će se dan objave presude na e-oglasnoj ploči smatrati kao dan primitka pismenog otpravka presude.

U slučaju da stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu tada će joj se pismeni otpravak presude dostaviti putem pošte te će se kao dan primitka uzeti dan kada joj je ista uručena od strane službenika pošte.

DNA:

- tužitelju putem punomoćnika,

- tuženiku,

- u spis.